Kroz hladno i oblačno jesenje jutro, Patrik se spuštao stazom koja je vijugala kroz gusti šumarak na padini, ne obazirući se na blago komešanje i prigušeno zapomaganje iz velike platnene torbe na kotačima koju je vukao za sobom.

Uživao je u zemlji i rijetkoj travi staze pod nogama, u mirisu zimzelenih krošanja, u osjetu vlažnog zraka na obrazima. Nedostajala mu je šuma. Njegova šuma. Više je puta kroz godine poželio doći, prošetati njome; ali ne bi to bilo to. Toliko je toga učinio tu, proživio tu, iskusio tu, da bi samo prošetati bilo… krivo. Neiskreno. Bila je dio njegova prethodna života i samo bi ukaljao uspomene na nju tjerajući se da je učini dijelom onog što je odabrao biti – 

Torba je naglo poskočila, iz nje se začuo glasniji povik, a ručka se trznula Patriku u ruci. Povukao je torbu probno, vidio da kotači još uvijek funkcioniraju pa nastavio vući, pozornije obraćajući pažnju na stazu pred sobom, vodeći računa o kamenju. Zadnje što mu je trebalo jest da mu neki kotač pukne ili otpadne. Bacio je i kratak pogled na užad kojom je dodatno vezao i osigurao torbu, ali i ona je bila sva na svom mjestu.

Bilo mu je lako ignorirati zvukove koji dopiru iz torbe, što ga je blago iznenadilo. Očekivao je da će mu sve možda puno teže pasti, da će mu se biti puno teže vratiti starim stvarima, ali eto, zasad je išlo bez problema, čak i nakon dvadeset godina mirovine.

A živio jest zaista mirno i spokojno, neopterećen otkako je tamo krajem devedesetih osjetio bio da je vrijeme za mirovinu – ne poslovnu, ta je došla kasnije – kad je ostavio sve, uključujući i šumu, za sobom. No, taj je spokoj imao samo zato što je, nezainteresiran za išta osim svojih knjiga, kolekcije ploča i povremeno čavrljanje s blagajnicama, uspijevao što aktivno ignorirati, što pasivno izbjeći gotovo sve gluposti koje se događaju, kako u svijetu, tako i u njegovom susjedstvu. 

Ali i tome je bio došao kraj kad su ih prislili da ne izlaze iz domova. Bio je primoran početi pratiti vijesti. U svojoj gluposti nabavio je laptop, iskoristio internetsku vezu koju je morao plaćati da bi imao fiksnu telefonsku liniju. I onda je sve krenulo poput lavine. Našao se zaokupljen, opčinjen na najgori mogući način. Poput najprljavijeg narkomana, stalno žudeći za novim fiksom malog ekrana: prvo vijesti, a zatim i komentari i mišljenja, što stručnjaka, što političara, što javnosti, i sve te budale i šarlatani koji nisu zaslužili ništa osim da ih netko – 

Jato ptica prhnulo je iz obližnje krošnje, natjeralo ga da poskoči. Osvrnuo se baciti pogled na torbu, primijetio blago napinjanje pod debelim materijalom crvenog kariranog uzorka. Nije to, doduše bio razlog za brigu. Čvorove možda jako dugo nije vezivao, ali prsti su zapamtili. Povukao je torbu malo čvršće, da mu ne zapne u blatnoj lokvi kroz koju je morao proći jer nije htio skretati sa staze na gustu travu.

S laptopom je napokon bio posrnuo preko ruba, ni ne znajući što mu se događa dok nije bilo prekasno. Internet. Svijet mu se tu i tad pokazao i nije mu se nimalo svidjelo što je vidio. Oduvijek je znao da su ljudi ograničeni, jednostavni, ali nekoć je većina to barem držala za sebe. U njegovom uredu sasvim sigurno nije bilo ni milimetra mjesta za išta što nije primjereno zrelosti koja se očekuje od zaposlenika, niti je trpio ikakve frivolnosti ili neumjesnosti u svom domu, a ni kod svojih prijatelja. Ali danas? Danas su svi gurali svoju priprostost, svoju neukost jedni drugima u lice. Ponosili se svojom plitkošću. Odrasli su se ponašali poput djece, djeca hinila odraslost oponašajući najgore što stariji od njih čine i kao da je sve – 

Neki je divlji zec izletio iz grma, pretrčao preko staze mahnito, a Patrik je zastao i napeto posegnuo prema križima. Opipao je noževe u koricama pod košuljom, pitajući se proganjaju li zeca kakav vuk ili lisica, ali nije se čulo ni krckanje grana, ni šuštanje trave pa je nastavio dalje stazom među visokim stablima.

