Tada, kao i svakoga radnog dana, Diana se vraćala s posla autobusom. 

Ujutro bi, prije posla, pažljivo odabrala odjevnu kombinaciju za taj dan i pridružila se raznolikoj lepezi ljudi koji su u tišini sjedili jedni kraj drugih čekajući svoju stanicu. Neki su bili soboslikari pa bi svakoga dana nosili bojom umrljane kombinezone, a neki su bili programeri pa bi sa sobom uvijek teglili prijenosna računala, a glave ukrasili velikim slušalicama. Muškarci, žene, djeca, starci, veseli i tužni ljudi. Voljela ih je Diana promatrati svakoga jutra i svakoga poslijepodneva.

Neka lica već je dobro poznavala. Poput one djevojke plave kose, koja je uvijek slušala glazbu i zamišljeno gledala kroz prozor, te onog muškarca s ukriženim očima, koji je s busa uvijek sišao ispred pogona za preradu plastike.

Često je imala želju razgovarati s ljudima, ali uvijek joj se činilo da rano ujutro nitko nije raspoložen za razgovor, a poslijepodne – pa poslijepodne opet nitko nije bio raspoložen za razgovor. Ali kimnula bi glavom ili samo kratko pozdravila kada bi ugledala poznato lice. Osoba koja bi ju najglasnije pozdravila svakoga dana bio je vozač autobusa. Stariji čovjek sijede brade i širokog nosa, pomalo čudan i perverzan, ali opet nekako dobar i prijateljski nastrojen. Diana je vjerovala da joj se upucava na neki njoj nerazumljiv način. Ponekad bi zastala i kratko popričala s njim, misleći kako možda čovjek i nije loš te da je ona samo prekritična prema njemu, ali tada bi on ispustio još jedan seksistički komentar koji bi joj vratio misli na tvorničke postavke, a ona bi otišla pronaći slobodno mjesto negdje dalje od njega.  

***

“Ne, u početku nisam vjerovao. Mislim, glupo je uopće i zvučalo, ona je snimila taj video koji se vrtio po televiziji, fejsu i instagramu, ali meni je to više bilo kao neki meme materijal. Mislim da je bila viralna par dana i onda je pala u zaborav. Ali eto, izgleda da nije lagala. Vidio sam svojim očima kako mrtvo tijelo pada sa neba.”

“Kad sam vidjela snimku prvoga tijela, bila sam u šoku. Nisam nikada vidjela nikoga da je pao ili skočio sa zgrade, a kamoli sa…oblaka? Ustvari, nisam nikada vidjela mrtvaca. Ako se to može nazvati mrtvacem? Može li?”

***

Tijekom tih neudobnih i pomalo ustajalih vožnji autobusom, kako je smatrala da nitko nije zainteresiran za razgovor, vrijeme bi uglavnom provodila na mobitelu. Tren bi čitala vijesti i kolumne, tren bi listala kratke videe na društvenim mrežama, a zatim bi se vratila u galeriju fotografija svog mobitela i gledala slike i videe koje je napravila. Sadržaj galerije bio je vrlo jednoličan – sve se vrtilo oko njene malene obitelji. Na svakoj slici bili su njen suprug Marin i njen sinčić Jura. Jura se rodio prije pola godine nakon što su Marin i Diana godinama bezuspješno pokušavali zatrudnjeti.

Jura je bio čudo, govorili su im doktori nakon što su na iste te doktore potrošili tisuće i tisuće eura. Iako to nije voljela priznati, donekle je Jura bio čudo, barem u onom smislu da je bez previše truda uspio u onome oko čega je Diana razbijala glavu godinama prije. Sada, shvatila je, svi oni problemi koje je nekoć smatrala nesavladivima najednom nisu imali toliki značaj u njenom životu. Prije bi ju bilo što lako izbacilo iz takta, bila bi ljuta i osvetoljubiva radi najmanjih sitnica, radi najbanalnijih situacija. To više nije bio slučaj. Sada je bila smirenija, strpljivija. Brinući se za Juru, makar i u onim noćima kada joj nije dao spavati, svi drugi problemi koji joj nekoć ne bi dali spavati sada su mogli pričekati pospremljeni negdje u kutiji duboko u pozadini njena uma. Neke stvari više nisu bile toliko važne. Naspram Jure i Marina sve je bilo manje važno.

