Poštovani profesore,

U slučaju da se ne vratim, ovi zapisi donijet će do vas moja posljednja istraživanja sa planeta Prokletih. Vašim savjetima usprkos, neobjašnjiva (morbidna?) znatiželja vuče me na drugu stranu poznate nam mape neba. Planet Zaraženih dugo je vremena bio i ostao nepoznanica, područje koje se nismo usudili osvojiti zahvaljujući strahu i predrasudama. Kao budući komunikolog, ne smijem prezati pred izazovima – cilj mog diplomskog rada bit će nadići upravo te granice i upustiti se u osvajanje ovog misterioznog planeta. Ubuduće ću s Vama komunicirati prilozima vezanim za istraživanje – korekcija neće biti moguća do povratka zbog manjka dvosmjernog signala unutar predmeta istraživanja, ali cijenit ću ako tekstove sačuvate do mog povratka, ili sami u njih unesete potrebne ispravke.

Stremim prema Dalekom,

Neon

***

Planet Zaraženih lokalno ima drugo ime, ili barem tako vjerujemo po signalima koje smo s njega učestalo primali. Bića na njemu inteligentna su, oblikuju vlastite nastambe i zajednice, a čini se da ih oblikuju instinktivno prateći hijerarhijski poredak koji je vjerojatno zaostao iz doba kad su evolucijski bili predatori.

Posebnost ovog planeta jest izolacija od ostatka inteligentne zajednice, koja se zbog sigurnosti morala provesti prije više milenija. Bilo je to prije moga nastanka i tog se događaja, prema tome, ne sjećam, ali nisu ostali sačuvani zapisi o tome kako je lokalno stanovništvo reagiralo na prekid komunikacije. Jedan od ciljeva istraživanja, prema tome, bit će otkriti postoje li kakva sjećanja na događaj.

Kao i na mnoga druga, i na ovo će pitanje biti teže odgovoriti upravo zbog fenomena koji istražujem. Na planetu zasigurno ne postoji jedinka sa živim sjećanjem na ono što se dogodilo. Zaraza ih je odnijela davno prije mog postojanja.

Zaraza… prokletstvo? Ne znam na koji način razmišljati o tome. 

Vidim ga kroz prozor. Plav je. Zelen. Što sam bliže, to je lakše vidjeti udubine i izbočine na njegovoj površini. Svjetla sjaje i u atmosferi prolaze nebeska plovila za unutarplanetarni prijevoz. Izgleda neobično živahno (živo bi možda zvučalo pregrubo, s obzirom na zarazu koja ga uništava iznutra).

Još ne znamo otkuda dolazi. Podmukla je, brza, i njezin trag nalazi se u svakom uzorku koji se čuva u arhivi. Sveprisutna je. Nikad ne znaju kada će se aktivirati. Kolokvijalan izraz navodno je da je “netko ima više ili manje” (ili je više ili manje zaražen? – istražiti anketno i laboratorijski). Sve što znamo jest da prije ili kasnije dovodi do smrti. Aktivira se u određenom trenu i reagira na neobjašnjive načine. Zaraženi, vođen internim ili eksternim uvjetima, prije ili kasnije završi mrtav. Nema lijeka. Nema zaustavljanja. Navodno ju je moguće odgoditi kojekakvim neprovjerenim metodama, ali ne postoji način da joj se ultimativno pobjegne.

 Najpopularnija teorija trenutno je upravo ona da se svako organsko biće zarazi već po rođenju. Neki kažu i da se prenosi genetskim materijalom. Osobno mi je u to teško povjerovati (pitam se bi li zarazila mene). Bolest, zaraza, prokletstvo – imamo za to mnogo imena. Mnogo teorija. I nijedno rješenje. U prethodnom, striktno teoretskom dijelu istraživanja, papiri i istraživanja koja sam prikupila označavala su je šiframa, kodovima, ili akronimima. Kao da će samo spominjanje zaraze prizvati fenomen i na naš planet.

