Sveprisutan miris truleži nije bio neobičan za uske udoline ove šume. Štoviše, smatrala sam ga normalnom pojavom tijekom svojih dnevnih obilazaka. No danas se smrad nemilosrdno uvlačio kroz filtere zaštitne maske i izgarao stijenke mojih pluća. Zaglušujuća jeka pucketanja šupljih kostiju pod čizmama ispunjavala me paralizirajućim osjećajem strave. Deseci neprepoznatljivih crnih tijela prekrivali su suho tlo, a tamno perje kovitlalo se zrakom svakim mojim korakom i ljepilo mi se za odijelo, stvarajući na njemu zloćudne crne pjege.

Pažljivo sam prolazila kroz dolinu, pokušavajući smisliti logičko objašnjenje za ovu pojavu, u očajnoj i bezuspješnoj namjeri da smirim nervozno trzanje svojih prstiju. Gavrani su ptice samotnjačke prirode te nikada ne bi formirali ovako veliko jato.

I dovoljno su pametni da se klone ovog kraja.

Znali su da ih ovdje čeka neizbježna smrt. S razlogom u šumi izostaje šuštanje lišća, melodično dozivanje pjevica, rika jelena i roktanje divljih svinja. S razlogom su izvijena trupla preda mnom bila još uvijek gotovo savršeno očuvana od nametnika: niti muhe ne se usude zaći u ovu regiju. Samo bakterije nagrizaju tanku kožu, a gljive se provlače nekadašnjim krvožilnim sustavom, imitirajući život gdje ga više nema.

Pokušavam se dovući do krajnje granice tog tragičnog groblja. Kretnje su mi spore i nezgrapne. Nikada se neću priviknuti na tešku gumu koja me obgrljuje poput udava i zbog koje se jedva provlačim kroz strmi teren ovog dijela šume. I zbog koje moram proći posred masakra jer se ne mogu kretati uz okolne padine. Trzam se na svaki zvuk gnječenja, prskanja, cijepanja i deranja. Moji otisci zauvijek će ostati zabilježeni kao deformacije u njihovim truplima. Sutra, kada znanstvenici dođu prikupiti uzorke, korit će me zbog mojeg propusta, a ja ću šutjeti i pretvarati se da više ne osjećam ljepljive ostatke zgrušane krvi na potplatima svojih cipela.

Napokon dospjevam do kraja doline, do kraja udova koji se stapaju jedan u drugi, i pogledam prema gore svjedočeći još jednoj posljedici ljudske umišljenosti. Smatramo se pametnijima nego što jesmo i zato su naše greške nepredvidljive. Opasnije. Smrtonosnije. Vadim fotoaparat iz ruksaka i okidam slike koje ću kasnije poslati u Institut, ali uređaj ne može uloviti taj strašan prizor. Detalji se gube u tami, a bljeskalica pruža svjetlo mjestima gdje ono ne pripada.

Htjela bih nešto reći, barem samoj sebi, kako bih razbila nepodnošljivu tišinu koja me okružuje, ali svaki komentar bio bi suvišan. Gotovo smiješan.

Ne, sigurno bi bio smiješan.

Gledam u krvave ostatke čovjekova silovanja prirode. Sve što kažem bacilo bi me u histeričan smijeh. Jer, kako bih drukčije mogla reagirati u ovoj situaciji, osim umirati od smijeha na činjenicu da gledam u dokaze kraja svijeta?

Pucanje grane.

Okrećem se. Nešto teško je iza mene. Nešto golemo.

Spuštam pogled niže niz dolinu, niz potok koji još bešumno plazi preko odvratne zemlje. Uz njegov rub stoji stvorenje. Izdužena glava položena mu je uz vodu, a po pomicanju njegova grla uviđam da pije otrovnu tekućinu koja mu prži ždrijelo. Navrh tjemena raste mu splet grotesknih koštanih oblika, a tijelo mu je prožeto skorenim cistama i otvorenim ranama kroz koje se vidi gnjilo meso. Crna dlaka nedostaje na mnogim mjestima, ponajviše na izdubljenom licu. Goleme, mutne oči izgubljeno gledaju preda se, ali onda me iznenada prepoznaju i deformirana se glava podigne kako bi me biće bolje promotrilo. Moje srce stoji dok pokušavam prozreti kroz njegovu izobličenu formu, a on kroz moj kričavi oklop. No, tada uoči svoj odraz u prozirnom dijelu moje maske, kao da prvi puta vidi sebe kao ono što jest: čudovište. Zakorakne unazad, no zatetura i spotakne se o granu, što ga preplaši. Okrene se uz grgljav uzvik i pobjegne dublje u šumu, gdje ga proguta mrak.

Odahnem s uhićenim smiješkom, shvaćajući da je ovo prvi puta da smo se jelen i ja susreli na tolikoj blizini. Nikada dosad nije se usudio prići mi. No zatim me prevali briga. Ne bih htjela da ga sutrašnja ekspedicija previše smete. Proteklih sam mjeseci uspjela izgraditi odnos s njime, neko obostrano poštovanje i razumijevanje, pa strepim kako će veći broj ljudi i buka utjecati na njega.

No, nema smisla predugo se zadržavati na toj misli. Sunce zalazi, a ja trebam dovršiti posao i poslati podatke kada se vratim u brvnaru, kako sam od milja nazvala svoj dom, drvenu lovačku kuću sa ugrađenim laboratorijem. Dan je pri kraju, a noć je duga. Ne bojim se mraka, ali bojim se šume i ne želim ovisiti o njezinoj milosti nakon što me obuzme tama. Zato žurno ponovno namjestim fotoaparat i napravim još koju sliku prije nego što konačno pobjegnem natrag na sigurno.

***

Vrata kombija bučno se zatvore, a zvuk propara tiho jesenje jutro poput odjeka sačmarice. Prene me iz snenog umora te se tiho, ali prijekorno opomenem što sam većinu noći provela čekajući odgovor Instituta i čisteći svoj skromni smještaj za dodatne goste. Na kraju sam bespotrebno bdjela pored računala jer je ravnatelj Instituta e-mail, očito, vidio tek rano ujutro, no barem su odmah ukrcali svoje ljude i poslali ih na iznenadno putovanje. Obavijest o njihovom dolasku primila sam relativno kasno, već kada je kombi prevalio popriličan put, pa nisam imala vremena otići u nabavku za doručak kako bih im omogućila barem prividan osjećaj udobnosti ovog mjesta.

“Nadam se da se niste izgubili na putu ovamo. Cesta je malo reći zapuštena”, rekla sam, pokušavajući se prisjetiti kako točno komunicirati uživo. Prišla sam vozaču čije su sijede jasno odavale da je najstariji u grupi.

“Snašli smo se. No, nedostatak mrežnog i GPS signala definitivno nije pomogao. Srećom pa nismo mogli promašiti ogradu i stacionirane, oklopljene stražare pored ulaza.” Glas mu je bio grub, ali po dubokim podočnjacima ispod njegovih plavih očiju pretpostavila sam da je to zbog vožnje i neplaniranog odlaska na teren.

“Ivan Jelić”, kaže i pruži mi ruku. Stisak mu je snažan i samopouzdan, za razliku od mog.

“Svjetlana Mandić. Drago mi je, profesore.” Moje riječi su isprazne. Nadam se da nije primjetio. Po pričama koje kruže među kolegama, Jelić je poznat po nepristupačnoj umišljenosti.

