Sigurno ste u životu pogledali neki film o opsjednutoj kući. Znate kako to već ide. Na početku je duh obična gnjavaža, tu i tamo pomakne neku stvar i to je to. Ali s vremenom, postaje opasan za obitelj koja živi u kući. Uvijek je obitelj u pitanju. Bračni par, najčešće s dvoje djece. I uvijek je prava muka riješiti se duha.

Moja su iskustva drukčija. Duhovi koje ja istjerujem nikad ne postaju nasilni. Samo dosađuju stanarima dok ovi ne zatraže moju pomoć. I lako ih je istjerati. Današnji je slučaj dobar primjer. Klijenti nisu četveročlana obitelj, nego dva studenta, Marko i Pero. Kad su uselili u stan nisu se dobro poznavali, a vjerojatno bi tako i ostalo da se nije pojavio duh. Ovakve stvari nekad zbliže ljude. Nekad ih i posvađaju, ali to se ovaj put nije dogodilo.

Ime današnjeg duha je Ema. Mlada žena, prije dva mjeseca stradala u prometnoj nesreći. Odlučim joj prepustiti prvu riječ.

“U IME SVEGA ŠTO JE ZLO, OVAJ STAN JE MOJ!”

U ime svega što je zlo? Zbilja, Ema? Ne volim kad duhovi izgovaraju takve klišeje. Klijenti postaju sumnjičavi kad ih čuju, počnu misliti da je sve ovo prevara. I to prevara s lošim scenarijem. U ovakvim trenucima mi nedostaje Josip. On nikad nije izvalio ovakvu glupost, a istjerivao sam ga preko dvjesto puta. Ali Josipa više nema i sad nije dobro vrijeme da se prepuštam nostalgiji. Pero stoji iza mene, sigurno je čuo što je Ema rekla. Moram nekako obnoviti njegovo povjerenje. Sreća da je Marko morao na predavanje, jer je povratak povjerenja s dvije osobe puno teži. Ovako je lagano. U većini slučajeva dovoljno je progovoriti drugim jezikom. Nekad latinski, nekad obično blebetanje, sve ovisi o klijentu. Pero nosi križ oko vrata pa je odluka jednostavna.

“Ire ad infernum, malus spiritus!” počnem svoj govor, nadajući se da Pero neće primijetiti ako mi se potkrade koja greška. I da, znam da je korištenje latinskog također klišej, ali ne kažu bez razloga da se klin klinom izbija.

Kao što sam rekao, duhove je uvijek lako istjerati. Pogotovo kad duh i istjerivač rade zajedno.

***

Kad sam se počeo ovim baviti, nisam vjerovao u duhove. Mislio sam da je to samo način da zaradim na tuđoj gluposti. Prvih šest mjeseci mi je dobro išlo, ali onda sam naletio na pravog duha. U prvi tren sam mislio da je sve gotovo, ali onda sam ga prepoznao.

Josipa sam poznavao dok je bio živ. Istina, malo smo se bili udaljili u zadnjih nekoliko godina prije njegove smrti, ali i dalje sam ga smatrao prijateljem. Kad sam shvatio da je duh kojeg trebam istjerati njegov, sinula mi je ideja. Poslao sam klijenticu do svog auta da mi donese stvari koje će mi, kao, trebati za ritual. Dok je bila odsutna, dao sam Josipu prijedlog: ako napusti kuću nakon mog “rituala”, pola zarade ću dati kome god on želi da dam. I tako je započela naša dvadesetogodišnja suradnja. Svakih nekoliko tjedana, Josip bi zaposjeo neku kuću ili stan, a ja bih uletio kao spasitelj i ponudio da ga “istjeram” za određenu svotu. Pola zarade meni, pola po Josipovoj želji, najčešće njegovim roditeljima. I onda ispočetka.

Bilo nam je lijepo dok je trajalo. Ali svemu jednom dođe kraj.

