Moram naći drugi posao, mislila je dok je praznog pogleda piljila u kompjuter pred sobom. 

Mogla bi raditi u konzulatu, mogla bi raditi kao prevoditelj, mogla bi raditi u turističkoj industriji – to su sve bili poslovi koji su Ivi obećavani kada je bila studentica talijanistike i safonistike. Nemoguće. Nakon studija prijavila se i na poslove pomoćnog kuhara, ali i za to su već radije zapošljavali Safonce.

“Treba mi štambilj za natrag”, rekao je visoki Safonac položivši papire na pult pred njom.

Uzela ih je s povišenog dijela pulta na svoju radnu površinu. Unijela je podatke u računalo, stisnula štambilj na papire i vratila ih gospodinu plavo-sivkastog tena. Zavalila se u stolac.

Prisjetila se koliko je uzbuđena bila kada je prvi puta nakon faksa mislila da ima budućnost. Kada joj je djed došao reći da je sreo starog prijatelja koji je sada predsjednik stranke Naprednih pravdoljubaca. Sva je nervozna i naivna otišla tom čovjeku u nadi da ima neko radno mjesto za nju. Debeli je predsjednik tada vodio privatne bitke s ravnateljicom Zavoda za zapošljavanje. Nakon nekog vremena promišljanja njegov je politički mozak pun empatije odlučio pomoći jadnoj maloj djevojci te je odlučio osnovati svoj Zavod.

“Oprostite, treba mi štambilj”, rekao je izgubljeni Safonac polažući jedan papir na pult.

Uzela je papir i unijela neke podatke u sustav. Pogledala je čovjeka ozbiljno.

“Vi nemate posao”, rekla je na safonskom.

“Ne, ali treba mi štambilj ako ga želim naći.”

“Nalazite se na Zavodu za zaposlene. Dat ću vam štambilj tek ako se zaposlite.”

“Ali, treba mi štambilj ako se želim zaposliti.”

“Idite na Zavod za zapošljavanje.”

“Ali, tamo su mi rekli da mi ne mogu pomoći sve dok nemam vaš štambilj.”

“Niste zaposleni, ništa od štambilja”, rekla je ravnim glasom i vratila mu papir.

Dok je on, zbunjen, još neko vrijeme stupao na mjestu, ona se ponovo udubila u stolac i predala svojim mislima.

Zavod je bio pun pogodak za debelog, ta više je ljudi zaposleno nego nezaposleno. Još kada je uspio sve institucije učiniti ovisnima o svojoj djelatnosti, kao da je dobio na lotu.

“Oprostite.” Novi je Safonac ušao u prostoriju i zastao na prvom dijelu pulta koji se nalazio prije Ive. “Možete mi reći koji je ono font potreban za papir za promjenu radnog mjesta?”

Povišeni je pult obuhvaćao dva radna mjesta, snižene radne površine Ivi s desne strane i momka njoj s lijeve.

Momak je digao iznenađen pogled prema Safoncu.

“Dobro, kaj mene pitaš? Rekel sam već da ne razmem vas tovare.“

Iva je uzdahnula i posegnula u kutiju pored sebe. Uzela je jedan papir i stavila ga na pult.

“Ovdje su sve upute vezane uz font, debljinu papira, boju i rokove.”

“Ja ne znam kak ti njih razmeš, ko da govore drugim jezikom”, rekao joj je momak.

“I govore”, odvratila mu je, osjećajući da joj komadić duše odlazi.

“A da, Iva, pa ti si studirala, kaj ono, talijanski i dalmatinski, kaj ne?”

“Aha.”

“Ja te Dalmoše nikak’ da skužim, ono, daj govori hrvatski.”

Nastavio se igrati svojim papirom. 

Iva ga je promatrala. Nikada nije bila sigurna šali li se ili je ozbiljan.

Kroz prozor su mogli vidjeti kako je stigla nova skupina Safonaca. Stajali su vani i pregledavali papire.

“Od kud su se pak svi oni stvorili?”

“Ti, Mika, kužiš da su svi oni iz svemira?” Pogledala ga je ozbiljno.

“Dalmoši? Pa nekad si i mislim, da, tak se i ponašaju.”

“Oni nisu Dalmoši, oni su izvanzemaljci, dolaze iz Safonije.”

“Ne vjerujem ti ja u to, u izvanzemaljce.” Nasmijao se Mika.

Iva se sada razbjesnila.

“Dobro što misliš zašto imaju plavo-zeleni ten?”