Iza kombija, kod prtljažnika, čujem kako ostali vade glomazne kutije pune skupe opreme. Među njom su zaštitna odijela, uređaji za određivanje koordinata i terenskih parametara, lidar, dalekozori, mjerni instrumenti, sonde i mnogi drugi alati za koje nikada nisam čula. Na trenutak sam imala potrebu da se ponudim kao pomoć, ali vidjevši da su njih troje uspješno započeli unositi stvari unutar brvnare te niz stube u laboratorij, odlučila sam im dati prostora. Prije nego što sam uopće imala priliku pokazati im njihov smještaj, profesor je već uspješno pronašao slobodan ležaj, ostavio pored njega svoju malu putnu torbu te mi se pridružio ispred zgrade. Izvadio je cigarete.

“Koliko je udaljeno ono mjesto sa slika?” Rukom zakloni cigaretu dok joj prislanja upaljač, iako nije vjetrovito.

“Pola sata vožnje i sat vremena hoda. Pri samom rubu je s…”

“U kilometrima, molim.”

  Otpuhne dim i počne se nestrpljivo meškoljiti na mjestu. Odrješito upadanje u riječ izbaci me iz takta, ali ipak sam trebala pretpostaviti da će profesor zahtijevati precizniji odgovor. Njegove oštre, plave oči susretnu moje pa odmaknem pogled, pokušavajući sakriti svoj sram. 

“Petnaest kilometara u onom smjeru.” Kimnem glavom prema visokim brežuljcima obraslima gustom šumom. Na trenutak nas obuzme neugodna tišina. Imam potrebu nastaviti razgovor i smanjiti očitu napetost, ali nakon profesorove početne zamjerke, više se ne usudim. Ne želim riskirati još jedan drzak odgovor. Srećom, vrata prtljažnika napokon se zatvore pa nam se pridruže ostali znanstvenici.

“Pozdrav!” usklikne mladić na čelu skupine i pruži ruku, skidajući obrubljeni platneni šešir sa svoje kovrčave tamne kose. “Doktor Josip Hrušt! Specijalac za kukce i gljive. I prije nego pitate, odgovor je da, odabrao sam si zvanje primarno zbog prezimena. Da bude fora. Drago mi je.” Njegov široki osmijeh je zarazan pa mu ga uzvratim. Atmosfera je sada već malo lakša.

Za njim priđu dvije djevojke, jedna nešto starija, sa sigurnim i visokim držanjem, te druga nešto sitnija, pomalo nervozna. Ipak, objema je očito bilo drago što ih je dočekala žena i što smo zato brojčano malo nadmoćnije. Prva se predstavi kao doktorica Petra Glavač, odgovorna za kartiranje fenomena, a druga kao Iva Langhoffer, doktorandica koja je dobila nezaobilaznu priliku posjetiti ovo prokleto mjesto.

“Čuli smo da nas navodno očekuje nešto dosta zajebano dolje”, kaže Hrušt i izvadi svoj vlastiti paket cigareta iz džepa svog prsluka. Ponudi ostale pa slegne ramenima kada vidi da mu se nitko ne misli pridružiti.

“Moglo bi se reći. Naviknuta sam na neugodne prizore, ali jučerašnje otkriće je u potpunosti izvan normale.”

“A što smatrate unutar normale?” upita me Glavač i prekriži ruke na prsima. Jutro je bilo svježe, a ona nosi tanku vjetrovku pa pretpostavljam da joj je hladnoća prodrla do kože. No njezin izraz lica očituje gađenje, stoga mora da skriva trnce druge naravi.

“Sve što ne uključuje životinje koje svjesno odlaze u svoju smrt.”

Glavač podigne obrvu. “A nesvjesno?” 

Na to sam suzila oči i namrštila se. Ne čudi me što doktorica smatra učestaliju pojavu mrtvih životinja neobičnom, čak zabrinjavajućem, no kao i mnogi drugi naivni stručnjaci, zaboravlja da u ovom području ne vladaju standardni uvjeti. Radijacija nije dovela samo do očekivanih, negativnih zdravstvenih posljedica na sva živa bića koja nastanjuju okolicu, nego je tijekom vremena izmjenila čitav ekosustav koji je zatim počeo sam sebe uništavati. Smrt je postala normalna pojava. Očekivana.

Nekoć sam imala isti pogled poput nje. Zgražala sam se nad činjenicom da smo dopustili unošenje radioaktivnog otpada na područje bujno životom. Iselili smo nekadašnje stanovnike, a mediji su sve vrlo uspješno zataškali. Kada je otpad napokon odložen i kada je odjednom postalo jasno kako se širenje radijacije neće moći spriječiti, zavladalo je zatišje. Javnost nije nikada saznala što se ovdje događa, a sve se prekrilo dodatnim velom tajnosti nakon što su regiju proglasili novim vojnim poligonom. Strogo povjerljivim, naravno. Postavljene su kilometrima dugačke ograde, a glavni i jedini ulaz bio je pod konstantnim okom naoružanih stražara u crnim uniformama. Jedine osobe koje su imale dozvolu ulaza bili su znanstvenici iz novoosnovanog Instituta za istraživanje okolišnih promjena koji su proučavali ovaj zabrinjavajući događaj.

I ja, dežurni čuvar, koja sam naivno pristala na posao kada su me pozvali iz Instituta prije par mjeseci, nakon prijevremene mirovine posljednjeg čuvara. Znali su da sam poslušna osoba koja odbija konfrontacije. Znali su da im neću raditi probleme, čak niti kada samim dolaskom na lokaciju saznam pravu istinu. Jer neću imati drugog izbora osim da je jednostavno ne prihvatim.

Nitko nije mogao znati, niti je očekivao, da će biti nemoguće uspješno sanirati radioaktivni otpad nuklearne elektrane jer su rezultati svih istraživanja imali golemu manu: predviđali su samo kratkoročne posljedice radijacije.

Sada, godinama nakon podizanja ograda, kada se radijacija uvukla u zemlju, tekla u potocima kroz brda i doline te postala dio genetskog sastava ove regije, sada je bilo jasno da smo kao ljudski rod masivno zajebali.

Udahnem, nadajući se da nitko nije primjetio kako sam se uzrujala.

“Ovo mjesto, nažalost, više nije pogodno za život. Nije pitanje mogućnosti razvijanja otpornosti. Smrt je samo pitanje vremena.” Osjećam sve njihove pogleda uprte u mene, no moje oči pripijene su za doktoricu. “Prekasno je za sve preventivne i kurativne mjere. Vi ste tu samo da zabilježite i analizirate promjene. Više od toga niti ne možete.”

Jelić se namršti. Lice mu pokazuje očiti izraz gađenja. Svojim komentarima naglasila sam nesposobnost njegovog tima. On je bio jedan od vodećih znanstvenika koji su provodili istraživanja i monitoring okoliša prije nego što je otpad donesen golemim kamionima. No, dok je on radio u laboratorijima, u čistoći Instituta, ja se već mjesecima svakodnevno moram suočavati s katastrofom lice u lice i trpiti posljedice boravka na ovom području. Nisam ga krivila, ali nisam ni mogla reći da mi je bio izrazito drag, pogotovo uzimajući u obzir njegovu oholost. Nadam se da će ga obilazak ptičjih trupla vratiti natrag u realnost.

“Raspremite stvari i pripremite opremu”, zapovjedi Jelić, baci napola popušenu cigaretu i zgnječi je petom svoje teške čizme. “Krećemo za sat vremena.”

