Udarac njezine šake o vrata činio se glasnim.

Nije bila sigurna nalazi li se na pravom mjestu. Koliba je bila usred šume, obložena nanosima snijega i ledenim pokrovom, bez ijednog utabanog puteljka do nje. Još glasniji bio je zvuk škripavih vrata koja se otvaraju.

Sitna pogrbljena starica, u tamnoj halji, s rupcem na glavi, stajala je pred njom oslonjena na štap. “Reci, dijete, što te dovodi k meni u ovaj sat?”

Iako je izgledala oronulo poput kolibe, djevojka joj godine nije mogla odrediti. Bilo je nešto u njezinoj pojavi što ju je činilo mladom koliko i starom, a prodorne sive oči natjerale su je da obori pogled.

“Ja tre…” Nakašljala se. “Trebam vašu pomoć.”

“Naravno da trebaš, dijete, inače ne bi bila ovdje.” 

Starica se dobroćudno nasmiješi te smežuranom rukom obuhvati djevojku oko mršavog struka i uvede je u kolibu. Smjestivši je na stolac ispred kamina, nježno joj pomiluje zlaćane uvojke. Toplina ognja iz kamina počela je otapati studen koju je trčanje šumom uplelo u djevojčine kosti.

Bez riječi, starica se okrene i polaganim korakom ode do kuhinje te postavi čajnik na staru peć. Zvuk kuhanja vode i pisak pare stali su razdirati djevojčin um. Nakon što je iznenadna i jaka bol u sljepoočnicama prošla, ona otvori oči i ugleda staricu. Opojan miris bilja širio se iz njezinih ruku.

“Otpij.” Starica joj pruži šalicu u ruke. “A potom mi reci zašto si došla.”

“Moj zaručnik ubijen je u napadu na selu. Pokušao me zaštititi i sad…” Duboko je udahnula. “Sad je mrtav”, šapnula je bolno.

“I došla si k meni da ti kažem kako da ga vratiš.” Starica nije postavila pitanje. Izrekla je to kao da je kroz njezinu kolibu prošlo na tisuće onih koji su tražili istu uslugu. Ogrnula je djevojku mekim pletenim ogrtačem te joj počela gladiti kosu, još mokru od inja s golih grana guste šume.

“Da!” Sjaj u djevojčinim očima pobijedio je sjene tamnih podočnjaka. Tugom potisnuta ljepota na tren se ponovno ukazala. “Čula sam da je vama uspjelo.” Ramena su joj pala kao da nose teret svijeta. 

“Reci mi, dijete, kako ti je ime?”

“Samsira, gospođo.”

“Samsira, draga, od koga si to čula?”

“Od lokalnih žena, gospođo. Kažu da možete izliječiti sve, a da vaša magija može vratiti mrtve.”

“Istina. Bilo je ovdje svakojakih molbi izrečeno, mnogo njih uslišeno. Kako si me našla? Put dovde nije lak ni svima jasan.”

Samirinim tijelom prođu srsi. Zbog staričinog mrkog pogleda sve je jače osjećala pritisak stare ruke na svojoj glavi.

“Krenula sam prema ulazu u šumu, kamo su me žene uputile. U početku sam slijedila utaban put. Kasnije, kada je pao mrak, puta više nije bilo. Preplašio me neki zvuk pa sam potrčala. Ni sama ne znam koliko sam trčala dok nisam nabasala na kolibu.”

Rukama crvenima od hladnoće i ogrebotina čvrsto je uhvatila dio ogrtača što joj je prekrivao koljena i pogledala u staricu. Mrkog pogleda više nije bilo. Sad bi se mogla zakleti da je u njezinim očima vidjela nježnost i sažaljenje.

“Pođi za mnom, Samsira.”

Starica s naslonjača uzme dodatnu deku te ogrne Samsiru i povede je prema vratima. Hladan vjetar nahrli u prostoriju istog trena, poigravajući se plamenom u kaminu.

