Osjećao je hladnoću duboko u kostima. Bez obzira što je znao da sterilni prostor prepun bjeline stalno zadržava idealnu temperaturu. Idealnu čak i za starce poput njega. Naročito za starce poput njega. Hladnoću unutar sebe prepoznao je kao strah. Nešto što nije pamtio kad je posljednji put osjetio. Nešto što je jedva poznavao. Nije se bojao ničega ni kad je bio dijete. Ni kasnije, kad je lebdio na rubu smrti i propasti, nekoliko puta u svom životu. Živi život na punom gasu, prokleto sve, pa makar otišlo sve kvragu. Uvijek se toga držao, ne dozvoljavajući da ga išta pokoleba.

Susret tog jutra ga je prestrašio, prestrašio više nego što je to sebi dopustio priznati. Uzdrmao ga kao ništa do sad u njegovom dugom životu.

“I tako…”

Vidio je da je liječnik nasuprot njega primijetio da je negdje odlutao. S obzirom na pacijente s kojima se bavi, sigurno ništa neuobičajeno za njega. 

“Da?” odgovori mu, iako je znao da je on taj koji je prvi postavio pitanje pa se isključio tokom odgovora. Liječnik nasuprot njega izgledao je mlado, mada je sigurno imao barem četiri desetljeća. Lice bijelca, smeđe kose, ali oči na njemu imale su notu azijskog.

“Kao što sam počeo govoriti”, nastavi mladi čovjek u blještavo bijeloj kuti i mahne rukom, na što se na stolu ispred njega pojavi hologram, “ovo je slika ljudskog mozga. Normalnog, ljudskog mozga.”

Ispred njega sporo se rotirala slika u kojoj su pojedini dijelovi mozga bili različitih boja. A svi su vrvjeli aktivnošću, deseci milijuni neurona bljeskali su, sinapse su sjajile, a aksoni prenosili informacije. Veličanstvena slika.

“Naravno, ovo je zdrav mozak, da se razumijemo. I mlad”, nasmiješio se malo pa napravio drugi pokret rukom. Slika između njih dvojice se promijenila. Mozak između njih zgasnuo je i smanjio se, kao da se urušio u sebe. Telencephalon, regija velikog mozga, zamrla je. Ondje su naizgled postojale samo rudimentarne funkcije.

“Ovo je ta velika razlika, gospodine, jer ovo nije mozak normalnog ljudskog bića. Ovo je genetski konstrukt programiran u zigoti. Ovdje nema svijesti koju imamo Vi i ja. On se samo nalazi unutar ljudskog tijela, zasad, i omogućava tijelu da se razvije i obavlja osnovne funkcije. Ništa više.”

Zinuo je da nešto kaže pa opet zastao, a liječnik raširi obje ruke pa se nasmije blistavim osmijehom.

“Jer znam što većina kupaca misli. Znam već sve strahove. Bojite se da s ovim što kupujete ubijate ljudsko biće. Bojite se i da će se dogoditi nekakvo kopiranje, da ćemo tom drugom dati vaša sjećanja, a Vas reciklirati. Uvjeravam Vas da je to nemoguće. Kirurgija je jedna stvar. Prebacivati organe, čak i mozak, to možemo napraviti. Kopirati svijest, e, to zasada nije moguće, naročito ne u organsko tkivo. A i vidite kako izgleda. Zar mislite da u ovo možemo kopirati nešto? Molim Vas, ne brinite; ta, sve ste ovo saznali još prije mnogo godina kad ste kupili naš proizvod.”

A sad misliš da sam u međuvremenu ishlapio, da me je vrijeme pregazilo, da sam postao njegova žrtva, glupane mladi. Misliš da se ne sjećam što sam i zbog čega radio prije više od jednog desetljeća? Da sam zaboravio koliki sam dio svog bogatstva morao odvojiti za ovo? Za potpuno novi početak? Ilegalni novi početak? Znam sve, znam i da mi bez ovog preostaju samo mjeseci, ako i toliko. Da je moje tijelo došlo do kraja i da je ovo jedino što mogu učiniti, osim da umrem.

“Molim Vas, gospodine, odmorite se. Sestra će Vas odvesti u Vaš apartman. Uskoro ćemo biti spremni za Vas.”

Žena u bijelom pojavila se iza njega i pomogla mu da se podigne iz naslonjača. Mlada, u pripijenom, kratkom kombinezonu, dugih golih nogu. Ona je ovdje obavljala funkciju obećanja. Obećanja onog što dolazi kad operacija prođe. Jer nije samo izgledala dobro. Izgledala je nevjerojatno dobro. Ne kao da bi građevinski radnici u prolazu zviždali za njom. Nego da bi padali sa skela dok prolazi.