Njih su dvojica bili tako njeni fotomodeli. U svakoj pozi i u svakoj prilici. Nekad pripremljeni za fotografiranje, ali većinom ne. Listala bi Diana fotografije i vožnja autobusom bi joj odmah postala udobnija, a zrak svježiji.

***

“Pa gledajte, tehnički, ne postoje zakoni po kojima mi možemo Dianu optužiti za zločin, to jest za ubojstvo. Njene žrtve nisu klasificirane kao ljudi. Čak niti kao životinje. Dok ih vi nazivate bogovima, netko će ih nazvati vanzemaljcima. A nikada prije nismo imali slučaj ubojstva božanskog entiteta ili vanzemaljaca. Naravno, ako ne brojimo Isusa. Ali njega nismo zapravo ubili. Ili jesmo?”

“Ne podržavam ju nikako. To što ona čini je grijeh nad grijehovima. Sklopila je ugovor s vragom i sada bogovi padaju poput krušaka. Recite mi, što će se dogoditi ako ubije sve bogove? Što ako ubije Allaha, Jahvea? Kako će se to nama vratiti? Ostat će nam samo vrag i pakao!

“Diana dolazi iz duge loze sotonista, to je opće poznato. Genetskim inženjeringom i incestom su konačno stvorili antikrista. Kao što je Bog nekoć poslao svoga sina na Zemlju, sada je Sotona poslao svoju kćer u kraljevstvo nebesko.”

“Smiješno je, kad malo bolje razmislite. Uvijek smo strahovali da će se bogovi jednoga dana spustiti na Zemlju i sa sobom donijeti sudnji dan. Da će četiri jahača apokalipse narod napasti mačevima, bolestima, glađu i strahom te tlo posuti pepelom. A na kraju, svjedočimo posljednjim danima bogova. Umjesto četiri jahača, mi smo im poslali jednu ženu.”

***

Bio je ljetni dan i tek pokoji oblak mirovao je na nepreglednom plavom svodu, a povjetarac bi joj povremeno osvježio oznojeno lice. U takvim trenutcima Diana je željela kupiti auto s klimom i voziti se njime na posao i s posla. Ali nije mama rodila slabića, pomislila bi Diana, te sišla s busa i nastavila posljednju etapu putovanja pješke. Na poslu je morala nositi cipele s barem nekakvom potpeticom – nešto u čemu nije pretjerano uživala – stoga je u ruksaku uvijek imala spremne lagane tenisice koje bi obula da manje pati tijekom šetnji ulicama svoga naselja. Poslala je Marinu poruku da stiže za deset minuta, popravila ruksak i krenula prema svome domu, uzbuđena da zagrli svoja dva dečka. 

Prolazila je kraj njoj dobro poznatih kuća. Ivančevići su živjeli u dvokatnici boje breskve, ali su koristili samo prizemlje jer su im djeca napustila državu u potrazi za nekim boljim životom. Matkovići su im bili susjedi, oni su se pak doselili u naselje iz Zagreba, sagradili ovdje lijepu modernu kuću bijele boje i ravnoga krova, a ispred parkirali skupe terence. Diana je uvijek više pažnje posvetila kući Matkovićevih nego kući Ivančevića. Ne samo zato što joj je kuća bila lijepa, nego zato što joj je ta kuća bila poput simbola, poput zvijezde vodilje. Jednoga dana, maštala je, Marin i ona imat će dovoljno novca da si sagrade kuću kakvu žele, a Jura će ondje imati svoju veliku sobu u kojoj će se igrati i odrastati.

Poslije Matkovića slijedili su Horvatovi, Radići pa zatim trgovina i Dorisin frizerski salon. Tu bi Diana na raskrižju skrenula desno pa uvijek zastala ispred kuće Tadićevih. Njihova kuća nije bila niti lijepa niti simbol, ali imali su zlatnoga retrivera koji je bio najveća maza u susjedstvu. Max je već znao kada će Diana proći pa bi potrčao prema ogradi ne bi li se ogrebao za malo maženja između ušiju. Bio je to njihov dnevni ritual u kojemu su oboje uživali. Ovoga dana Max se približio ogradi, a prije nego ga je Diana uspjela pozdraviti, zastao je, podvio rep među noge, počeo cviliti i zatim brzo potrčao natrag u dvorište.

