Puhao je strahovito jak vjetar, potpuno nekarakterističan za ovaj gradić u kotlini u koji sam nedavno doselila. Odgovarao mi je mirni tempo manjega mjesta, atmosfera u kojoj se svi poznaju i prisni su, a ja sam dovoljno nepoznata svima. Nadala sam se da ću ovdje imati priliku krenuti iznova i potisnuti sve što mi se izdogađalo. Nastojala sam živjeti mirno i svjesno, i primjenjivala sam sve savjete koje mi je psihoterapeut dao. Disala sam iz trbuha, prije spavanja pila čaj od majčine dušice, zapisivala svoje misli i osjećaje u dnevnik. Svaki sam se dan istezala, a na slobodne dane i trčala. Mens sana in corpore sano, ponavljala sam si.
Noć je bila mirna što se bolesnika tiče, pa iako sam bila sama u smjeni, činilo se izdrživo. Većina je noći bila takva u ta tri mjeseca koliko sam radila ondje. Bolnica je bila dobro uhodana, a osoblje ljubazno i prijateljski nastrojeno. Brzo sam se uklopila. Nisam osobito voljela noćne smjene; sve je bilo tiho, pretiho za moj ukus, i pažnju su mi nerijetko zaokupljali čudni zvukovi kojima nisam znala uzrok. Vjerojatno stare cijevi, dotrajale instalacije i škripavi namještaj po uredima socijalističke zgrade, tješila sam se.
Upalila sam televizor i otvorila vrećicu čipsa od paprike. Neprestano su nam donosili najrazličitije slastice i grickalice. Uvjerljivo su prednjačile bombonijere (najviše Merci), ali u posljednje vrijeme našao bi se i pokoji slani snack, što mi je osobno bilo puno draže. Bilo je 23 h i svi pacijenti već su spavali. Na televiziji se prikazivala repriza Potjere. Pokušavala sam pogađati odgovore i posve sam se udubila u emisiju. Morala sam ostati budna i pribrana do jutra u slučaju da me netko od pacijenata pozove. Pridigla sam se da zatvorim prozor, vjetar je hučao sve jače i prijetio opasnošću da neću čuti ako me netko bude zvao. Najčešće su me zvonom pozivali nepokretni pacijenti kojima je bilo sila ili oni koji nisu mogli prespavati noć bez tableta protiv bolova. Prije mi se znalo dogoditi da čujem kako me zazivaju i kada to nije bio slučaj. Sestro, sestro! Sestro Sara… znala sam čuti. Ustala bih pa provjerila tko me zvao, no kada bih kročila u sobu, zatekla bih samo tminu i tišinu. No te noći nisam čula glasove i bila sam zahvalna na tome.
Najednom sam začula buku. Istrčala sam na hodnik i vidjela da je vjetar silinom otvorio sve prozore. Pozatvarala sam hodničke prozore pa se brže-bolje uputila u sobe s pacijentima da vidim jesu li i ondje prozori otvoreni. Nisu bili. Samo je u sobi broj 16 prozor zjapio posve otvoren, a hladnoća je nadirala unutra. Svi su spavali, osim Milice. Milica je bila naša najstarija pacijentica, bližila se devedesetoj i kolegice su me upozorile da je posljednjih nekoliko dana neresponzivna, da samo zapomaže i proizvodi neartikulirane zvukove. No moje je iskustvo te večeri bilo drukčije. Sa mnom je sasvim lijepo razgovarala. Upitala sam je li dobro, je li se uplašila i je li joj hladno. Krenula sam prema ormaru da izvadim dodatnu deku, ali Milica je rekla: Ne, zlato, bilo mi je baš vruće. I zahvalna sam onome tko je otvorio prozor. Vjetar, rekla sam. Milica se nasmiješila, udobnije namjestila na bok, navukla plahtu preko ramena i zatvorila oči.
I dalje sam se održavala budnom televizijskim programom. U nekom sam trenutku ustala i krenula prema WC-u za osoblje. Neonska lampa na stropu opet je zatreperila, a onda se posve ugasila. Za neko će se vrijeme opet upaliti, sama od sebe, znala sam. Svake večeri isto, pomislila sam. Rekla sam majstoru za to već barem četiri puta. Uključila sam bljeskalicu na mobitelu. Nastavila sam dalje. Hodala sam i u ruci vrtjela ključeve WC-a. Na potpuno praznom, dugom hodniku krajičkom sam oka ugledala sam muškarca. Izlazio je iz jedne od soba s bolesnicima. Potrčala sam u njegovu smjeru. Začudila sam se, nije mi izgledao poznato, a i nije bio u pidžami, već potpuno odjeven, u kaputu i sa šeširom. Gospodine!, zazvala sam ga, ali on je samo munjevito kliznuo niz hodnik. Zbunila sam se, nisam znala bih li trebala krenuti za njim. Ipak sam potrčala. Kada sam ga opet ugledala, na trenutak se okrenuo, pogledao me ravno u oči, a zatim odjurio. Bio je neobično brz za svoje godine. Uspio mi je umaknuti.