***

Nakon obavljenog posla volim se opustiti s dobrom knjigom. Najčešće čitam horor (ali ništa s duhovima, toga mi je dosta u stvarnosti) ili povijesnu fikciju. Trenutno nemam ni jedno ni drugo pa se moram zadovoljiti filozofijom. Nakon nekoliko sati, osjetim sablasnu prisutnost kako mi ulazi u dnevnu sobu. Ema je napokon tu.

“Poslao sam 150 eura tvojoj curi.” Podignem pogled s knjige. “Trideset posto, kako smo dogovorili.”

“Bilo bi pošteno da joj daš više. Zašto ne dijelimo pola-pola?”

“Dogovor je bio trideset.” Zašto se neki duhovi sjete cjenkati tek nakon obavljenog posla?

“Zna li otkud je novac došao?” upita Ema.

“Zasad ne zna. Ti moraš odlučiti hoćeš li joj se javiti.”

“Nije laka odluka.”

“Nikad nije”, odgovorim. Nikad ne znaš kako će tvoji voljeni reagirati kad ih kontaktiraš kao duh. Josip je imao sreće po tom pitanju, sve je dobro prošlo kad se javio roditeljima. „Samo nemoj predugo čekati s odlukom.”

“Marina nikad nije vjerovala u išta natprirodno. Ako joj se javim, vjerojatno će misliti da je poludjela.” Ema zašuti na trenutak, a onda nastavi: “Bilo je zabavno. Ovo opsjedanje stana. Ne bi mi smetalo da to ponovimo.”

“Ako mi želiš predložiti trajnu suradnju, zaboravi.” Tipično. Obaviš jedan posao s nekim i odmah misli da ste najbolji prijatelji.

“Zašto?”

“Zato što vi novi duhovi nemate pojma o opsjedanju.” I zato što ćeš prije ili kasnije otići, kao što je i on otišao. “Ne znate kako preplašiti ljude. Znate samo ponavljati gluposti koje ste čuli u filmovima.”

“Pero i Marko su mi izgledali preplašeno.” Dobro, tu je u pravu. “Ako ne želiš partnera, u redu, ali ne moraš odmah vrijeđati.”

Tišina. Ne znam što da kažem. Prošlo je pet godina od Josipovog odlaska. Pet godina samoće. Možda je vrijeme da nastavim živjeti. On bi to htio. Naposljetku progovorim:

“Oprosti. U pravu si.” Ustanem i odem do prozora. Gužva na cesti, ljudi se taman vraćaju s posla. “Znaš, nisam uvijek bio samotnjak. Dvadeset godina radio sam sa svojim najboljim prijateljem. Partnerstvo iz snova. Ali prije ili kasnije, svaka duša odluči prijeći dalje. Moram priznati da nisam baš najbolje prihvatio njegov odlazak.” Okrenem se natrag prema Emi. Ne vidim ju, naravno, ali pretpostavljam da gledam otprilike u dobrom smjeru. “Danas si dosta dobro obavila posao. Malo je duhova koji uspiju levitirati televizor, a da ga ne oštete.” Prošećem do stola i izvadim fascikl iz ladice. “Ovaj posao već dugo planiram, ali nisam mogao naći dovoljno sposobnog duha. Ako ovo dobro obaviš, sklopit ćemo partnerstvo.”

“Vrijedi li i dalje trideset posto?”

“Neka bude pedeset. Svu zaradu ćemo dijeliti jednako, bez obzira na to tko pronađe metu. Tako je najpoštenije.” Ne sjećam se kad me je zadnji put bilo briga za poštenje. Ali ako ćemo surađivati, onda ćemo to raditi kako treba. “Samo te molim, obećaj da više nećeš govoriti gluposti tipa “U ime svega što je zlo”.”

---

Lako je istjerivati duhove © 2024. Dominik Plejić

Dominik Plejić i dalje ne piše koliko bi trebao. Ovom pričom želi dokazati (najviše sebi) da nije odustao od pisanja nakon dobitka SFERE.

Priča Lako je istjerivati duhove objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Drago nam je da Dominik nastavlja pisati, jer njegove humoristične minijature nas uvijek dobro nasmiju. Kratko, ali slatko, ova nam priča donosi novi, pomalo balkanski, pogled na poznate motive duhova i ukletih kuća.