Izašle su u mrak. Koraci su lomili smrznuto lišće i granje na vlažnom, svjetlucavom tlu. Kada su joj se oči privikle na tamu, Samsira shvati da hodaju prema bunaru što se nalazio iza kolibe – zakriven granama nekoć zelenog i lisnatog bršljana, a sada sjajnog od zaleđenih kapi što su se zadržale na njemu.

“Kada sam bila djevojka, moje je srce zavoljelo mladića – seljaka. Ono što mnogi ne znaju jest da je moj otac bio vlastelin ovog kraja. Nije prihvaćao da njegova jedinica voli nekog prostog seljaka. Želio me udati za plemića.” Staričin pogled odlutao je u daljinu. Oči su joj poprimile tamniju nijansu. Činilo se da vidi kroz stabla, samo neku njoj znanu točku na horizontu.

Nakon što dulje vrijeme starica nije progovorila ni riječi, Samsira je upita: “Što se dogodilo?”

Na zvuk njezinog glasa, starica se lecne i vrati pogled. “Ubio ga je.” Ogorčenost joj se osjećala u glasu. “Pozvao ga je na gozbu u naš dvor i dao ga pogubiti. Preda mnom.” 

Samsiri je zastao dah.

“Onomad sam otkrila način koji ću i tebi sada pokazati.”

Samsira se ganutljivo osmjehnula.

“Ono što sam tog dana otkrila bila je legenda. Stara, zaboravljena i mračna. Legenda koja je govorila o smrti i životu. Ona me dovela na ovo mjesto, kao i mnoge druge izgubljene i odvojene od svojih ljubljenih.”

Samsira je pogled zadržala na starici, ne osjećajući više studen. 

“Ovaj bunar put je u dom Smrti. Spustiti se mogu samo oni koji istinski vole. Snažno.”

“Kako?”

“Dođi. Pokazat ću ti.”

Nedaleko od bunara nalazila se staja. Ušavši u nju, Samsira nagazi na neravan pod prekriven konopima.

Starica upali svijeću na ugašenom kaminu. “Naložit ću vatru i donijeti ti okrepu. Trebat će ti snage za ono što te čeka. Zadatak ti nije lak, a pojam vremena će se izgubiti.”

“Što mi je činiti?”

“Do svoje ljubavi stići ćeš kroz onaj bunar. Spustit ćeš se konopom koji ispleteš. Svaki od ovih konopa rasplest ćeš i ponovno ga isplesti, stavljajući po jednu vlas svoje kose dužinom cijelog konopa.”

“Koliko konop mora biti dug?”

“Onoliko koliko smatraš da tvoja ljubav vrijedi.”

U tom trenu starica makne rubac s glave. Umjesto sijede, ispletene kose, kakvu su imale običaj nositi žene iz njezinog sela, Samsira ugleda drugačiji prizor. Na staričinoj glavi nije bilo ni jedne vlasi.

“Žrtva za ljubav ne poznaje granice, dijete. Hajde sad. Sjedni i kreni. Ja ću se pobrinuti za ostalo.”

U želji da što prije započne s pletenjem, Samsira zanemari prljavštinu i hladnoću. Zanemari okolinu, staricu koja je u međuvremenu naložila kamin i donijela hranu. Kao što je starica rekla, vrijeme je gubilo značaj. Samsira nije znala koliko se dana i noći izmijenilo dok je ona vlas po vlas uplitala u stare i sasušene konope. Njezina ljubav bila je jaka, a njezin konop sve dulji. Ruke su joj krvarile od oštrih, vremenom nagrizenih niti, bojeći dijelove konopa i njezine zlatne kose u bakar. Vatra kamina, koju je starica svakodnevno potpaljivala, davala je vlasima žar koji je utkivala s njima. Kad joj je ponestalo vlasi, Samsira je završila konop.