Poštovani profesore, namjeravam li se ozbiljno baviti ovim istraživanjem, ne smijem se poniziti ne nazivajući subjekt svoga istraživanja njegovim pravim imenom. Na koncu, i oni zaraženi ovom bolešću nazivaju je imenom, kao da samim time prkose njezinim naporima. Tako ću se, prema tome, ponijeti i ja. Naišla sam na ime prekriveno crnom tintom, naziv za ono što mi nazivamo bolešću. 

Bolest, zaraza, pandemija.

Oni je zovu Vrijeme. 

***

Moj je dolazak popratio svaki medij na planetu. 

Svaka država i grad na planetu (lokalno je zovu Zemlja, što se čini pomalo ironično uzevši u obzir veličinu vodene površine koju ima) zna da sam ovdje, i zna svrhu moga istraživanja – barem mi se tako čini. Svatko s kime sam razgovarala činio se zbunjen spominjanjem virusa* vremena (*bilješka za kasniji rad: je li bolest zaista virusna?). Kad sam pokušala objasniti fenomen, činili su se ništa manje no zabavljeni. Čak su se i našalili… Zar ih vlastita dijagnoza zaista ne zabrinjava?

Svejedno, primili su me raširenih ruku i čine se sretnima kad pristanem na razgovor s predstavnicima medija. Mnogi od njih prišli su mi sa svojim prijenosnim komunikacijskim aparatima. Nijedan od onih koje sam upoznala ne pokazuje očite znakove zaraze. Neobične su naravi, ne čine se prijetećima iako su skloni snažnim emocijama. Njihovi su vođe prirodno nepovjerljivi. Nekolicina me pokušala razgovorom pridobiti da im kažem svoje “tajne planove”, a jedna od vodećih jedinki planeta poprilično me agresivno upitala gdje skrivam naoružanje. Ne vjerujem da sam se predstavila agresivno, pa mi nije bilo jasno zašto je pozvala na otkrivanje oružja. Možda se radi o kulturalnoj razlici? Višestruko sam se ispričala i nastojat ću ubuduće biti opreznija.

Građanstvo mi se više sviđa. Ovdje sam već nekoliko ljudskih dana i konačno mi je dopušteno izaći na ulice. Opušteniji su, na moj su dolazak reagirali povišenim emocijama koje asociraju na uzbuđenje. Vole koristiti aparate za slikanje, na sličan način na koji to činimo mi, samo što se pritom služe svojim prijenosnim komunikatorima. Usto su neobično vezani za njih.

***

Ljudi su, ispostavlja se, isključivo bića čopora.

Nikad nisam vjerovala pričama. Pripremni materijali govorili su o zajednicama sisavaca i hijerarhijskom ponašanju, ali mislila sam da je taj dio evolucijskog procesa u današnje doba potisnut. Nisam očekivala da se vežu za toliko toga.

U svoj dom primaju manje predatore – najpopularnije su “mačke” i “psi” (pogledati Vodič kroz nepristupačne predjele, poglavlje Z16, 113-118, M.K.X34), ali ne ograničavaju se samo na njih. Nakon što sam inicijalno negativno reagirala na susret sa psom lokalnog stanovnika u jednoj od šetnji gradom, predloženo mi je da posjetim dućan egzotičnim životinjama. 

Ovdje ćete se, profesore, možda pitati zašto nisam pri tome zatražila asistenciju vodećih umova. Ljudski stručnjaci sigurno mi znaju reći mnogo toga što mi ne znamo. 

To ne mogu zanijekati. Štoviše, ljudi su od početka divni domaćini, i dosad su mi otkrili mnoga divna mjesta i postignuća koja, gledale ih zvijezde, smatraju impresivnima. Bude u meni osjećaj dragosti. Kako se samo smatraju naprednima! 

(No, i mi bismo vjerojatno bili takvi da se nemamo s kime usporediti, zar ne?)

Ne, razlog mom trenutnom samotnjaštvu jednostavan je zahtjev koji sam postavila – ono što otkrijem, htjela bih otkriti sama. Uza svo svoje gostoprimstvo, ljudi mi ne mogu pokazati ono što želim saznati, a do otkrića ću najjednostavnije doći budem li potpuno razumjela svakodnevicu prosječnog čovjeka. Stoga me zasad puštaju na miru, s propusnicom i posebnim uredom zaduženim za pomoć oko mog istraživanja.