***

“Jeste igrali nekada Doom? Ne? U biti, u budućnosti, na Marsu, izbije velika katastrofa u energetskim postrojenjima i otvori se portal u pakao. U procesu, demoni ondje poubijaju i porobe ljude i zauzmu sva postrojenja. I znate što ljudi naprave kao odgovor? Pošalju jednog čovjeka. Dobro, možda nije baš skroz čovjek, ali je sam. Kažu – protiv svih zala koje pakao može prizvati mi ćemo poslati samo tebe. Tako ja nekako vidim Dianu i njen pohod. Žena se iz nekog razloga naljutila, otišla u svijet bogova i počela ih ubijati jednog po jednog. Ako je Diana išta poput glavnog lika iz Dooma, bogovima neće biti zabavno.”

“Mislite li da bogovi znaju kung fu i te spike? Ili da imaju mačeve ili nešto? Možda svaki bog ima neke svoje moći, ha? Mislim, nije mi jasno kako ih ona pobjeđuje. Osim ako i ona nema neke posebne moći. Nešto mora biti jer kako je uopće došla tamo gore kod njih?”

“Kakvi bogovi, kakve pizde materine, šta vi ljudi pričate!? Nema bogova, nema Diane! Kako vam to uopće može imati smisla – da je neka random ženska otišla u svijet bogova naoružana samo mačem i sada ih ubija i baca dolje na Zemlju. Jebote, pa veću glupost nisam nikada u životu čuo! Uozbiljite se i malo razmišljajte vlastitom glavom, istražite malo i guglajte pa ćete lijepo naći videe u kojima točno objašnjavaju kako se CIA rješava svojih pokusnih kunića koje su sakupljali tijekom desetljeća, još od Roswella. Ovce bijedne, probudite se!”

***

Prošlo je možda deset sekundi nakon Maxovog ucviljenog bijega kada je Diana počela osjećati strah.

Glasna tutnjava, poput iznimno neujednačenih bubnjeva, dopirala je kao iz dubina pećine. Zvuk je bio svuda oko nje te je postajao sve glasniji i glasniji dok Diana nije shvatila odakle dolazi. Iz tla. A tada se ono počelo tresti.

Uvijek je ovakve dramatične scene zamišljala s glazbom u pozadini, ali sada nije bilo glazbe. Samo zaglušujuća grmljavina i tlo koje joj se kretalo pod nogama. Kralježnicu joj je obuhvatila jeza, a trbuh se zgrčio dok je ona držala dah u plućima. Smogla je trenutak ravnoteže pa potrčala prema sredini ulice, dalje od kuća s kojih je već počeo padati crijep i čiji su prozori već pucali od nasilnog vitoperenja. Gibanje tla postajalo je sve jače i jače. Njene noge nisu mogle dobiti tu borbu pa je pala na svježe ispucani asfalt.

Kuća Tadićevih počela se rušiti pred njenim očima. Krovne grede razdvojile su se kao da nikada niti nisu bile čvrsto povezane, a čitava konstrukcija se urušila poput kule od karata. Zatim su se zidovi razdvojili kao po nekada davno napravljenim šavovima. A na trenutak, kroz te šaviove, Diana je uspjela vidjeti kuhinju i blagavaonicu obitelji Tadić. Idućeg trenutka, sve je to bila hrpa građevinskog materijala.

Čula je Maxa kako laje negdje iz dvorišta i pomislila kako je znao što se sprema. Zašto bi inače tako pobjegao od nje.

Nedugo nakon kuće Tadićevih, zvuk urušavanja, koji joj je sada bio poznat, dolazio je do nje sa svih strana. “Jura!” kriknula je.

***

“Ja sam čuo da joj je muž poginuo u prometnoj nesreći.”

“Navodno ju je vjeroučitelj seksualno zlostavljao u osnovnoj školi.”

“Mediji diljem svijeta izvještavaju o Dianinom pohodu, kako se za sada neslužbeno naziva još uvijek neobjašnjivi niz događaja koji je rezultirao misterioznim mrtvim bićima koja su na Zemlju pala iz gornjih slojeva atmosfere. Prvi zabilježeni incident dogodio se prije točno četiri tjedna, ali su u međuvremenu pronađena još dva neidentificirana tijela za koja forenzičari tvrde da su barem dva tjedna starija. Dakle, šest tjedana Dianinog pohoda, i dalje bez jasnih informacija te sa sve više nepoznatih žrtava diljem kugle Zemaljske. Svjetsko policijsko udruženje traži suučesnike koji Diani pomažu ili su joj pomagali tijekom priprema za pohod. Za više detalja, ostanite uz naš program.”

