21. 03. 2000.

Zadnja 24 sata bila su totalni tornado sranja. Mislim, znao sam da će me sjebat sa prekomadom, nakon kaj su mene i Acu skidali s ograde, jer smo pijani po povratku s vikenda odlučili otići na još jednu u grad. Al’ da baš ovak najebem, čuka nasred Dinare i odmah u stražu, pa još i noćnu.

Aco, pička, dobio Kupare, sutra će se sunčati i razmišljati di na cugu za vikend.

Žešća vukojebina, samo pola napušteno srpsko selo u blizini i krš…

Pogledam na sat, a ono 2 i 10, opsujem sve svece, tek je deset minuta prošlo, a već me bura propuhala do kosti, ne pomaže ni hodanje, a onaj kurac od stražarske kućice okrenut u smjeru vjetra. Popizdit ću do 4 i smjene. Dečki iz voda kažu da narednik ne kontrolira po noći, al’ spavanje nije opcija, ni zbog bure ni zbog jebenih priča o zmijama, s kojima su mi šupci napunili glavu. Klasika – zajebavaj guštera.

Hodam dalje i odjednom, s druge strane ograde se začuje tiho:

“Alo, momak…”

Okrenem se i zazujim na prvu, cura od nekih 19-20 godina, koliko mogu procijeniti na svjetlu koje dopire od glavne zgrade, stoji odmah s druge strane ograde.

“E, sori al nemreš tu biti”, govorim joj i mislim si kak je došla iz sela zajebavat.

Ekipa me upozorila da se znaju neki put došuljat pa bacat kamenje, čisto da ne upucam nekog glupog klinca.

“Odakle si momak?” odgovori ne mičući se. Glas joj je mekan i topao i nakon mjeseci s mudonjama, meni zaigra nešto u želucu.

Sad kad sam joj bliže vidim da ima dugu, tamnu raspuštenu kosu, i dugu svijetlu haljinu.

Zgodna je, pomislim, i onaj se osjećaj iz trbuha spusti malo niže.

“Iz Zagreba”, odgovorim.

“Za-gre-ba”, ponovi ona sebi u bradu, kao da prvi put čuje tu riječ. “Jel’ lipo u tom Zagrebu?” upita me ponovo a ja si mislim da možda nije malo poremećena, ali brzo zanemarim jer sam sad joj na metar i jebeno je zgodna.

Na ovom slabom svjetlu joj ne vidim boju očiju ali crte lica su joj blage a sise se ističu ispod lagane haljine.

“A je, dobro je. Kaj, nikad nisi bila?”

“Kako ti je ime, momak?” Glas joj je kao med i sad sam već ziher da bi mogao i kresnut večeras. Možda dan ipak završi super.

“Neno, a kak se ti zoveš?” Sad smo već skroz blizu i dijeli nas samo žičana ograda.

“Ne-no… Ja sam Jeka, Neno.” Opet me malo zbuni zakaj ponavlja skroz normalno ime, al sad sam već totalno u modu barenja pa zanemarujem.

“Jesam li ti lipa, Neno?” upita i ja sam gotov, to je to, zicer.

“A jesi, zgodna si. Kaj, tu si iz sela?”

“Oš’ me pustit unutra, Neno?”

“Sori, nemrem, vojska, najebat ću ak te vide. Aj da se nađemo sutra kad dobijem izlaz.”

“Zar ti nisam lipa?” odgovara i počinje micati bokovima uz ogradu.

“Ma jesi, al fakat nemrem, fakat ono sori, daj bumo sutra.” Tek sad skužim da je bura stala i čujem njeno disanje, koje se počelo ubrzavati.

“Reko si da sam ti liiiipa!” Glas joj sad više nije topao nego hladan i grub. Više ne miče bokovima, nego se čvrsto uhvatila za žicu.

“E, aj sve je ok, skuliraj se.” Sad mi više nije privlačna i onaj osjećaj se vratio u želudac, ali kao blagi grč.

“Reeekooo si da sam ti lipaaaa!” Glas se pretvorio u režanje i čujem škripanje žice na ogradi.

“E, aj fakat dosta, odi doma, naletit će mi narednik!” Sad sam već dva koraka nazad i mislim si kak mi to i treba kad mislim da bi normalna ženska došla tak usred noći.

“REEEKOOO SI DA SAM TI LIPAAA!!!” zaurlikala je i tom trenutku puca žica i ja od šoka padam na dupe.