***

Uz iznimku par suhoparno razmjenjenih riječi, vožnja je bolno tiha. Iako kombi ima više nego dovoljno mjesta za sve, neugodno je voziti se u odijelima. Nezgrapna su i troma, čak i meni koja svoje nosim svakodnevno. Bez obzira na silne sate koje sam u njemu do sada provela, škripava guma i ograničeno vidno polje uvijek mi izazovu dodatnu razinu tjeskobe. Sjene djeluju okrutnije, gotovo zlo. Priroda zna da sam ovdje uljez i zna da se odbijam pridružiti njezinoj tragičnoj sudbini.

Parkiramo uz proširenje na samoj cesti, tik uz padinu koja gleda na omanji potok. Voda ovdje još uvijek bistro teče, no rijetko doista ima priliku pružiti okrepu nekoj životinji. Iako smo još daleko od samog izvora pošasti, očito je da se dublje u šumi skriva proždrljiva smrt.

Okrenem se prema znanstvenicima. Ukoliko osjećaju neku promjenu u atmosferi, još to ne odaju svojim licima. Vade opremu iz prtljažnika, birajući što će uzeti za prvi obilazak. Bez obzira na naš relativno ran polazak od brvnare, mrak će nas brzo dočekati, stoga ćemo na lokaciji boraviti mnogo kraće nego što je potrebno za pravi posao. Ostatak ćemo tjedna morati kretati prije zore kako bismo uspješno prikupili podatke. Danas je zadatak provjeriti točnost koordinata, procijeniti rasprostranjenost pojave, ispraviti moguća pogrešna zapažanja iz prvotnih zapisa, usporediti fotografije sa stvarnim prizorom te eventualno prikupiti neke najvažnije uzorke koji se mogu proučiti pod mikroskopom.

Ukratko, danas se utvrđuje koliko sam sposobna u svom poslu te mogu li mi vjerovati za daljnji rad na terenu.

Nije to nikakva službena provjera, već samo prilika za omalovažavanje i eventualnu usmenu opomenu. Dobra sam u svom poslu pa se pretjerano ne zabrinjavam oko mogućih primjedbi, no blizina profesora Jelića čini me napetom. Nervozno pratim kartu, a kompas mi se gotovo trese u rukama dok prolazim uz golema stabla. Ostali me barem pretjerano ne doživljavaju, no profesoru sam trn u oku. Nisam sigurna zašto, no pretpostavljam da nedostatak moje specijalizacije igra neku ulogu u njegovom preziru.

Krajolik se polako mijenja s našim napretkom. Zelene krošnje poprimaju odvratnu nijansu zagasite žute, a tanke kore bukve postaju prekrivene dubokim ranama. Čudna, tamna tvar curi niz rubove posjekotina i ostavlja crvene tragove za sobom, kao da samo tkivo drva krvari. Izrasline poput tumora niču duž debla, gutajući njegov nekadašnji oblik. Grane su izobličene, isprepletene na čudne i neprirodne načine. Podsjećaju me na ruke koje pokušavaju dohvatiti one od drugog najbližeg stabla, kao da pate za zagrljajem, za nekom utjehom u agoniji spore smrti.

Ulazimo u gotovo neprimjetnu, crnu maglu. U početku izgleda poput iluzije, obične igre svjetla i sjene koja se odvija tek u samom kutu očiju. Um neuspješno pokušava pojmiti taj prizor, a tijelo prožima neopisiv, životinjski strah koji preuzima kontrolu nad udovima. Lampe povrh kaciga uspijevaju zatomiti instinkt bijega prema sigurnom, no ne mogu umiriti užasnute misli. Profesor Jelić i entomolog Hrušt dobro prikrivaju svoju nelagodu, no njihovo stalno osvrtanje odaje njihovu prestravljenost, dok doktorica Glavač i Iva jedva susprezaju drhtanje. Čujem Ivine duboke uzdahe, poput početka napadaja panike, i imam potrebu staviti joj ruku na rame, no zabrinuta sam kako će reagirati. Iz prošlih iskustava znam da neki ljudi ne mogu podnijeti ove uvjete, a dodiri ih samo dodatno uznemire.

“Još stotinjak metara”, upozorim ih.

Tišina je sad sveprisutna. Uvukla nam se u kosti i smjestila u naše utrobe. Naši teški koraci jedva se čuju, gube se u dubokom lišću. Krv mi ubrzano kola kroz tijelo i zaglušujuće bubnja u ušima. Iako sam već svjedočila prizoru na našem odredištu, neizvjesnost me svejedno izjeda.

A onda napokon ugledamo crninu. Rasteže se između drveća poput sluzi. Udovi se stapaju jedan u drugi, a tijela pretaču u tamnu zemlju. Na prvu je to onaj isti prizor od jučer ujutro, ali mutno jesensko sunce sada se presijava preko neobičnih izraslina duž mnogobrojnih trupala. Krvave ciste probijaju se između perja i ljeskaju na svjetlosti. Njihovo grčevito pulsiranje hipnotizirajuće ispunjava prostor, poput vode koja traži put kroz pukotine u tlu.

“U tri pičke materine”, kaže Hrušt, gotovo ispuštajući kutiju koju nosi u rukama.

Iva se brzo okrene, nasloni se na obližnje stablo i presavije u trbuhu. Čujem grgljajući zvuk iz njenog smjera. Svi smo prije odlaska popili tablete protiv mučnine koje susprežu poriv za povraćanjem kako ne bismo uništili odijela, no njezino se tijelo prepušta snažnom refleksu. Grčevi joj dolaze u valovima, no bez uspjeha. Preostaje samo bol i kiseli okus u ustima. Ostali se krenu približavati truplima, a ja otiđem do Ive i stavim joj ruku na rame.

“Duboki udah kroz nos i izdah na usta.” Moj glas je utješan i mek, ali Iva mi bijesno odmakne ruku.

“Ne diraj me!” obrusi. Pokuša se uspraviti, no zatetura i pruži ruku kako bi se ponovno oslonila na drvo.

“Što je ono tamo? To nisu životinje! Ne mogu biti! Imaju…” Iva se primi za glavu s obje ruke i zareži kroz stisnute zube. “Ne… ja… ja nisam pristala na ovo! Ne želim da se moj rad temelji na ovome!” poviče prema meni. Podignem ruke ispred sebe, nadajući se da se neće približiti i da je neću morati onesposobiti.

“Ivo, molim vas. Dišite. Morate se smiriti.”

“Smiriti?! Država je doslovno uništila cijelo ovo područje zbog pohlepe, samo zato što je bilo rijetko naseljeno! A što je sa životinjama? Što je sa šumom? Što je sa prirodom?”

U očima joj se miješaju tuga, gnjev i opće beznađe. Dovoljno je pametna da razumije kako ništa ne može učiniti, no um joj se odbija vratiti u granice logike. Ono što se ovdje događa nije normalno i ne bi trebalo biti moguće, ali jest. I ona mora tome svjedočiti. Mora tome pristupiti i mora pokušati odgonetnuti koje kemijske i fizikalne zakonitosti ovdje vladaju i kako se razlikuju od onih koje je oduvijek znala.

Naše se oči susretnu i ona shvati da joj ja nisam neprijatelj. Ne, ja nisam osoba odgovorna za ovo. Tek bijedna žrtva koja se mora nositi s time. Nemam taj autoritet kako bih kontrolirala cijelom pojavom. No, ona zna tko ima.

Upre se na noge, ovaj puta sigurna u svoju ravnotežu, te stupajući krene prema profesoru Jeliću. Od pomisli da mu se odlazi suprotstaviti stegne mi se želudac.