I tako sam se našla u prodavaonici – oh, profesore, što sve ljudi imaju! Gmazovi i insekti, sisavci i vrste koje nisam sigurna kako klasificirati na prvi pogled, svi pitomi poput bilo koga od nas! Izgled određenih vrsta odmah me odbio – u očima im se vidi da su predatori – a mnogi rado skaču na sve što se kreće. Ljudi na te geste proizvode zvuk dragosti, sličan kakav bi koristili s vlastitim mladima, i takva ponašanja predstavljaju kao “igru”. 

Lako je zaboraviti da su i sami nekoć bili vršni predatori, dok ih se ne vidi okružene njima sličnima.

Vlasnica trgovine, “Jasna”, objasnila mi je također kako ne postoji životinja koju barem neki pojedinci neće smatrati “slatkom”. Ne misli ukusom, profesore. “Slatko” je ono što izaziva ugodu očima ili, kako Jasna kaže, topao osjećaj i nagon za brigom. 

Pokazala mi je slike velikih mačaka, divljih zvijeri i po nekoliko puta većih od čovjeka. Ljudi ne samo da s njima rade, već ih određeni pojedinci drže u svojim domovima. Isto vrijedi i za zastrašujuće “medvjede” (predator sličan bipedima kod Andromedinog gnijezda) i male otrovne gmazove koje nazivaju “žabama”. U prilogu Vam šaljem slike tih bića, kako biste imali referencu.

Osim za druge životinje, vežu se i za biljke. Koriste ih u pripremi obroka ili kao ukrase, a Jasna je izjavila kako ona redovito pjeva svome cvijeću jer se “čini sretnije”. Osobno sam vidjela primjerak o kome je pričala – meni je izgledao posve isto prije i poslije rituala. Jasna ipak tvrdi da osjeća njegovu sreću. Ne znam kako objasniti ovaj fenomen.

Nastavak šaljem sutra. Vremenske zone ovog planeta umaraju mi organizam brže no što sam navikla. Trebam odmor prije nastavka.

Stremim prema Dalekom,

Neon

***

Jasna ima “svoju” deku iz doba otkad je bila mladunče i obojani kamen koji joj je dao prvi reproduktivni partner. Čuva ga pored cvijeća. Kaže da ima “sentimentalnu vrijednost”.

Ne razumijem o čemu govori. Kamen nema vrijednost – previše ih je na planeti da bi bili vrijedan resurs, a ovaj, pritom, nije ni toliko estetski privlačan. Pokušala sam to objasniti Jasni, ali čini se da me ne razumije.

“Ne”, govori mi, “ne razumiješ, to je moj kamen, meni ima vrijednost i ne mogu ga dati drugima.” 

Na upit kako onda njime misli trgovati, nasmijala se tako da je soba još neko vrijeme odzvanjala. “On je vrijedan meni, ali i nikome drugome. Nitko ne zna njegovu priču osim mene. Neću dobiti ništa za njega.”

“Koja je vrijednost?” bilo mi je teško shvatiti ono o čemu je govorila. “Zašto ga se onda jednostavno ne riješiš?”

Jasna je neko vrijeme razmišljala o pitanju. Pritom je držala taj svoj kamen – pomalo zaštitnički, smatrala sam. “Ne mogu. Zapravo, neću. On je dio mene, kužiš? Dio mene… živi… u tom kamenu, barem u uspomeni na koju me podsjeća.” 

Nisam razumjela. To sam joj i rekla.

“Gle, svi smo mi samo dijelovi svega”, uzdahnula je, “i sve je dijelom sastavljeno od nas. Moja deka podsjeća me na uspomene na djetinjstvo, a kamen na prvu ljubav. Sve što dotaknem ima neki dio mog života, razumiješ?”

“Razumijem”, rekla sam joj.

Ne razumijem, a možda i neću. Bez obzira na sve, ne mogu je ne žaliti.