Dok trepnem na meni je, lice joj je izobličeno u grimasu, i tek sad vidim da su joj oči skroz crne.

“Jesam ti sad lipa?” prosikće dok se ja pokušavam osloboditi.

Osjećam udarce po prsima, paranje uniforme i vlažnu toplinu koja mi se slijeva niz bok. Pokušava je odgurnuti, ali je nenormalno teška, noktima mi grebe lice i u tom trenutku me preuzme mrak, začujem sam još jednom:

“Jesam li ti sad lipa?”

***

“Gospodine naredniče! Gospodine naredniče!” Lupanje na vrata trznulo je narednika Maticu iz sna. Pogledao je na sat – 04:05.

“Koji kurac…” promrmlja sebi u bradu, pa jačim glasom odgovori: “Šta je, Rašiću, uđi!”

Visok i mršav obris razvodnika pojavi se na vratima, obasjan s leđa jačim svjetlom na hodniku.

“Nesta je oni gugi”, odgovori Rašić uznemirenim glasom.

“Koji gugi, Rašiću, jebem ti boga!” žmirkajući, iznervirano odgovori Matica, pokušavajući fokusirati sliku.

“Oni, Nino, Neno… ma oni šta je juče doša’. Nema ga…”

“Ne jebi me, nego reci, di ga nema?”

“Pa bija je na straži na dvojci i sad, na smjeni, ga nema”, odgovori Rašić nervozno.

“Pobjego?” odgovori narednik, još uvijek pokušavajući shvatiti čemu tolika gungula. Čuka se ionako dobivala po kazni i bježanje nije bilo ništa čudno. Obično bi se svi vratili za dan-dva, sami ili u pratnji vojne policije, a gotovo uvijek mamurni.

“Mislim da nije, ‘ajte molin vas sa mnom da vidite…”

Nešto u Rašićevom glasu razbudi narednika i javi mu se onaj stari osjećaj u prsima. Isti onaj koji bi dobio devedeset druge na Velebitu, kad bi ga netko budio usred noći. Osjećaj da je nešto otišlo u gadni kurac.

“Daj mi minutu, sad ću.” Matica uzdahne i protegne se. Narednička soba bila je mala, samo za krevet i metalnu kasetu pored vrata. Sa stolice pored kreveta uzme hlače i počne navlačiti uniformu.

Ispred zgrade, pod lampom vladala je napeta tišina; prva smjena straže stajala je ispred vrata, nervozno se pogledavajući i paleći cigarete. Trenutno nitko nije mario za stegu i opuške se slobodno bacalo na pod. Na zvuk otvaranja vrata, svi skrenu pogled i iako bi, u normalnim okolnostima, pojava narednika izazvala automatski stav pozor, nitko se ne pomakne. Narednik prijeđe pogledom preko okupljenih i pogledom nađe razvodnika.

“Ajmo…” Kimne glavom prema stražarskom mjestu broj 2, koje se nalazilo stotinjak metara iza glavnog ulaza u zgradu.

Razvodnik Rašić požuri i nehajno odbaci na pola popušenu cigaretu, na trenutak se lecnuvši na tako očito kršenje pravila, ali pogled na leđa narednika, koji je već krenuo, brzo mu vrati misli na trenutni zadatak. Matica je već žustrim korakom bio na pola puta kada ga Rašić svojim dugačkim korakom sustigne. Matica je bio nizak, nabijen tip, ali žustrog koraka. Šutke su hodali i ubrzo stigli do dvojke, na slabom svjetlu lampi glavne zgrade, i već izdaleka Matica je vidio tamnu mrlju na nabijenom pijesku i trag iste, koji se protezao prema ogradi.

“A u pičku materinu…” procijedi za sebe, prateći trag pogledom prema rupi, rastrganoj, u žičanoj ogradi.

Par koraka dalje nervozno je stajao vojnik iz smjene. Naredniku odmah zapne za oko da mu je puška u rukama, umjesto na ramenu, kako bi bilo po pravilima, ali s obzirom na situaciju samo dobaci: “Bertoviću, spusti tu cijev dolje, jebem ti sve! Hoćeš nas propucat’!?”

Bertović se trzne i, tek tad shvaćajući, brzo usmjeri pušku prema dolje.

“Oprostite gospodine naredniče”, uznemireno odgovori tihim glasom.

