Novogodišnji program radio Moskve odjekivao je kabinom kamiona dok je Aleksej pažljivo vozio po zaleđenoj cesti od Ivanova prema Yaroslavlu. Gotovo metar i pol snijega bilo je nabacano uz rubove ceste, a prostora taman onoliko da se moglo voziti samo u jednom smjeru. Snažni farovi njegovog MAZ-a osvjetljavali su kojih stotinjak metara ispred, probijajući svjetlosni put kroz gustu mećavu. Aleksej je, iako pjevušeći uz pjesmu s radija, bio ljut što je za zadnju rutu u 1983. godini dobio baš ovu, a ne neku koja bi ga dovela bliže Moskvi. Da su se stvari posložile drugačije, već ujutro je mogao biti u društvu Paline i Konstantina, svoje supruge i dvomjesečnog sinčića – njegove najveće radosti.

Kako se bližila ponoć i nova godina, glazba je postajala sve veselija. Čeznuo je za svjetlima grada i toplinom društva svoje obitelji i prijatelja. Naspram onih skoro minus dvadeset koji su se nekako uspijevali probiti u grijanu kabinu, hladnoća koja ga je stezala oko srca bila je osjetno jača. 

“Petnaest minuta do ponoći”, oglasio se jedan od radijskih voditelja koji je izvještavao s dočeka na Crvenom trgu. “Dobro je da uz ovakvu hladnoću pića ima u potocima”, našalio se. 

“Oksana, kakvo je raspoloženje u studiju?” nadglašavao se sa živom glazbom u pozadini.

Aleksej ugasi radio. Vjetar se provlačio i kroz zatvorene prozore pa svako toliko, poput tankog mrzlog jezička, prešao preko Aleksejeva lica. Cesta R79 bila je dovoljno nemilosrdna i bez ovakve oluje, ali posao je posao i rublji su rublji.

Lanci na kotačima usporavali su kamion više nego što je Alekseju bilo po volji. Znao je da ga to može koštati situacije u kojoj će se zbog nanosa snijega naći zatrpan usred ničega. Odmicao je misli od toga sanjareći o šampanjcu i kavijaru, salati od haringe i svojim toplim papučama. Svako toliko pogledavao je prema slici Paline i Konstantina koju je držao zalijepljenu na ploču desno od volana, maštajući kako ih drži za ruke, obasipa poljupcima i obavija u čvrste zagrljaje. 

Snažan prasak odzvonio je kamionom dolazeći negdje odozada i u naletu straha Aleksej naglo zaustavi kamion. Kada je ugasio motor, nastupila je potpuna tišina. More tame prošarane gustim snijegom utapalo ga je u bespuće mrzle noći. Opsovao je, navlačeći rukavice i kapu, pa otvorio vrata. Salva neugodne hladnoće prohujala je kabinom, u sekundi istjerujući svu toplinu koja se jedva nakupila unutra. Zgrabio je svjetiljku iz pretinca i izašao van.

Mećava je bila toliko jaka da su se teške i debele pahulje snijega zabijale u njegovo lice i oči kao ledene igle. Došavši do stražnjeg seta kotača, vidio je da je lanac na jednom, zajedno s gumom, potpuno raspadnut. Bijesno ga je opalio nogom i brže-bolje potrčao natrag u kabinu upaliti motor. Puhao je u prohladne ruke dok je pokušavao dobiti nekoga na CB radio. Trebalo mu je dobrih desetak minuta radio tišine da se sjeti kako je ponoć upravo otkucala i da je većina Sovjetskog Saveza, uključujući one u radio centralama, već dobro podmazana votkom i prezaokupljena slavljem.

Prije nego je stao razmotriti opcije, snažno zabaci glavu unatrag, nekoliko puta lupajući njome o naslon. Svjestan da nikako ne može prenoćiti u kabini, izvadio je iz pretinca kartu i pod slabašnim unutarnjim svjetlom primjetio kako se nedaleko od njega nalazi selo Osenovo. Nije mogao procijeniti točnu udaljenost, ali sudeći prema zavoju kojeg je maloprije prošao, nije se moglo raditi o više od petsto ili šesto metara. Znao je da postoji stvarna mogućnost da ga netko primi u toplu kuću, da možda nešto popije i pojede, prespava, pa ujutro u miru isplanira kako i što dalje.

***

Znao je da mu je jedina nada ostaviti kamion tu gdje jest i hodati. Prelomio je. Navukao je na sebe duple rukavice, obje kape koje je imao, zakopčao debelu jaknu do brade i iskapio malu bocu votke koju je držao ispod suvozačeva sjedala. Sva tri decilitra u jednom gutljaju, za snagu i hrabrost. Upalio je malu ručnu svjetiljku i odlučno izašao iz kamiona, zalupivši velikim vratima.

