Nekoć davno u šumi življaše djevojka. Obitavala je u zgođušnoj kolibici na čistini zataknutoj među bjelogoricom te su joj dani, neopterećeni režijama i porezima, tekli brzo i radosno. Često bi išla do grada, u posjet svojim roditeljima i prijateljima, a često i na drugu stranu, dublje u šumu, tamo gdje zelenilo postaje zagasito. Tamo je stanovala draga vještica, njezina mentorica u travarstvu, koje je djevojka studirala. Bila joj je toliko draga da ju je zvala bakom. Voljela je djevojka učiti o različitom bilju i njegovim primjenama, a osobito su joj drage bile prilike kada bi baku namamila na to da joj priča o starim danima kada je magija bila u svijetu prisutnija, a vještice cijenjene. Utjecaj im je bio toliki da je osnovan i vještičji savez koji se zakleo pomagati svima i uljepšati ovaj svijet. U trenutcima dokolice, kada bi se izležavala na svježoj proljetnoj travi, djevojka je snivala o obnovi saveza i svem dobru koje bi to donijelo. A ako je na čelu obnove, kao ljubljenu dobročiniteljicu, zamišljala upravo sebe, pa, tko bi je mogao kriviti?

Jednog dana vraćala se šumskim puteljkom iz posjeta roditeljima, oko nje je lepršala omiljena joj crvena pelerina koju je od prijateljica dobila za rođendan, no zbog prizora pred sobom odsjekle su joj se noge.

Preko puteljka protezala se traka sivila umrljana crvenilom i djevojka moraše trepnuti nekoliko puta kako bi u neredu razabrala sivo krzno slijepljeno od krvi i obrise vučjeg tijela.

“O”, dahnula je, no strah joj je priječio ikakav drugi pokret, iako vuk nije odavao ni naznake života, a kamoli znakove da će je napasti. No, dobro je ona znala kakva se opasnost skriva iza bezazlenih lica.

Ipak, vuk na njezin glas klonulo zastriže ušima te mu kapci zatitraju i odjednom je u nju gledalo jedno iznenađujuće bistro oko. “Hej, ti, djevojko”, reče vuk slabašno. “Bi li mogla pomoći nesretniku u nevolji? Da mi barem olakšaš prelazak u drugi svijet, kad me se iz ovoga već tako kleto izbacuje?”

I djevojčino se srce sažali – evo je kako stoji, krv joj teče žilama, vrvi od životne snage, osjeti je u ušima, u vratu, u želucu, a drhti kao prut pred stvorenjem koje joj očito ne bi naškodilo čak niti da može. Klekne pored njega i iz košare, napunjene zakuskom koju su joj roditelji dali da ponese kući, izvadi bocu vode. Polako, mukotrpno, čistila mu je krzno i otkrila da rana na boku i nije toliko teška. Porezotina, da, no bilo je neobično da ima toliko krvi pa se djevojka potajno zapitala je li vuk ranjen u borbi s nekim drugim i koliko li je onda taj ozlijeđen.

Kada je bila uvjerena da joj nije promaknula nikakva skrivena rana od koje bi vuk iznenada mogao pasti na mjestu mrtav, djevojka proglasi: “Pa, mislim da bi mogao preživjeti.”

Vuk, koji se jedući slastice iz njezine košare pomalo oporavio od onoga što je protumačila kao šok uslijed borbe i ranjavanja, pogleda je i potom se ispitivački pokuša osoviti na noge. Uspije mu iz drugog puta te on veselo zaštekće – činilo se kao da bi od radosti poskočio kao psić, kad bi mu to stanje dopuštalo. “Zbog ovoga ću ti biti vječni prijatelj! Spavat ću ti pred kućom kako bih te štitio od svih nedaća!”

I tako se djevojka i vuk zaputiše prema njezinoj kući. Nije mogla vjerovati da je gotovo propustila priliku sklopiti to prijateljstvo, no bilo joj je drago što je uvidjela da nije opasan. Ipak nisu svi vukovi isti.

Dani su protjecali u divnoj jednoličnosti. Djevojka je radila svoje, no pronalazila vrijeme i za druženje s vukom. Ponekad bi je pratio do grada ili do starice u šumi, ostavljajući je pred odredištem, a ponekad se bavio vučjim stvarima u šumi. Jednog joj je dana, dok su lijeno popodne provodili pod bukvom, s njegovom njuškom u njezinom krilu, ipak rekao: “Volio bih da te mogu cijelo vrijeme štititi. Bilo bi mi draže da ne hodiš sama šumom u posjete roditeljima i na nastavu.”

Djevojka se nasmije. “Želiš da odlazim samo u tvojoj pratnji?”

“Da, da te bolje pazim.”

“A što kada se tebi ne ide? Ili kada imaš drugih obveza?”

“Onda nećeš ići. Ali uvijek ću ti biti na usluzi, ako uistinu nemam nešto preče u planu.”

Djevojka nakrivi glavu. Uviđala je da je barem dijelom u pravu. Bila bi sigurnija uz pratnju jer ipak šumu nastanjuju bića koja pri njihovom susretu možda ne bi bila onoliko dobrohotna kao njezin vuk. Pa ako koji posjet i propusti jer je vuk u svojem pohodu, što smeta? A kada završi studije i počne vještičarenjem činiti dobro, mislila si je, učinit će šumu još sigurnijim mjestom. Te djevojka pristane i nastavi ga češkati iza ušiju.

No sljedeći dan svane vedar i sunčan, a vidjelo se da neće upržiti. Bilo je to od onih proljetnih jutara u kojima zimska svježina još odjekuje poput poljupca za laku noć. Ukratko, bio je to savršen dan za šetnju do grada. 