“Jel’ ‘ko šta čuo?” upita narednik, pažljivo hodajući oko mrlje. Metalni miris krvi, koji se širio, nije ostavljao puno sumnje da se nešto stvarno gadno dogodilo.

“Nije, jebiga, puvalo je u pičku materinu do prije sat vrimena…” odgovori Rašić, oprezno se držeći podalje od cijele scene i izbjegavajući pogled prema rupi u ogradi i tami koja je vladala s druge strane. “Šta mislite?” upita narednika, nadajući se barem nekakvom racionalnom odgovoru. “Da nije neka životinja?”

“Ne znam…” procijedi Matica i s nelagodom mu se vrate sjećanja na sve priče o nestalim vojnicima u ovim brdima, priče koje je smatrao bapskim i zajebancijom za skratiti duge noći na položajima.

“Morat ćemo ujutro zvat ove dolje u stožeru i…” Nije uspio završiti kad s druge strane, dijagonalno od dvojke, dopre krik i rafal.

A sekundu poslije i kakofonija urlika sa svih strana.

***

23. 03. 2000.

Stari narančasti VW kombi polako se uspinjao makadamom prema vrhu brda. Trojica u kabini sjedila su šutke, svatko u svojim mislima, prateći zavojiti put ili gledajući u krš sa strane.

Tišinu iznenada prekine vozač: “Jozo, jes’ ti zna’ za onoga Marinka?”

“Kojeg?” odgovori Jozo nehajno.

“Ma onaj blesavi, čuja si sigurno.”

“Koji blesavi Marinko, Mate?!” sad već pomalo razdraženo odgovori Jozo, usmjerivši pogled na ljudinu za volanom.

“Ma oni retaj. Sad me sitilo kako je po ovim brdima zna kadikad koju ovcu uvatit’ i povalit’. Hahahahaha!” Mate se grleno nasmije i refleksno opali Jozu laktom.

Jozu obuzme nelagoda. Brzo baci pogled na mršavi lik fra Dominika sa svoje desne strane i s olakšanjem utvrdi da svećenik ili nije čuo ili je odlučio ignorirati ovaj razgovor.

“I šta s njim?”

“Neš virovat’, oženija se čovik, dobit će sina. Koji će to tek retaj bit! Hahahahaha!”

“Muči, Mate!”

“Al’ sam nešto krivo reka? A Vi, velečasni, izvin’te”, uzvrati Mate, jedva suzdržavajući smijeh.

Lice svećenika ostane ozbiljno.

“Ništa, ništa. Malo šale ne smeta…” odgovori rastreseno, i dalje duboko u svojim mislima.

Već sljedeći trenutak našli su se ispred otvorene kapije male vojarne na vrhu; vojnik na ulazu ih zaustavi, ali prije nego što je Mate stigao otvoriti prozor, reagirajući na povik muškarca u časničkoj odori, vojnik im samo mahne da produže.

Mate parkira pored glavne zgrade i trojac polako izađe, protežući se nakon duge i neudobne vožnje.

Jozo obuhvati pogledom scenu; dva kamiona bila su parkirana u blizini i vojnici su njih ubacivali crne, teške vreće. Nije bilo sumnje da su u njima tijela, iako su neke odavale da nisu baš sva u jednom komadu.

Iz drugog smjera dopirao je zvuk šmrkova spojenih na cisternu; kompletno čišćenje je bilo u punom zamahu.

“Vi ste od kardinala?” dopre suh i hladan glas iza njih.

Jozo se okrene u smjeru glasa i ugleda blijedo lice na bucmastoj figuri. Čin na prsima govorio je da se radi o pukovniku.

“Jesmo. Koliko ih je?” odgovori i kimne glavom prema sada već skoro napunjenim kamionima.

“Svi, cijeli vod. Jedan je nađen malo niže ograde, a drugi već blizu sela.”

“Kako će se ovo pisati?” hladno upita Jozo.

“Požar, već je spremno da zapale dolje prema granici. Reći ćemo da su išli pomoći gasiti i naletili na minsko polje, ako i bude obdukcije, neće biti neke razlike.”

“Lokalci?”

“Po običaju, ništa čuli ni vidjeli, većinom starci, neće biti problema.”

“Dobro. Mate, izvadi stvari pa da krenemo, brzo će mrak.”

“Aj, bar nam Marinka više nema ovuda hahaha!” odgovori Mate, rokćući od smijeha.