Pitao se bio kako će se snaći, je li možda izgubio ono nešto što ga je nekoć činilo tako sjajnim, tako nadmoćnim svima njima. Strepio je, svakako, ali također osjećao i ushit što se vraća nečem što je mislio da je ostavio za sobom. Stara se potreba vratila, ne uznemireno i gladno već staložena i spremna, potakla ga da se ponovno upusti u ono što je oduvijek najbolje bio činio. 

I stoga, kad je stanodavcu ušetao u stan, s takvom lakoćom provalivši prastaru bravu, stari se nije stigao ni okrenuti, a kamoli zaustiti prije nego ga je Patrik uhvatio u kravatu, stiskao sve dok nije osjetio kako je sitno, staro i krhko tijelo klonulo u njegovim rukama. Tako krhko – morao je veoma paziti dok ga je vezivao i spremao u torbu na kotačima, a i nadao se da ga neće polomiti putem. Htio je da stari čitav dočeka ono što mu se sprema. Skoro je bio zaboravio ostaviti svoj znak, ali sjetio se u zadnji čas. Iako preko dvadeset godina nije pravio čaplju od papira, prsti su pamtili baš kao što su pamtili i najbolje čvorove. Ostavio ju je na radnom stolu u dnevnom boravku starog, neka znaju da se Čaplja vratio, jednom kad dođu tražiti nestalog stanodavca.

I evo ih sad obojice, samo što nisu stigli na mjesto, još samo malo, tu iza ovih stijena. Slušao je kroz gusta stabla žubor rijeke, zvuk ravno iz prošlosti, iz jednog drugog života. Života koji ga je zvao natrag k sebi, zavodljiv poput pjeva sirene. Toliko dugo nije bio ovdje, ali ništa se ustvari nije promijenilo. Šuma gotovo kao da ga je pozdravljala, šapćući mu šumom krošanja, povjetarcem na licu, mirisom lišća i vlažne zemlje – 

Neke su dvije mlade žene stajale na njegovoj obali rijeke, odmah pored njegova hrasta. Torbe i ruksake odložile su pored stabla, a imale su i hrpe nekakvih stvari, što polegnutih na prostirke, što postavljenih na tlo. Kamperske stolice i nekakva postolja? Tronošci? Je li ono, na jednom, nekakav fotoaparat? Što su uopće dvije mlade žene radile tu, same i u kasno jutro usred radnog tjedna? I zašto je jedna od njih bila tako čudno odjevena? Tko nosi bijelu haljinu u šumi? I zašto se tako našminkala, bijelo lice i debela crvena pruga preko očiju? Tko takav izlazi iz kuće?

***

“Hajde”, rekla je Marina, smiješeći se, pružajući Vedrani smotuljak. “Obuci.”

Vedrana je uzdahnula, ne pretjerano oduševljena. “Bejb, nije to za mene.” Nadala se bila da će ipak nekako proći bez toga, ali naravno da nije moglo. Na kraju krajeva, to je bio glavni razlog zašto su došle ovamo, do Marinina najdražeg hrasta, u ovo jesenje jutro, kad bi sjajno bilo sjediti doma pod pokrivačem i sa šalicom kave, a ne nužno baš gacati kroz blato i gustu šumu. Doduše, sad kad je napokon uživo vidjela Marinino najdraže mjesto za fotkanje, da, morala je priznati da joj nije žao što se dala nagovoriti. Golemo stablo pod čijom su krošnjom stajale, tihi žubor rijeke pored njih, miris rosne trave i vlažne zemlje, njih dvije same…

“Obećala si”, Marina će, hineći tugu, ali i s vrlo očitim zaigranim sjajem u zelenim očima koje je jarko crvena pruga – koju si je tako vješto, a opet brzo, maloprije iscrtala preko lica – uspjela naglasiti više nego bi Vedrana mislila da je moguće. Marina je bila čarobnica, ponekad bi se Vedrana zaklela. Svakako jest bilo nečeg magičnog u njoj na njenim autoportretima, ali bilo je toga još više i uživo. Vedrana je teatralno zakolutala vlastitim očima, primajući oprezno smotuljak.

“Neću ti plaćati popravke ako ju pokidam slučajno.”

“Da, da, Vedrana smash”, reče Marina, uzimajući klasičnu bodybuildersku pozu uz širok, zadirkujući osmijeh. Čula je kako mobitel zuji u njenoj naprtnjači i aktivno ga ignorirala jer znala je – jednostavno je znala da je to zovu s odsjeka, iako joj je danas slobodan dan i rekla im je da neće biti pri mobitelu. Zatomila je poriv da krene naglas psovati mlađu sebe što se dala nagovoriti da zakorači u akademske krugove i usredotočila se na Vedranu.