“Mislim da ću do grada”, rekla je, izašavši pred kuću, gdje se vuk spremao na poslovni put.

“Ali ja odlazim. Rekli smo da nećeš ići bez mene.” Netremice ju je gledao.

Djevojka trepne. “O. Dobro. Vidimo se kada se vratiš.”

Vuk joj protrlja njušku o bedro i, uz posljednji pogled preko ramena, nestane među šumskim sjenkama.

A djevojka se okrene na peti, dohvati košaricu i svoju pelerinu boje karanfila te se vrati van, zaključa, provjeri je li zaključala pa se otputi u grad.

Kročila je nježnom hladovinom i cupkala, razgaljena postojanjem šume, neba, same sebe te onim rascjepima među lišćem kroz koje prodire sunčeva svjetlost. Otprilike na pola puta do grada začuje šušanj pa spusti pogled s krošnji i svrne ga u stranu, odakle je zvuk dopro. U daljini, no ne toliko daleko koliko bi voljela, primijeti tamnu mrlju. Na njezinu veliku žalost, mrlja je imala oblik vuka i instinktivno je znala da to nije njezin dobri vuk. Ne, ovo je bio jedan od onih divljih. Djevojka nastavi dalje, ne ubrzavši korak jer osjećala je da bi time svoj život samo što prije privela kraju. Ovako možda stigne ugledati obrise grada prije nego što joj se u vrat zariju zubi…

No za sljedećim uglom usred ranoproljetne raskoši otvori se košmarni prizor. Tamo se vrzmao cijeli čopor vukova. Onaj u grmlju mora da je bio neki izvidnik, možda čak i pastir koji je nju, izgubljenu ovčicu, usmjeravao k svojem stadu. Kad se djevojka pojavila na vidiku, prema njoj su se istog trena okrenuli tuceti parova očiju i znala je da je svakom izigravanju smirenosti kraj. Okrene se i dade se u bijeg, bez ijedne misli u glavi osim te da je napokon znala što znači kada ti srce siđe u pete.

Čopor pohrli u potjeru za njom, na čelu s velikim crnim vukom. Trčala je i trčala, brzo kao nikada u životu, no duboko u kostima znala je da to neće biti dovoljno, da ne može preteći vukove koji se nakon duboke zime sigurno vesele svježoj krvi. Usudila se baciti pogled preko ramena pa je vidjela da se vučja masa nezaustavljivo giba šumom dok im se krzno prelijeva poput dima koji će je progutati. Crni vuk bio joj je za petama i djevojka je imala neugodan osjećaj da krati korak kako je ne bi pretekao, kao da se tek igra s plijenom prije nego što će ga proždrijeti. Dah joj zastane od takve okrutnosti. Znala je da je trebala poslušati svojega vuka. Sada mu nikada neće ni stići reći da je bio u pravu, niti da joj je stalo do njega. U posljednjem pokušaju da spasti živu glavu razveže pelerinu, strese je sa sebe i pusti da padne, a lepršava tkanina prekrije vuka predvodnika i on se zaplete, pritom frustrirano zacviljevši. Djevojka se gotovo nasmiješi, sveudilj trčeći, no vuk se brzo – prebrzo – oslobodi i raspara pelerinu, nastavljajući za njom s obnovljenim žarom.

Došao je kraj – umrijet će ovdje, usred prekrasnog šumskog dana, a da se nije pozdravila s roditeljima.

Uto pored nje proleti drugi stvor i baci se na crnog vuka. Nije se okrenula kako bi pogledala što se dogodilo. Bilo joj je dovoljno da zna kako je vuk trenutno zauzet nečim drugim. Nastavila je dalje, pod rebrima ju je probadalo, čak su je i zubi boljeli od sulude trke. No na vidiku se već pojavljivala čistina s njezinom kućom i tek se na pragu, presamitivši se i hvatajući dah, usudila okrenuti i pogledati prema smjeru iz kojeg je došla.

Prema njoj se polako kretao taman obris. Kada je stupio na danju svjetlost, djevojka klone od olakšanja. Bio je to njezin vuk, njezin dragi vuk.

“Oprosti mi.” Adrenalin je popuštao i napokon je osjetila kako joj na oči naviru suze. Noge su joj se tresle i ona sklizne na tlo pred vratima.

Vuk ju je samo gledao.

“Oprosti mi, od sada ću te uvijek slušati”, zaklela se djevojka.

“Eto vidiš što se dogodi…”

Djevojka zadrhti pa vuk naočigled odustane od lekcije i lizne joj suze s obraza. “Sve je u redu, otjerao sam ih. I oni će sljedeći put biti pametniji i neće te se usuditi napasti.” Djevojka mu ovije ruke oko ramena, željna utjehe. “Neću dopustiti da ti se išta dogodi, jedino moje.”

***

U narednim je danima posjete obavljala samo u društvu vuka. On bi je ponekad pitao misli li da je šuma sasvim sigurna, a kako djevojka nije tako mislila, sama je prorijedila posjete. U šetnju bi se odvažila jednom u tjedan dana, pa u dva tjedna. Naposljetku bi između posjeta protekao cijeli mjesec. Kada bi barem netko šumu učinio sigurnijim mjestom, mislila je. Djevojka se osjećala sve osamljenijom – nedostajala joj je njezina obitelj i svi njezini prijatelji – no imala je vuka, i bila je na sigurnome, a to je bilo dovoljno. Dane je sve više provodila zavučena u sigurnost doma, a kako je sve svoje knjige do tada već više puta pročitala, vrijeme si je počela kratiti kuhanjem i spremanjem, tkanjem i pranjem. Kada bi se vuk navečer obradovao toplom obroku, i oko njezina bi srca postalo malo toplije. 