“Ali dajte, budimo realni, čak i da ona zbilja tamo gore negdje nekako ubija bogove, što smo dosada vidjeli? Neke zaboravljene i prastare bogove? Oni niti imaju sljedbenika niti se te religije više prakticiraju. Kakva je šteta zaista počinjena? Možda su jednostavno sami umrli jer više nitko u njih ne vjeruje. Možda tako bogovi funkcioniraju, sve što ih drži na životu su ljudi koji u njih vjeruju.”

***

Bezuspješno je Diana pokušavala ustati i potrčati prema svojoj kući. Potres kao da je trajao satima, činilo joj se. Nakon što se nekoliko kuća u njenom vidokrugu srušilo, zrakom je ovladao oblak prašine.

Osjećala se zarobljeno i klaustrofobično. Gdje god je pogledala, gdje god da se okrenula, vidjela je samo žuto-sivu zavjesu iza koje kao da je izvirao pakao. Pokušala je puzati, ali zavjesa je još uvijek bila svuda oko nje, kretala se zajedno s njom. Samo su zvukovi dopirali do Diane, zastrašujući zvukovi uništenja i smrti. Zvukovi koje nije željela više nikada čuti. Zemlja je grmila, ceste su pucale, djeca vrištala, psi lajali, alarmi automobila zavijali a roditelji – baš poput nje – dovikivali imena svoje djece.

***

“Jeste li primjetili ponašanje životinja u zadnje vrijeme? Znate kako neke životinje traže zaklon prije oluje ili postanu nervozne tik prije nego potres udari? Mislim da životinje mogu predosjetiti nevolju i u ovome slučaju. Promatrajte ptice idućih dana. Vidjet ćete kako će se sve najednom razletjeti, a zatim ćemo brzo čuti vijesti o novom palom bogu. Ptice znaju, vjerujte mi.”

“Mislim da sam pročitao neke vijesti o urušavanjima onih prastarih majanskih gradova i hramova. Ne znam je li povezano sa ovime ili je netko samo bio nestašan tijekom razgledavanja.”

“Morala je imati pomoć. Nema šanse da je običan čovjek pronašao put u kraljevstvo nebesko. Netko joj je morao otvoriti vrata i pustiti je unutra.”

“Moja je teorija da su bogovi ustvari nemoćni u svome svijetu. Znate, kao što smo mi nemoćni u našem svijetu, tako je i njima. Oni su obični ljudi dok su tamo, ništa više. Tek kada se spuste među nas, postanu moćni. A kad bismo mi otišli u njihov svijet, odnos moći bi bio takav, ali u našu korist. Mislim da ih zato Diana s takvom lakoćom ubija.”

“Što ako se te njene borbe ipak nekako manifestiraju tu kod nas?”

***

Kada se tlo konačno primirilo, Diana je ustala i počela trčati.

Kroz gustu maglu prašine, koja joj nije dozvoljavala disati, trčala je brže nego što je ikada mislila da je sposobna. Preskakala je polomljene cigle i rasjede u cesti. Vidjela je svega nekoliko metara ispred sebe, ali refleksi su joj bili oštri. Ništa je nije moglo zaustaviti, nikakva prepreka joj nije mogla biti prevelika. Oko nje, unutar oblaka prašine, pakao je vladao svijetom. Oni ljudi koji su mogli hodati, tumarali su džunglom ruševina zazivajući imena onih koje nisu mogli pronaći. Svi poput zombija, zbunjeni i izgubljeni, umrljani krvlju i zemljom, pokazali joj bi se na tren, a zatim opet nestali u oblaku.

Sve je bilo izgubljeno i uništeno. Jedino je nebo nad njom bilo netaknuto. I dalje plavo i beskrajno, s onih par mirnih oblaka koji zemljotres nisu ni primjetili.

***

“Nakon deset tjedana od prve žrtve Dianinog pohoda, u jutarnjim satima u Jeruzalemu je priveden Ishiro Sukimoto, kovač mačeva iz Japana. Vlasti ga sumnjiče za sudjelovanje u pripremi Dianinog pohoda. Podsjetimo, međunarodni sud pravde izdao je nalog za uhićenje Diane i njenih bliskih suradnika, radi zločina protiv čovječanstva. Svoju odluku temelje na učestalim elementarnim nepogodama koje pogađaju svjetsko stanovništvo u trenucima prije nego nova žrtva padne s nebesa.”

“Ova priča postaje sve luđa. Samuraj uhićen u Jeruzalemu, pa daj me nemoj. To ne možeš izmisliti, zaista.”

