Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Sjena Jantarnog mora, Franka Blažić (objavljen u srpnju 2023.)

Žanr: Fantastika

Duljina: 461 str

Tagline:  Prvi dio serijala “Anara” donosi priču o dva svijeta i tajnama njihove razdvojenosti.  

Sažetak:

Roman “Sjena Jantarnog mora” prvi je roman epske fantastike u serijalu “Anara”. Nakon razornog potresa dolazi do raskola dvaju svjetova. Anara i Meres nastavljaju se razvijati na dva potpuno različita načina. U prvom nastavku serijala pratimo mladu djevojku Elin koja prelazi iz Meresa u Anaru, gdje upoznaje posve drugačije običaje, tradicije, pa i način vladavine. Odmah nakon prijelaza, Elin biva zarobljena i odvedena u hram carice Zeor gdje postaje članicom Vijeća. Uskoro se povezuje s obitelji kod koje je smještena, ali i saznaje kako Anara krije mnoge tajne, a svoj prosperitet skriva iza ne tako utopijskog postojanja.

Link za nabavku knjige: https://www.nakladacranium.com/product-page/sjena-jantarnog-mora-franka-bla%C5%BEi%C4%87 

Ulomak teksta:

Sjećam se zvuka. Potmulog, tutnjavog zvuka koji je tiho zarežao iz utrobe moje zemlje.

Isprva je bio slabašan. Uzimao je dah i propitivao granice zemljine kore. Tada još nisam uspjela dokučiti gdje bi mogao biti njegov izvor. Doimalo se kao da dopire iz moje nutrine ili pak iz svake zabačene točke na zemljovidu. 

To nije bio zvuk s ovoga svijeta. 

Tek kada se prolomio u oštru, zaglušujuću grmljavinu, počela sam primjećivati drhtaje ispod svojih bosih stopala. Tlo ispod njih bilo je vlažno, rahlo i prožeto jantarnim kamenčićima koje sam sakupila toga jutra. Namjeravala sam se poigravati njihovim oblicima, ali trešnja zemlje je nešto na što čovjek ne može utjecati. A nisam mogla niti ja.

Dok se tlo sve silovitije izmicalo, zvuk je nastavio krčati i lomiti, kao da se naslađuje užasnutim pogledima i razlomljenim klisurama. 

I ja sam se nalazila na jednoj od klisura, tik podno vrha prve planine Haral. Zato sam imala jasan pogled na čitav grad koji je to prestajao biti. 

Nastambe su se urušavale, a samo je jedna građevina ostajala netaknuta. Ponosito se uzdizala u visine, posežući prema nebu kao da traži ruku koja će ju izvući iz kaosa. I tijekom te spoznaje, osjetila sam kako mi se tijelo umiruje i kako ga više ne ljulja sva ta silna trešnja. Osjetila sam i zrak koji mi klizi niz perje i gura me naprijed u neodoljivoj lakoći kretanja. Oslobođena težine i straha, zamahnula sam krilima i poletjela prema srcu grada u dolini.

Letimice sam očima prelazila preko stanovnika. Nekoliko sam lica i prepoznala, premda ih nikada nisam vidjela iskrivljena u nemoćnoj strepnji. Bila su to lica suočena s neizdržljivom najavom vlastite smrti. 

Poželjela sam im reći da se trešnja smiruje, ali ne bi me razumjeli niti čuli. Uostalom, to ne bi ništa promijenilo. Nastavili bi činiti isto što i ja – kliziti iz trenutka u trenutak. 

No za razliku od njih, ja sam mogla raspoznati da ćemo svi dočekati sutrašnji dan, koliko god pukotina u njemu bilo. Ipak je ovo magično tlo.

Ipak je ovo Anara. 

***

Osim crnila, nebom se počeo širiti i jak vjetar. To je Elin otežavalo da Meeru drži uspravnom. Tim više što je njeno tijelo sada bilo lelujavije; helfa umanjuje bol ali i uspavljuje. Iz istog ju je razloga morala češće trzati i uključivati u razgovor. 

No kad su se spustile do rijeke, vjetar je malko popustio. Rijeka je jurcala prema kanjonu koji je Elin kanila izbjeći, ali je znala da bi tamo mogle pronaći zaklon dok najgore ne prođe. Kopkalo ju je što bi to podrazumijevalo i kašnjenje u Avarint, no procijenila je kako se Meera drži dovoljno dobro. Također je bila svjesna da bi jahanje po olujnom vremenu bilo potpuna ludost.

Konj se stjenovitim terenom spuštao uz rijeku, a Elin je motrila njene tamne i glasne brzace. Rijeka nije bila naročito duboka, čovjek bi ju u mirnijim dijelovima lako prehodao, ali je u ovo doba godine izrazito hladna. No za prelaženjem na drugu stranu zasad nije bilo potrebe; Elin se nadala da će zaklon uspjeti naći uz lijevu liticu kanjona.