Dopustio je da ga odvede nazad, u raskošni apartman, zahvalan što se ne radi o istoj djevojci koja ga je jutros odvela u obilazak. Onoj nježnih i zabrinutih očiju, koja ga je tada odvela do prostorije u kojoj je ležao on, priključen na respiratorni aparat i čvrsto privezan za krevet. Prekriven preko prepona i trbuha s tankom plahtom. Iako je i tako mogao vidjeti to moćno, mlado tijelo, gotovo da nije mogao povjerovati da je nekad izgledao tako dobro. Zapravo i nije; tijelo nastalo iz njegove DNK svakako je bilo mišićavije nego što je on ikad bio. A i viši je nego što je on sam nekad bio. Sasvim sigurno. Kladio bi se da je i ono što je prekrivala plahta, barem koliko je mogao vidjeti, bilo veće od onog što je on nekada imao. Osjetio je kako mu treće presađeno srce preskače nekoliko otkucaja. Osjetio je ushićenje i nešto nalik sokovima mladosti kako mu kola venama.

A onda je mladić na krevetu otvorio oči. I pogledao u njega. Pokušao je nešto reći, možda proizvesti neki zvuk, ali cijev u njegovom grlu to je spriječila. Usmjerio je svoj pogled prema njemu. Mlade zelene oči prikovale su se za stare, mutne, sad gotovo sive oči. I vidio je jasno mržnju u njima. Mržnju, ogoljenu do kosti. Bijes koji bi mogao opeći nekoga u blizini. I to je razumio. Što bi primarni, rudimentarni um u tom tijelu i mogao osjećati osim mržnje? U tijelu koje je još uz to odrastalo gotovo dvostruko brže od normalnog. Sve dok pogled mladih očiju nije skrenuo prema sestri koja ga je dopratila. Tada je u njima jasno vidio molbu, preklinjanje, tugu i ponor žalosti. A u očima djevojke je, kad je krajem oka svrnuo pogled prema njenom licu, vidio empatiju. Suosjećanje, čak i sitnu suzu u kutu jednog krupnog oka.

To nije mogao objasniti s onim sranjima koja su mu istresli. Njegov klon je svjesno, živo biće, barem dok najnaprednijom neurokirurgijom ne izvade njegov stari mozak i ubace ga u mlado tijelo. U tom tijelu, uz dizajnirane lijekove novih generacija i tretman matičnim stanicama, njegov stari mozak može proživjeti još cijeli jedan život. Mogu mu pokazivati tko zna kakve, očito lažne holograme i govoriti mu da unutar tijela koje ga čeka nema svijesti, ali on zna. Vidio je i shvatio. Njegova majka nije rodila glupana. Nikad ne bi postao toliko moćan i bogat da mu mogu prodati što god požele.

Nije ubojica, toliko zna; nikad to nije bio. Obogatio se tehnologijom, a ako i jeste ponekad gazio preko svojih protivnika, nitko od toga nije doslovno umro. Ovo je trenutak koji će ga definirati. Odrediti njegov novi početak i život koji slijedi.

Tresao se sjedeći na udobnoj sofi, čekajući, gotovo paraliziran mogućnošću izbora. Umrijeti ili ubiti. Kako takvo nešto uopće može biti izbor? Kako se doveo do toga da mu to bude jedino što još može, da okrutnost neumoljivog vremena postavi pred njega nerješivu enigmu?

Sjedio je, buljeći u daljinu, očajan, sve dok nije začuo blago kucanje na vratima. Otvorila su se, a na njima je stajao onaj mladi liječnik. Zajedno sa još dvojicom kolega u pozadini. Jedan je ispred sebe gurao kolica za invalide, da mu pomogne do operacijske sale.

“Gospodine”, obratio mu se tiho. “Spremni smo za Vas. Hoćemo li?”

Fokusirao je svoj pogled prema njima, usta su mu se otvorila, a desna ruka tresla toliko jako da ju je morao žestoko pritisnuti o tkaninu sofe. Pribrao se, povratio onu mirnoću i jasnoću koja ga je uvijek krasila, a onda uzdahnuo i odgovorio:

“Hoćemo.”

---

Izbor © 2024. Ed Barol

Ed Barol piše i objavljuje već godinama, a objavio je oko 80 priča i novela i tri romana. Dobitnik je šest SFERA i drugih nagrada, nastavnik je u osnovnoj školi, a živi u Šibeniku.

Priča Izbor objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Zaustavljanje procesa starenja oduvijek je bila fascinacija ljudske medicine. U nekoj alternativnoj budućnosti mogli bi jednostavno prebaciti svoju svijest u mlađu verziju sebe i dalje živjeti u tijelu svojeg fizičkog optimuma.
Ed Barol predstavlja ovu fascinantnu ideju u svojoj znanstvenofantastičnoj minijaturi „Izbor“ kroz vrlo zanimljivu i surovu moralnu dilemu koju bi takav zahvat prouzročio.