Okrenula sam se i vratila natrag hodnikom. Ušla sam u sobu iz koje je izišao i zatekla Milicu ponovno budnu. Sjedila je uspravno u krevetu i smiješila se. Milice, rekla sam, jeste li dobro, treba li vam što? Ne, ne, u redu sam, dušo, odgovorila je. A tko je to bio u vašoj sobi? zanimalo me. Moj muž, odgovorila je spremno. Uvijek me posjećuje ovako kasno, dolazi po mene, a ja mu kažem da se strpi. Lijepo sam mu rekla, posjete su od 17 do 18 sati. Zavrtjela sam glavom: Pa ne može to tako, ne može se samo tako ulaziti u bolnicu. Ne znam tko ga je uopće pustio! Uostalom, ne može doći po vas dok vas liječnik ne otpusti. ‘Ajde, spavajte sada, da ne probudimo ostale, a sutra ćemo pričati, rekla sam i izišla na hodnik.
Zaista mi nije bilo jasno kako je moguće da netko samo ušeta u bolnicu usred noći, a da ga nitko ne primijeti. Pa zar sam ja jedina budna u ovoj ustanovi, što rade portiri, ostalo osoblje? Odjurila sam do ulaza na odjel i pronašla kolegicu. Branka, jesi li vidjela možda starijeg čovjeka sa šeširom kako šeta ovuda?, upitala sam je. Ne, nitko nije prolazio, samo smo Robi i ja ovdje, a pacijenti spavaju, baš sam im sad išl… Nisam je ni saslušala do kraja i nastavila sam grabiti krupnim koracima prema porti. Očekivala sam zateći portira kako spava ili zuri u mobitel, ali začudo, bio je budan i gledao preda se. I njega sam ispitala o čovjeku u kaputu, no bio je posve siguran da ama baš nitko nije ušao ni izišao.
Što se događa, što je ovo, prolazilo mi je glavom. Je li moguće da opet… Zatresla sam glavom i otjerala mučne misli. Ponovno sam otišla do Milice, no spavala je čvrstim snom. Vratila sam se u sobicu i nastavila gledati TV. Cijelo sam se vrijeme čudno osjećala, prolazile su me srsi i jedva sam dočekala zoru. U šest ujutro predala sam smjenu Jasmini. Dok sam se spremala za odlazak, Jasmina je uletjela u našu sobicu zgrožena. Pa Milica je mrtva, i to po ovome što vidim, već satima, zašto, pobogu, nisi upisala vrijeme smrti i zvala nekoga? Zavrtjelo mi se u glavi i jedva sam progutala slinu. M-molim? Mrtva? Kako mrtva? Razgovarala sam s njom noćas u dva navrata, i muž joj je bio tu… Jasmina se namrštila i pogledala me kao da bulaznim. Ma šta pričaš ti, kakav muž? Miličin muž umro je prije više od 20 godina, u istoj ovoj bolnici, od moždanog udara. Idi doma, Sara, očito ti je odmor prijeko potreban.
Tek mi tada ništa nije bilo jasno. Zgrabila sam jaknu, promrmljala pozdrav i krenula van iz bolnice. Ne valjda opet, pomislila sam, ne sad. Pozvala sam dizalo i čekala, a glavom su mi prolazile bjesomučne misli. Moralo je postojati neko logično objašnjenje. Posvetit ću se tome čim se popodne vratim na posao, sada se moram naspavati i sabrati, govorila sam si. Dizalo je napokon stiglo. Vrata su se otvorila i u njemu nije bilo nikoga. Pogledala sam se u zrcalo i uvidjela koliko su mi veliki i duboki podočnjaci. Izgledala sam prilično loše. Izmoždeno. Blijeda put, upale oči, slamnata kosa. Dok sam se promatrala, shvatila sam da vožnja dizalom neobično dugo traje, već sam odavno trebala biti u prizemlju bolnice.
Kada su se vrata konačno otvorila, iskoračila sam u potpuni mrak. Nesigurno sam napravila nekoliko manjih koraka. Pipkala sam rukama oko sebe, ali nije bilo ničega. Poželjela sam se vratiti natrag u dizalo, ali nisam ga više mogla naći, nigdje nije svijetlilo dugme za pozvati ga. Grozničavo sam razmišljala. Hladnoća me prožela duž cijele kralježnice. Nije mi bilo jasno gdje sam. Pokušavala sam duboko disati. Panično sam tražila mobitel po džepovima da osvijetlim prostor ispred sebe. Pronašla sam ga u unutarnjem džepu jakne. Drhtavim sam rukama uključila bljeskalicu i podigla ga ispred sebe. U kutu nejasne prostorije, svatko u svom naslonjaču, sjedili su Milica i njezin muž. U rukama su držali šalice čaja i smiješili se. Znamo da znaš čuvati tajnu, rekli su uglas.
Vjetar © Marina Negotić
Marina Negotić (1989., Split) završila je studij kroatistike i portugalskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga usavršavala se u Portugalu, gdje je završila studij portugalskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Coimbri. Šest je godina radila u izdavačkoj kući Hena com kao lektorica i urednica strane proze. Članica je Društva hrvatskih prevodilaca i Translaba – laboratorija za književno prevođenje. Prevela nagrađivani brazilski roman Iskrivljeni plug autora Itamara Vieire Juniora. Vlasnica je obrta za uredničke, lektorske i prevoditeljske poslove Lovac u tekstu. Objavljivala književne kritike u e-biltenu Cekateka, časopisu Stav i na portalu Strane, a kratke priče na portalu Kritična masa i na portalu Strane. S pričom Bol ušla je u širi izbor za nagradu “Sedmica&Kritična masa”, a s pričom Oči riba, ptica u uži izbor za nagradu “Prozak”.
Priča Vjetar objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.
Urednički komentar: Ova priča u svojoj kratkoj formi, s malo rečenica, životno ilustrira jednu bolničku noć i razvija dobru jezovitu atmosferu.
morina kutija 
Leave a comment