“Ivo! Ne! Razmislite što radite!” oštro je opomenem kroz šapat, nadajući se da me ostali ne čuju. Čvrsto je primim za ruku, a moji se prsti zalijepe za gumu oko njezina zapešća.

“On je bio jedan od vodećih znanstvenika na laboratorijskim analizama. On je znao za Čerkezovac i znao je što će sa njim biti. Kako je dopušteno zataškati ovakve stvari od javnosti? Jesu oni normalni?”

“Upravo zato nitko ne smije znati za ovo mjesto. Što mislite, da se pročuje vijest kako je otpad počeo trovati cijelo područje i da se radijacija širi, što bi ljudi učinili?” Preskočila sam činjenicu da je profesor može izbaciti s Instituta i otežati joj pronalazak drugog posla unutar struke. Ovaj razgovor nije o njemu. Molećivo pojačam svoj stisak, no dodir mi je svejedno nježan i umirujuć. Još uvijek je napeta, spremna se ponovno otrgnuti od mene, ali odluči me saslušati.

“Zato je cijelo područje prozvano vojnim teritorijem. Zato ste morali proći kroz kontrolnu točku gdje su vam pretresli kombi. Zato su se izmijenila tri Ministra zaštite javnog dobra u posljednjih par godina i zato se ravnatelj Instituta potiho povukao nakon što su počele kružiti glasine o neobičnim prirodnim pojavama i povećanom udjelu mutacija koje su se fizički manifestirale na životinjama. Zato ste potpisivali ugovore o povjerljivosti prije zaposlenja. Sve je to zbog Čerkezovca”, objasnim i na brzinu se osvrnem prema kolegama koji su započeli svoj rad. Otvorene im torbe stoje naslagane na pod, a brojne epruvete, plastične vrećice, staklene posudice i razni alati vire iz njihove unutrašnjosti. Pored njih posložene su veće i manje zaštitne kutije iz kojih su već izvađeni instrumenti.

“Čerkezovac je najveća prirodna katastrofa u cijeloj Europi, a svaki dan situacija je sve gora. Posljednje što nam treba je opća panika.”

Iva se napokon opusti, a ja oprezno privučem ruku natrag k sebi.

“Znam da ste zabrinuti i znam da vam je ovo šok, ali trenutačno morate učiniti svoj dio posla.” Suze joj navru u oči i ona odmahne glavom. “Vas su odabrali jer znaju da ste sposobni. Jer vam je potrebno ovo iskustvo.”

“Ne mogu. Ne mogu ponovno pogledati te jadne životinjice”, izgovori kroz stisnuto grlo.

“Više ne pate. A vaš rad i vaše istraživanje će osigurati bolje razumijevanje razloga njihova ugibanja i u budućnosti spriječiti slično.”

Na to čujem da odahne. Pogleda prema doktorici Glavač koja je već postavila stativ na rub doline i sada učvršćuje nivelir na njega. Vjetar lagano zapuhne, noseći smrad truleži i dajući privid svježine zraka.

“Onda bolje da prionem poslu…”

***

Otiđe do doktorice koja joj u ruke pruži prizmu. Nisu izmijenile riječi, već se namjestile na svoje pozicije – Iva na gornji desni kut uvale, doktorica iza nivelira – i krenule bilježiti udaljenost i azimut. Hrušt je pažljivo počeo prikupljati uzorke, a Jelić je proučavao njihov rad svisoka, pažljivo motreći crninu podno sebe.

Vrijeme je brzo prolazilo. Nisam se pretjerano miješala u njihov posao, ali sam Hruštu bila nadomak ruke kada bi zatrebao nešto iz ruksaka. Maleni hladnjak pored mene već je bio ispunjen posudicama u kojima su se nazirali neprepoznatljivi dijelovi tijela. Iva i doktorica neumorno su zapisivale podatke u malu bilježnicu te se međusobno savjetovale što se još značajno trebalo zabilježiti tijekom ovog grubljeg snimanja. Sutra će ionako upogoniti lidar na dronu i pokušati uhvatiti GPS signal, pa su se zasada koncentrirale na osnovne vrijednosti kojima će moći upotpuniti današnji izvještaj.

Jelić je dotle hodao šumom, snimajući okolicu svojim fotoaparatom. Provjeravao bi slike u hodu, procjenjujući njihovu kvalitetu, a kada ne bi bio zadovoljan, promrmljao bi si u bradu i ponovno usmjerio objektiv prema željenom cilju. Uzimajući u obzir njegovu pedantnost, nije mi bilo teško zaključiti da je nezadovoljan mojim brzopletim slikama od jučer navečer. Ipak, sada sam ga gledala s podsmijehom jer je očito podcijenio utjecaj radioaktivnosti na kameru. Nije bilo moguće u potpunosti se riješiti šuma sa fotografija. I nije bilo moguće vjerno dočarati neobično pulsiranje zbog kojeg su sva tijela izgledala kao da su jedan organizam, kao da zajedno dišu.

“…u malom džepu.”

“Molim?” Prenem se i pogledam u Hrušta koji ponovno otvara hladnjak.

“Dodajte mi jednu veliku vrećicu iz malog džepa. Tamo u ruksaku”, objasni ponovno, a ja se pomalo posramljeno okrenem i prokopam među stvarima.

“Ovu?” Izvadim poprilično veliku zip-lock vrećicu, sličnu onima koje se koristi za mariniranje piletine.

“Da, da. Dođite mi malo pomoći”, zamoli i čučne pored najbližeg trupla. Primaknem se bliže i pridružim mu se, gledajući neprepoznatljivo tijelo čije su sive oči prestrašeno uperene u mene.

“A sad da vidimo…” Hrušt pažljivo položi jednu ruku ispod ptice, stišćući zube dok napeto gleda u raspadajuće udove. Nekoliko pera otpalo je sa krila, no cijelo je tijelo još uvijek u komadu. Pomogne si drugom rukom i uskoro cijeli gavran leži nasred njegove podlaktice, no kada ga pokuša pridignuti, pomakne se i drugo najbliže truplo.

“I mislio sam si”, kaže i spusti gavrana na pod. Pokaže na podalje krilo. “Srasli su. Najvjerojatnije poslije smrti.” Proguta.

Najvjerojatnije.

“Razrezat ću ih skalpelom, a vi dotle držite tijelo.”

Kimnem na njegovu uputu i primim truplo na isti način kako je učinio i Hrušt.

Lagano je. Gotovo ga ne osjetim. Ali pomisao da leži na mojim rukama, da moju kožu i to odvratno, unakaženo stvorenje, kojem se iznutrice izlijevaju iz utrobe, razdvaja samo sloj gume, da sam primorana biti u kontaktu s nečim toliko krivim i toliko neprirodnim, odjednom me toliko zaprepasti da bez daha gledam u skalpel kako klizi niz suhu, gnjilu kožu. Što me odvaja od ovog stvorenja? Što odvaja moj život od ovakve smrti?

Što čini mene vrednijom?

“Koji kurac… je ono…”

Zatrepćem i pogledam u Hrušta. Skalpel u njegovoj ruci dršće dok ga upire prema dnu udoline, ravno prema utvari koja se ukazala iz sjene. Njezine su duge noge kročile u svjetlo, a glava se mučenički tresla pod težinom rogovlja.

Nastalo je zatišje. Svi gledamo u njega, u jelena. Grašci znoja izbiju mi na sljepoočnici.