Vedrana je uz tihi uzdah krenula skidati flis i košulju ispod. Čula je zujanje nečijeg mobitela, pitala se je li njen. Možda je neki od klijenata zove? Ali jedan, javila im je svima da za vikend i danas nije dostupna, a i dva, odbijala je pristati na ideju da postoji takvo nešto kao hitan slučaj kad ste privatni trener, makar vam klijenti imali više novca nego pameti. Granice u poslu treba rano i jasno postaviti, naučila je to od Marine još davno i bila joj zahvalna na tome. Nadajući se da se haljina njene prijateljice neće oštetiti dok je bude navlačila preko ramena, počela je činiti baš to i haljina je bila tako meka i ugodna na goloj koži, baš kakvom ju je i zamišljala svaki put kad bi gledala fotke na Marininom profilu.

Marina je, pak, davala sve od sebe da odaje dojam da ležerno i nezainteresirano promatra sve što se događa pred njom, a usput se nervozno igrala svojim fotoaparatom dok se neuspješno trudila da joj se pogled ne zadrži na mišićima Vedraninih nadlaktica koji su se napinjali, na koži blago naježenoj od svježeg šumskog zraka i crnim naramenicama sportskog grudnjaka preko oblih, čvrstih ramena… 

***

Zagledao se bio Patrik pozornije, sumnjičav i napet, ali činilo se da zaista jesu same, da nema nikoga drugog u blizini, muškarca ili još neke žene. Stajale su i razgovarale pored hrasta, samo koji korak od mjesta na kojima je toliko vratova prerezao, pustio da krv isteče u rijeku i pojma, nikakva pojma one nisu imale na kako se važnom mjestu nalaze. 

I dok ih je tako gledao i prihvaćao da će morati ići dalje, da će starog morati ubiti drugdje, ova se jedna krenula svlačiti.

Mlada žena u bijeloj haljini barem se doimala ženstvenom, ali njena prijateljica – a možda su bile sestre, obje su bile plavokose – mogli su ljudi danas govoriti što žele, ali mišići ženi nikad i nikako nisu mogli pristajati. 

Uznemiren i blago zgađen što se neke dvije zgubidanke motaju po njegovom svetom mjestu (uz usputnu misao da je baš i takvima tu znao presuditi), namršteni se Patrik okrenuo pa zgrabio ručku torbe i krenuo je vući za sobom dalje niz stazu, vodeći računa da se drži podalje od ruba, da ga te dvije raspuštenice ne bi primijetile. Da je bila samo jedna, ne bi to bio problem, ali s dvije se baktati istovremeno…

Hodao je, žustrije sad, prema Oltaru.

***

Oltar je bio prvo mjesto na kojem je ubijao. Nije ga ustvari posvetio niti jednom bogu, osim samom sebi, naravno, jer Čaplja je bio bog i to pravi bog, ne kao svi oni drugi šarlatani i nedorasli mu oponašatelji za koje je znao devedesetih. Neki od njih su čak i htjeli stupiti u kontakt s njim: ona poremećena usidjelica s pletaćim iglama u Osijeku i onaj degenerik s vučjom maskom; a tek ona spodoba s runom i lubanjom i maljem s Grobnika – grozio ih se i tad i sad kad bi ih se sjetio. Zapitao se, ipak, što je bilo s njima, gdje su sad, ali vjerojatno su skončali neslavno i potonuli u opskurnost kakvu su i zaslužili.

Čaplja je bio bog i to onaj koji žrtve bira sam i sam si ih prinosi, jer tko bi drugi bio dostojan činiti to za njega i u njegovo ime – 

Prasak s neba natjerao ga je da naglo podigne pogled, ljut, ali i blago uznemiren. Posljednja mu je žrtva bio vojni pilot i bio je jedini koji mu se uspio oteti, skoro ga i koštati života. Patrik je doduše bio previše vješt i odlučan da pilot ne završi što je započeo. Maska je na kraju i pomogla, a i bilo je neke simbolike u čitavom raspletu događaja. Vojnik ju je pokušao skinuti, ali uprkos svom naporu i snazi, nije mu uspjelo. Čaplja ga je ubio zarivši mu kljun maske kroz oko. Još je pamtio osjećaj, to prodiranje kroz duplju sve do mozga, batrganje i krik koji je naglo zamro i ruke koje su prestale grabiti i gurati. Ali otad je uvijek osjećao drugačiju povezanost s avionima koji probijaju zvučni zid. Podsjećali su ga na nemili trenutak, na to kako sve tako lako može poći po krivu.

