U pitanju je samo njegovo lijevo oko, rekli su.

U oku, u centru staklastog tijela, nalaze se sjene. Mozak te sjene tumači kao likove. Inače je zdrav, ničega nema, samo tih nekoliko sjena. Kada izvade oko, sve će se vratiti na staro. Neće pričati o utvarama, počet će mirno spavati noću. Bit će kao svako tipično desetogodišnje dijete. Kada mu izvade oko.

Rekli su.

A onda je, otprilike dva mjeseca nakon operacije, počeo pisati po zidovima. Možda ne baš pisati, više crtati nešto što je nalikovalo na slova i što su bila slova, samo mi to tada još nismo znali. Ležao bi u krevetu ili se igrao na podu, vedar i zabavljen kao dijete u nekom svom šarenom svijetu, a lijeva bi mu ruka naoštrenom olovkom iscrtavala sitne znakove na zidnoj tapeti. Slova su mu ponekad bila drhtava, često zamrljana i rijetko istog oblika, kao da ih nije sva crtala ista ruka. Samo, mi smo gledali kako ih piše ista ruka. Ona našeg sina. Jedna ruka koja ih je oblikovala u različitim rukopisima.

Naravno da smo ga odveli na novi pregled. Liječnici su bili ljubazni, radili su snimke i punkcije i nakon sati iscrpnih pregleda sjeli razgovarati s nama. Rekli su da je problem u ruci, u nadlaktici, nešto o vodi koja pritišće živce i tjera ih da šalju krive signale. Govorili su dugo i jezikom koji valjda samo liječnici razumiju. Kimali su jedan drugome glavom i tapšali nas po koljenima. Onda su nam obznanili da se takvo stanje kakvo je zadesilo našeg sina ne da tretirati, ali da je problem moguće odstraniti. Rekli su da će biti bolje, bit će zdrav, bit će veseo, bit će normalan. Jednom kad mu uklone ruku.

Rekli su.

A onda je, blizu mjesec dana nakon operacije, počeo šetati po zidovima. Tada su već sve niske zidne plohe bile ispisane i, kad bismo ušli u njegovu sobu, našli bismo ga kako kleči visoko pod stropom i sada desnom rukom ispisuje ista čudna slova na ranije netaknutoj plavoj zidnoj tapeti. Već je bio manje vedar i zaigran, ali i dalje prepoznatljivo dijete. Ako uspijete zanemariti da je tako visoko i u radnji koja ne priliči djetetu njegovih godina, što mi, naravno, nismo mogli napraviti.

Kada smo ga doveli treći put, liječnici su bili još ljubazniji. Drugu su ruku odmah obećali odstraniti, ali su ga uzeli na promatranje kako bi ustvrdili koji je uzrok nastranim šetnjama. Bili su veoma obzirni i nisu nas ostavili da dugo čekamo. Nakon jedva dva sata vratili su se sjesti s nama. Ovaj put nisu dugo objašnjavali. Naučili su da ih ne možemo pratiti, zbog čega su bili koncizni. Tumori u oba koljena, rekli su. Izrasline vrlo slabe gustoće koje po svom htijenju prkose gravitaciji. Proceduru za oporavak znamo, papire smo potpisali, odmah su ga zadržali, a mi smo umireni napustili kliniku. Sve će se vratiti u normalu kada konačno bude bez oboljelih udova.

Rekli su.

A onda su, nepuna dva tjedna nakon operacije, sobom počeli odzvanjati zvukovi. Ponekad su djelovali kao romorenje kiše, ponekad kao zujanje pčela, ali najčešće kao žamor udaljenog govora. Osim što u sobi nije bilo nikoga izuzev našeg sina. Pokušali smo razgovorom doprijeti do njega, dok se sada gotovo sve vrijeme odmarao u svom krevetu, međutim, bolest ga je očito izjedala i komunikacija s njim bila je teška. Većinom je ležao nepomično. Čak i kad bismo mu mijenjali pelene, koje je zbog svog stanja morao nositi, nije našim nježnostima davao puno pažnje. Ponekad bismo ga našli kako gleda u natpise na zidu dok mu suza teče iz onog preostalog, zdravog oka. Tužno je što bolest napravi od nevinog djeteta.

Kad smo se vratili u kliniku zbog zvukova koje je unutar dvadeset i četiri sata počeo proizvoditi bez prestanka, bio budan ili u snu, ušao je direktno u operacijsku salu. Liječnici tamo su zaista efikasni. Prije nego trepneš okom, glasnice su bile vani i naše je dijete trebalo ponovo biti normalno.

Bar su nam tako rekli.

Osim što je, tri dana nakon operacije, počeo levitirati. U početku jedva vidljivo, a onda i do pedalj od postelje. Svi znaju da to nije nešto što desetogodišnjaci rade i u klinici su nam objasnili da mu je napadnuto unutrašnje uho. Uz naš pristanak izvukli su mu svu tekućinu iz njega i veoma mi je drago reći da od onda novih pojava slične vrste nije bilo. Zapravo nije bilo novih bolesti bilo koje vrste.

Kako su nam rekli, tako je i bilo. Naš je dječak konačno postao normalan.

Ali onda smo otkrili da su šare zapravo pismo.

Mom je suprugu prije koji dan na ručak došao jedan važan kolega, kojem je otac visoko cijenjeni kroatist. Vidite, mi nismo imali pojma da naš sin zna glagoljicu, dok se gospodin nije popeo u njegovu sobu da ga maleni može pozdraviti, kako priliči dobro odgojenom djetetu, i ukazao nam na to da se upravo ona nalazi na plavilu zidnih tapeta.

Na našu veliku radost, gospodinovu ocu, koji je već neko vrijeme u mirovini, nije bilo mrsko navratiti da nam pomogne dešifrirati rečenice koje su sada popunjavale gotovo svu vidljivu površinu tapeta.

Suprugov kolega je bio u pravu. U pitanju je bila starohrvatska glagoljica. Zidovi su sadržavali stotine ispovijesti ljudi koji su prošli ovim prostorima. Njihove životne priče, strahove, nadanja.

To je bilo jučer. Danas smo, odmah jutrom, pohitali do Vas. Rečeno nam je da ste Vi na čelu ministarstva koje se bavi ovakvim stvarima. Došli smo Vam osobno reći da stvarno nismo znali. Ne želimo da ispadne da nismo dobri domoljubi. Zaista jesmo, i ovdje smo da Vam to pokažemo. Sina smo doveli s nama, u prizemlju je, nije nam ga bilo zgodno nositi uza stepenice. Ovom ga prilikom doniramo Vašoj cijenjenoj ustanovi i njezinim plemenitim ciljevima.

Zidne tapete s njim.

---

Nasljeđe © 2024. Iluzija O. Istini

Iluzija O. Istini, rođena i odrasla uz more, u potrazi za svojom pričom piše.

Priča Nasljeđe objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Nema boljeg nego odlične horor minijature. Iluzija O. Istini nas je počastila jezovitom, nelagodnom pričom čija je premisa u potpunosti čudna i uvrnuta.