Ulaz u klub Electric Soul zavijen je u neobičnu maglicu. Samo se gomila sjena nazire iz unutrašnjosti, ispriječivši se blještavilu neonskih svjetala. Glazba na ulicu dopire u valovima, odbija se od okolnih zgrada i nježno gura Evu prema ulazu.

O klubu se govori šaptom, iako se o njemu zapravo ne zna mnogo. Tko jednom uđe, više ne izađe. To ne sprječava nagađanja niti širenje priča o raju na zemlji, kletvama i portalima u druge svjetove. Mnogi ga zaobilaze u širokom luku; smatraju da unutra vlada neko zlo jer ne mogu pojmiti činjenicu da ljudi svojevoljno ostaju u klubu zauvijek. Eva, pak, ne može pojmiti zašto bi se itko htio vratiti u ovaj hladni svijet.

Korak po korak, spušta se niz tri stube, duboko udahne i prelazi preko praga. Promjena je trenutačna. 

Mračna ulica je nestala, zamijenjena simfonijom boja koje se s lakoćom prelijevaju jedna u drugu. Udarci basa vibriraju prostorom, a snažne melodije stvaraju nevidljivu nit koja povezuje masu na plesnom podiju, noseći ih na hipnotičkom valu zvuka. Izgubljeni u glatkim pokretima, plesači se ljuljaju jedni uz druge, ruke protežu u zrak i zabacuju glave. Koža im sjaji poput dragog kamenja i odražava svjetlosne kaskade klupskih reflektora. Na licima im se ocrtavaju blagi osmijesi, a oči su im poluzatvorene. Iako dijele isti prostor, svaki pojedinac kao da je uronjen u neku vlastitu stvarnost.

I Eva želi iskusiti njihov užitak, ali kroz gomilu prolazi kao sjenka. Želi s jednakom lakoćom micati tijelo u ritmu glazbe, ali svaki joj je pokret nespretan, a udovi kao da su joj ukočeni. Očekivala je da će uroniti u svijet kluba, ali umjesto toga besciljno pluta, kao i suhoparnim sivilom vanjskoga svijeta. Ista ona nit koja povezuje plesače, nju ne dotiče. Iznenada postaje svjesna i nedostatka topline tuđe kože na svojoj; topline za kojom toliko žudi. Gleda oko sebe, u prazni prostor koji se stvorio između nje i plesača. Odmakli su se od Eve kao da je obavijena nevidljivim mjehurom. Očajnički pretražuje njihova lica, pokušavajući uhvatiti neki znak ili uspostaviti kontakt, ali uzalud. Nitko joj ne uzvraća pogled.

Tu je, usred blještavog kaosa, ali ne postoji.

Osvrće se i gleda prema izlazu, no ne može se vratiti u taj svijet; ne može više živjeti okovana rutinom niti podnositi usamljenost svakodnevnice. Ovaj klub je rješenje; mora biti. Sada kada je tu i svjedoči ljepoti gomile oko sebe, Eva zna da i ona ovdje pripada, u ovu kolektivnu ekstazu gdje su svi istodobno povezani i slobodni, gdje svaki pokret izgleda tako lako, a užitak traje vječno.

Pogled joj privuče prolaz na suprotnoj strani kluba i nježna svjetlost koja dopire kroz odškrinuta vrata. Tajanstvenost tog prizora je neodoljiva, kao poziv koji se ne može odbiti. Nešto važno je iza tih vrata. 

Novi val nade i odlučnosti preplavi Evino tijelo dok kreće prema prolazu. Lako se probija kroz masu plesača koji se i dalje odmiču od nje, i za nekoliko koraka nalazi se pred vratima. Ostavljajući iza sebe energičnu atmosferu plesnog podija, Eva otvara vrata i ulazi u kupaonicu. Prigušeno svjetlo izvire iza ogledala i boja blistave bijele pločice u tople nijanse ružičaste. Pod ogledalima se nalazi pet umivaonika, a nasuprot njima jednak broj toaletnih odjeljaka. Umirujuć ugođaj upotpunjuje blagi, cvjetni miris. Iznenađuje ju iznimna čistoća i sklad koji vladaju u kupaonici, gotovo kao da nitko u nju ne zalazi.

Ipak, nešto se ističe. Nasred kupaonice leži otvorena knjiga, a oko nje je nacrtan krug. Unutar kruga ispisani su neobični znakovi koje Eva ne prepoznaje. Zna samo da ta knjiga sadržava znanje koje joj je potrebno.

Dok se približava knjizi, skrene pogled prema ogledalima i ustukne. Iza svog odraza vidi zidove prekrivene slojevima prljavštine, razbijene pločice i nakrivljena vrata toaleta prekrivena grafitima i rezbarijama. Srce joj brže zakuca i Eva se osvrne oko sebe, ali kupaonica je i dalje besprijekorna, onakva kakvom ju je zatekla kada je ušla.

Mršteći se, ponovno gleda prema ogledalu. I tamo sada vidi sliku lijepe, uredne kupaonice, bez znakova propadanja ili oštećenja. Ostaje zbunjena još samo trenutak, a onda odluči da se to samo njezin um poigrava njome i opet se usredotočuje na knjigu.