Nekako je u to doba osjetio poriv da se umirovi. Prepustio mu se i živio je tako mirno i bez ikakvih povoda za mrzovolju… I onda je otkrio ono dvoje budala. YouTube je već sam po sebi bio smetlište koje je valjalo zapaliti, ali najveća greška koju je počinio bila je što je otvorio poveznicu kad mu se ponudila. “Croatia (Un)Solved – Hrvatski serijski ubojice”, tako je glasio naziv tih “dokumentaraca” koji su obrađivali, no, tema je bila očita iz naslova. Nije mu baš ni bilo jasno zašto su ustrajali na engleskom nazivu kad je čitav sadržaj bio na hrvatskom. Ponajviše od svega zamjerao im je što su ga okrstili “serijskim ubojicom”. Njega. Čaplja nije bio nikakav serijski ubojica, bio je nešto puno više i veličanstvenije od toga, nešto za što očito nisu imali naziv.

Nikad mu doduše nisu postali jasni niti ti – kako su se zvali, podkasti? Ljudi bez pravog talenta za istraživačko novinarstvo, a često i bez smisla za umjereno prezentiranje, ljudi koji su bili sposobni samo za jeftino i bombastično, za gađanje najpliće morbidnosti – i onda se još nađe to dvoje spodoba da njega uzmu za temu, o njemu pričaju praznoglavo i nagađaju bespametno i donose zaključke koji sa smislom i stvarnošću nisu veze imali. Još je i uvredljivije – mada nije mogao samom sebi objasniti zašto se tako osjeća – bilo kad je ustanovio da su, u videu gdje su spominjali sve koji su koji su, navodno, najviše “terorizirali” (tako jeftina riječ, pravo žutilo) i “harali” (kao da su drumski razbojnici) Hrvatskom naveli i onu usidjelicu i onog s runom i maljem i razne druge šarlatane, ali ne i Čaplju. Gotovo kao da su mu se rugali.

Ali nema veze. Odlučio je jutros da će, jednom kad se svog stanodavca riješi, potražiti tu dvojicu – nakon što si da napraviti novu masku – pa će im omogućiti da iz prve saznaju tko je bio Čaplja i zašto je činio što je činio i kako i da nije on nikakav serijski ubojica, ali da svakako jest najveći od svih. Da, naučit će oni dobro – 

Travnata zaravan na kojoj je bio oltar bila je prepuna šatora.

Nakupine malih šatora, onih za jednu do dvije osobe, prostrte duž blage padine koja se spuštala prema krševitoj udolini što se u daljini pretapala u pošumljene obronke; i skupina većih šatora, onih u kakvima je Patrik jako davno spavao za odsluženja vojnog roka, postavljena po zaravni. I baš jedan od njih tik pored prljavo bijele, lišajem još uvijek obrasle četvrtaste stijene. Pored Čapljina oltara – sad prekrivenog nekakvom… zastavom? Nije mu bila poznata; svakako nije pripadala niti jednoj državi za koju je znao. A bilo ih je još, različitih zastava i barjaka na kolcima pozabadanima po zaravni, neki pored šatora, drugi naizgled nasumično posred terena.

I bilo je ljudi, deseci, možda i pedesetak njih, što muškarci, što žene… i nitko normalno odjeven. Haljine i halje i – ma jesu li to neki nosili oklope od kože i drveta? I maske i obojana lica i – rogovi?!

Tražio je Patrik kamere, gledajući sve to iz zaklona ruba šume. Kamere i kamione i možda redatelja, ali, ako se ovdje snimao nekakav film, snimateljskoj ekipi nije bilo ni traga.

Dok je Patrik napeto držao dah i osjećao bijes kako polako ključa u njemu, stari se oglasio iz torbe, glasnije nego ikad prije. Izvadio je krpu iz usta, pomislio je Patrik pa žustro šutnuo nogom torbu i začuo jauk, nakon čega je brzo razvezao vrh torbe. Krošnjama prigušeno jutarnje sunce obasjalo je blijedo, izmučeno lice starca  i krenuo je nešto zavapiti ili reći, ali Patrik mu je već gurao krpu natrag u usta, vezivao čvršće uže koje ju je držalo na mjestu.

“Ma vidiš ti ovo?” reče Patrik u nevjerici, smrknut. “U ovoj državi nitko jebeno ne radi, očito.” Prezrivo je zatim pogledao starca čije su ga ogromne oči promatrale, prepune strave. “Makar, ti prvi ne bi smio ništa govoriti.”

Stanodavci su mu oduvijek bili mrski, obični izrabljivači koji samo kupe tuđi teško stečeni novac, i kad je osjetio da više ne može, da se staroj gladi mora ponovno prepustiti, odabir prve žrtve Patriku nije bio nimalo težak. 

“Tiho”, reče starom i zatvori torbu, petljajući s trakama, praćen prigušenim zapomaganjem. Pogledao je natrag prema onom… cirkusu, nije bilo druge riječi za to. Neki su doslovno pjevali i plesali uz glazbu koja je treštala iz nekih zvučnika pred jednim od šatora dok je poveća skupina u oklopima mahala nečim što je izgledalo kao vrlo lažne, prevelike sjekire i mačevi, gotovo kao da uvježbavaju borbu. 

