Promatrajući ocean kroz razjapljeno šatorsko krilo, Fin pomisli kako je otok neuobičajeno tih. Izmigolji se van i promeškolji nožne prste u svilenom pijesku, osjećajući povjetarac na obrazima; ni topao ni hladan. 

Zaputi se prema visokim palmama zgusnutim u središtu otoka. Nebo je iza njih već potamnjelo, Mjesec i Sjevernjača kačili su na njega svoj sjaj, dok je obrub otoka ostajao tirkiznoplav. 

Otok nikada ne bi potpuno utonuo u tamu, a niti u tišinu. Ali ovaj je dan bio drukčiji. Finu su čudna ošamućenost i neizvjesnost gmizali niz kožu otkako se probudio.

Zastane tik ispred prve palme i okrene glavu. Svjetlucavi valovi posezali su za njime i plažom. Plaža je bila prazna; šatora nije bilo nigdje. Okrene čitavo tijelo, pogleda još jednom u stranu da se uvjeri, duž pješčane obale, preko erodiranih stijena u daljini. 

Shvati, ponovno: šatora nije bilo nigdje.

Nastavi dalje, pitajući se gdje bi noćas trebao spavati. Možda ga ponovno ugosti rasplesano pleme od čijeg se kokosovog pića izobliče zvijezde.

Uranjajući stopala u pijesak koji je među palmama bio gušći, nešto mu naglo privuče pažnju. Usredotoči se na zasjenjenu figuru, približi joj se, pa stane razabirati obrise tijela; nage bokove, crne oči, cvjetni vijenac nad podrezanom kosom. Bila je mirna, neprirodno mirna, a onda joj na licu zaiskri smiješak.

Na Finov pozdrav ne uzvrati ništa. Samo se nastavi smiješiti, disati, promatrati.

“Znaš li možda što se dogodilo mom šatoru?”

Ona pogleda u stranu i duboko udahne. 

“Jesi li ga ti uzela?”

Izdišući, položi dlan ispod prsa, kao da se nastoji umiriti. “Neće ti trebati noćas.” 

Fin ne shvati njezin odgovor, ali ne uspije izustiti ništa. Osjeti snažno iskušenje, ali prije nego što se uspije pomaknuti, ona se povuče i iščezne u noći.

Prateći tragove u pijesku, Fin primijeti da se zrak puni toplom svjetlošću, mirisima i prigušenim glasovima. Osluškivanje mu prekine pojava figure pred njime – ovoga puta zdepasta i nasmijana.

“Vratio si nam se!” 

Fin odahne, motreći poznate oči i bore. 

“Ja… Tražim Kainani.”

Starac se načas umiri, razočaran. Uzdigne kažiprst i usmjeri ga dalje od treperavih svjetala koja su obrubljivala drveće iza njegovih leđa. Fin se odmakne, popraćen starčevim pogledom i dalekom, ali poznatom glazbom iz dubine otoka.

Izbije na čistinu – mjesečinom posut pješčani sag – i ugleda je kako sjedi na njezinom rubu.

“Kainani…”

Ona tek malčice pomakne lice, tako da joj snažna mjesečina obasja obraz. Sve je drugo, učini se Finu, bilo u potpunom mraku. Mrak je na trenutak progutao i Mjesec i Sjevernjaču i morsku pjenu.

Odluči joj se približiti, ali zastane nekoliko koraka iza nje. 

“Žao mi je zbog tvog šatora. Voljela bih da možeš ostati dulje.”

“I mogu.”

Kainani vrati pogled prema oceanu. “Na ovom se mjestu nitko ne bi trebao dugo zadržavati.”

“Ali ovo je drukčije. I tebi mora biti tako.”

“Uništila bih te, na kraju.”

“Ne vjerujem ti”, kaže odrješito, pa tiše: “Volim te, Kainani.”

“Na onaj način na koji očekuješ da bih ja mogla željeti tebe?” 

Šutnja potraje, a onda Kainani prozbori: “Ti si taj koji je došao ovdje pamtiti. Uzmi što trebaš i vrati se u svoj život.”

Obuzet sve jačom čežnjom i uvjerenjem da bi, što se njega tiče, mogli živjeti sami na svijetu – što možda već i jesu – Fin primijeti da nešto nije kako treba. Nebeski svod bio je ispražnjen, valovi nepomični, a Kainanino tijelo okamenjeno, izblijedjelo. Zausti, ali iz njega izađe samo prazan dah; ni topao ni hladan. 

Netko mu dotakne rame. Fin uzvrati dodir, da ga učini stvarnijim.  