“Muči, Mate!”

***

Fra Dominik izađe prvi iz kombija i istoga trenutka osjeti ukočenost nakon višesatne vožnje. Veći dio puta proveo je u svojim mislima razmišljajući o zadatku koji je pred njima i do sada nije ni primijetio koliko dugo je sve to trajalo. Protegavši svoju visoku, mršavu figuru udahne duboko i odmah mu nosnice napadne,već i predobro mu poznat, miris krvi pomiješan sa slatkastim mirisom truljenja.

Jozo je već prešao iza kombija i razgovarao s časnikom. Dominik nije smatrao nužnim pridružiti im se, njegova uloga ionako je bila da završi stvar; sve do tog trenutka bilo je na dvojici njegovih suputnika.

Sirovi ljudi, pomisli, ali ovo i nije bio posao s puno finesa, samo za jake živce i želudac. A on je posjedovao oboje; godine u bratstvu Sv. Jurja ubile su u njemu svaku tankoćutnost, a i u gluho doba noći, kad bi ostao sam sa svojim mislima, morao bi priznati sebi da je i nikad nije imao. Sigurno su ga tako i primijetili i vrbovali još u sjemeništu. Hladnoća i fokusiranost za koju je bio sposoban nisu nikada bile odlike običnog svećenika.

Iz misli ga trgne zvuk otvaranja stražnjih vrata kombija; Mate i Joso su već vadili ruksake i on im laganim korakom priđe.

“I, što znamo?” upita Jozu koji navlačio zelenu lovačku jaknu.

“Ne puno. Došlo je izvan ograde i riješilo cijeli vod, nema preživjelih.”

“Što vam se čini?” upita ponovo Dominik, fokusirajući Josu pogledom.

“Ne znam, ali jel’ nam nije tako svaki put, đavla nekog tražimo dok ga ne nađemo, a onda, pope, ti rješavaj”, suho dogovori Joso, dodajući Dominiku njegov ruksak, i uzvrati mu pogled u oči.

“Tako je. gdje ćemo početi?”

“Jedan je nađen tamo iza ograde, a drugi put sela. Najbolje da i mi krenemo tim putem. Mate, jesi više? Ajmo!”

“Idem”, promrmlja Mate, usta punih nečega što je izvadio iz masnoga papira, sada zgužvanog i bačenog u kabinu kombija.

“A jebate, kako možeš sad jist?”

“A bogati, kad ću??? Papršnjak mater zamotala, neću ga bacit, jebate…”

Pet minuta kasnije, s rancima na leđima i samo jednom lovačkom puškom, prebačenom preko Matinog širokog ramena, trojka se provlačila kroz rupu u žičanoj ogradi. Ispred rupe i prema njoj još se vidjela tamna mrlja, koju nisu stigli isprati šmrkovima, a niže niz brdo i druga, znak da je neki nesretnik ovdje skončao. Dominik se kratko prekriži, Jozo produži ne bacivši pogled, a Mate pljune i nešto promrmlja sebi u bradu.

Hladni i sirovi, Bože pomozi, prođe Dominiku kroz glavu.

Oprezno koračajući preko krša, uz povremenu psovku ispod daha kada bi noga skliznula s labavog kamena, stigli su do makadamskog puta i, skrenuvši lijevo, nastavili prema selu.

Na ulazu u selo, nadomak naizgled napuštene pravoslavne crkvice, samo je trag svjetlijeg pijeska odavao mjesto posljednje žrtve; ekipa je temeljito ostrugala bilo kakav trag krvi i užasa koji se desio. Dominik zastane i osvrne se. Pogled mu privuče zarasla, ali vidljiva kozja staza koja je vodila u brdo.

“Šta misliš pope?” upita Jozo.

“Pored crkve nije prošlo, mislim da trebamo u brdo”, zamišljeno odgovori svećenik, pogleda usmjerenog u daljinu.

“Ha! Ne bi ni đava u nji’ovo selo!” oglasi se do sada tiha prilika Mate.

“Muči, Mate”, procijedi suho Jozo, promatrajući sunce koje se zabrinjavajuće približavalo vrhu brda. Brzo će noć, prebrzo…

***

S Jozom na čelu njihove male kolone, trojka se polako uspinjala uskom stazom, na momente se boreći s gustišem koji je prerastao očito nekorišteni put. Tek su ostaci suhozida, sa svake strane, odavali njegovu davnu svrhu. Sunce im je sada bilo iza leđa i sjene su se ubrzano produživale pred njihovim očima.