“Zašto se čudite, pa svi smo vidjeli Dianin video prije nego je krenula u svoj pohod. Mogli ste jasno vidjeti mač u pozadini. Jeste mislili da ga je sama napravila? Ili kupila na kirbaju?”

“Kao što sam i pretpostavio, imala je nekakve suučesnike. Sad je samo pitanje kako su saznali jedno za drugo te tko je točno Ishiro Sukimoto.”

***

Istrčala je Diana gotovo cijelu dionicu i našla se u svojoj ulici. U ulici gdje su bili Marin i Jura. Prašina joj je još uvijek blokirala pogled te je imala težak osjećaj u trbuhu dok joj je vatra plamtila u plućima. Morala je na trenutak stati i sabrati se, iskašljati što je mogla, protrljati oči, pa tek onda nastaviti trčati.

Spustila je ruke na koljena i pokušala si usporiti disanje. Gledala si je u tenisice, sad joj je bilo drago što ih je svakoga dana vucarala sa sobom. Bile su to niske bijele adidaske, platnene, one koje se mogu kombinirati sa svime. Ali sada više nisu bile bijele. Bile su žuto-smeđe s kapljicama crvene. Nije Diana ni osjetila kad se dogodilo, ali jedno joj je koljeno već krvarilo. U bilo kojem drugom trenutku to bio joj bio problem, ali ne i sada. Morala je doći do kuće, kuće za koju se nadala da barem djelomično stoji ondje u onom obliku u kojem je bila sagrađena. Ali znala je Diana da im je kuća stara i slaba. Kao i sve kuće u susjedstvu.

Osim kuće koju su Matkovići sagradili.

***

“Nakon što je odbio surađivati, izraelske vlasti odlučile su izručiti Ishira Sukimotoa Japanu, koji će preuzeti odgovornost za njega i njegovo izručenje međunarodnom sudu pravde. U ostalim vijestima, prirodne nepogode nastavljaju uzrokovati velike štete diljem svijeta. Najnovija od tih je erupcija vulkana na Islandu. Na sreću po sve Islanđane, erupcija nije trajala dugo te se lokalne vlasti nadaju povratku normalnom životu unutar nekoliko dana.”

“Vidio sam na Redditu teoriju o erupciji vulkana na Islandu. Lik tvrdi da je do erupcije došlo jer je Diana došla do boga Hefesta. Pobrojao je sva potvrđena trupla koja smo dosad vidjeli te ih usporedio s raznim religijama kroz povijest. Ispada da je našao nekakvu korelaciju i došao do zaključka da je Diana došla do grčkih bogova. Ali naravno, ne samo grčkih, jer, vidjeli smo kako bogovi zapravo nemaju lice i oblik, svatko ih vidi onako kako ih vidi. Što ga je navelo da zaključi kako jedno truplo može ustvari predstavljati mnoštvo božanstava. Dakle, isto truplo može biti Zeus, Jupiter ili Thor, odnosno, bilo koji bog gromova. A kako je Hefest, između ostaloga, bog vulkana, njegova se borba s Dianom manifestirala u obliku erupcije vulkana na Islandu. Nemam pojma drži li teorija vodu, ali zvuči kul. Zvuči kao da Diana opako brzo napreduje.”

“Navodno je Hefest vidio Dianin mač i nije se mogao prestati diviti vrhunskoj izradi. Čak i kad ga je Diana sasjekla, nastavio je diviti se oštrici dok nije umro.”

“Ljudi izmišljaju svakakve priče.”

***

Dianina je kuća izgubila sav oblik. Zidovi, stropovi i krov – sve je sada bilo jedna nepregledna hrpa građevinskog materijala. Čitava je ulica zapravo bila jedna masivna hrpa.

Stajala je Diana ispred te planine cigle i cementa nekoliko trenutaka samo je promatrajući. Izgubila je sav smisao za vrijeme i prostor. Postojala je samo ona i ostatci njenog života umotani u velo prašine.

Što sad? Što uopće može učiniti sada kada je ovdje? Mogla je vikati, mogla je tražiti pomoć susjeda, mogla je početi kopati. Znala je da što god da napravi, mora to napraviti brzo. Također je znala da što god da napravi, ne smije izgubiti nadu.

***

“Ishiro Sukimoto danas je izručen Hagu i međunarodnom sudu pravde. Sud će objaviti više detalja u idućim tjednima. U međuvremenu, istraga se nastavlja.”