Vjetar je šibao sve snažnije, a cesta je već bila zasuta s tridesetak centimetara svježeg pokrivača. Lagano je gazio naprijed, pokušavajući zaštiti lice rukama. Jedva da je prešao nekoliko metara kada se iz nekog razloga okrenuo unatrag prema kamionu, načas dvojeći je li donio ispravnu odluku, ali iza sebe nije vidio ništa osim debelog zida tame. Hodao je dvadesetak minuta prije nego se svjetlost iz svjetiljke, uz kratki bljesak, odbila o bijelu tablu na kojoj je crnim slovima pisalo: 

OSENOVO

Aleksej je pretpostavljao, nahođen vlastitim iskustvom odrastanja u zabačenom selu, kako je Osenovo zasigurno gotovo pa potpuno iseljeno. Samo je starčad ostajala na selima i zaboravljena od svih čekala bezdan. Nadao se da je dobri Bog u Osenovu ostavio barem jednu babušku živom. 

S njegove desne strane nazirala se drvena ograda gotovo do pola svoje visine zatrpana snijegom, a nekoliko metara iza nje i drveni zidovi tradicionalne ruske dače. S obzirom da iz prozora nije dopiralo svjetlo, nastavio je dalje istim putem, hodajući pravo i svjetleći prema desno. Kako je išao Aleksej, išle su uz njega i kuće svakih nekoliko metara, ali ništa nije davalo naznake da makar jedna od njih ima žive žitelje.

Hladnoća mu je probijala kroz slojeve odjeće, a snijeg šibao o njega kao o vrh planine. Bilo mu je sve teže hodati dok je vjetar u daljini lomio grane breza. Našavši se na raskrižju, pretpostavio je kako put s njegove desne strane vodi dublje u selo i bez razmišljanja skrenuo, zagazivši u osjetno dublji snijeg. Ralica očito nije prošla malim putevima oko R79, a u Osenovu teško da je moglo biti toliko ljudi da bi stigli raščistiti snijeg s ičega, osim eventualno s vlastitog praga. Iako nije bio vjernik, barem ne onaj uzoriti, Alekseja je pokojna baka Vasilisa naučila nekim stvarima – pa je tako, u nedostatku neke konkretne nade i znaka spasenja, krenuo recitirati Psalm 136 (jedini kojeg je polovično znao napamet).

“Slavite Gospoda, jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova. Slavite Boga nad bogovima…” miješao se teški Aleksejev šapat s nemilosrdnim zvukovima prirode. 

I kao da je u pitanju bila čista volja božja, ispred njega se kroz mećavu probio obris zvonika pa, osnažen idejom kako mu Bog odgovara, gotovo da potrči kroz debeli snijeg. Vrata crkve bila su zaključana, ali mu je nadstrešnica na trenutak pružila sklonište od nevremena.

Posvijetlio je kroz jedan od prozora, približavajući se licem uz ledenu staklenu stijenku. Crkva je bila ugušena u dubokoj tami, a ikone sa zidova – sve redom obrubljene zlatom – zlokobno su izbjegavale pogledati u njega. U brzom obratu vjere, sada mu se činilo da je i nebo od njega okrenulo oči. Zavapio je u sebi, drhtajući od glave do pete.

Bio je umoran. Ni slike Konstantinova i Palininog lica nisu mu vedrile izmučenu glavu. Obuzeo ga je velik strah  kada je postao svjestan da ne osjeća prste na nogama i kada se sjetio da su mu čizme previše istrošene za hodanje po tako dubokom snijegu. Crkva oko njega sablasno je škripala i brujala pod teškim naletima vjetra, a njegova se nada lagano gasila. Činilo mu se da sad već slabašna vatra njegova srca neće izdržati pred moći zime.

Odjednom je načuo udaljen zvuk glazbe i živahnog žamora ljudi. Istog trenutka je i sam živnuo, pronalazeći onaj prijeko potrebni tračak nade negdje u skrivenoj daljini. 

Nije bilo sumnje. Negdje dalje svirala je harmonika i ljudi su pjevali, a bilo je dovoljno blizu da se zvuk i kroz vjetar probije do njega. Krenuo je gotovo pa slijepo koračati kroz duboki snijeg, tjerajući svoje teške noge naprijed svim snagama. Nekoliko puta se spotaknuo i zaronio već smrznutim licem u snijeg koji mu se, naspram hladnog vjetra, činio skoro pa toplim. Hodao je i hodao naprijed, osluhujući zvukove života onoliko koliko su mu vjetar i dvije kape na glavi to dopuštali.

Ugledao je ispred sebe, između dva reda drveća, kako gustu tamu probija svjetlo iz nekoliko prozora. Glazba je bila sve bliže i bliže, i miješala se s jasnim glasovima ljudi, zvocanjem čaša i tanjura, prošarana poklicima zadovoljstva i smijehom.. Znao je da je spas blizu i da će ubrzo biti na toplom. Zahvaljivao je Bogu i gotovo plakao od sreće dok je gazio one zadnje korake prema velikoj bijeloj prizemnici koja je očito bila mjesto u kome se za doček nove godine okupilo čitavo Osenovo i vjerojatno nekoliko obližnjih sela. 