Psujući ispod glasa, zgađen, nastavio je dalje jer nije imao izbora. Prema groblju.

***

Torba je poskakivala za Patrikom sve snažnije, staza postajala sve manje prohodna, ali on nije mario za ništa, gonjen ljutnjom i mrzovoljom i – da, pravičnim bijesom, ako se njega pitalo. Dok se sunce uspinjalo sve više nebom posutim rijetkim oblacima, gotovo pa je marširao, škrgućući zubima.

Kad je, tamo početkom devedesetih, tek započinjao, mučio se isprva što učiniti s tijelima. Oteti žrtve nije bio problem ni na samom početku: uživao je bio u vrebanju, praćenju, zasjedi. Odvesti ih do oltara ili hrasta bio je svečan, božanski čin, a gledati ih u oči u posljednjim trenucima, upijati njihov pogled dok u nevjerici promatraju nož u njegovim rukama i pravo Čapljino lice, e, to je svakog puta bio trenutak, pa, skoro rajske ekstaze. Ali što s onim što bi ostalo nakon svega, nakon što bi žestina izblijedila u njemu, a punoća se povukla? Nije ih mogao pokopati kod oltara, niti ih prepuštati rijeci, prevelik bi to bio rizik. Srećom, lutajući tih ranih dana šumom, otkrio je savršeno rješenje. Bilo je tamo, podalje i od hrasta i od oltara, jedno odavno napušteno selo, zaselak, jer ruševne se kućice moglo na prste jedne ruke nabrojati. Tamo je pronašao sve što mu je trebalo: stari, suhi bunar, a i podrum jedne od kuća. Prozvao je to svojim grobljem i, iako mu se utroba sad grčila pri pomisli da tamo ubije, umjesto da samo prepusti leš prirodi i vječnosti, nije imao izbora. 

Ali nije bitno, rekao si je. Danas nema izbora, ali sljedeći put, o, sljedeći će se put postarati da dođe u doba kad nikog od ovih zgubidana i ništarija ne bude tu u njegovoj šumi, u Čapljinoj – 

Dva mala kombija, dva osobna automobila. Pojačala i glazbala, svako na svojoj maloj drvenoj platformi. Šačica muškaraca i žena koji petljaju nešto po svemu tome, rastežu kabele, prenose komade opreme. I sve to okruženo prastarim, u zelenilo obraslim kamenim kućicama Čapljina zaselka. Čapljina groblja.

Ispustio je zvuk i sam je sebi zvučao neobično jer bilo je u tome nečeg… nečeg… Okrenuo se, vidio kako se torba mrda i trza. Divljački ju je šutnuo i čuo se jauk ispod tkanine i škripa kotača. “Dosta!” prosiktao je, preglasno, i nešto je zašuštalo i prhnulo s obližnje grane. Osvrnuo se divlje, pogledao prema zaselku, uvjeren da su ga čuli iako ne bi smjeli; bilo je barem pedeset metara niz blagu padinu do svih njih, ako ne i više. 

Netko od onih tamo dolje okrenuo se, stao gledati u njegovom smjeru. Toj se osobi pridružila još jedna i prva je sad pokazivala prstom prema Patriku. Ali kako, bio je među stablima, nije bilo šanse da…

Pokret na rubu vidnog polja. Napeo se, posegnuo za nožem…

Torba se kotrljala niz padinu, a onda je jedan kotač puknuo i torba se krenula valjati nizbrdo i užad se rasplela i torba se onda jest polako zaustavila, ali stari je već napola virio iz nje, u svom kućnom haljetku, razbarušene sijede kose. Migoljio se i batrgao, ispuzao iz vreće poput crva, baš poput crva, sav blijed i ljigav kakav je i bio iznutra…

Trčali su prema starom i Patrik nije imao druge. Potrčao je i on, natrag uz stazu.

***

Patrik je trčao, grabio najbrže što je mogao zemljanom stazom među stablima, pod hladnim kasnojutarnjim suncem. Disao je puno teže nego je očekivao. Znao je koliko ima godina, svjestan je bio da nije više kao nekoć, ali nije li starog svladao bez ikakvih problema i prevezao ga do šume, vukao ga čitavim putem, a da se nije ni zapuhao? Otkud sad ovo teško disanje i stezanje i napinjanje? I zašto? Kako netko kao on može patiti od takvih boljki, on koji je toliko bolji – 

Okliznuo se na blatnjavu travu, ali uspio je ostati na nogama, jedvice, naslonivši se na stablo. I shvatio je da radi glupost. Zašto pratiti stazu i raditi veliki zaobilazak njome oko oltara kad može presjeći put? Pa valjda poznaje ovaj kraj! 