“Vidjela sam ga već par puta tijekom patrole.” Goleme crne oči susretnu se s mojima. Izgledaju kao da su ispunjene čitavim svemirom.

“Nikada nismo dobili dojavu o njemu.” Hruštov glas je miran. Iznio je činjenicu, ne kritiku.

Svejedno, nisam znala kako da se izjasnim. Mogla sam javiti Institutu da sam u području ugledala bolesnu životinju, ali iz prijašnjih iskustava znala sam da to ne bi urodilo nikakvim plodom. Budžet za istraživanja iskorištava se u važnije svrhe i omogućuje intervencije samo nakon iznimno zabrinjavajućih situacija, poput desetaka gavranova koji su počinili grupno samoubojstvo svojim boravkom u zoni radijacije. Osim toga, lov na ovako veliku životinju u ovoj neodržavanoj šumi itekako je opasan, a time i teško izvediv.

Na kraju samo odmahnem glavom. Moje bi riječi ionako djelovale isprazno. Navečer ću im ispričati pojedinosti, ali sada svi samo gledamo i čekamo. Jelen nas prati pogledom. Njegove su kretnje usporene. Kržljave i teturave. Djeluje kao da samo čeka da netko od nas podigne pušku i ispali metak ravno u njegova prsa.

Bljesak.

Teški topot kopita nestane u grmlju.

Pogledam u Jelića koji promatra ekran kamere. Mršti se.

***

Dizali bismo se prije zore. Svako bi jutro vladala ista rutina. Iva, Glavač, Jelić i ja sjedili bismo za sklopivim stolom ispijajući lošu kavu iz limenih šalica, a Hrušt bi se pojavio zadnji, užurbano spremajući stvari u zadnji čas dok smo ga mi nestrpljivo čekali.

Iako su jutra bila slična, iskustvo na terenu svakim je danom bilo sve čudnije. Uzorci izvan zona radijacije brzo su propadali, ali sami ostaci u šumi još su uvijek bili očuvani. Štoviše, međusobno su se spajali u povezanu cjelinu. Skalpel više nije bio dovoljan kako bi se tijela odvojila jedna od drugog. Jednog dana više nismo bili sigurni gdje jedno tijelo započinje, a drugo završava. Oči su se stapale u kljunove, kljunovi u krila, a krila u kandže, i sve je bilo prekriveno sve većim cistama. Ono što je uvijek bilo isto vrijeme je i mjesto gdje se svakog popodneva prikazivao jelen, gledajući nas svojim staklenim očima.

Večeri smo provodili analizirajući uzorke i prolazeći kroz novoizmjerene vrijednosti nakon temeljite kupke u kemijskom tušu. Odijela su uredno visjela posložena u svom sterilizirajućem ormaru dok je svatko sjedio za svojim računalom u laboratoriju. Ja sam uglavnom pisala dnevni zapis, Hrušt gledao organske ostatke pod mikroskopom, doktorica Glavač i Iva skupa su prolazile kroz georeferentne podatke te ih uspoređivale s podacima o rasprostranjenosti i jačini radijacije, a profesor Jelić sjedio je na čelu golemog stola, držeći se za bradu dok je zamišljeno pisao svakodnevni izvještaj za institut. Jedino je vrijeme prije spavanja bilo rezervirano za opuštanje, pa smo ga najčešće provodili na terasi uz razumnu dozu alkohola kojeg sam držala skrivenog na tavanu. Jelić nam se odbijao pridružiti. Držao je udaljenost od nas, kako tijekom druženja, tako i tijekom rada na terenu.

Današnji dan započelo je napeto, profesorovim nestrpljivim i neugodnim komentarima dok smo spremali stvari za polazak, nakon kojeg se ponovno odvojio od skupine i pušio cigaretu oslonjen na stablo, pregledavajući današnje fotografije na kameri.

“Hm…” kaže Iva dok stoji nedaleko od mene, gledajući odsutno prema neprepoznatljivom spletu udova i perja na tlu.

“Zar vam se ne čini…” započne, doimajući se nesigurna u svoje riječi, “da ulazi u samu zemlju?” 

Doktorica Glavač i ja zagledamo se prema tmini.

“Kako to misliš?” upitam, pokušavajući otkriti što je ju je ponukalo na takvo zapažanje, no ništa mi ne upada u oči.

“Pri rubovima. Tamo…” Upre prstom na mjesto udaljeno nekoliko metara od nas. “Čini se kao da se na neki način otapa. I sve je prekriveno onom čudnom tekućinom.”

Zbilja, ima pravo. Nešto se doista doimalo drugačije. Približili smo se kako bi bolje promotrili spomenutu pojavu. Gledale smo u tkivo koje se gotovo rastapalo u dodiru s tlom. Nije bilo nikakvih naznaka kemijske reakcije, osim očitog nestanka organske materije. Kao da je tlo upija.

“Doktore Hrušt! Ovo bi vas moglo zanimati”, Glavač pozove kolegu koji je dotad neumorno pokušavao izdvojiti savršen primjerak neke vrste razlagača. Profesor Jelić nam se također odlučio pridružiti, prvi puta u zadnjih tjedana dana.

Stajali smo jedan pored drugoga, zbunjeno gledajući u prizor pred nama. Bez obzira što je svatko dosadašnje otkriće bilo van prirodne logike, svejedno smo svi pokušali pronaći smisao u onome što se pred nama događalo.

“Zadnji puta kada ste podigli jedno od tijela s poda je bilo prošli utorak, zar ne?” upita Jelić, okrećući se prema Hruštu.

“Da. Prije osam dana. Zašto?” U Hruštovom glasu osjetila se primjesa tjeskobe.

Truplo koje je tada uzeo odavno se raspalo. Tek je par sati promatrao ostatke u laboratoriju kada su se počeli urušavati sami u sebe. Organi, krv, kosti i drugo tkivo pretvorili su se u smrdljivi koktel koji se nije mogao više iskoristiti za daljnja istraživanja. Nakon što ga je u potpunosti uništio u sumpornoj kiselini i odložio u za to predviđen otpadni kontejner, Hrušt je proglasio kako se, citiram, neće više zajebavati sa tim sranjem. Na prvu sam njegovo drhtanje ruku tijekom paljenja cigarete smatrala nuspojavom tankih živaca, no onda sam primjetila nervozno okidanje upaljača i način na koji mu je kosa neuredno padala preko lica, skrivajući strah u njegovim zjenicama.

“Mislim da je vrijeme da pogledamo što se krije pod površinom. Gdje ste stavili onu sklopivu lopatu?”

Iva se zaputi prema stvarima i izvadi lopatu koja je bila zataknuta o bočni dio ruksaka. Pruži Jeliću oruđe, a on ga sastavi i priđe bubrećoj crnini. Oklijeva na trenutak dok mi sa strahom iščekujemo njegov potez, a zatim gurne željezni vrh ispod organske hrpe i s mukom je podigne.

Tijelo mi zavrišti da se gubim, da se okrenem i nikada više ponovno vratim na ovo mjesto. Da primim profesora svom snagom za ramena i povučem ga k sebi kako bi ponovno sakrio gnjusan prizor koji se ukazuje pred nama. No, ne mogu se pomaknuti. Ne mogu niti zatvoriti oči ili odvratiti pogled. Moram ovome svjedočiti. Moram proučiti svaki detalj ove monstruozne, ogavne i stravične pojave – dugačke linije raspadajućih ljigavih niti koje se protežu od zemlje do trupala, polutekuću suspenziju tla koja gotovo vrije od reakcije metaboličkih procesa anaerobne razgradnje i jake kiseline te ogavan, nepodnošljiv miris koji mi se lijepi za sluznicu nosa i prži moje unutrašnje meko tkivo.