Golema prostorija osvijetljenih crnih zidova bila je tiha i hladna. Mirisalo je na metal i metvicu.

Druga mu ruka pruži šalicu, a mirisni zavijutak dima očeše mu nosnice.

“Dobro došao natrag.”

Glas je zazvučao grubo, preglasno.

Fin proguta kroz suho grlo.

“Popij čaja. Bit će ti bolje.” Muškarac sjedne na stolac nasuprot njega, kršeći ruke. “Fino si se zadržao. Kako je?”

Muk. U pozadini se začuje komešanje; nisu bili sami.

“Pustit ću te da još malo dođeš k sebi.”

U vidokrug ušeće kovrčava ženska figura. Sagne se prema Finu, pogleda ga gotovo sažalno.

“Kako je?”

Muškarac odgovori umjesto njega: “Dobiva se. Moramo poraditi na tom kraju. Svi mi kažu da ih prenaglo odrežemo.”

Djevojka se namršti, motreći set naočala i klupko žica na stolu do njih. “Je li uzeo priču s Kainani?”

“Naravno. Čuo sam da zna biti nemilosrdna.”

Finu se naglo razbistri pogled. Poželi mu proturječiti, ali odustane. 

“Nadam se”, nastavi muškarac, primijetivši Finovu budnost, “da si ipak dobio iskustvo kakvo si htio. Rekao bih da ova priča daje uvid u našu kulturu dublje nego ostale. Suptilnije, nekako, ako me kužiš.”

“Dakle i vi ste…”

Muškarac kimne. “Moj djed je bio generacija koja je morala odseliti. Pomagao je timu koji je pokrenuo digitalizaciju prvog otoka. Najviše si je truda dao oko glazbe, iako smo dosta pjesama kasnije morali izbaciti zbog autorskih prava. Šta ćeš…”

Finu osjeti rastući grop u želucu. 

“Sve u svemu, ima još stvari na kojima trebamo poraditi”, nastavi muškarac. “Na primjer, neke predmete program samo izbriše ako ih sudionik više ne koristi, što zna biti zbunjujuće. Druga stvar su razgovori. Koliko god bi trebali biti edukativni, moraju biti i opušteni, prirodni. A neki se likovi znaju ponavljati pa to zna malo pokvariti moment.”

“Meni su se činili prirodnima.”

“Ha.” Muškarac zagladi kosu. “To ovisi od posjetitelja do posjetitelja. Tako se priča gradi i prilagođava. Zato nam je tvoja povratna informacija jako bitna.”

Pomno ga odmjeri. “Ali nećemo te odmah oko toga gnjaviti. Uzmi si vremena. I popij čaja, bit će ti lakše.”

“Dođi sa mnom”, kaže mu djevojka. “Uzmi šalicu sa sobom.”

Fin je posluša i iziđe za njom u bijeli hodnik. Prolazeći njime, ovlaš pregleda izložene fotografije i stare novinske članke. Otočje koje nestaje, PRVA DIGITALNA NACIJA, Ako država potone, može li se i dalje smatrati državom?, bili su samo neki od uokvirenih naslova.

Zaustavi se pred najvećim natpisom – onim kojeg je već jednom pročitao – Zakoračite i vi na tlo vaših predaka. Proživite priču koja vam je oduvijek suđena. 

I manjim, stiješnjenim slovima: Naš muzej pamti.

Finovim tijelom ponovno prostruji čudan osjećaj. Na tabanima osjeti zrnca pijeska, a na jagodicama prstiju vodu. Pogleda ih; bili su suhi.

Vrati pogled na reklamni plakat. Otok na slici ispod natpisa učini mu se malim i osamljenim, samo je more oko pješčanih rubova nalikovalo onome čega se sjećao. Neprirodno mirno, ali jarko i strpljivo, razorno i lijepo.

---

Muzej lažnih sjećanja © 2024. Franka Blažić 

Franka Blažić rođena je 1995. godine u Rijeci, gdje trenutno živi, piše, i radi. Završila je studij Kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci i ima iskustvo rada u kulturi i medijima, a na ljeto 2023. je objavljen njen prvi roman “Anara: Sjena Jantarnog mora”. Iako je zanimaju i druge književne vrste, posebno voli pisati u žanru spekulativne fikcije.

Priča Muzej lažnih sjećanja objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Samo zato što imaju malo riječi, ne znači da minijature ne mogu jako puno toga reći, kao što je dokaz i ova kratka priča. Melankolična i nostalgična, Frankina nas priča podsjeća na moć pamćenja, kako za pojedinca, tako i za kulturu koja se trudi opstati nakon razornih promjena.