Potrčao je sad uz padinu, preko guste, srećom niske trave. Nije bilo druge, morao je što prije do svog automobila. Svi danas imaju one proklete mobitele, vječno bleje u njih praznim pogledima i još praznijim mozgovima, ali danas je zato i toliko lakše pozvati policiju, pozvati pomoć. Izbio je na zaravan – i tek se tad sjetio njih. Kako ih je, pobogu, zaboravio? Zar ga je panika uhvatila? Čaplja da paničari?

Stajao je tako i teško disao i blejio u velike šatore pred sobom. 

Nema veze, rekao si je. Šumska je staza tamo, preko zaravni, i onda samo treba ravno njome sve do svog automobila.

Kročio je podignute glave, ni ne skrivajući prezriv pogled u odgovor na sve one zbunjene koje su mu upućivali okupljeni pred i oko šatora. I te maske, kao da su mu se rugale, kao da su sve oči iza njih znale, jednostavno znale što mu se jutros dogodilo; da je Čapljina maska, njegovo drugo, tajno, ali jednako pravo lice, koje je pokazivao samo onima koje bi odabrao – da je maska pukla dok ju je jutros stavljao na glavu. Traka se raspala, a kljun pukao i otpao, i nije mu bilo jasno zašto, jer maska je pala na sag. Osim ako nije možda već bila oštećena? Stajao je bio Patrik neko vrijeme i samo gledao u taj razbijeni, beskorisni komad lakiranog drveta na podu svoje spavaće sobe prije nego si je rekao da to ništa ne znači, da će popraviti masku ili si napraviti još bolju – možda je i bolje tako, jer danas je bio ne samo njegov povratak, već i novi početak.

Ali sve ove maske na licima oko njega, pogledi i podsmjesi koje je osjećao, makar su ih skrivali… Maske i kostimi, i to ne djeca, već odrasli ljudi. Neozbiljni, svi redom. Prisjetio se, nije znao zašto, svoje supruge. Bivše supruge. Njoj bi ovo vjerojatno bilo baš sjajno. Ona je uživala u frivolnom, u budalaštinama, i ma koliko se trudio bio izbiti to iz nje, za njeno vlastito dobro, tvrdoglavo je ustrajala u tome. Napustila ga zbog toga. No, nema veze, pretrpio je tu uvredu, makar… makar se pitao, već jutros, bi li možda mogao i nju posjetiti nakon ono dvoje s podkastom…

Prenuo se sad iz tih misli jer imao je prečih briga. Hodao je upravo kroz njih, trseći se iz petnih žila ignorirati ih baš kako i zaslužuju.

“– znači, ovo je najjebeniji team building na kojem sam u životu bio!”

“Jesam ti rekla?! Ovo je četvrta godina za redom, svaki put bude sve bolje –”

“– ali ne kužim zašto nismo odmah generala išli srediti –”

“– mi ne možemo zatvoriti portal bez artefakta, oni nemaju kako sjene eliminirati –”

“– kažem ja njoj, stara, ti si luda ako misliš da ćeš noževima protiv tipa s two-handerom, ali samo daj –”

Patrik je bio svjestan da razgovor oko njega zamire, da ga pogledi prate. I još je, odabravši ići u ravnoj crti, morao proći pored drvenog stolića na kojem su bile nekakve karte i drvene i metalne tričarije. Nad svim time bio je nagnut nekakav balvan od dva metra, zagrnut ovčjim runom, zamišljeno zagledan u karte i predmete kao da su nešto bitno.

Isti je balvan sad podigao pogled, ugledao Patrika, namrštio se kratko pa postao naizgled – zabrinut? Da, i trebao je biti zabrinut.

“Gospodine, je li sve u redu?” pitao ga je i zvučao je… no, zabrinuto. Ali ne za sebe, već za Patrika.

“Sve je u najboljem redu”, procijedio je Patrik pa naglo postao svjestan da je zapuhan i neuredan od trka, blatnjavih hlača i cipela i da se, što se svih prisutnih ticalo, pojavio naizgled niotkuda.

Muškarac – je li muškarac, zapitao se Patrik, nesiguran ovako izbliza gledajući to lice i tu neobičnu frizuru, jako kratku s jedne strane glave, vrlo dugu s druge i – jesu li to bili modri pramenovi? – zagrnut runom prijateljski se nasmiješio, spustio glas. “Izgubili ste se?”

Primijetio je sad Patrik da ga i drugi gledaju istim nježnim pogledom, punim suosjećanja, kao…

Kao…

Kao da je neki dementni starac zalutao u šumi. 

Kao da treba pomoć.

On da treba pomoć ili suosjećanje ili tuđu zabrinutost.