“Bože Sveti i Kriste Isuse…” izgovori doktorica Glavač i prekriži se.

“Izgleda kao da to sama zemlja probavlja.” Hrušt se primi za glavu s obje ruke, ispusti zrak kroz usta i zatim se nakašlje. “I što sad?”

Jelić uzdahne i spusti lopatu. Strava nestane i odjednom se vratimo u svijet živih.

“Ako je radijacija ovdje dovoljno jaka da nanese ovakvu štetu, na udaljenosti od par kilometara od epicentra”, započne Jelić, zabadajući lopatu u tlo, “onda su sve naše procjene bile iznimno krive.”

Profesor frustrirano uzdahne, okrećući nam leđa. “Znači da je zahvaćeno područje definitivno puno veće i da nas čeka još jedna prisilna evakuacija obližnjeg stanovništva.”

Među nama zavlada muk. Svi pokušavamo prihvatiti ono što ta činjenica nagovještava. Istina će napokon morati izaći na vidjelo. Panika.

Kaos.

No, najgore od svega – pomisao da radijaciju ne možemo spriječiti u njenom širenju. Ušla je u vodotok, u zemlju, u zrak i u svako biće koje tragično zađe u ovaj kraj. Ona je otrov koji se ne može zaustaviti i koji proždire sve što mu se nađe na putu.

“Najbolje da završimo za danas i vratimo se…” započne Jelić, no prekine ga pucanje grane u daljini. Već dobro znamo što se prikrada na dnu udoline, samo svejedno strepimo kako će nas danas dočekati.

Jelen se pojavi pored potoka, poput plesača na pozornici. Njegovo tijelo sada je gotovo u potpunosti prekriveno crnim tumorima, a njegova slomljena vilica visi pod krivim kutom, otkrivajući zjapeću prazninu njegovih gladnih usta. Spušta njušku do vode, bezuspješno pokušavajući uhvatiti tekućinu svojim suhim jezikom.

“Ne može više piti”, izgovorim, a onda progutam slinu, znajući što to znači. Uskoro će umrijeti. Njegovo tijelo napokon je izgubilo svoju životnu funkciju. Preživio je mnogo dulje nego sve druge životinje na ovom prokletom mjestu, a svejedno je bilo uzalud. Njegov kraj bio je zacrtan od prve sekunde što je nogom kročio unutar zone radijacije.

“Šteta. Koliko god mi je žao bilo gledati ga svaku večer ovdje, ipak bi mi bilo drago što bih ga ponovno ugledala živog. Bez obzira na bol, ustrajao je dalje”, reče Glavač nježnim tonom.

Gledam sam u to nesretno biće, susprežući suze dok svjedočim posljednjem, jadnom pokušaju da zahvati vodu. Njegova vilica povlači se po podu i uvidim da su široke, tamne rane zapravo trulež koja je polako izjela svo mišićno tkivo. Kada mu vilica zapne o korijen, otpadne u potok poput odbačenog rogovlja i ostavi sirovi prikaz gornjeg nepca životinje.

“Jebote pas! Dosta više!” zaurla Jelić, na što se životinje prene i prestrašeno ga pogleda. Profesor se sagne i zgrabi kamen sa poda, bacajući ga prema jelenu. “Gubi se! Marš!”

Pogodi ga ravno u oko, a galaksija njegove zjenice razlije se po njegovu obrazu. Jelen zaurla grlenim vriskom i pokuša pobjeći, ali posrne i spotakne se preko nogu koje se izviju u neprirodne pozicije. Čujem glasno pucanje, poput goleme grane koja se razlama pod svojom težinom, i vidim kako se jelen jedva uzdiže natrag i šepajući bježi niz potok.

Profesor podigne još jedan kamen i ponovno pogađa jelena, ovaj puta u but.

“Prestanite!” povičem očajnički.

Iva tiho zaplače pored mene, pokušavajući rukom sakriti prozirni dio svoje kacige.

“Zar vas nije sram?! Zar ne vidite da već dovoljno pati?”

“Taj jelen sam si je presudio sudbinu!” zaurla profesor. “Svaki dan se vraća na isto mjesto. Svaki dan hoda istim putem. Ostaje ovdje svojim izborom. Propada u ovom paklu jer on to želi!”

“Vjerojatno je ušao kroz neku rupu na ogradi i nije se znao više vratiti! Tko zna koliko je već dugo ovdje.” Glas mi je sada već pun očaja i nečega jačeg. Nečeg osobnijeg. Znam da bih se trebala prestati odupirati. Znam da svađanje neće uroditi plodom i ja ću ispasti kriva. Ali ne mogu popustiti.

“Takve mutacije ne događaju se preko noći, gospođo Madić. Ta životinja je ovdje autohtona. Odrasla u ovom području. Sve te deformacije rezultat su njezina rasta u otrovanoj utrobi i vlastitog puta ka samouništenju. Mislio sam da ste dovoljno pametni da sami tako zaključite.”

Zavlada muk. Hrušt i Glavač zgroženo pogledaju prema profesoru, a Iva ustukne na mjestu. Suze mi navru na oči, ali potisnem ih. Ne želim ovoj gnjidi pokazati da je pobijedio, da su moje emocije odraz mog poraza. Stisnem šake i osjetim kako mi se nokti zariju duboko u kožu, a onda dignem jednu ruku i uprem prst u njega.

“Možda se nisam specijalizirala, ali ja barem ne bih morala svojom diplomom konstantno nadoknađivati takvu razinu čistog kretenizma kao što to radite vi”, prosikćem kroza zube.

Profesor razrogači oči i uspravi se. Nije očekivao da ću mu se oduprijeti, ali zaboravio je uzeti u obzir da ja nemam što izgubiti. Radim posao koji me polako i veoma bolno ubija.

“Boli me kurac što vi mislite o meni i o mom radu ovdje. Dok ćete vi trunuti u paklu nakon što umrete, ja ga već sad proživljavam.” Spustim se do svog ruksaka i prebacim ga na leđa. “Ja odlazim po tog jebenog jelena, a vi radite što želite.”

Osjećam profesorov pogled na mojim leđima. Jedva se suzdržava od bijesa. Znam da nikada neću moći povući svoje riječi, ali niti ne trebam. Šteta je učinjena i jedino što mogu jest držati se svojih uvjerenja. Moram vidjeti što se dogodilo s jelenom. Moram mu na neki način skratiti muke, pomoći mu da napokon napusti ovo prokleto mjesto.

Već sam pri dnu doline, tamo gdje je jelen stajao, kada se Jelić napokon odluči oglasiti.

“Otiđete li za njim, prijavit ću vas za ugrožavanje sigurnosti na radnom mjestu. Vaš nedostatak profesionalnosti prilikom rada je izrazito opasan i više puta nas je doveo u opasnost.”

“Više puta…” Trepnem, odmahnem glavu pa se glasno nasmijem. Toliko je jadan da me mora zastrašivati praznim prijetnjama. Dobro zna da je moj rad pratio sve protokole i smjernice. “Daj prestanite više srat’. Ostavite me ovdje ako želite. Znam put natrag.” Okrenem se i podignem ruku u znak pozdrava, a zatim nestanem.