Cilj im nije bio jasno definiran. Što god da su tražili morat će naći njih, ali osjećaj jeze koji ih je pratio nije ostavljao mjesta sumnji da će to biti vrlo brzo.

Nakon gotovo dva sata probijanja, staza iznenada završi na malom platou, čistini prekrivenoj niskom travom s ostacima male kamene nastambe, vjerojatno nekada namijenjene pastirima.

“Ovdje će biti dobro…” progovori Dominik, prvi put od kada su ostavili cestu.

“I u zadnji čas, mrak samo što nije”, odgovori Jozo, pogledom strijeljajući okolinu. Činilo se da se nalaze na otoku usred mora makije i kamenja.

“Mate, ajde vidi ima li kakvih drva da naložimo.”

Mate se uputi prema nastambi i ubrzo vrati vukući slomljene dijelove drvenih greda, koje su nekada držale krov.

“Eh, da ove grede mogu pričat’, čulo bi se podosta blejanja u hladnim noćima. Jozo, znaš li šta je to ovca miljenica?” dobaci Mate sa smiješkom na licu.

“Jebate ako ti nisi opsjednut ovcama, da nisi i ti koju maznija?”

“Ja nisam, al’ za ćaću ne znam, mater mu ni danas ne da samom u tor, hahahaha!”

“Ja ću sada napraviti krug. Ako tko treba obaviti nuždu neka napravi sada, inače ništa do jutra”, hladno im dobaci svećenik, ponovo ignorirajući njihovu zadnju razmjenu.

“I ako tkogod naleti na minu, nek’ se ne usere”, ubaci se Mate, ponovo susprežući smijeh.

“Muči, Mate! Nema mina, linija je bila daleko odavde!”

“A zajebajen se malo, šta pizdiš odma’. Izvinite, velečasni, pišajte u miru…”

Svećenik ponovo ne odgovori, nego, izvadivši veliku bocu iz ranca, počne crtati krug oko njih, ispod glasa izgovarajući riječi koje ni Jozo ni Mate nisu razumjeli, ali zvuk kojih im je bio poznat iz prošlih zadataka.

Noć se spustila brzo, a s njom se prišuljala i tišina; ptice koje do tada nisu ni primjećivali sada su umuknule i tišinu je prekidalo samo pucketanje njihove vatre.

Svećenik je ponovo odlutao u vlastite misli, rukama instinktivno prebirući po krunici. Misli su mu slagale sliku cijele ove priče – vojnici, svi redom muški, kraj u kojem se nalaze, ljudska zvjerstva koje je ova zemlja vidjela i krvi popila, sve je to slagalo sliku užasa s kojim će se noćas susresti.

“Vila”, tiho progovori.

“Ha?! Kaka vila?” prvi odgovori Mate, završavajući sklapanje puške koju je upravo temeljito očistio.

“Nema šta drugo biti; stradali su sve muškarci, lokalni nitko, može bit samo vila”, odgovori Dominik, gledajući u plamen njihove vatre.

“A jeben ti sriću!” promrmlja Jozo.

“To još nismo imali, šta nam je činiti?”

“U krugu smo sigurni; kolac, vatra ili zora, svi su ti đavli isti”, odgovori svećenik.

“Ja sam uvik za nabijanje, do zore, hahahaha!” prasne Mate.

Jozo samo zakima glavom u nevjerici. Volio je tu ljudinu, a možda najviše u ovakvim trenucima. Zajedno su još od ’91., i koliko god situacija bila teška i napeta, mogao je računati na Matu da je prekine ovakvim izjavama, Bog ga blagoslovio blesava.

Noć je sporo odmicala dok su šutke sjedili zureći u plamen. Razgovora nije bilo; čulo bi se samo povremeno Matino mljackanje kada bi izvadio u masni papir zamotane paketiće hrane, nepoznatog sadržaja, koji bi brzo nestali u njegovim ustima, te neminovno cmakanje kada bi mu nešto zapelo između zuba.

“Dobarveče, momci”, iznenada dopre glas iz tame.

Jozi pogled skoči prema izvoru zvuka i on uoči ljudsku figuru na samom rubu svjetla koje je njihova vatra bacala. Prilika napravi korak bliže i Jozo ugleda mladu djevojku, crne duge kose u dugoj haljini.