Litice su izgledale kao da je tamnosive stijene netko pomno izrezbario. Bile su visoke, strme i savršeno okomite, te su izgledale prijeteće jednako koliko i zadivljujuće. 

Čim su se počeli kretati uz stijene, vjetar se još manje osjećao. No put je postajao sve uži, te je u nekim dijelovima konj morao ugaziti u rijeku. 

„El…“ Meerin glas probio se kroz šum vode „Što ima za jesti?“

Još jedna nuspojava uzimanja helfe je glad. 

„Imamo oraha. I kruha, ako ga voliš pljesnivog.“

Meera je na to promumljala nešto što je moglo upućivati samo na nezadovoljstvo.

Elin joj je pružila šaku oraha, a ona ih je pojela u dva zalogaja. To je bio dobar znak. No ako oluja potraje, razmišljala je Elin, to nedvojbeno neće biti dovoljno hrane. Meeri treba energije, i to mnogo više nego što joj ono čime su trenutno raspolagale može pružiti.

Dodatni problem stvarala je spoznaja da će pronaći zaklon u kanjonu biti mnogo teže nego što je mislila. Litice jednostavno nisu imale dovoljno velike udubine u koje bi se mogle uvući i biti na sigurnom. 

No Elin je i dalje očima vrludala po okomitim izbočinama s obje strane u nadi da će ugledati nešto korisno. I dok je to činila, pažnju joj je privukla životinja s druge strane rijeke. Činilo se kako ih još uvijek nije opazila, pa je Elin lagano uhvatila konja za grivu. Stao je, a životinja je nastavilo mirno piti vodu. Elin je za to vrijeme, što je tiše mogla, primila u ruke samostrel i iz zavežljaja izvukla crnu strelicu.

Sada je vrh strelice imala savršeno naciljan prema apashiju. Njegovo vitko tijelo obavijeno tamnosmeđom dlakom s bijelim šarama bilo je nepomično, izuzev dugog ljubičastog jezika kojim je hvatao vodu. No zatim mu se njuška ukočila, te je podigao glavu i crne oči usmjerio prema Elin. 

Elin se na to nije trznula, ali nije niti ispalila strelicu. Samo je škiljila prema velikim sleđenim očima i preklopljenim ušima koje su životinji davale pomalo tugaljivi izraz. 

Učvrstila je prste na samostrelu i okrenula ga trunku ulijevo, tako da može pogoditi apashijev but. Tamo će ga najmanje zaboljeti, iako će se otrov početi širiti prije negoli shvati što ga je snašlo.

Ono što se moglo odviti u jednom dahu, Elin se pričinilo kao da traje znatno dulje. Apashi nije odvajao pogled od nje, niti ona od apashija. 

Bila je spremna. I bio bi to savršeni pogodak. 

No nešto se kod povišene stijene litice pomaknulo. Elin je skrenula pogled, a nakon što je spazila figuru kako iščezava iza izbočine, pomaknula je samostrel prema njoj. Apashi je taj trenutak iskoristio za bijeg; tankim se nogama i kopitima spretno odgurivao od stijena i krivudavo otrčao niz rijeku. 

„K vragu!“ otelo se Elin.  

Konj je tada shvatio što Elin namjerava te krenuo prema dijelu litice iza kojeg je nestala silueta. 

Elin je jednom rukom obavijala Meerin torzo, a drugu je držala na pojasu. Pozorno je motrila liticu, te uskoro spazila i prolaz između dvije stjenovite izbočine.

U sjeni prolaza nije bilo nikoga.

„Hej!“ povikala je Elin oštrije nego što je namjeravala.

Nadala se pritom da nije došla do krivih zaključaka; to nije mogao biti jedan od presretača. Ali niti netko tko želi posjetioce. 

No tijelo joj je svejednako bilo ispunjeno napetošću. 

Tome nije pripomogao niti mukli zvuk grmljavine iznad njih. Podigavši glave, Elin i Meera su shvatile da se nebom već kovitlaju oblaci puni munja, a siloviti nalet vjetra prohujao je kanjonom i podigao ledeni val vode koji ih je zalio. Konj je ustuknuo prema stijeni i zanjištao na grmljavinu, te nisu niti primijetile da ih netko motri sa stijene.

Zatim su im se pogledi susreli.

---

Predstavljanje romana Sjena Jantarnog mora u Morinom knjiškom reflektoru originalno je objavljeno u sklopu časopisa Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis je dostupan za besplatno skidanje s naše web stranice i platforme Smashwords.