Zgrada je primamljivo stajala ispred Alekseja koji je sada već jedva hodao. Glazba je udarala o zidove, a svjetla iz unutrašnjosti izlijevala su se na netaknuti snijeg vani. Mural žena i muškaraca u narodnim nošnjama, načinjen u tipičnom stilu sovjetskog realizma, krasio je prednji zid, a iznad metalnih vrata stajao je pomalo oronuli natpis:

DOM KULTURE

Svom preostalom snagom je otvorio teška vrata i ispred sebe ugledao prostranu dvoranu, dupkom punu razdragane svjetine koja je uz ritam veselo plesala, podizala ruke i čaše. Pao je na koljena iznemogao i promrznut do kostiju. Prišao mu je mlađahan muškarac u odijelu vojnog kadeta pa kleknuo pored njega.

“Dobrodošli, druže,” kazao je glasno, tapšajući ga po leđima. “Dajte da vam pomognem.”

Aleksej u bunilu, potpomognut snagom mladića, ustane na svoje slabe noge. 

“Kakvo lijepo veselje”, reče umornim glasom pružajući ruku vojniku. “Nadam se da imate mjesta za mene. Moj kamion… znate, pukla mi je guma…” promrmlja.

“Ništa se ne brinite, gospodine”, doda ovaj veselo. “Sad ste na sigurnom.”

Lijepa crvenokosa djevojka dotrči ka njima te prigrli Alekseja za drugu ruku, pomažući mu do jednog od stolova. Dvorana je bila prigodno okićena, a stolovi puni hrane i pića. Glazba se izlijevala s pozornice na kojoj je grupa muškaraca tamburala sve moguće poznate i nepoznate pjesme. Društvo u dvorani ga je prigrlilo kao očekivanog gosta i tako je Aleksej vrlo brzo i jeo i pio, i vina i votke, i toplog kruha i salate od haringe.

Zima je lagano napuštala njegove kosti. Ispijao je Aleksej čašu za čašom, nazdravljao i lupao novostečene prijatelje po ramenima dok su zajedno zbijali šale. Čak je u jednom trenutku morao i odbiti onu djevojku i njene nasrtaje, kroz smijeh joj pokazujući svoj vjenčani prsten. 

Sat na zidu dvorane pokazivao je skoro četiri kada su Aleksejevi kapci postali odviše teški da bi ih držao otvorenima dulje od par sekundi. Toplina je kupala njegovo tijelo, a sit želudac i alkohol nadodali su svoje. Polegao se i sklupčao na klupi, zatvorio oči i krenuo zamišljati svoj topli mali stan i onu debelu smeđu deku koju mu je, kao vjenčani dar, poslala tetka iz Ukrajine.

Ležao je opet tako u svom toplom krevetu s Palinom dok je između njih mirno spavao njihov mali anđeo. Mazio je malene stisnute ručice i ljubio meku i tanašnu kosicu. Pjevušio mu je i upijao ga pogledom. Palina im se obojici dražesnim očima smiješila. Bio je zahvalan Bogu što ih ima. Osmijeh je izbio na njegovo umorno lice, a bend u pozadini počeo je svirati sporu melodiju i pjevačev glas sjetnim je glasom opjevavao neku Nadeždu – lijepu cvjećarku iz Lenjingrada. Aleksej je utonuo u san. 

*** 

Blijedo zimsko sunce probijalo se kroz sjene prazne dvorane, pružajući svoje teške zrake po prašnjavoj prostoriji ispunjenom razbacanim namještajem i smećem.

Tragovi sinoćnje oluje bili su oslikani samo u hrpama snijega što je napadao kroz porazbijane prozore, a jedini zvuk koji se čuo bilo je udaljeno kapanje vode negdje u skrivenim kutovima prostora.

Dom kulture oronulo je svjedočio slavnoj prošlosti samog sebe, stojeći kao grobnica pojedena vremenom. Na klupi uz jedan od vlagom izjedenih zidova, sklupčano je ležalo smrznuto Aleksejevo tijelo.

Ruševina unutar ruševine, sada već predaleko da bi se mogao prisjetiti glazbe i topline života. Iznad njega, na jednom jedinom čavlu, visili su ostaci ručno oslikanog transparenta s kojeg se dalo pročitati:

Sretna nova godina 1955.

---

Dom kulture © 2024. Matej Nikolac

Matej Nikolac preko dana je apsolvent na studiju filozofije u Zagrebu, a preko noći zaljubljenik u sve oblike horora i spekulativne fikcije. Ponekad napiše i nekakvu priču.

Priča Dom kulture objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ne možemo svi slaviti Novu godinu onako kako želimo. Neki trebaju i raditi. Aleksej je jedan od tih nesretnika, a da stvar bude gora, zapne i usred mećave.
Matej Nikolac donosi nam jednu kratku, napetu i atmosferičnu, ali i neobično toplu zimsku priču koja nas podsjeća da možemo naći utjehu i u najvećoj hladnoći.