Toliko se boje svoje bolesti da se grčevito primaju za druge nestalne stvari, za sve oko sebe, očajnički pokušavajući ostaviti dio sebe u stvarnosti. Kao da će ih, ostave li dovoljno, nešto moći povući dalje od smrti. 

***

Danas sam upoznala Mateja, Jasninog prijatelja. Matej u prebivalištu ima okrugli elektronički uređaj koji mu čisti pod. Njegovi tvorci zovu ga Roomba. Matej ga zove Bob.

“Kao, Bob graditelj, samo kaj ruši stvari”, objasnio je Jasni. Po tome kako je štrcnula kavu kroz nosnice, pretpostavit ću da je ono što je rekao bilo smiješno u nekom kontekstu.

I dalje se čini kako ne razumiju moje nastojanje da istražim bolest vremena. Pitaju me nemamo li mi oznake vremena, kako označavamo duljinu trajanja puta i dogovaramo sastajanja. Čini se da ne mogu shvatiti da je za nas vrijeme tek mjerna jedinica, ne i smrtna presuda. Čudno me gledaju kad spomenem kako mi i nemamo riječ “vrijeme”, iako mi translator ne omogućava drugi sinonim. Kod njih ta riječ označava oboje, oznaku događaja i mjerilo života, i samo je takvom mogu i pojmiti. To nam otežava komunikaciju, pa sam zasad osuđena na skupljanje dojmova i promatranje.

***

Tako su sami.

Vežu se, brzo i neopozivo, za sve oko sebe – male predatore, biljke, električne uređaje koji im čiste domove. Sanjaju o tome da ih netko razumije. Boje se promjena svog tijela. Krhki su, poput kristala leda, i jednako nestalni. Čitaju priče u zvijezdama i vide lica u oblacima. Jasna mi je počela pričati o vjerovanjima – o pričama drevnih naraštaja ljudi, o legendama o bićima koje zovu “bogovi”. O bićima koja žive, pomažu i škode ljudima, koja vole i mrze i koja su dio svega i uz koje je sve vezano. 

Ono što naizgled nije primjetila bilo je koliko njihov opis zvuči poput ljudi.

***

Čini se da Jasna zna nešto o zarazi. Samo toga još nije svjesna.

“Nije to vrijeme, Neon”, uporna je. “To je mentalna bolest, nema to veze s vremenom.”

Uvijek iznova ignorira moja nastojanja da joj dokažem suprotno.

“Nisam rođena s tim. Počelo je tek u kasnijem dijelu djetinjstva.”

Što također ima smisla, nema li? Kad ljudski hormoni prorade, vjerojatnost da će se virus (?) aktivirati rapidno raste. Jasna se, čini se, ne slaže s idejom. Činjenica je da ona, više od drugih, osjeća povlačenje smrti. Kod nje je glasna; šaptaj u umovima drugih kod nje se pretapa izravno u frontalni korteks.

“Moj je mozak u deficitu kemikalija koje proizvode osjećaj sreće. To je cijelo objašnjenje.” 

I dalje, ipak, ne zna koji je uzrok. 

“Možda stres. Ili neka trauma iz djetinjstva. Što ja znam, kažu da je češće kod visoko inteligentnih ljudi, a ja sam postigla dobre rezultate na testiranju i… rano počela čitati i… pa, ne znam.” Činilo se da ju je pitanje uznemirilo. “Nisam stvorena s ovim, razumiješ? Nisam…”

U jednom trenu postala je previše uzrujana i morale smo prekinuti razgovor.

***

Jedna od stvari koje me najviše fasciniraju ljudska je ravnodušnost ako prijetnja njihovom zdravlju nije izravna. Jasna pije velike količine toksične tvari zvane “kofein” nekoliko puta dnevno, samo zato što joj se “sviđa okus” smjese koja ga sadrži. Gorak je i topao, i Jasna tvrdi da kod mnogih ljudi potiče osjećaj budnosti. Pritom ignoriraju njegove manje poželjne značajke. 

“Neće te kava ubit’, pored svih drugih stvari.”