“Ne pričajte s tim!” protisne oštro svećenik kroz zube.

S njegove desne strane, Mate se ukočio i Jozo je znao da je gromada spremna da u sekundi skoči. Bez obzira na svoju veličinu, Mate je bio sposoban baciti se poput mačke na plijen u tren oka, kada bi situacija to zahtijevala.

“Pomalo…” uputi mu Jozo, ne skidajući pogled s djevojke, koja je sada bila na samom rubu njihovog kruga. Kretala se polako, zavodnički gibajući bokovima.

“Jesam li vam lipa, momci?” oglasi se ponovo, toplim i umiljatim glasom.

Sada kada je bila blizu, Jozo primijeti da lijepe crte lica ne ublažavaju hladan pogled i smiješak koji mu naježi dlake na vratu.

“Zar vam nisam lipa?” upita ponovo, sada koračajući rubom sve bliže njima.

“Taaaakooo lipiiii momciiiii”, ponovi, prelazeći rukama preko grudi, rukama koje su sad imale duge nokte. Glas joj se promijenio u tiho režanje.

“Tako lipiiiiii”, zareži glasnije i zastane.

U tom trenutku Dominik shvati da krug nije potpun i da je boso, crno stopalo vile pronašlo rupu.

Uz životinjski vrisak vila jurne naprijed prema svećeniku, ali Mate je bio brži i baci se ispred fratra.

Dvije prilike zakotrljaju se po travi, ali, na Jozin užas, on ugleda Matu kako pada kao krpena lutka i ostaje ležati na zemlji.

Nije stigao ni trepnuti, a vila je ponovo jurnula prema svećeniku, koji je samo uspio dignuti ruke prije nego se sručila na njega. Širokim zamahom kandže prodere mu jaknu i fratarsku halju. U naletu adrenalina Jozo joj se baci na leđa i pokuša je zaustaviti, provukavši ruku ispod njenog pazuha i oko vrata, pridržavajući je drugom.

Još jednom se prolomi životinjski vrisak i Jozo više nije znao je li njegov ili njen, kada osjeti zabadanje oštrih noktiju u podlakticu i trganje mesa. Udarac glavom koji je uslijedio polomi mu zube i on se zagrcne od navale krvi u ustima. Pao ja na zemlju i kroz zamućen vid ugledao iskežene zube i potpuno crne oči kako mu se približavaju. Znao je da je gotovo i da će ga u sekundi progutati mrak.

U tom trenutku prolomi se pucanj i težina nestane s njega. Glava mu klone na stranu i kroz zadnje sekunde svijesti on ugleda Matu s puškom u ruci i Dominika koji se s komadom zapaljenog drveta baca na nju. I onda ga obuzme tama…

***

Buka i svjetlost trgnu Jozu, a zbunjenost mu prekine bol u ruci i ustima, sada natrpanim gazom. Bio je na nosilima, a iznad njega se pojavi velika glava, sada razbijenog nosa i zamotana zavojem.

“Živ si, ne brini. A i pop je, sjebali smo đavla.” Mate se nasmije, a zubi su mu još bili crveni od krvi.

“Sad će nas do Splita pa će te pošteno pokrpat. Ja sam koliko sam moga’”, reče blago i okrene se prema figuri svećenika koja je sjedila, blijeda i iscrpljena, par metara dalje.

“Aj pope, neka si ga i ti konačno nekoj nabija, hahahahaha!”

“Mufi, Mafe!”

---

Jesam li ti lipa? © 2022. Ilija Čvorović – Neno

Neno je redditorski shitpost alter ego jednog prosječnog sredovječnog muškarca, nastao u doba lock downa. Pisanjem  se počeo baviti 2021. godine na podredditu r/Dekameron2020, gdje je i objavio nekoliko kratkih priča i pjesama, većinom horror tematike.

Priča Jesam li ti lipa? objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 3 (srpanj 2022). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Jesam li ti lipa puna je vrlo životnih likova i još životnijih dijaloga. Ne kažemo da se ovakva priča ne bi mogla smjestiti i u neki drugi kraj i biti jednako efektna, ali odabiri koje je napravio autor, koji kroz čitavu priču opetovano pokazuje i dokazuje da nije samo upoznat s tropovima horora već i njima jako dobro vlada, svakako su je u našim očima podigli za barem zvjezdicu.