On, koji je bio strah i trepet čitavih devedesetih, o kojem su pisali i pričali i od koga su strepili. Čaplja kojeg bi svi koje bi odabrao gledali sa strahopoštovanjem. On, koji im se svima skrivao pod nosom, radio svakog dana u uredu, hinio da je obična budala kao svi njegovi kolege. Čaplja, sad spriječen, osujećen ovim, ovim, ovim…

“E, tko je deda?” čuo je kako netko ispod glasa pita. 

Deda. Deda.

“Ma dosta više!” Srušio je stol i prije nego je znao što radi. Balvanu u runu zastao je dah, kao i mnogima oko njega. Patrik se okrenuo, prostrijelio ih sve do jednog pogledom, poželio da je zaista bog, da ih sve do jednog zgromi po kratom postupku. “Klauni jedni!” izderao se.

Nastupila je tišina, ali gdje je očekivao vidjeti oči pune neugode, možda i straha. jer navikao se od početka do kraja staža u poduzeću da se u uredu poštuje njegov stav, da se pred njim spuštaju pogledi i ženski i muški – ovi su ga svi samo gledali. Gledali kao da je lud, neki od njih. Ali barem dvojica su i zakoračila naprijed, uspravni, podignutih ramena, čvrsta, nimalo spuštena pogleda. 

“Gospodine, sad bi bilo dosta”, obratio mu se balvan. Možda i jest u pitanju bila žena? Nije mogao prosuditi ni po glasu ni po držanju. “Ovo je privatni teren i privatno okupljanje, mi imamo dozvolu biti ovdje, a vas ću zamoliti da se udaljite.”

Apsolutno ga je zbunio autoritet s kojim se taj jebeni klaun, što god još bio, držao i govorio. U njegovo doba takvi…

Primijetio je nekoliko drugih – nakaza, to su svi oni bili, ništa drugo – izvadilo mobitele, fotografiralo što se događa, možda i snimalo. Nije dobro to bilo, ni pod razno. Otići, morao je otići. I učinio je to, potrčao i ostavio sve te nakarade za sobom. I nije se obazirao na povike.

***

Tresao se kad je napokon zastao, kad su pluća i slezena i noge odbili posluh i primorali ga da sjedne na kamen pored staze, da se presavije u struku, da udiše duboko i drhtavo. 

Čaplja. Bio je Čaplja, tolike godine. Bio je netko i sad kad se odlučio vratiti i podariti svijetu punog, pravog sebe, ponovno – kad se odlučio vratiti jer trebalo je svijetu straha i trebalo je ukloniti barem nešto tog šljama i svih tih budala i tratitelja zraka – sad, on da bude ovako ponižen?

Ne.

Ustao je, nastavio dalje.

Čaplji da se dogode ovakve stvari?

Zapeo je za kamen, zateturao, pa umjesto licem naprijed završio u blatu na boku. Ležao je tako jedan dug trenutak, samo disao i njušio mokru travu i vlažnu zemlju.

Pa čuo zvuk koji ga je natjerao da ustane dok mu se utroba grčila i plamtjela.

Nije imao masku; osjećao se tako golo, odjednom, bez nje, golo i prazno. Ali imao je još uvijek svoju slobodu. Mozak ga je služio, tijelo također, makar jest bilo trošnije nego bi si nešto ranije možda priznao. I imao je svoje noževe. 

Sve je to Patrik imao dok je napuštao stazu i koračao preko zelene livade, prema svom hrastu na obali rijeke.

I završilo bi sve to krvlju i vriskom i, u danima koji slijede, masovnim bijegom svih tih jebenih klauna iz njegove šume – završilo bi, možda barem dijelom po njegovom, da je odabrao neku od drugih mladih žena koje su se okupile u toj šumi i na tim brjegovima tog dana, lutale, fotkale se, to jest, kako bi Patrik vjerojatno rekao, tratile vrijeme i život na vlastitu taštinu.

Ali odabrao je baš Marinu i Vedranu. I dok je Marina bila sitna i vretenasta i mučila se ponekad s vlastitom naprtnjačom s opremom i kostimima i haljinama, njena najbolja prijateljica Vedrana bila je samo niska. Zbog čega je, dok je uživala promatrajući spokojnu rijeku odjevena u Marinin bijel ogrtač s crvenim i zlatnim obrubom, s leđa pomalo i ostavljala dojam da se radi o Marini – barem nekom u afektu, kao što je bio Patrik; nekom dovoljno uzavrele krvi da ne primijeti da njegova žrtva ipak ispunjava taj ogrtač malo više nego bi trebala.

Prišao je tako Patrik s leđa Vedrani, a ne Marini, spreman zariti joj nož ravno u bubreg. Krcnula je grančica pod njegovom nogom, ali nije mu nimalo smetalo jer to je samo značilo da će se ona sad okrenuti i da će joj vidjeti lice dok je bude ubadao u trbuh. Još bolje. 