“Misliš li da bih se mogao useliti u tvoju kuću?” pitao je vuk jedne krasne večeri, dok ih je obasjavao mjesec pun poput nasmiješenog lica novorođenčeta.

Djevojka ga pogleda pa se nasmije. “Ne misliš li da je to prilično ozbiljan korak?”

“Družimo se već neko vrijeme. Mislim da je to dobar način da te bolje pazim.”

“Pa što bi mi se dogodilo u vlastitoj kući?”

“Sjeti se što se dogodilo zadnji puta kada si mislila da ćeš biti na sigurnome.”

Zarumenjevši se, djevojka svrne pogled. Vuk je volio spominjati njezinu kobnu šetnju u šumi. Promisli. “Dobro. Što kažeš da to obavimo za nekoliko mjeseci? Moramo ti nabaviti krevet i svašta u kući srediti.”

“Nekoliko mjeseci?” Vuk zastane i pogleda je zasjenjenim očima. “Dobro.”

Te je noći otišla na počinak znajući da je vuk pred vratima i da pazi na nju. Zaspala je i snivala dok je iz sna nije trgnuo nepoznat zvuk. Otvorila je oči no nije se pomaknula, osluškujući. Evo ga, opet, onaj zvuk, na vratima, poput… poput… poput kandže koja grebe po drvetu. Djevojka se uspravi u krevetu. Je li to bila neka spačka njezinog vuka, koji je želi uplašiti? Tada se kvaka zatrese jednom, dvaput, sve jače, i brava uz prasak popusti.

Na vratima stajaše crni vuk.

Dobro ga je vidjela – mjesečina je još uvijek vedro sjala, ravnodušna prema njezinoj bliskoj smrti. Oko kuće su zavijali drugi vukovi. Ona strava koju je spoznala prije toliko tjedana prodre joj do kosti, no ovaj je put bila na svojem terenu i znala je gdje drži nož za meso. Baci se preko kreveta u tu stranu, nespremna olako se predati, ali zapetlja se u plahte. Nije bilo ni važno. U jednom gracioznom skoku vuk je bio pred njom, šape su mu propadale u meki madrac pod njima, a u očima mu je iskrilo. Kriknuvši, ona se odgurne prema zaglavlju kreveta, skupljajući se i odmičući što dalje od njega, no to nije bilo mnogo i on joj je već bio među koljenima, a njoj su se prsa nadimala kao da joj se tijelo želi što više nauživati zraka prije nego što posljednji puta izdahne. Naceri joj se. Na zubima mu se ljeskala svježa krv; s njuške mu kapne debeli rubin i prsne na bijeloj plahti. Stigao je čas, no nije htjela pred njim sklopiti oči i u smrt otići poput kukavice.

Stoga je jasno vidjela trenutak kada je kroz vrata nahrupio njezin vuk, bacio se na protivnika i započeo vrtoglavu borbu kojoj djevojka nije mogla uhvatiti ni glavu ni rep. Vukovi naposljetku izađoše iz kuće, a djevojci se činilo da je njezin vuk u laganoj prednosti, no u tom je trenutku nije bilo briga. Iskobeljala se iz plahti, dohvatila nož i pritvorila beskorisna vrata. Osluhnula je ne bi li čula zvukove opasnosti u blizini pa dopustila mišićima da se opuste i zaplakala. Kako je moglo doći do toga da se onaj strašni napad iz šume ponovno dogodi? Zar nije ništa naučila?

Njezin ju je vuk zatekao sklupčanu u krevetu. Došepao je, ali nije izgledao teže ozlijeđen. Onda mora da je pobijedio. Jesu li se sada riješili napasti? Ili je crni vuk još uvijek živ i smišlja osvetu, ako to jedna obična životinja može? Ili će na njegovo mjesto u svakom slučaju doći netko drugi te je nastaviti progoniti?

“Što se dogodilo?” pitala je, a vuk je znao da ne misli na ishod borbe.

“Žao mi je. Čopor me uhvatio nespremnog.” 

“Kako to misliš? Pa ti si taj koji bi me trebao čuvati! Sam si tako rekao.”

“Da. Morao sam… Da sam bio…” Vuk stisne čeljust i pogleda u stranu.

“Što? Reci mi!”

“Morao sam obaviti nuždu!” obrecne se vuk takvom silinom da je djevojka ponovno ustuknula. “Oprosti. Tako sam ljut. Uhvatili su me nespremnog, dok sam išao obaviti nuždu, a potom je iskoristio priliku da te napadne.”

Djevojci na oči ponovno navru suze. “Da si bio sa mnom u kući, to se ne bi dogodilo jer imam kupaonicu”, dovrši umjesto njega jer je on bio odveć pristojan da bi je tako pokudio. “Opet sam za sve ja kriva. Da sam ti danas samo dopustila da uđeš sa mnom u kuću, ovo se ne bi dogodilo.”

Vuk ne reče ništa.

I tako se iste noći vuk useli u njezinu kuću, u njezin krevet, po prešutnom dogovoru.

***

Za nekoliko dana došlo je vrijeme za posjet starici travarici u šumi. Vuk je poveo djevojku, još uvijek pokunjenu, do vještičine kuće. Ona zastane na pragu. “Bi li ušao sa mnom? Nikada ne ulaziš. Baka te nikada nije ni upoznala.” Slabašno se nasmiješi. Zapravo ju je bilo strah ostati bez njega, makar bila u bakinom društvu.

