Na zemljište kraj parkirališta, na parcelu zaštićenu GUP-om, bespravno su se uselile urbane vile. Došle su u proljeće. Parcela je bila predviđena kao zelena površina za gradski park, ali oduvijek je stajala prazna i van upotrebe.

Išlo mi je na živce takvo bezakonje pa sam pozvao policiju. Rekli su da ne mogu ništa jer su vile pod zaštitom UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština.

Posred betonjare i šljunka dočarale su komadić livade, iskopale ponikvu i postavile oko nje ukrasno krško kamenje. Od mirnog jezerca su se, valjda po nekoj vilinskoj estetici, krivudavo proširile linije među šljunčanim oblucima, prema parkiranim automobilima.

Ponovno sam nazvao policiju, inzistirajući da zaustave tu devastaciju. Nakratko su izašli na teren i izrekli vilama usmenu opomenu. Vila je policajcu na odlasku pretvorila pendrek u velebitsku degeniju. Njemu je to bilo simpatično.

Nakon mjesec su se dana još više razbahatile te usred svega izdubile minijaturni potok. Vodu su povukle odnekud iz gradskih cijevi, bez prijavljenog priključka i brojila. Oko potoka je polako počelo nicati nisko žbunje i trava.

Policija ovaj put nije niti došla, ali su telefonski napomenuli kako imam zakonske osnove da se požalim Vodovodu.

Navečer su vile plesale kolo oko jezerca i svirale frulice. Kreketale su, zrikale, hukale i cvrkutale, zvonile zvončićima i visibabama, puhale u anđeoske trubice i eksperimentirale s elektronskim ritmovima. Jedna je za to vrijeme čuvala mladunčad ježa, druga češljala lasici rep, a treća je u prikrajku radila vokalne vježbe s ćukovima i čvorcima.

Bilo mi je jasno zašto su uvrštene u kulturnu baštinu. Njihova me glazba podsjećala čas na neki moćan napjev s otoka ili Dinarida, čas na najtopliju morsku klapu ili lijepo starogradsko pjevanje sjevera, a onda pak na tamburaške pjesme – a sve u nekom urbanom štihu.

Taj sam put ipak odlučio da neću zvati policiju. Narodnjaci iz kvartovskog birca u neko su doba noći nadglasali sve zvukove, pa su i vile tad odustale od muziciranja.

Na ljeto su, ispod punog mjeseca, ubrzano izrasli voćnjak i tri bora, nahranjeni silnom vilinskom čarolijom. Bilo mi je toliko vruće da nisam izdržao pa sam se zavukao u hlad borovine, pored jezerca u kojemu su sad uzgajale čovječje ribice. Sjeo sam na najveći kamen obrastao mahovinom. Svježina mi je godila.

Vilama nisam smetao. Razletjele su se uokolo i veselo se zabijale u mene svojim svjetlećim stražnjicama. U mraku su mi izgledale kao plamen cigarete koju sam pokušavao zapaliti. One su se hvatale za noseve i gasile mi žar. Na kraju su me ipak pustile da pušim i uživam u ambijentu i miomirisu duhana. Nekoliko smo puta ponovili tu igru kad bi zavrućilo. Među voćkama i grmljem, gradska se buka nije čula toliko glasno kao kroz moj otvoreni prozor.

Najesen su došli s bagerima, sravnili vilinski vrt sa zemljom i zasuli ga šljunkom. Vile su nestale. Postavili su ogradu s natpisom lokalne građevinske firme. Čuo sam da će se graditi stanovi i da su svi već rasprodani.

Načas mi je došla besmislena misao da sve to prijavim policiji.

Gradilište je brzo izraslo u betonskog diva. Od jutra do mraka ružili su strojevi, a preko noći je bilo prašnjavo i tiho. Čekao sam da se vile opet pojave i bace na gradilište nekakvu kletvu, ali to se nije dogodilo. 

Zimus je netko umjesto kletve na gradilište bacio ručnu bombu. Zbilo se po noći dok nije bilo nikoga, pa nitko nije stradao od eksplozije. Nakon tog događaja, radovi su stali. Betonski je div ostao uspavan, gol i bos. Po ćelavom tjemenu i tabanima mu je na petnaestak minuta napadalo malo snijega koji se brzo otopio. Zima je bila kratka.

Vile više nisam viđao, sve do sljedećeg ljeta. Na sparno popodne, gnjevno poput stršljena jedna mi se od njih zabila u zatvoreni prozor. Bio bih je pozvao da uđe, ali nije me niti prepoznala, nego je omamljeno odglavinjala dalje. Gledao sam kako zastaje kraj gradilišta, a onda mi je postala presitna da je uočim naspram žućkastog neba.

Upalio sam klimu i zapalio smrdljivu cigaretu u zatvorenom stanu. Nije mi se dalo puštati vrućinu unutra.

---

Kvartovska priča © 2024. Hrvoje Peradin

Hrvoje Peradin rođen je 1984. u Zagrebu i u se nekom trenutku zaljubio u pisanje. Danju radi kao IT-jevac, noću spava, a u vremenu između ponekad nešto napiše. Hobi trenutno održava živim kroz literarne radionice, druženje s drugim piscima i čitanje njihovih priča, i vrebanjem na literarne natječaje. Dosad je objavio kratke priče u zbirkama FantaST: Projekt Tulipan i u 30. SFerakonskoj zbirci, Zagreb 3004.

Priča Kvartovska priča objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Puno nas ima neko neugodno iskustvo sa susjedom koji je odlučio prekršiti svaku stavku pravila o javnom redu i miru. A što je tek s prostorima koji su nam bili obećani da će biti pretvoreni u parkove, a koji zjape prazni? A što kada nam probleme rade zapravo tvrdoglave vile? Otkrijte to u gorko-slatkoj humorističnoj minijaturi iz pera Hrvoja Peradina, koja nam u kratkih nekoliko rečenica ima puno za reći o stvarnim i tragikomičnim iskustvima s ovih područja, a sve upakirano u ruhu urbane fantastike.