Ne zanima je utjecaj za kojih pedeset ili nešto godina. Tvrdi da su te količine otrova bezopasne. Čak ni mladunčad nije pošteđena ovog običaja. Štoviše, sumnjam da se radi o nekoj vrsti rituala odrastanja. Počinju mladi, a više cijene one koji piju čisti proizvod. Konzumiraju ga otvoreno, u svim prilikama i dobima dana.

Još fascinantniji primjer suhi su listovi biljke duhana. Nepriličan broj ljudi inhalira ih, zapaljene i zamotane u minijaturne štapiće, kao da se radi o vitaminskoj smjesi. Iako omoti proizvoda na sebi imaju znakove upozorenja, ne izgleda kao da ih to imalo zabrinjava. Ne osjete zadah smrti koji im curi iz usta.

***

Čak i oni posve zdravi ne mogu se oduprijeti pozivu vremena. Šapće im, privlači poput nevidljivog magneta.

Njihov je planet zagađen do srži. Ploče ispod njegove površine pomiču se i rastavljaju, a užarena tekućina ponekad sukne na površinu. Oni to smatraju normalnim. “To nam je jedini dom”, objašnjava Jasna. Izgleda sve uznemirenije svaki put kad načnem novu temu. Sve je češće zamišljena. Nekad se zabrinem da sam joj rekla previše. Možda je milostivije pustiti ih da žive bez znanja da su prokleti.

Grade utočišta u blizini aktivnih vulkana i nastambe iznova i iznova na područjima ubojitog vjetra. Na mjestima potresa. Nad masovnim grobnicama. Oplakuju mrtve dok na njihovim kostima grade budućnost. 

Neki od njih nemaju udova. Nedostaje im jedno ili više osjetila. Bore se, kao Jasna, s demonima koje i ne vide, protiv tijela koje polako umire. Svatko od njih u sebi nosi tragediju. Smiju joj se u lice.

***

Nekoga u Jasninom dućanu danas je ugrizla zmija. Po prvi put u očima ovih predatora vidjela sam istinski, iskonski strah.

Čovjek se batrgao i paničario. Nijedna ga riječ nije mogla smiriti. Otrov koji mu je jurio venama kao da mu je i tijelo i um natjerao u brzinu daleko veću od one kojom se navikao kretati. Sve vrijeme koje mu je ostalo naizgled je curilo iz njega. Iscjelitelji koji su dojurili do nas više nisu mogli učiniti ništa. Vrijeme je u njemu već uzavrelo, otrov u žilama pokrenuo je virus. 

Vrijeme, dakle, ima svoje okidače. Djeluje ne više načina i iskoristit će i vanjske podražaje da evoluira i postane jači oblik sebe.

Iznijela sam teoriju Jasni. Nisam sigurna je li me čula. Još se od ugriza nije prestala tresti. Uporno ponavlja nešto o tome kako “nema bijega”. Vjerojatno se radi o šoku.

Javljat ću se s daljnjim opservacijama.

Stremim prema Dalekom,

Neon

***

Danas smo ona i ja posjetile utočište za napuštenu mladunčad. Zovu ih sirotištima, po imenu koje daju štićenicima domova. Nisu mi dopustili da uđem u prostoriju s njima. Jasna je otišla sama.

“Danas ću vam ispričati jednu posebnu priču”, počela je. Gledala sam je kroz staklo na vratima. Mladi su mi bili okrenuti leđima. Većina njih uzbuđeno se vrpoljila na svojim mjestima. “Priča je o jednoj djevojci sa zvijezda, koja je otputovala daleko od doma u potrazi za znanjem.”

Dugo je pričala. Većina toga bile su neistine. Pričala je o velikim mačkama u maglici Nebule i strašnim tamnim psima koji čuvaju crne rupe. Netko od mladih nazvao ih je slatkima. Jasna se složila. Ispričala im je kako se djevojka sa zvijezda sprijateljila sa životinjama i kako je nastavila dalje. Pričala je kako je djevojka došla do magičnog planeta. Do planeta u posljednjem kutku svemira, obavijenog sjenom. Do bića napravljenih od prašine i pijeska. O čudnom prijateljstvu i neobičnim pustolovinama. Mladunčad je sve upijala širom otvorenih usta.