“Pa kaj ja znam, jedu previše ribe. Isto kak crnci previše vremena provode u blatu, zakaj su crni?”

Iva se ponovo uvalila u stolac i širom otvorenih očiju buljila je u ekran. Nećak od debelog bio je posebna vrsta uništavača duše.

***

U jedan u noći probudio ju je zvuk mobitela. Znala je da će požaliti ako se javi. Pogledala je tko je. Pisalo je “Masna brnjica”. Mijenjala mu je ime svaki put kada je postojalo nešto novo čime bi je iživcirao.

“Slušaj, mala”, započeo je glas s druge strane, “imam ovdje hrpu Safonaca, sletjeli su upravo sada. Ništa ih ne razumijem. Trebam tvoju pomoć, da si odmah došla na L3.“

“Jedan u noći je”, promrmljala je.

“Reci to svemirskim vrtlozima. Oni su sada tu, sada ih treba obraditi. Dolazi odmah”, rekao je i poklopio.

“Zašto si ne zoveš dragog Mikicu”, promrmljala je. “Nesposobna budala.”

Promijenila mu je ime u mobitelu na “Seljačina” i krenula se spremati.

***

Kada je došla na L3, pedesetak nesretnih Safonaca okruživalo je debelog. On im je psovao svemirsku mater kako je najbolje umio.

S podočnjacima i ravnodušnim pogledom upitala ih je tiho: “U čemu je problem?”

Jedan ju je Safonac zamijetio i okrenuo se prema njoj. 

“Reci čovjeku da hoćemo natrag novce.”

“Ovaj kaže da hoće natrag novce”, rekla je tako da ju je debeli jedva čuo.

“Nema, doveo sam vas ovdje, to su moji novci sada.”

Iva je prevela.

“Ali nisi nam našao posao, daj novce natrag.”

“Ako nemate posao, imate Zavod za zapošljavanje, neka vam oni traže.”

“Čuli smo da nam oni neće pomoći ako nemamo vaš štambilj.”

“Nema štambilja ako niste zaposleni”, nadodala je Iva.

Svi su je pogledali.

“Kakvog to smisla ima? Dovedete nas ovamo i to je to? Ne možemo dalje bez vašeg štambilja, ali ne možemo ni natrag bez njega!”

Sada su svi poludjeli, digla se prava buka. Krenuli su prema Ivi. 

Iva je ustuknula korak i rekla: “Trebali ste o tome prije razmišljati. Prvo se nađe posao, a onda se dođe ovamo.”

Bijesna ju je gomila trenutačno mrzila više od debelog. On se polako počeo povlačiti.

“Super ti ide, Iva, samo tako nastavi”, doviknuo je dok je klizio u mrak.

Ostala je sama s hrpom nezadovoljnih Safonaca.

Nalazili su se na velikom mračnom parkiralištu. Na izlazu je iznad glava svijetlilo veliko neonsko L3. Bilo je to pristanište svih svemirskih putnika. 

Ivi je ionako već bilo dosta svega, samo je čekala da je netko ubije. 

Prije nego što je situacija eskalirala, jedan se vitak Safonac izdvojio i počeo smirivati svoje sunarodnjake. 

“Kako možemo riješiti ovu situaciju?” upitao je Ivu.

Iva ga je pogledala zbunjeno. Nikada nije razmišljala o rješenjima. Samo je iz mjeseca u mjesec pratila svaku novouvedenu uredbu.

Prvo su bili manja općinska ustanova u kojoj je obrađivala pokojeg Safonca i tu i tamo kojeg Talijana. Naravno, Mika je od samog početka glumio da ima nekog posla. Zatim su uspjeli dobiti neke županijske fondove pa su se pretvorili u malo veću operaciju, čak su i zdravstveno i dopunsko počeli ovisiti o njima. Uveli su poslovnicu u svaku županiju te su s vremenom počeli obrađivati ne samo zaposlene strance, već i sve ostale zaposlene građane. Jednom kad je debeli ušao u sabor, nitko ih više nije mogao zaustaviti. Uspio je uvjetovati i svaki pokret Zavoda za zapošljavanje svojim odlukama.

Iva je sve to vrijeme ostajala na istoj poziciji, dok je debeli sve svoje rođake pozapošljavao iznad nje. 

Kako riješiti tu situaciju?

“Prema uredbi 5 Pravilnika, netko bi vas mogao zaposliti i tada bih vam mogla dati štambilj”, rekla je.