“Ako je vulkan eruptirao dok se Diana navodno borila protiv Hefesta, kako će biti kada dođe do Zeusa ili Posejdona? Ne usudim se ni pomisliti.”

“Od početka Dianinog pohoda do danas, zabilježeno je tri tisuće smrti kao rezultat vremenskih nepogoda diljem svijeta.”

“Vi još uvijek pušite ovu priču o bogovima i toj ženskoj? Pa u vražju mater, kakvi ste vi kreteni. HAARP vam kontrolira vrijeme, uzrokuje potrese, poplave, tsunamije, oluje, erupcije vulkana, a vi svi gledate i čudite se umjesto da uzmete puške i slomite sve vlade svijeta. Ma, nema ni smisla razgovarati s vama, idioti ste svi redom.”

“Prema nepotvrđenim informacijama, Ishiro Sukimoto je Diani iskovao mač od meteoritskog željeza starijeg od Zemlje. Kako je Sukimoto imao pristup takvim materijalima, još nije poznato, ali iz naših izvora saznajemo da je mač iskovan isključivo sa svrhom ubijanja božanstava. Odakle Sukimotou takve sposobnosti i znanja, također nije poznato, ali nadamo se da ćemo s vremenom saznati više.”

***

“Jura!” vikala je znajući da Jura još uvijek ne može odgovoriti. Ali nadala se da će plačem posegnuti za majčinim glasom. “Marine!” nastavila je vikati.

Suze je čvrsto zarobila u kutu oka, ne dozvoljavajući emocijama da je slome. 

“Marine!” vikala je iznova i iznova kružeći oko ruševina svoje kuće pokušavajući pronaći bilo što što bi joj pokazalo gdje su njih dvojica. Možda su stigli pobjeći prije nego se kuća urušila, nadala se. Počela se osvrtati po dvorištu i ulici, ali prašina joj je još uvijek blokirala većinu onoga što je željela vidjeti.

“Diana!” čula je odnekud muški glas.

***

“Bog je mrtav! Zeus je pao!“

“Kažu neki da je munja udarila svaki put kada su se Dianin i Zeusov mač sudarili.”

“Ne znam što će se iduće dogoditi, ali ovo noćas je bilo zastrašujuće. Munje su udarale čitavu noć, vjetar je nosio sve što je mogao, a ono što nije uništila je kiša. Ne znam koliko dugo će ovo trajati i ima li više ikakvog smisla. Ljudi ostaju bez svega, a zašto? Zbog jedne žene? Što se to njoj moglo dogoditi da smo mi svi ovo zaslužili? Zar naši problemi nisu vrijedni pažnje? Pustite me, molim vas, ne mogu.”

“Ako je ovo bio Zeus, Thor ili kako god ga željeli zvati, ne preostaje nam puno bogova. ”

“Oluja stoljeća, mega oluja, oluja svih oluja – meteorolozi još uvijek pokušavaju pronaći pravi naziv za ono što se dogodilo prošle noći. Desetci tisuća ljudi diljem svijeta su ostali bez domova, a materijalna šteta još se uvijek zbraja. S nama je večeras doktorica znanosti Maja Petković koja će nam pokušati razjasniti što se točno dogodilo. Maja, dobro nam došli.”

***

Paničarila je prateći glas u oblaku prašine. “Marine!” uzviknula bi, a glas bi vratio “Diana!”. Ne znajući kuda se okrenuti, vrtila se u mjestu, uplašena zakoračiti u krivome smjeru. A tada je ruka zgrabi za rame i okrene. “Diana!” obrati joj se susjed Drago. Krvavoga čela, bez majice i s prašnjavim podlakticama, stajao je ispred nje držeći je za ramena. “Vi niste Marin”, ponavljala je tiho padajući u spiralu tuge i ludila. “Diana, moramo početi kopati, odmah!” naredio joj je Drago. Ona se nije mogla sabrati. Gledala je kroz muškarca negdje daleko iza njega. Ni sama nije znala gdje. Nije ni bilo važno jer nije gledala očima, gledala je umom. Gledala je uspomene.