“Dođi, dijete. Vrijeme je.” Starica uhvati Samsiru za izranjavan dlan i nježno je podigne, oslanjajući je na svoje tijelo, jer djevojka ništa nije pojela sve ove dane. Izvede je iz staje i pokaže rukom. “Jedan kraj konopa priveži za ovu omču, a ostatak spusti u bunar.” 

Samsira učini kako joj starica reče. Privezavši čvor za željeznu omču, uze ostatak, pa dio po dio baci u beskrajnu tminu kamenog bunara.

“Sad se polako spusti i ne boj se. Na kraju tog konopa srest ćeš svog dragog.”

Očima punih suza, Samsira pogleda u staricu i zagrli je, prošaptavši riječi zahvale. Tad stane oprezno na sklizak panj uz bunar i zakorači u tamu, čvrsto držeći konop. Nije znala je li put bio kratak ili dug, je li po satu prošla minuta ili vječnost i hoće li konop biti dovoljno dug, no u jednom trenu stopala joj dotaknu dno. Hladan kamen proširi studen njezinim tijelom.

Unatoč tami, vidjela ga je kako stoji nedaleko od nje. Drhtavim nogama počne koračati prema njemu. Hod se pretvorio u trk sve dok se njezino tijelo nije zabilo o njegovo, ruke ga zagrlile oko vrata, a jecaj proparao tišinu oko njih.

U želji da što prije odvede svog voljenog s ovog mjesta, Samsira se uputi prema konopu, ali njega više nije bilo. Mjesto gdje se spustila bilo je prazno. Otvor bunara više nije postojao. Stišćući ruku svog voljenog, djevojka se počne okretati po ništavilu u nadi da će pronaći konop.

Pogled joj zastane na liku – pogrbljenom i poznatom. 

“Kako da izađemo odavde?”

“Nikako, dijete moje”, odgovori starica. “Smrt nije pošten protivnik. Ona uzima. Trajna je i nepromjenjiva. S njom nema pregovora, nema nade, nema povratka.”

“Ali ti si ovdje! Bila si tamo!” Plač je Samsiru gušio dok je promatrala staricu čija je koža naočigled postajala mlađa. “Kako?”

“Smrt ne mari za ljubav. Njoj je stalo do žrtve.” Starica se osmjehne sada punim, rumenim usnama. Njezin osmijeh nije davao nadu niti je pokazivao milost. Bio je to osmijeh pun prezira i pakosti.

Stisnuvši prste od bijesa, Samsira shvati da joj ponestaje snage. Obori pogled. Njezine ruke više nisu bile mlade. Plave linije ocrtavale su se kroz tanku i naboranu kožu. Gledala je nekoć jasno postojan lik svog dragog kako blijedi poput dima i potpuno iščezava.

Kako je starica postajala mlađom, tako je Samsira bivala starijom. 

“Smrt mari ponajviše za dogovor. Ona ostavlja na životu tek kada odbaciš ljubav i počneš živjeti kao njezin suputnik.”

Visoka, mlada djevojka, sada bujne, sjajne plave kose, prošarane krvavim bakrom, gledala je Samsiru. “Moja ljubav je bila Smrt, a to sam otkrila tek kada sam s njom sklopila dogovor.”

---

Konop do Smrti © 2024. Monika Slavić

Monika Slavić rođena je 1994. godine. U želji da otkrije što želi biti kad poraste, iskusila je život u nekoliko gradova. Obogaćena novim iskustvima i zanimljivim poznanstvima, vratila se u rodnu Podravinu. Vrijeme krati crtanjem i pisanjem, kada god joj dijete i ljubimci to dozvole. Veliki je zaljubljenik u knjige, kavu i sve što je neobično. Podržava rad domaćih suvremenih autora kao beta čitatelj, moderator i motivator kada im zatreba. Vođena znatiželjom, uvijek će se zapetljati u situacije iz kojih se, uglavnom, ne zna ispetljati.

Priča Konop do Smrti objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Autoričina mračna, atmosferična, ruralna priča, navest će svakoga od nas da se zapita, koliko bismo daleko otišli da spasimo one koje volimo.