***

Mrak proguta šumu i mene skupa s njom. Svjetiljka na mojem odjelu ne pomaže mi pretjerano u praćenju tragova pa se moram pouzdati u instinkt. Jelen je ozlijeđen pa će vjerojatno ići linijom manjeg otpora. Odnosno, kretat će se blagim nagibima i otvorenim površinama i izbjegavati velik napor. Barem je to logika govorila. Dok sam se umorno vukla zaravnjenim terenom uz potok, primjetila sam da je komadić krzna upetljan uz nižu granu obližnjeg hrasta. Na dobrom sam putu. Približim se i uzmem ga u ruku.

Za njega je pričvršćen dio kože, a uz rub visi ostatak tamne kraste. Pokušam se otarasiti tog gnjusnog uzorka, ali onda osjetim kako se guma na rukavici lijepi za sebe. Crna otopina curi iz odbačenog tkiva. Preplavi me toplina koja mi se počne širiti između prstiju. Podignem ruku i u tami vidim naznake dima. Panično pokušam obrisati rukavicu o deblo, zatim o pod, no tekućina je izjela gumu do te mjere da mi je ruka ostala izložena vanjskom zraku.

“Ne!” povičem, znajući da me nitko ne može čuti, znajući da sam napravila grešku u procjeni. Štoviše, uopće nisam razmišljala, samo sam instinktivno posegnula za krznom.

Moj mozak ne može pojmiti posljedice ove odluke. Disanje mi se ubrzava. Već sam dosad bila na rubu smrti. Kosa mi opada. Koža mi je prepuna oteklina, modrica i bolnog crvenila. Svake noći se budim, prazneći bijedan sadržaj svog želuca u smrdljivi poljski wc i hvatajući se za rub školjke kako ne bih klonula na pod i riskirala da me jednog dana tamo nađu, raspadnutu do neprepoznatljivosti. Ja sam istrošena roba kojoj nema pomoći.

Bol me vraća u stvarnost i pred očima mi se vrte iluzije budućnosti. Gutam zrak, ali pluća ne mogu ispuniti prijeko potrebnim kisikom. Ne znam gdje drugdje da odem. Više ne znam kako izgleda vanjski svijet. Ne sjećam se vremena prije ovog bezvrijednog posla. Prvo je postojala brvnara, ja i šuma, a zatim se pojavio jelen i ja sam odlučila ostati. Nešto me vezalo ovdje, a ja nisam znala kako strgnuti svoje okove.

Držim izloženu ruku i sjedam na pod, nabijajući trticu pri padu. Histerično gledam u nagriženu kožu koja se polako spaja s rastopljenom gumom.

Moram skinuti rukavicu.

Moram skinuti rukavicu.

Moram skinuti rukavicu.

Prekrijem drugom rukom onu kojom sam primila krzno, otkopčam zaštitni rub, primim svom snagom rukavicu pa povučem prije nego što mogu o tome bolje porazmisliti.

Prvo ne osjećam ništa. Zatim se lagano peckanje počinje širiti, pucketajući po površini moje kože.

A onda bol.

Uši mi počnu pištiti te mi se vid krene mutiti. Zatrepćem kako bih povratila ravnotežu i kako bih ponovno uspostavila kontrolu nad svojim tijelom, no bezuspješno. Jedva stojim na nogama. Obujmim zapešće gole ruke drugom. Dodir gume o osjetljivu kožu podražaj je koji ne mogu opisati. Uvjerena sam da osjećam hladnoću, a istovremeno i nepodnošljivu toplinu. Vene duž moje podlaktice bukte kao da njima teče ledena žeravica.

Stisnem zube i grčevito pokleknem na tlo. Suze kapaju niz moje lice. Koliko dugo plačem? Možda sam započela kada sam se udaljila od grupe i nitko me se nije usudio zaista zaustaviti. Možda tek sada, kada sam shvatila da ne znam ima li sve ovo ikakvog smisla.

Zašto mi je jelen toliko bitan? Zar zbilja imam potrebu staviti svoj život na kocku zbog njega, obične zvijeri koja se neprestano vraća na izvor svoje boli, koja sve što konzumira pretvara u tumor? Želim li ga zbilja spasiti ili samo čekam njegov konačan kraj?

Promukli vrisak propara šumu.

Uspravim se. Uzvik se ponovi, ovaj puta prožet nečim poput grgljanja. Vapaj upomoć ispunjen boli.

Podižem se na noge, oslanjajući se na drvo pored sebe. Privijem nabreklu ruku uz svoj trup pa se krenem spuštati prema izvoru zvuka, niz potok. Posljednja ograda, ona koja obavija površinu oko sâmog odlagališta, nedaleko je odavde, ali jelen sigurno nije mogao preskočiti njezinu visinu od pet metara, pogotovo ne u stanju u kojem jest. A svakako ne bi mogao izbjeći bodljikavu žicu na vrhu. Ipak, kopka me neka neobična zabrinutost.

Jelen je svake večeri išao istim putem. Uvijek bismo ga ugledali na njegovom mjestu na dnu udoline. Dolazio bi iz jednog smjera i pobjegao uvijek u suprotnom – prema odlagalištu. Prema samom izvoru radijacije. Zar je moguće da je uspijevao ući u samo središte?

Disanje mi je teško. Kisik je oskudan. Zrak je pun drugih elemenata koje guše ovaj dio šume. Drveće je ovdje odavno mrtvo. Zacrnjeni ostaci debala izranjaju iz zemlje poput nadgrobnih spomenika. Otpale suhe grane stvaraju opasnu podlogu koja mi otežava kretanje. S mukom podižem noge kako bih mogla prijeći granje i pažljivo spuštam čizmu na mjesta koja se doimaju čvrstima. Stišćem zube pri svakom koraku, no ne mogu suspregnuti svoje bolne jauke. Miješaju se s onima koji potječu od jelena, kao da međusobno osjećamo svoju patnju.

Rika uskoro postane zaglušujuća. Napokon sam mu blizu. Napokon mu mogu pomoći. Vidim naznake ograde u daljini. On mora biti ovdje negdje.

Počnem se penjati uzbrdo, odakle dolaze umirući vapaji. Nespretno grabim uz padinu, tražeći oslonac gdje ga mogu naći. Zdravom rukom primam se za rahlu zemlju i povlačim se gore, sve dok ne primjetim da se približavam samom vrhu brijega. Gutam zrak dok se penjem tih zadnjih par metara, a onda ustuknem.

Ograda stoji ispred mene. Golema. Nesavladiva. Ljudska kontrola u svom najstrašnijem obliku – htjela bi obuzdati prirodu pod svaku cijenu i spriječiti ulazak u zabranjeno. Spriječiti izlazak u slobodu. A u samom središtu zjapi rupa. Otrgnute se željezne žice otvaraju prema meni, rascijepljena poput golemih ralja, hvaleći se svojim oštrim, igličastim zubima prekrivenim hrđom i starom krvi. U njima se trza slomljeno biće, njegovo meso proparano i razderano silom snažnih i preplašenih trzaja. Zemlja pod njegovim umornim papcima prepuna je krvi, krzna i otpalih dijelova tkiva.

Jelen vrišti. Na izmaku je snage. Rogovlje mu je stravično zapetljano u ogradu. Žice su obavile njegove paroške smrtnim zagrljajem. Lice mu je izmučeno. Kada me ugledao, zastao je na trenutak, čekajući moju presudu.

Hoću li ga i ja udariti? Hoću li ga napokon ubiti?