Vidjela je Marina i Juru. U njihovoj dnevnoj sobi, kraj Jurinog krevetića, u kuhinji, na prvom Jurinom izletu u prirodu. Vidjela je njihove osmijehe i način na koji je Marin promatrao svoga sina. Dugo je strahovala da se neće snaći kada Jura dođe na svijet, ali Marin je bio najbolji tata na svijetu. Ništa mu nije bilo teško, nikada nije kukao, nikada nije ni trenutka požalio što su dobili Juru. Znala je da će Jura i Marin biti najbolji prijatelji kroz sve godine koje su bile pred njima. Jura će rasti, a Marin će ga učiti o sportu, o popravljanju automobila, o brijanju i o curama. Dobro, možda ne baš o curama, tomu će ga Diana podučiti. Jer koliko god da je Marin bio odličan tata, bio je iznimno nespretan dečko i suprug. Ali voljela ga je više nego što je mislila da je moguće, svakim danom sve više. A sada se nadala da će ga vidjeti kako izranja iz prašine s Jurom u naručju i kako joj govori da su obojica dobro i da će sagraditi novu kuću dok trepneš. Nadala se da će uzeti Juru u naručje i poljubiti ga u čelo. Nadala se da će zagrljeni sjesti negdje uz ogradu i plakati od sreće. Marin bi je tada poslao zajedno s Jurom negdje na sigurno, a on bi ostao ovdje pomoći drugim ljudima koji nisu bili njihove sreće.

“Diana!” viknuo je susjed Drago još jednom i snažno je zatresao, a ona se probudila. 

***

“Da, poprilično je mirno već nekoliko tjedana. Mislite li da je gotovo? Ili je ovo samo zatišje pred oluju?”

“Ja se iskreno nadam da je gotovo. Od ovoga ludila koje nam je pripremila, oporavljat ćemo se generacijama. Rekla bih da se molite za nas, ali mislim da ni to više nije opcija.”

“Mislite li da je Isus nabildan? Ja mislim da ima baš izražene mišiće i super trbušnjake. I ima one crte sa strane, znate one kose crte. E da. E sad, diže li utege ili više voli crossfit? Mislim da Isus ne voli crossfit.”

“Jesu li bogovi stvorili nas ili smo mi stvorili njih? Ne znam, ali čini mi se da smo ih mi stvorili. Jer inače, zar ne bi postojao samo jedan bog? Jedan stvoritelj? Ako je svemoguć, onda mu ne trebaju partneri, zar ne? A ako smo ih mi stvorili, kakve veze ima ako ih i uništimo? Što su nam oni uopće dobroga donijeli? Mi smo ih stvorili, gradili im hramove i crkve, molili im se i tražili ih za milost i oprost grijeha. Strahovali smo od njih. A što su oni zaista učinili za nas, može li mi itko reći? Što se mene tiče, bili oni mrtvi ili živi, za nas neće biti nikakve razlike. A kako ih je sad većina mrtva, neka ih Diana slobodno sve dokrajči. Preživjeli smo mi kao vrsta puno gore stvari od bogova. Koliko god mi mislili da su bogovi moćni i snažni, vjerujte mi, ne mogu se mjeriti s nama.”

“Bio sam budan cijele one noći kada je Zeus pao. Nisam čuo da je itko pričao o tome, ali jeste li vidjeli izlazak Sunca toga jutra? Hodam ovom Zemljom već sedamdeset godina, ali nikada nisam vidio tako krasan izlazak Sunca. Samo samo primjetio, to je sve.”

“Bez brige, znat ćemo kad bude gotovo. Još uvijek nije gotovo, ni blizu.”

***

Dianini su prsti bili ukočeni i krvavi. Sve ju je boljelo. Koljena, leđa, ramena i ruke. Prašina joj je nagrizala oči i otežavala disanje. Svake minute bi se nakašljala. Drago pak nije pokazivao nikakve znake posustajanja. Neumorno je grabio ciglu za ciglom i kao da nemaju težinu bacao ih iza sebe.

Diana nije planirala posustati, ali glavom su joj poput ringišpila kružile misli o najgorem i malo manje lošem scenariju. Znala je da će kad tad ili ona ili Drago naletjeti na Marina ili Juru, a tada, mogla se samo nadati da će još uvijek biti živi.

Sirene hitne pomoći i vatrogasaca čule su se posvuda. Ona je samo trebala pronaći svoje dečke, a onda, nadala se, drugi će joj pomoći, izvući iz ih ruševina i zakrpati ih. Tada, sve će biti dobro. Ona će dobiti svoju obitelj natrag.

Misleći to, s ukočenim i bolnim prstima, zgrabila je Marinovo stopalo.