“Neće nas nitko zaposliti ako nismo na Zavodu za zapošljavanje, jer nitko neće dobiti novac da nas zaposli”, odgovorio je vitki.

“A ne možemo biti na Zavodu za zapošljavanje ako nismo dobili suglasnost Zavoda za zaposlene”, pridodao je Safonac s ukošenim obrvama.

Iva je dalje razmišljala.

“Mogli biste se prijaviti kao C1 turisti, u tom slučaju mislim da možete kući već za par dana.”

“Dobro, a što je s našim novcima i poslom? Nismo došli ovdje dati novce i vratiti se”, odgovorio je prvi.

“Mogli biste se vratiti na Safoniju kao C1, tamo naći posao i onda se vratiti?”

Sada je već bila okružena gomilom Safonaca. Bili su joj preblizu i nije postojao način da pobjegne. Trudila se izmisliti neko rješenje, ali jedino je uspijevala zamisliti smrt debelog.

Zato je izgledalo da su Safonci došli do rješenja.

“Mi ćemo sutra doći po štambilj”, rekao je Ukošeni. “To je jedino rješenje koje postoji. I ti ćeš nam ga dati. Nećeš se pozivati na nikakve propise.”

“Nećemo imati posao i dat ćeš nam štambilj”, ponovio je vitki, stavivši svoje dugačke prste na njen vrat. “Ako samo i pomisliš ne učiniti kako kažemo…”

Naježila se. Nije joj stegnuo vrat, ali, osjetivši njegove hladne kožaste prste, srce joj je palo u noge. Nije vidjela nikakav izlaz.

***

Ležala je u krevetu širom otvorenih očiju i buljila u strop. Nije ni oka sklopila te noći. Razmišljala je cijelo vrijeme, ali nikakva nova misao nije se pojavljivala.

Rano ujutro zvonio joj je telefon. Na ekranu je pisalo “Debeli kukavica”.

Stisnula je zelenu slušalicu i nije rekla ni riječi.

“Iva? Si živa?”

Uslijedilo je par sekundi tišine.

“Dobro je, živa si, slušaj. Imam rješenje. Kako mi to prije nije palo na pamet, pa ovo ne samo da je rješenje za probleme od jučer, nego će nas još više obogatiti.”

Napola ga je slušala, više se fokusirala na grč u želucu s kojim je ubrzo morala krenuti na posao.

Izložio joj je cijeli svoj plan. Otvorit će poslovnice Zavoda na Safoniji.

Nije imala previše snage loviti detalje, ali uhvatila je ono najbitnije. Ujutro ne mora na posao, leti na Safoniju.

“A tko će raditi u Zavodu?“

“Pa Mikica“

“Mikica ne zna safonski.“

“Ma Mikica jedva hrvatski zna, k’o da će ga to spriječiti, samo će štambiljati sve što bude pred njim.”

To je Ivi bilo sasvim u redu. Ili će ga ubiti ili će ilegalno štambiljati tko zna što. Bitno da ona ne krši zakone.

Put na Safoniju nije bio jeftin, ali i to je debeli sredio. Put je za Zemljane bio i težak, tako da je to značilo da se neko vrijeme ne bi mogla ni vratiti kući. Što joj je isto odgovaralo. Barem nekoliko dana neće dušu gubiti uz Mikicu, odmorit će.

***

Putovala je u tijesnoj tubi uz jednog Safonca, koji je cijelo vrijeme mislima pomicao staklenku vode koja je trebala biti pričvršćena uz zid.

“Sorry, nervozan sam”, rekao joj je kad ga je ošinula pogledom.

Put je trajao četiri sata, ali nikakva tehnologija nije bila dozvoljena. Ni najobičniji androidi nisu smjeli biti uključeni. To je naizgled oduljilo putovanje.

Uvijek se čudila kako je put u drugu galaksiju bio tako brz. Da dođe do bake u Slavoniju trajalo je dulje.

“Ja sam Sim”, predstavio joj se Safonac.

Sigurno je mislio da je liječnica. Liječnici su tamo bili jako cijenjeni i upravo su oni masovno odlazili raditi u te svemirske krajeve. Liječnici i nastavnici.

“Ja radim u nekoj tvornici, u skladištu, uglavnom slažem karton. Prilično ponavljajuće radnje, pa mi nije problem istovremeno imati telekinezu i sa strane nešto raditi na internetu”, podijelio je s njom.

“Što radiš sa strane?” pitala ga je.