Vuk se nećkao no naposljetku popusti i uđe u kuću. Baka se nemalo iznenadila još jednom gostu, no drage mu je volje poželjela dobrodošlicu. “Već sam pomislila da te izmislila!” šalila se baka dok je vadila nastavne materijale. No oči su joj pozorno pratile svaki vukov pokret. “Baš mi je drago što si došla – dugo te nisam vidjela”, rekla je djevojci. Nakon toga bacile su se na učenje.

Nakon nekoliko sati, kada su obradile svojstva lovora (dobar za dijabetes, nesanicu i čobanac), baka sklopi knjigu i reče: “Dosta za danas. A prije nego što odeš, imam par sitnica za tebe.” Ode u drugu sobu, a do njih za koji tren dopre opojni miris svježe pečenog kruha. Djevojka se nasmiješi, već znajući da će fino večerati. Baka se vrati s košarom u kojoj je bila staklenka marmelade i cijeli svježi kruh; baka još zastane pored police s knjigama, pomno ih prouči, odabere jednu pa je ubaci u košaru. “Moji omiljeni recepti”, objasni. „Znam ih napamet pa je vrijeme da prijeđu u tvoje ruke.” Utisne joj knjigu u ruke i zadrži njezin pogled. “Pomno ih prouči. Ako možeš, vrati se već sutra da nastavimo s lekcijom. I evo, još nešto za prezalogajiti. Nadam se da će ti prijati. U zadnjih nekoliko tjedana kao da si se prepolovila.”

Djevojka lagodno ubaci knjigu u košaru, poljubi baku i zaputi se kući. Te su večeri jeli meki kruh s domaćom marmeladom od šumskih jagoda, a knjigu je stavila uz drugu literaturu.

Ujutro se djevojka protegne u krevetu i, sjetivši se bakine molbe, okrene se prema vuku. “Možemo li i danas kod bake?”

“O, da”, spremno reče vuk. “Dobro bi mi došla šetnja. Sinoć sam se baš fino najeo.”

Djevojka i vuk sretno krenuše šumom. No ona već izdaleka primijeti da nešto nije kako treba. Vrata su bila odškrinuta – bila je to omaška nezamisliva za pažljivu osobu kao što je baka.

“O, ne”, reče i jurne prema vratima, unatoč vukovim upozorenjima da uspori, da možda nije sigurno. Stigne do praga, odgurne vrata i ispusti vrisak koji uznemiri jato vrana koje se vine iz obližnjih krošnji.

Prostorija se pretvorila u hram smrti – zidovi su bili umrljani krvlju kao da ih je netko pokušao prebojiti, a usred svega ležalo je tijelo bake, unakaženo, no prepoznatljivo. Bila je napola pojedena, kao da je životinji dojadilo. Ili, pomisli djevojka, kao da je ta životinja htjela da ona ovo vidi. Da baka posluži kao upozorenje: gle što će se tebi dogoditi.

Nije znala kako je stigla kući. Sljedeće čega je bila svjesna bilo je da sjedi na svojem krevetu, a vuk je tetoši i tješi. “Bit će sve u redu”, govorio je. “Možemo otići odavde. Odseliti. Zaboraviti na sve ovo.”

Te riječi prodru kroz izmaglicu šoka i ošamućenosti koja ju je obavila. “Odseliti? Da ostavim svoju obitelj i prijatelje?”

“Pa, čini mi se da su oni tebe već ostavili”, zajedljivo je rekao vuk.

Ona se trzne. “Kako to misliš?”

“Mislim, jesu li te ikada posjetili ovdje?”

“Ne”, nevoljko odvrati, “ali nisam ni ja njih u zadnje vrijeme…” To je ponovno podsjeti na vukove koji su vrebali u šumi. Koji su je napali. Koji su pojeli baku. Koji su možda i njezine prijatelje držali podalje od nje. Kako li je ikada mislila da bi ona mogla biti ta koja bi se borila protiv opasnosti što vrebaju sa svih strana? “Što onda predlažeš?”

“Odselimo se. Preselimo se u grad. Pronađimo slatki stančić i… i… vjenčajmo se.” Vuk se odjednom sanjivo nasmiješi na tu novu, očaravajuću ideju. “Da, vjenčajmo se! I učinimo to odmah, prije svega drugoga. Kako bi bilo da se uzmemo za tri dana? Ne bi li to bilo lijepo?”

“Valjda…”

“O, vjeruj mi, hoćeš li? Barem jednom poslušaj moj prijedlog!” Vuk ustukne od nje. “Ali ako nećeš, mogu ja i…”

“Ne, ne, vuče, hoću! Voljela bih to!” Baci mu se u zagrljaj. “Ne ostavljaj me, molim te!”

“Krasno. Pa. Da odmah počnemo s planiranjem?”

Djevojka obriše suze. Oko noktiju primijeti skorenu bakinu krv – mora da je klečala pored nje, pokušala joj utrobu vratiti u tijelo – i strese se. “Da, da. Učinimo to ovdje, može? Vjenčajmo se tu u šumi.”

“Takvu te volim. Što bi moja voljena mlada htjela nositi na vjenčanju?”

“O, kakvu god haljinu da pronađeš, bit će dobra.” Vuk ju je gledao, očekujući konkretan odgovor, pa doda, pokušavajući unijeti notu entuzijazma u glas: “Neka bude bijela kao snijeg na mjesečini.”