***

“Prekidamo ovaj program radi izvanrednih vijesti! Katedrala Duomo di Milano se upravo urušila i – ne, čekajte, radi se o katedrali u Kölnu, isprike na zabuni – zapravo, radi se o više katedrala diljem svijeta kako nam javljaju naši dopisnici. Notre-Dame i bazilika Svetoga Marka također su urušene. Primamo vijesti o još sličnih događaja. Ostanite s nama…”

“I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Knjiga Otkrivenja. Činilo mi se prikladnim.”

“Primamo još izvanrednih vijesti. Ljudi prijavljuju krv u rijekama i jezerima diljem Europe i svijeta…”

“Jeste li vidjeli ptice? Bile su tu, oko nas, do maloprije. Cvrkutale su po krošnjama i skakale s grane na granu. Gdje su nestale, pitam ja vas? Zajedno su zamahnule krilima i pobjegle. Mislim da je jasno što slijedi. Ptice znaju, rekao sam vam.”

***

“Drago!” kriknula je Diana. Poskočio je i došao kraj nje, a zatim počeo micati cigle još većom snagom nego prije.

Još susjeda dotrčalo je u pomoć, ali Diana se nije usudila kopati. Nije se mogla suočiti sa činjenicom da su i Marin i Jura najvjerojatnije mrtvi. Sve do tada mogla se nadati, jer do tada ništa od toga nije bilo stvarno. Ali sada, Marinovo tijelo ležalo je ondje pod ruševinama, a koliko god da mu je jako stisnula nogu, od njega nije dobila nikakvu reakciju.

Stajala je zgrčenih ruku i plakala iza gomile ljudi koji su zajedno otkopavali ostatke njene kuće, ostatke njenog života. Svako od njih je također bio pogođen katastrofom, ali svejedno su se okupili kako bi pomogli njoj i njenoj obitelji. Kako bi olakšali njenu patnju. Heroji, pomislila je.

Konačno su izvukli Marinovo beživotno tijelo iz ruševine. Nosio je onu plavu majicu koju mu je nedavno kupila i one smiješne čarape koje bi drugi ljudi obukli samo za Božić, ali Marin ih je morao nositi i usred ljeta jer je to bio on. U Marinovom zagrljaju bilo je maleno klupko. Bijela dekica s gomilom malih sivih slonova, a u dekici Jura. Blijed i prašnjav. Izgubljen zauvijek u vječnome snu.

Samo je šest mjeseci Jura dobio na ovoj Zemlji, u ovome životu. Ali u tih šest mjeseci je znao samo za ljubav, toplinu i zagrljaje. Samo je šest mjeseci Diana dobila sa svojim sinom. Samo je šest mjeseci bila majka.

Susjedi su stali i utihnuli. Neki su spustili glave prema tlu, neki se prekrstili, a neki su se okrenuli prema Diani pogledom koji je govorio više nego što bi ijedna riječ mogla reći.

Pala je Diana na koljena, zaboravivši na svu onu bol u tijelu koju je do maloprije osjećala.

Osjetila je vatru u prsima i užegli ugljen u trbuhu.

Zatim je kriknula.

Bio je to vrisak koji samo majke koje su ostale bez djeteta mogu ispustiti. 

Vrisak koji je nadglasao sve sirene, sve vjetrove i sve valove ovoga svijeta. 

Vrisak koji je rastjerao prašinu i natjerao čitav svijet da na trenutak zastane.

Ali osim vriska, bila je to poruka.

Poruka svima onima koji su imali prste u ovome potresu, u ovome gubitku koji je upravo doživjela. Čuvši taj vrisak, tu poruku, taj ratni usklik, ptice su snažno zamahnule svojim krilima i zaputile se prema nebu, što dalje od Diane.

Jer, znale su ptice.

---

Znale su ptice © 2023. Hrvoje Kmoniček

Hrvoje Kmoniček, inženjer građevine i dizajner trkaćih staza, a u one rijetke trenutke kada ima motivacije i želje, trudi se pisati kratke priče u nadi da će mu jednoga dana biografija pisati ovako: Hrvoje Kmoniček, pisac, inženjer, dizajner. Piše kratku fikciju na svome blogu HappyHarry, a dosad je objavljen u Morinoj kutiji te u SFerakonskoj zbirci.

Priča Znale su ptice objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Hrvoje je ovog puta napisao jednu dramatičnu, a opet sjetnu priču o osveti, a uz to nas ponovno oduševio svojim baratanjem nekronološkim pripovijedanjem.