No, okrenula se i pogledala ga Vedrana, a ne Marina. Vedrana, koja je isto bila instagramerica, ali ne Marininog tipa (iako apsolutno njen tip, što je Marina tek nedavno sama sebi priznala). 

Vedrana, koju je Marina napokon neki dan nagovorila da obave zajedničko fotkanje. Vedrana, koju je Marina napokon uvjerila da će joj zaista dobro stajati stvari koje Marina uvijek odijeva kad se fotka za svoj profil (i kojoj se zapravo i svidjelo kako joj neke stoje. A nakon kratke nevjerice i zbunjenosti, ustanovila je da joj se i sviđa način na koji je Marina gleda jutros. Na koji ju je, shvatila je Vedrana, prisjećajući se, Marina gledala već neko vrijeme.)

Vedrana, health influneserica koja se amaterski od svoje dvanaeste godine bavila kickboxingom.

Izbila mu je udarcem nogom nož iz ruke, reagirala gotovo nagonski, čim se okrenula na zvuk krckanja iza sebe.

***

Stajao je Patrik jedan dug trenutak, blenuo u nju kao i ona u njega. Kriva ona. Ne ona mala, plava, našminkana kao neka bludnica; ne, ovo je bila ona druga, muškarača. Ni ne znajući što radi, posegnuo je, zagrabio prema njoj. Izmaknula se brže nego je očekivao, a on se sapleo preko korijena hrasta, pao licem u blato.

Podigao se rukama s tla, pljujući mokru zemlju. Ustao je, izvukao drugi nož iz korica na križima, osjetio oštru bol dok je to činio. Nešto je sigurno napuknulo kad ga je udarila nogom u šaku.

Zaurlao je – kakva bol; bijes je gorio u njemu više od ikakve boli – pa zamahnuo nožem kroz zrak dok je Vedrana strateški uzmicala. Nek’ uzmiče koliko hoće.

“Kučko jedna, ma sve ću vas pobiti, ali prvo tebe –”

***

Udarac ga nije ubio, saznat će Patrik puno kasnije, kad se probudi u bolnici, vezan lisicama za krevet. Nije ga ubio, ali jest mu ostavio popriličan ožiljak na potiljku po kojem će se povremeno počešati u godinama koje će provesti iza rešetaka. Ožiljak od udarca koji mu je svojim tronošcem za fotoaparat zadala Marina, prikravši mu se s leđa dok iz njega samo što nije provalila bujica gnjeva koji se nakupljao čitavog tog dana, dok se spremao nasrnuti na Vedranu, pa što bude.

I tako je Patrik ležao u bolničkoj sobi i kroz prozor gledao sivo jesenje nebo i razmišljao kako je sve trebalo biti toliko, toliko drugačije. I bit će; smislit će on nekakav način da se izvuče iz ove bolnice, pobjeći će im svima pod nosom i onda… Ooo, onda će se naplatiti od svih koji su to zaslužili. Svih do jednog, ma koliko mu vremena trebalo da ih sve pronađe. A ponajviše od one dvije propale, raspuštene…

“Ma jeste vidjeli jutros, baš na Croatia (Un)Solved, imali su lajv o njemu. Išla sam baš gledati, ako je to stvarno on…”

“Ma on je, našli su u stanu od onog starog papirnatu čaplju, a u njegovom stanu masku, a i navodno da imaju neke polovične otiske prstiju s dva neriješena nestanka s kraja devedesetih…”

Patrik se osvrnuo, bolne glave, i vidio kako dvije medicinske sestre i policajac kojeg su postavili da čuva ulaz u njegovu sobu stoje pred trenutno otvorenim dovratkom, okrenuti mu leđima i tiho razgovaraju.

I dok su tako stajali, mlađa ih je sestra sve troje fotografirala svojim mobitelom, namještenim baš tako da Patrik bude jasno u kadru, lisicama vezan za krevet, kisela izraza lica i očiju punih revolta i ljutnje.

---

Čaplja © 2024. Igor Rendić

Igor Rendić (1985.) književni je prevoditelj i spisatelj iz okolice Rijeke. Autor je urban fantasy serijala A Town Called River na engleskom i niza nagrađenih priča na hrvatskom jeziku. Jedan je od suosnivača Morine kutije i voditelja podcasta Mora FM.

Priča Čaplja objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Dobar slasher će se uvijek vratiti u nastavcima, ali u Igorovoj priči, dobivamo novi pogled na umirovljenog slashera koji se odluči, nakon niza godina, vratiti u svoj slashing hobi. Maske, starost, strava i crni humor zabavit će vas u ovoj kratkoj horor komediji.