“Može! Bit ćeš sigurna ovdje u kući. Otići ću u potragu za najljepšom vjenčanicom i vratiti se u sumrak.” I vuk ode u šumu, ostavivši je samu.

U glavi joj se vrtjelo od svega što se zbilo u proteklih – koliko sati? Baki su krenuli izjutra, a sunce je sada bilo visoko na nebu, no do sumraka je preostalo barem šest sati. Drhtavo udahne. Zidovi odjednom kao da su joj se približili, kao da su se nadvijali nad njom. Morala je izaći odavde. Vuk joj je rekao da ostane ovdje, no nije mogla sjediti više ni trenutka skutrena tako među zidovima koji joj se sklapaju nad glavom. Ipak, prije izlaska iz ladice u kuhinji izvuče oštar nož. Ovaj će se put barem imati čime braniti ako se zatekne u opasnosti.

Na umu nije imala nikakvo odredište. Do grada nije mogla stići, a treba ipak misliti i na vukove. Pustila je da je noge nose, no zatekla ih je kako je odvode vrlo poznatim putem – ponovno do bake. I zbilja, nije bilo drugog odredišta, jer morala se pobrinuti da se baka vrati zemlji, prirodi koju je toliko voljela. Pri poslu je morala zastajati, ne zato što je bio naporan – znala je dovoljno čarolija koje je mogla iskoristiti da si olakša proces – već zato što je morala sklopiti oči i duboko disati kako se ne bi ponovno raspala. Kada je naposljetku završila, još se koji trenutak zadržala uz svježe iskopani humak iza kuće, no tada se baci u trk, pokušavajući umaknuti prizorima koji su je progonili. Obnevidjela od patnje i muke, skrenula je sa šumskog puteljka i potrčala neprokrčenom šumom, izbjegavajući grane koje su joj se pružale prema licu. Postojala je samo ona i sadašnji trenutak.

No postojao je i debeli korijen na šumskom tlu koji nije vidjela pa je zapela i pala na nos, ravno na tlo pokriveno mekim iglicama.

Nije se ni potrudila ustati. Ležala je tamo i udisala miris crnogorice i rahle zemlje i… životinje?

Naglo otvori oči i koprcajući se podigne na koljena. Ravno ispred nje nalazio se crni vuk.

“Ti!” Skočila je na noge. Vuk je bio prekriven ranama i tresao se. Sigurno mu ih je u borbi nanio njezin vuk. Činio se previše slab i da se osovi na noge. U mislima joj bljesne prizor prvog susreta s njezinim vukom.

“Ti si me proganjao.” Sad joj je prilika da ga ubije. “Ti si me napao.” Podigla je nož. “Ti si mi ubio baku.”

Na to vuk zacvili i odmahne glavom. Ona trepne. Zar je i on razumije? 

“Ubio si mi baku!” ponovi, odrješitije.

“Ne”, gotovo nečujno ispusti vuk. “Nisam… Sve ću…”

“Ne čujem te.”

“Priđi…” šaptom reče vuk. Djevojka se namršti. Što joj to vuk želi reći da bi na to potrošio posljednji dah? Čvrsto držeći nož u rukama spusti se pored njega i tek se malo nagne prema njemu. “Što…” Nije dovršila, a vuk je već skočio, razjapivši čeljust i stisnuvši joj vrat oštrim zubima. Zubi mu na njoj bijahu poput okrutne ogrlice, ne dovoljno stisnuti da probiju kožu, ali dovoljno da bude svjesna da se on u svakom trenutku može zariti u nju. Iako joj se bȉlo ubrzalo, a vukov vruć dah mrsio joj kosu, nije se prestrašila. Svaka mala smrt koju je zbog njega iskusila vodila je do ovog trenutka. Do novog života, lišenog straha, ili konačne smrti u koju će se survati oboje. Jer, naposljetku, nož joj je bio prislonjen uz njegovo srce. Bila je u dobroj pregovaračkoj poziciji, a vuk, premda je prikupio snage za iznenadni napad, ipak je drhtao od slabosti.

“Pa”, rekla je, a koža vrata pri pokretu joj se još više priljubila uz njegove zube. “Čini se da smo u nezgodnoj situaciji. Smatraš da ćeš umrijeti pa sigurno misliš da bi li bilo dobro u smrt povesti još jednu osobu, zar ne? No, evo što ćemo. Kako bi bilo da me pustiš pa ću ja pustiti tebe. A onda ću ti pokušati pomoći. Što kažeš?”

Umjesto odgovora vuk grleno zareži. No njegov stisak popusti pa i ona, polako, odmakne nož.

Na trenutak su netremice gledali jedno u drugo. Tada vuk svrne pogled, otpuhne i otpljune. “Bazdiš.”

Djevojka ustukne. “Kako, molim?”

Vuk se okrene prema njoj. “Na tebi je njegov miris. Miris tvojeg…” Ne dovrši misao. 

“To se, valjda, dogodi kada provodiš vrijeme s onime koga voliš.” Vuk ne odgovori. Što bi uopće životinja poput njega znala o ljubavi? “A što je s tvojim čoporom? Samo tako su ostavili predvodnika?”

“Nisam im ja predvodnik”, promrmlja vuk. Ponovno otpljune, a ovaj puta mu je u ustima bilo i krvi.

“Idem po pribor”, reče ona. Vuk je pogleda iznenađeno, gotovo ljubopitno. “Pa obećala sam.” Počne se vraćati prema svojoj kolibi – nije predaleko odmakla, no dovoljno da zađe u crnogoricu – pa tamo pokupi ljekovite trave te čiste zavoje i spremi ih u košaricu.