“Pa učim za jedan drugi posao. Polažem taj, recimo, tečaj.”

Safonci su na Zemlju dolazili raditi fizičke poslove. Uzevši u obzir da su imali telekinezu, bio im je to odmor. Neki su se mogli posvetiti svojim hobijima dok su telekinezom obavljali zemaljski posao.

“Kako to da se vraćaš?” pitala ga je. “Znam da nitko ne voli ova putovanja. Ne znam jel’ i vama ovako fizički naporno kao i nama?”

“Uvijek je najsigurnije biti doma.” Nasmiješio se. “Šalu na stranu, načuo sam nešto. Načuo sam da će promijeniti zakon vezan uz vanjske zaposlenike. Nekako sumnjam da je to dobra stvar, do sada, svaki put kada su nešto mijenjali, uveli su nam još više obveza i štambilja i papirologije.”

Sim se smijao. Njegovo je društvo prestalo koristiti ekvivalent papiru još prije mnogo stotina godina.

“Položim još taj ispit, pa ću se konačno moći baviti onim čim želim”, dodao je.

Iva je sjetno gledala u pod tube.

“Vidimo se nakon što izađeš iz komore”, dobacio joj je kad je napuštao tubu nakon slijetanja.

***

Nakon tjedan dana provedenih u posebnoj komori, koja je ljude trebala fizički pripremiti na pomalo drugačiji život, konačno je mogla sudjelovati u stvaranju Zavoda na Safoniji. Iz nekog je razloga mislila da će biti jedina osoba zadužena za taj posao, pa je tjedan dana razmišljala o svim svađama koje će započeti kako bi se njezina institucija uspostavila. Konačno je bila faca koja će nekom Safoncu reći da je bolje da ušuti jer će njen ured biti velik koliko ona želi. 

Da, Limi, imamo intergalaktičku dozvolu za dodjeljivanje V2 papira! Ali i da nemamo, ne treba nam, jer nema tog boga u vašim zakonima koji bi nas sprečavao u slanju pisama na Zemlju! Sanjarila je svoju svađu s visokim Safoncem, znajući da im osobito smeta uporaba papira i traženje dozvola.

Ovo je konačno bio njezin trenutak. Napredovanje koje je svih ovih godina radeći za debelu budalu čekala.

Ipak, ispalo je da neće upravljati podizanjem zgrade. Zgrada je već bila tamo. Kako su to tako brzo izgradili, nikada joj neće biti jasno. Učeći o njima na fakultetu, znala je da je njima i sama tehnologija kojoj su zemljani težili bila stvar prošlosti. Toliko su napredovali da su se bavili samo intelektualnim radovima u koje su svrstavali i telekinetičke aktivnosti – prve i druge vrste. Ipak, morali su postojati i “niži” poslovi. Netko je trebao i njih raditi. Nije joj samo bilo jasno tko i kakvi su to poslovi točno. Možda su niže poslove radili samo na Zemlji za nešto dodatne zarade. Iako, na Zemlji su fizičke poslove obavljali telekinezom, pa bi se to ubrajalo u intelektualni rad, ali druge vrste. I nije joj bilo jasno zašto nitko od njih nije mogao biti liječnik. Kad su ih toliko cijenili i budući da su svi zemaljski liječnici već otišli njima, zašto oni sami nisu mogli ući u tu profesiju. Bila je prilično sigurna da to nije niža vrsta posla.

Ipak je ispalo i da neće u potpunosti upravljati safonskim Zavodom. Našao se na tom položaju neki safonski lobist za kojeg se sjećala da ga je znala viđati s umišljenim napuhankom.

Ali pripala joj je čast da pouči sve radnike politikama Zavoda, čast da ih istrenira, uspostavi red. I na kraju krajeva, da radi za istim pultom za kakvim je i radila, samo što ovoga puta neće raditi kraj retardiranog Mikice, nego će dobiti sebi podređenu osobu, safonsku radnicu “niže vrste”. Bilo joj je rečeno da je Lei posebno nazadna i to ju je na neki način radovalo. Konačno će upoznati to mitološko biće, Safonca koji obavlja posao niže vrste.

Čim je vidjela Lei bilo joj je jasno o čemu svi pričaju. Pri samom pogledu na bilo kojeg Safonca bilo je jasno da oni ne gube vrijeme. Obavljali su barem dvije radnje istovremeno. Čak su, razgovarajući s nekim, istovremeno obavljali drugi posao. Ili su telekinetički sastavljali kutije kao Sim, ili su programirali novu aplikaciju za daljinsku telekinezu (za par je godina postala veliki hit).