“U redu je. Samo mirno.” Spustim se niže kako mu ne bih predstavljala prijetnju. Iako ozlijeđen, ipak je golem, barem dvostruko veći od mene, i njegova veličina, sada ovako posvjedočena izbliza, tjera mi strah u kosti. Hladan znoj oblio mi je leđa.

Primaknula sam se, polako, korak po korak. Njegovo krvavo oko panično je pratilo moj obris. Približila sam mu se dovoljno da ga rukom mogu dotaknuti, ali prije nego što sam posegnula prema njemu, dah mu odjednom plane kroz nosnice. Ritne se uz glasan cvilež, a žice se zabiju dublje u njegovu utrobu, parajući mu organe koji polako otkazuju.

“Stani! Prestani!” viknem iako znam da me ne može razumjeti, ali se nadam da će neki djelić njegova uma prepoznati da mu ne mislim nanijeti zlo.

Bacam ruksak na pod, otvaram glavni pretinac i iz njega vadim kliješta. Postavljam oštrice između tvrde, željezne žice koja se zabila u jelenov trbuh te pritisnem svom snagom.

Životinja se prene i ponovno se počne mahnito trzati, pokušavajući se osloboditi svoje sudbine. Pokušam se ne obazirati na njega, no tada me okrzne, a mojim se odijelom proširi smjesa krvi i tamne kiseline.

Zavrištim u panici, mičući se od ograde, daleko od dohvata jelenjih kretnji. Iznenadan zvuk ga prestravi pa krene zamahivati glavom u svim smjerovima. Guma na mojem drugom ramenu polako se počinje raspadati, a ja je panično počnem brisati već nagriženom rukom. Koža mi se opet žari i bijeli plikovi krenu se širiti niz moje dlanove. Suze klize niz moje obraze dok vrišteći guram prste pod zemlju, pokušavajući bar malo isprati odvratnu tekućinu sa sebe. Padnem na koljena, beznadno gledajući u svoju podlakticu koja je tako unakažena da je gotovo ne mogu raspoznati. Podižem glavu, gledajući u bespomoćnu zvijer koja mi je donijela toliko bijede, i plačem poput djeteta, znajući da ništa ne mogu učiniti.

Njegovo srce stopilo se s mojim i osjećam tugu s kojom se bori. Njegova rika jedini je zvuk u cijeloj šumi. Bori se da se odmakne od ovog mjesta, od prokletstva koje smatra svojim životom. Ostaci zgrušane krvi na ogradi jasna su indikacija da je ovuda prolazio svakog dana. Godinama se uspijevao provlačiti kroz otvor koji je možda sam stvorio tijekom svoje snažnije mladosti, no kako je na njegovom hrbatu bujalo sve više golemih tumorastih naslaga i kako su mu se rogovi povećavali, rastući mu preko očiju, i kako je radioaktivnost ovog područja jačala, tako mu je postajalo sve teže kretati se kroz njega bez posljedica. Napokon je došao dan kada je dostigao krajnju granicu svoje izdržljivosti, i još uvijek se bezumno pokušavao vratiti unutar odlagališta.

Imao je mogućnost pobjeći dalje, odmaknuti se od izvora svoje boli, no njegove mutacije predstavljale su odraz njegova rodnog kraja. Bile su njegovo prokletstvo – tragično rođenje koje će biti popraćeno tragičnom smrću.

Nikada nije doista poznavao slobodu.

Niti ikada hoće.

Zatvorim oči. Što god ja htjela učiniti, koju god bih mu pomoć ja mogla pružila, ništa neće biti dovoljno. Nema te brige, nježnosti ili utjehe kojima bih ga potaknula na promjenu. 

Vrtim kliješta u zdravoj ruci. Njihova ulaštana površina blješti pod mojom svjetiljkom. Dignem se na noge i otiđem do ruksaka, pazeći da se držim dovoljno daleko od jelena koji se sada umirio i pažljivo me gleda. Nešto u njegovom izrazu se promijenilo. Iščekivao je što ću učiniti, kao da je imao predodžbu da ću ga opet probati spasiti. Kao da se pripremao da me ponovno povrijedi tijekom svog maničnog samorazaranja.

Ali ja se samo okrenem i tiho pođem natrag prema potoku. Bijesna rika dugo pratila, sve dok se nisam toliko udaljila da je više nisam mogla čuti.

***

Moj je povratak bio popraćen bijesnim prodikama profesora Jelića, sve dok se nisam dovoljno približila i dok nije primjetio moje jadno fizičko stanje i ruku koja je mlitavo visjela uz moj bok. Hrušt i Glavač prišli su mi u trku, priskočivši u pomoć kako bi mi olakšali kretanje.

Put natrag bio je mukotrpno dugačak. Vukli smo se kroz šumu te bili na sâmom izmaku snaga kada smo dostigli kombi. Nismo mogli uzeti sve stvari sa sobom, ali Jelić je rekao da će to srediti. Cijelim je putem bio tih. Mislim da više nije imao što reći.

Odveli su me na čišćenje u laboratorij, no sama sam morala obaviti kemijsku kupku. Vrištala sam dok je tekućina klizila niz moju kožu i slijevala se niz moju nabreklu podlakticu. Ostatak noći provela sam u malom bolničkom krevetu, iza debelog, zaštitnog stakla, s nespretno postavljenom infuzijom u ruci. Povraćala sam i grčila se u znoju, ostavljena na milost i nemilost svoje patnje, sve dok ujutro nisam crvenih očiju ugledala profesora na ulazu u laboratorij. Kada je prekrižio ruke na prsima i odmahnuo glavom, znala sam je mojem vremenu ovdje službeno došao kraj. Institut će me pokupiti i nikada se više neću vratiti.

Moj konačni odlazak blagoslovilo je sunce. Dok sam se vozila u specijaliziranom vozilu, odvojena od prednjeg dijela gdje su vozač i suvozač sjedili u debelim, kričavim odjelima, ne toliko različitima od onih koje smo mi nosili na terenu, osjećala sam se kao da prvi puta vidim svjetlost. Kao da sam se napokon riješila utega oko nogu koji me mjesecima povlačio prema mračnoj dubini. Makar sam svjesna kako ću svoje dane sada provoditi na posebnom odjelu za rehabilitaciju, a kasnije možda i u zatvorskoj ćeliji, lišena izravnog kontakta sa drugim ljudima, znala sam da ću potpuno ravnodušno gledati u burne vijesti o širenju radijacije s područja Čerkezovca i razmišljati o blještavoj bjelini koja me svakog jutra čeka na prozoru.

Napokon sam bila slobodna.

---

Dugotrajna smrt © 2024. Lea Katarina Gobec

Lea Katarina Gobec rođena je 1998. godine te živi u Zagrebu. Veliki je zaljubljenik u spekulativnu fikciju, a u svoje slobodno vrijeme jako voli pisati, čitati i crtati. Dosad ima objavljenih par kratkih priča, od kojih je Termin za godišnji 2023. godine bio među finalistima za dobitnike književne nagrade SFERA. Između ostalog, zaposlena je kao šegrt cijenjenog Uredništva.

Priča Dugotrajna smrt objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Eko-horror danas ima rastuću popularnost, a super nam je vidjeti i domaću izvedbu. Naša urednica Lea donosi nam aktualnu problematiku odlaganja opasnog otpada Nuklearne elektrane Krško na Čerkezovcu, u svojem, sad već prepoznatljivo melankoličnom i mračnom stilu, obilježenom izvrsnim body horrorom i grotesknim opisima. Priča idealna za sve ljubitelje romana (i filma) Annihilation autora Jeffa VanderMeera.