Uskoro se vrati do vuka, koji je bio tamo gdje ga je i ostavila. Nije se pomaknuo i, ako išta, izgledao je još gore nego prije.

“Trebao sam te ubiti”, reče umjesto pozdrava.

“I meni je drago što tebe vidim”, uzvrati mu. Prione na posao. Vidanje joj je dalo nešto čime se može baviti, nešto što će joj zaokupiti pozornost kako bi odagnala tjeskobne misli, a prisjetila se i koliko je dobra u tome i koliko uživa u poslu. No misli nije mogla posve zauzdati i, dok je radila, jedno je postajalo sve očitije.

“Nisi mi ubio baku.” Ne s ovom razinom ozljeda i iznemoglosti. Čini se da danima nije jeo, a vlastite krvi izgubio je napretek.

Vuk je ozbiljno pogleda. “Nisam.”

“Znaš li tko je?”

“Da.” Riječ odjekne u njoj i odjednom kroz njezinu tugu sijevne još nešto. Želja za osvetom.

“Možeš li mi reći tko jest?”

“Ne.”

Umiri ruke na njemu, prstiju još zapletenih u njegovo gusto krzno. Osjeti poriv da ga na mjestu zakolje. Evo životinje koja bi joj mogla pružiti svrhu u ovom bijednom životarenju na koje su joj se sveli dani, a neće to učiniti. No nešto ju je u njegovom činjeničnom tonu zaustavilo. “Ne možeš ili ne želiš?”

“Ne mogu.” Vuk duboko udahne pa zaškrguće: “Sve što ima veze s njime… Kletva…”

“Taj je ubojica bacio kletvu na tebe kako ga ne bi prokazao?”

“Da”, dahne on.

Pa, tu se ništa nije moglo učiniti – za sada. U bakinim knjigama sigurno će pronaći nešto o skidanju kletvi. Počne spremati stvari u košaru i reče: “Učinila sam što sam mogla. Sada idi potraži svoj čopor. Valjda će ti dati hrane. Sigurno im je nedostajao predvodnik.”

“Nije to moj čopor”, naglasi vuk. “Moja su obitelj, ali nisam im ja predvodnik.”

Nakrivi glavu. Poliže usne. “A tko jest?”

Otkucaj srca. Pa drugi. Potom: “Ne mogu ti reći.”

Djevojka ustane i odmaršira od njega, ostavljajući za sobom sve neizgovoreno. No nije otišla kući. Otišla je do jezerceta i temeljito se oribala, skidajući sa sebe, nadala se, svaki trag mirisa crnog vuka. A u sumrak, kada se njezin vuk vratio ozaren i noseći haljinu bijelu poput snijega na mjesečini, veselila se i vrtjela po sobi poput nevjeste.

***

Sutradan ujutro upita je vuk: “A što bi moja mladenka željela obuti za svoje vjenčanje?”

Djevojka mu se umilno nasmiješi i reče: “Staklene cipelice koje blistaju poput zvijezda.”

“Može! Bit ćeš sigurna ovdje u kući. Otići ću u potragu za najblistavijim cipelicama i vratiti se u suton.” I vuk ode u šumu, ostavivši je samu.

Djevojka je sjedila u kućerku i po glavi premetala događaje proteklih dana. Naposljetku joj se misli zaustave na crnome vuku i njegovim ozljedama. Sjetila se jednog bakinog recepta koji bi mu mogao pripomoći, a sigurno je bio u knjizi koju joj je neki dan poklonila. Bio je to recept koji je često isticala u predavanjima.

Pa je djevojka prišla polici i potražila knjigu, no nije ju tamo našla. Prišla je stolu i izvukla sve ladice, ali nije ju ni tamo našla. Ispod kreveta, na ormaru, u kupaonici – nije ju ni tamo našla. Preostalo je jedno: vratiti se do bakine kuće i pogledati nije li tamo.

Putem do tamo, pognuta pred krvavim prizorom koji je očekuje, pogled je držala dolje, pretražujući stazu ne bi li zatekla knjigu kako leži pored puteljka, ako joj je putem ispala.

U kući je ignorirala sve što nisu bile knjige i nije dopustila očima da odlutaju. Došla je do police, no tada ju je, više čak i od hrđave krvi na zidu, pogodio pogled na praznu policu. Zar su okradeni? Kome su u šumi trebale stare knjige?

Tad joj se nosnice trznu i ona se okrene prema kaminu. Na ognjištu su se u pepelu još nazirali pougljeni ostatci hrptova i pepeljasti listovi nalik umornim noćnim leptirima.

Kada je ponovno bila u vlastitoj kolibi, spakirala je košaru s obnovljenom zalihom pripravaka i zavoja, a stavila je u nju i nož – odlučila je više nigdje ne ići bez njega. Zaputila se u istom smjeru kao i jučer te uskoro došla do mjesta obilježenog krvlju koju je tada ispirala s vukovog krzna. Njega tamo nije bilo pa nastavi dalje, dublje u šumu, u dio koji joj je sa svakim korakom bio sve manje poznat.

Tada pred nju iskoči vučić. “Pozdrav”, reče visokim glasom. “Poslali su me da te dovedem k ostalima.”

I djevojka pođe za vučićem te oni za tili čas stignu do vučje jazbine. Vukovi su ležali među drvećem i međusobno razgovarali, no nitko joj se nije obratio. Djevojka susretne pogled vuka koji je ležao pred ulazom u jazbinu.