Jedno od njih zagrlilo ju je, na kraju. Bacilo joj se u ruke smijući se i pričajući brzinom koju ne bih očekivala od tako malenog stvorenja. Smijalo se. Jasna se smijala s njim. Oči su joj svjetlucale. Mladunče i ona primili su se za ruke.

Jasnini prsti ovili su se oko manjih.

***

 Jasna ne želi partnera za reprodukciju. Smatram to neobičnim, s obzirom na reakciju koju je imala na mladunčad.

“Ako je ono što govoriš istina” ošinula me pogledom, “ima li uopće smisla?”

“Ljudska je biološka svrha nastaviti vrstu, zar ne? Vaša reprodukcija i dalje se odvija izravno.”

Jasna se činila uznemirena idejom. “Ne želim dijete. Ne svoje. Ne mislim da je… Ionako nema smisla, ima li? S cijelom tom tvojom teorijom smrti i svega. Zašto bih se trebala truditi?”

“Možda upravo zbog toga. Virus u tebi djeluje izravno na mozak, prema tome je jači nego kod većine. Mnogo mi je stvari zanimljivo kod tebe, Jasna. Stvari koje zaslužuju postojati veoma dugo. Ne vide li ljudi djecu kao nastavak sebe?”

“Upravo tako.” Odmahivala je glavom, kao da od sebe tjera ideju. “Nijedno dijete ne bi trebalo biti… ma, zaboravi.”

Nakon toga odbila je razgovarati sa mnom. 

Čudno. Koliko su samo obećani smrti, a koliko čine sve što mogu kako bi to zaboravili.

***

“Bojim se.” 

Osjetim joj bȉlo u vratu. Oči joj se okreću u lubanji. 

“Bojim se.”

Pored nje je prosuta kutijica, sada prazna, istog onog lijeka kojeg je uzimala svakog jutra. Pogled joj leti prema njoj. “Nadala sam se da mogu utišati vrijeme.” 

Trese se. “Glasnije je, Neon. Čujem ga… kako ga čujem?” Držim je na rukama.

Ništa od ovoga ne čini se stvarnim. Ništa od ovog ne čini se pravednim.

“Nisi ti kriva. Ali ja ne mogu… mislila sam, ako si u pravu, možda mogu otupiti vrijeme… Neon, ne mogu – čujem ga, Neon, i dalje je u meni!”

Voda joj teče iz očiju. Odmahujem glavom. Ne znam što reći. I ja ga čujem. Glasno je. Glasnije je no kod čovjeka iz dućana, prelijeva joj se preko lica i preko usana, nazirem mu tragove u njenom glasu.

“Mogla sam biti toliko toga.”

Kad se prestane tresti, zujanje mi još neko vrijeme ne izlazi iz ušiju. Pokušam razgovarati s njom. Pokušam je vratiti. Ne znam kako se nositi sa situacijom. I dalje mi se čini kao da će se svakog trena dići i nasmijati. 

***

Donijeli su balone na posljednji obred. Šareni su, crveni-plavi-ljubičasti, i prekriveni porukama. Prekriveni su slikama nje, u svim stadijima odrastanja. 

Držali su govore. Plakali su. Smijali se. “Želim je se sjećati onakvu kakva je bila”, kažu mi. “Sad je na boljem mjestu.” Vjeruju to, ali ne znaju mi reći gdje je.

Razmišljam o njenim očima. Ostale su otvorene. Otvorene, ali prazne, gledale su nekamo gdje nisam mogla otići. Razmišljam o tome. O bogovima. O tome da je dio svega. Razmišljam o našem nepoznatom Dalekom, profesore, i pitam se je li otišla onamo. Pitam se pjevamo li o njoj na svojim putovanjima. Molimo li se njoj na svojim istraživanjima. Pitam se vodi li vrijeme u Daleko, je li to razlog zašto ga još nismo otkrili.

“Neki od nas vjeruju da je ovaj život kušnja”, govori mi Matej, “i da nakon njega odlazimo na… na dobro ili na loše mjesto.”