Kada klekne na pod i bolje ju prouči, shvaća da to nije obična knjiga. To je grimorij. Otvoren je na stranici koja opisuje Nerzasi, neku vrstu bića. Kroz povijest su je nazivali raznim imenima, demonom, čudovištem, spasiteljem. Hrani se ljudskim dušama. Na dnu stranice ispisan je ritual za njezino prizivanje; sve što je potrebno je unutar magičnog kruga iscrtati određene znakove i tri puta izgovoriti inkantaciju.

Eva nježno dodiruje knjigu, prelazeći prstima preko riječi inkantacije. Svjetla u kupaonici na trenutak zatrepere.

“Eva.”

Eva diže pogled. Na ulazu u kupaonicu stoji visoka žena duge tamne kose. Kao i drugim posjetiteljima kluba, koža joj sjaji i presijava se na svjetlu. Oči su joj potpuno crne.

“Eva”, žena ponavlja njezino ime i pruža ruku.

Eva nepomično sjedi pred knjigom, izgubljena u dubini tamnih očiju. Čini joj se da sadržavaju cijeli jedan svemir i ako se dobro zagleda, gotovo može vidjeti neistražene galaksije koje čekaju samo na nju. U udaljenom kutku misli čuje upozorenje, poziv na bijeg s ovoga mjesta, ali Eva ne može otići. Vidi obećanje u tim očima.

“Ostani s nama, Eva”, govori žena. “Ostani i blistat ćeš jače nego itko od nas.”

Eva gleda iza žene prema plesnom podiju, prema svijetu koji joj je ponuđen. Opet se javlja isti udaljeni glas, govori joj da se sjeti riječi iz knjige i spominje neke duše.

“Ostani.” Žena blago nakrivi glavu. “Samo jedna kap krvi je dovoljna.”

Bez oklijevanja, Eva približi oštricu svome dlanu. Kako se nož našao u njezinoj ruci, nije sigurna. Je li ga imala sa sobom? 

“Samo jedna kap.”

O čemu je ono razmišljala? Nije važno. Pritisne oštricu uz kožu i polako je povuče niz dlan. Čudno. Čini joj se kao da bi je trebalo boljeti, ali dok crvena brazda na ruci raste, Eva ne osjeća ništa.

Gleda krv kako teče iz rane i pada na knjigu. Jedna kap. Dvije. Tri. Čim dotaknu stranicu nestanu, kao da ih upije neka nevidljiva sila.

“Dobro si odabrala.” Žena se smiješi, a njeni prsti još su ispruženi prema Evi. Ona ustaje i prima ženinu ruku. Dopušta joj da je izvede iz kupaonice i vrati u srce kluba. Eva zastaje, a žena se izgubi u gomili.

Eva gleda svoje ruke i ne može suspregnuti osmijeh kada vidi da se njezina koža presijava u bojama kluba. Zatvara oči i ljuljuška se dok joj srce udara u ritmu glazbe. Ne mora se truditi, tijelo joj zna točno što treba raditi. Kada joj koža prvi puta dotakne tuđu, osjeti blagi elektricitet i otvara oči.

Sve utihne. Iznenadan nedostatak glazbe gotovo je bolan. Prostor je zavijen u tamu, jedino svjetlo dopire kroz razbijena vrata na ulazu. Eva se osvrće oko sebe, čekajući da joj se oči priviknu na ovu promjenu. Ono što ugleda zaustavi joj dah u grudima.

Ljudi, ako se uopće mogu tako nazvati, tumaraju plesnim podijem i sudaraju se jedni s drugima. Prljava, poderana odjeća visi s njihovih tijela kao što im siva, naborana koža visi s kostiju. Oči su im prazne, ne otkrivaju ni trunku emocije ili svijesti.

“Održavaj iluziju”, šapne joj glas i glazba je ponovno obavije, a svjetla zatrepere.

Ubrzano diše. Zašto? Sve je onako kako treba biti. Ta misao je smiruje pa ponovno zatvara oči. Toplina ljudskih tijela joj godi. Osjeća lakoću, gotovo lebdi i uzdiže se prema zvijezdama.

Održavaj iluziju.

Čekaj. Kako je dospjela ovdje? Prilično je sigurna da postoji neki vanjski svijet, izvan ovog kluba. Sjeća se i kupaonice i neke knjige. Nerzasi. Tako je, zbog nje je tu.

Kako joj je ono ime? Ela. Ili Eva. Možda Ema?

Nije važno. Tu je, usred blještavog kaosa i sjaji jače nego bilo tko drugi.

Održavaj iluziju.

---

Na rubu stvarnosti © 2024. Petra Radojčić

Petra Radojčić piše od svoje devete godine, na hrvatskom i engleskom. Iako joj je najzabavnije pisati fantasy romane, okušala se u mnogočemu, od kratkih priča do poezije i crtica, a u posljednje vrijeme vrijedno piše i diplomski rad (treba i taj faks napokon završiti). U slobodno vrijeme voli pogledati dobar film ili seriju, peći kolače i naravno, čitati. Svoja mišljenja o pročitanome dijeli na Youtube kanalu petraofwords.

Priča Na rubu stvarnosti objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Postoje mnogi razlozi zašto ljudi odlaze u noćne klubove. Središte su društvene scene gdje vrijeme teče drugačije. Ima ponešto misteriozno u njima. Djelomično nestvarno. Možda i pomalo zloglasno. Kao što nam to ilustrira Petra u svojoj kratkoj i nadrealnoj priči koja će vam izazvati jezu.