“Trebao sam te ubiti”, reče, no glas mu je bio lišen prave nakane i umjesto toga bio natopljen čuđenjem. “A ti mi dolaziš pomagati.” Zastane. “Možda nam možeš svima pomoći…” No tu mu glas zamre i djevojka je znala da od njega neće više ništa saznati. Morala je ili otkriti kako da skine kletvu koja je ovim vukovima branila slobodan govor ili sama shvatiti što je na stvari. No kada bi pokušavala učiniti potonje, svoje je raštrkane zaključke u tijelu osjećala poput hladnih trnaca te joj se nije sviđalo bavljenje takvim mislima. Bojala se onoga što bi mogla otkriti. Stoga se usredotočila na toplo tijelo pod svojim rukama i iz glave izbacila sve ostalo. A u suton, kada se njezin vuk vratio ozaren i noseći cipelice koje su blistale poput zvijezda, veselila se i vrtjela po sobi poput nevjeste. Ponovno su večerali ljepljivu marmeladu.

“Danas nisi kuhala?” rekao je vuk prebirući po tanjuru.

“Pa mislila sam da voliš kruh s marmeladom. Neki dan si uživao.” Djevojka se ugrize za usnu. Vuk je nezadovoljno uzdisao, a ona je mrzila je što joj je grlo bilo stisnuto dok je govorila: “Možda sutra probam neki novi recept. Sjećaš li se možda gdje sam spremila knjigu koju sam dobila od bake? Mogla bih u njoj pronaći nešto.”

Vuk je zabrinuto pogleda. “Koju knjigu?”

“Onu s receptima. Onu koju mi je dala dan prije nego što je ubijena.”

Vuk spusti kruh na tanjur. “Draga”, oprezno počne, “nije ti dala nikakvu knjigu.”

“Kako to misliš? Sjećam se…”

Vuk tužno odmahne glavom. “Sigurno si bila previše uznemirena. Nema nikakve knjige. Valjda bih se i ja sjećao da si je stvarno dobila, zar ne?” Pruži šapu preko stola i položi je na njezinu ruku. Djevojka je prihvati. Jasno se sjećala dodira meke kože uveza knjige na dlanu.

***

Sutradan ujutro probudili su se rano, dok je hladnoća još nestašno štipala za obraze, a zrak bio pun svježeg mirisa novih prilika. Vuk je upita: “Večeras se uzimamo. Treba li ti još nešto za vjenčanje?”

Djevojka načas promisli. “Nedostaje mi moja pelerina. Voljela bih kakav crveni ogrtač.”

“Bit ćeš očaravajuća mladenka. Kakav da ogrtač bude? Crven poput jagode okružene jutarnjom rosom? Crven poput lubenice raskoljene u ljetno podne?”

Djevojka reče: “Neka bude crven poput prezrele trešnje na zalasku sunca.”

“Može! Bit ćeš sigurna ovdje u kući. Otići ću u potragu za najrumenijim ogrtačem i vratiti se u smiraj dana, a tada ćemo se vjenčati.” I vuk ode u šumu, ostavivši je samu.

Toga dana djevojka nije nikamo išla. Osjećala je potrebu o svemu na miru promisliti. Sjedila je za kuhinjskim stolom i prisjećala se svega što se dogodilo. Uzdahnuvši, ustala je i počela spremati stol nakon doručka. Pokupila je mrvice i bacila ih ptičicama. Posuđe je natopila i počela prati. Uskoro joj je u rukama bila samo prazna staklenka bakine marmelade pa ju je ribala i tada primijetila nešto neobično. Etiketa na kojoj je baka pažljivo ispisala sastav marmelade počela se odljepljivati, a ispod nje izvirio je još jedan sloj. Djevojka se spremala i jednu i drugu naljepnicu skinuti i baciti, no tada na poleđini prve primijeti tekst. Ruke joj zadrhte jer i to bijaše bakin rukopis, tako pomno skriven između dva sloja kako ga se ne bi vidjelo kada se isprazni marmelada, kako ga ne bi otkrio nitko tko se ne bi udostojio oprati za sobom suđe. Djevojka odstrani gornju naljepnicu i pročita bakine posljednje riječi.

Zlato,

nemam puno vremena. Vuk mora da me prepoznao, kao što sam ja prepoznala njega. Isto tako on sigurno zna da ću te pokušati upozoriti. Ne očekujem da ću doživjeti sutra. Ovo što ti sada govorim trebala sam reći prije puno godina, no u tome me sprječavao sram, strašan sram. Nikada ti nisam ispričala kako su ljudi izgubili povjerenje u vještice. Sada je došao čas. Dušo, znaj da sam prije mnogo godina ja bila jedna od vještica u savezu. Među nama je bio i čarobnjak koji je želio više – više moći, više ugleda – i nije prezao ni od čega. Počinio je brojne zločine, no savez ga je naposljetku uhvatio i oduzeo mu moći i pretvorio u vuka. Ipak, htjeli smo mu dati još jednu priliku pa smo odredili da će se iz vučjeg lika spasiti samo ako mu se netko zakune na vječnu ljubav. Posljednjim čarobnim snagama čarobnjak je činima uza se privezao selo kojim je tada vladao te su seljani pretvoreni u vukove, njegove sužnjeve, i otada dijele njegovu sudbinu. Zaleđenima u protoku vremena, zabranjeno im je govoriti o čarobnjakovoj kletvi kako ne bi na nju mogli upozoriti niti jednog čarobnjakovog ljubavnika.

Draga, pažljivo razmisli što ćeš učiniti.