“Vjeruješ li da vrijeme nekamo vodi?”

On sliježe ramenima. “U slobodu.” Nasmiješi se. Izraz mu ne podiže kutove očiju. Kima glavom. “Slobodna je.”

Sloboda u mojim ustima ima okus prašine.

***

Mislim da je došlo vrijeme da odem. 

Tišina je preglasna. Više od jedanput uhvatila sam se kako govorim naglas, u nadi da će me netko čuti. Više od jedanput uhvatio me strah da me nitko nikad neće čuti. Počela sam se pitati ima li išta od ovoga smisla.

Bojim se zaraze. 

Živimo tako dugo, profesore. Tako dugo, a postižemo tako malo. Imamo vremena, tako bi to rekla Jasna, opuštamo se i putujemo, istražujemo ali činimo to sporo, bez hitnje i bez emocija. Ne bojimo se neuspjeha. Uvijek možemo pokušati ponovo. Ne brinemo za druge. Što bi im se ikada moglo dogoditi?

Pitam se čitate li moje zapise, profesore. Pitam se je li Vam imalo stalo.

Bojim se… ali bojim se jer mi više nije stalo do toga hoću li se zaraziti.

Nosim Jasnin kamen u džepu. Iz nekog ga razloga ne mogu ostaviti pored cvijeća. Već je počelo venuti. Pokušala sam mu pričati, ali ni to ne pomaže.

I ono osjeća njezinu odsutnost. 

***

Planet iz daljine izgleda plavo. Sivo. Zatim crno, obuhvaćeno svojom zvijezdom. Sjenka, poput svojih stanovnika. Izgleda poput figure na vratima. Poput nekoga tko se pozdravlja.

Ne znam hoću li se ikada vratiti. Vrijeme staje kad se udaljim od Zemlje. Prolazak brojim planetoidima i obrocima, pročitanim materijalima i sjećanjima.

Nikad nisam čula tako glasnu tišinu.

Razmišljam o njima. O Jasni, najviše. Nekad se uhvatim kako joj zamišljam smijeh. Nekad se više ništa ne čini stvarnim. Većinu vremena uspijevam se uvjeriti da ni oni nisu bili.

Suludo, nije li?

Planet koji živi. Komad mesa ispunjen pričama. Voda i sol s električnim nabojem i tvrdoglavim srcem. Smiješno. Određeni su za smrt, a nikad nisam upoznala ništa tako živo… 

Stremim prema Dalekom,

Neon

---

Dijagnoza sporog nestajanja © 2024. Chiara Pumper

Nakon što joj je kao djevojčici objašnjeno da “vila” nije pravo zanimanje, a “forenzičar” zahtijeva poznavanje kemije, Chiara je u ranoj dobi odlučila pronaći način da čaroliju svijetu donosi na druge načine. Danas se stoga najbolje snalazi u pisanju fantastike, SF-a i poezije, ovisno o raspoloženju. Prije dvije godine upisala je Umjetničku akademiju u Osijeku, gdje se nada da će na 3. godini Kulture, medija i menadžmenta usput naučiti što kasnije može raditi s navedenim fakultetom. U slobodno vrijeme LARP-a, radi na radiju, piše, putuje Europom i otprilike svakih mjesec dana pronalazi novi projekt kojim ispunjava vrijeme. Dvaput je osvojila nagradu SFERICA za mlade autore, a 2021. i nagradu Chrysalis. Radovi su joj usto dosad nagrađivani i objavljeni u nekoliko zbirki kratkih priča i poezije.

Priča Dijagnoza sporog nestajanja objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Uvijek kad pomislimo da se na jednu od najstarijih tema znanstvene fantastike – prvi kontakt – više nema što reći, netko od naših pisaca hrabro zasuče rukave, prihvati se te nimalo zahvalne teme i pokaže nam, još jednom, koliko možemo naučiti o sebi, o ljudskosti i o smislu postojanja onoga trena kad se pomaknemo korak unatrag i pogledamo na život iz drugog, “stranog” kuta.