Djevojka je zurila u riječi. Vuk – čarobnjak – sigurno je mislio da se upozorenje nalazi u knjizi koju je dobila ili u onima koje su sada ležale spaljene u kaminu. Djevojkom prostruji gnjev. Toliko znanja zalud odbačeno. Toliko stoljeća istraživanja nestalo u času zbog vukove prevare i straha da će mu se sve izjaloviti taman korak do cilja, do zavjeta ljubavi.

Sjedila je u kući i razmišljala sve dok se u smiraj dana vuk nije vratio, ozaren, noseći ogrtač boje trešnje na zalasku sunca, nabrekle od slatkoće toliko da će ti se rasprsnuti na jeziku čim je ubaciš u usta. Odjenula se poput nevjeste, u blistave cipelice i bijelu haljinu i crveni ogrtač. Tad je već bio mrak te su pred kućom zapalili krijes. Izašla je iz kuće u svojoj svadbenoj opravi i prišla vuku, koji je svečano stajao pokraj vatre. Koža ju je svrbjela od čipke na haljini i znoja. Na zapuh prohladnog vjetra ona stisne ogrtač čvršće oko sebe.

“Okupili smo se danas ovdje”, započne vuk i djevojka primijeti da se uistinu jesu okupili – iz šume su polako izlazili vukovi. Pretpostavljala je da će se i oni pretvoriti u svoje staro obličje nakon što se vuku zakune na vječnu ljubav. No u njihovim očima nije bilo radosti. “Pa?” reče vuk.

Djevojka vrati pogled na njega i shvati da nije čula ništa što je govorio. Nije bilo ni važno. Do sada je već i previše govorio. “Tko te bio ozlijedio kad smo se ono prvi put sreli?”

Vuk se zagleda u nju. “Jedva se i sjećam. To sad nema ni veze.”

“Vjerojatno si naredio to nekome od ovih nesretnika, zar ne? Ili si to sam učinio pa legao preko puteljka kako bi – što? Izazvao u meni povjerenje, žaljenje, sućut? Da si samo bio iskren prema meni… Nisi morao slati svoje uznike da me progone po kući, da mi upadaju u kuću…” Glas joj zapne. “Nisi morao ubiti baku…”

Vuk se oštro nasmije. “E, sad, baš si mi dovitljiva – eto zašto nije tebi misliti…”

Djevojka nastavi kao da ga nije čula: “Ali sve to jesi učinio. Nisi se nimalo promijenio. Da ti se zakunem, zadobio bi svoje moći i ponovno zemljom sijao jad. S time ne bih mogla živjeti. A zbilja sam mislila da te…” Bakinu poruku pronašla je pukom srećom. Da nije, sada bi se već obećavala ovom zločincu. “Možda ste me stvarno trebali ubiti.” Pogleda vukove, koji su se sada činili još neveseliji. I oni bi radije ostali puke životinje, ako to znači da će čarobnjak i dalje biti sputan.

“Pa, to se barem lako da riješiti”, zareži vuk i baci se na nju, prikliješti je za tlo. “Dajem ti još jednu priliku. Zakuni mi se na ljubav i sve ću zaboraviti. Bit ćemo ponovno sretni.”

Djevojka ga pogleda ravno u oči. “Nikada.” I prije nego što joj je vuk stigao iščupati grkljan, ona podigne nož koji je skrivala u rumenim naborima i zarije ga vuku u donji dio trbuha. Krv joj istog trena oblije ruku, a ona povuče nož prema gore, parajući vukov trbuh sve dok joj oštrica ne zapne o njegova rebra. Zbaci ga sa sebe i ostane ležati, dok je on pored nje kolutao očima u nevjerici, u panici, na izdahu. Počne se preobražavati i uskoro je gledala u čarobnjakovo truplo, rascvalo u smrti. Tko zna koliko bi tamo ležala da je nisu pridigla dva para nježnih ruku. Djevojčica s jedne i starica s druge strane pridržavale su je i dodirivale po tijelu i licu te ona shvati da traže ozljede na njoj, kao što je i ona tako davno pregledavala vuka. “Hvala ti”, šapne starica, no ostali kao da su je čuli, jer je proplankom počelo odjekivati “hvala ti, hvala ti” dok su se nesretni seljaci pokušavali osoviti na noge nakon neizmjernih godina na sve četiri. Ona uhvati pogled mladića prekrivenog napola zaliječenim ranama koje je zadobio pokoravajući se nesmiljenoj volji preminulog ubojice. On izvije kut usne. “Drago mi je što te nisam ubio.”

“Da”, reče ona. “I meni je drago što ipak nisu svi vukovi isti.” Potom se okrene truplu. “Bacite ga u vatru”, uputi seljake koji su se okupili oko njega. Tijelo tresne među triješće i iz vatre veselo iskoči žar. Djevojka skine cipelice, haljinu obojenu utrobom te crveni ogrtač i sve skupa baci u vatru. Ne ostane gledati kako se pošast pretvara u dim, već ode do jezerca, okupati se.

---

Crvenkapičino novo ruho © 2023. Valentina Markasović

Valentina Markasović (1997.) s književnosti je u manje-više svakodnevnom dodiru, bilo kroz posao u nastavi i prevođenju, bilo kroz razonodu. Fantastična književnost joj je uže područje interesa pa ne čudi da tom žanru pripada i većina njezinih objavljenih i neobjavljenih pokušaja piskaranja.

Priča Crvenkapičino novo ruho objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Kao što su bajke nekada bile upozorenja, tako nas i ova priča, svojim bajkovitim stilom i lijepim izrazom, upozorava i ukazuje kako se iza šarmantnog osmijeha partnera mogu skrivati zubi.