Lei je bila prisutna. Nije imala dvije aktivnosti. Kad je razgovarala s Ivom, to je bila jedina aktivnost u kojoj je sudjelovala.

Uz tu veliku manu, znala je engleski i počela je učiti hrvatski. Nijedan se Safonac ne bi podvrgnuo tako uzaludnoj praksi. Mnogi su na čipovima u svom mozgu imali instalirane razne prevoditeljske programe zbog kojih baš nitko nije učio strane jezike.

Lei očito nije bila najbistrija. Iva se pitala ima li ona uopće te čipove u mozgu.

Dijelile su svoj mali pultić u safonskom Zavodu.

“Koji font trebaju koristiti ako žele da nas zemaljski Zavod obavijesti o promjeni radnog mjesta?” upitala ju je kad su počele raditi.

“Excel”, odgovorila je Lei.

Iva se nasmiješila. Voljela je svoje novo staro radno mjesto.

***

“Vraćam se dolje, ali na novo radno mjesto.” Položio je papire na pult jedan Safonac.

Papiri su poletjeli pred Lei, a tipke na tipkovnici su se spuštale, pa podizale dok su podaci unošeni u sustav.

“Moramo poslati pismo zemaljskom Zavodu, pa onda čekamo njihov odgovor da vidimo hoće li to biti moguće”, odgovorila mu je Lei dok je Iva, uvaljena u stolac prčkala po mobitelu.

“Ali ja bih trebao ići već prekosutra, je li moguće to srediti do tada?” upitao je on.

“Sve ovisi o svemirskim vrtlozima, o prometu na Zemlji i o brzini kojom će tamo netko pregledati ovaj zahtjev. Ali imajte i na umu da ste koristili krivi font. Zamolila bih vas da ovo pretipkate tako da font bude Outlook.”

“Excel”, dobacila je Iva ne dižući pogled s mobitela, pa se brzo ispravila. “Ovaj, ne, Tahoma.”

“Tahoma”, ponovila je Lei.

Iva se cerila buljeći u mobitel, dok je Safonac bijesno izašao iz ureda.

“Nezadovoljni su”, rekla joj je Lei kada su ostale same.

“Mhm”, promrmljala je Iva ne odvajajući pogled od ekrana.

“Pola toga što radimo nema smisla.”

Lei je očito očekivala veću interakciju, ali nije dobivala nikakav odgovor.

“Najmanje smisla ima to što ako su nezaposleni, a žele naš štambilj ako prvi puta žele naći posao na Zemlji, trebaju prvo štambilj od Zavoda za zapošljavanje. Koji ne postoji ovdje, pa moramo slati dopis Zavodu za zaposlene na Zemlji, a oni moraju kontaktirati Zavod za zapošljavanje, pa tim putem sve ide do nas. I to sve poštom? Svemirskom poštom?”

Iva je osjećala pogled na svom licu, ali bilo joj je previše zabavno da bi se zamarala doživljavajući Lei. 

“On je neka slavna osoba?” približila joj se Lei.

“Ne”, odgovorila je Iva. “To je Mikica, on je radio sa mnom.”

“Aha, prijatelj.”

“Nije mi on prijatelj! Samo radi neke nevjerojatno glupe YouTube videe.”

“Zašto stalno gledaš nešto što je glupo?”

“Ne bi ti shvatila, Lei.”

***

“Šef”, bliještila su slova na mobitelu. Javila se.

“Čuješ, Iva, imam novi poslić za tebe”, čula je glas s druge strane. “Osnovat ćemo Zavod za zapošljavanje tamo kod tebe.”

“Opa”, uzvratila je. “Kako to?”

“Pa bilo bi jedino fer da i oni dožive potpune institucije kao što ih i mi imamo. Naravno da su nezadovoljni ako smo im dali samo jednu.”

Imalo je smisla. Iva se opet radovala. Moći će glumiti šeficu i poučavat će sve o novom Zavodu. Odmah se uputila na lokaciju. Rečeno joj je da je zgrada u procesu nastanka. Na njoj je samo da organizira radnu snagu i uputi ih u poslove.

Zgrada je već nastala dok je ona stigla tamo. Nalazila se u podnožju velikog kratera. Hladnoća je bila nepodnošljiva. Cvokotala je. Čekalo ju je petero potencijalnih radnika.

Nije imala vremena ni želje pretvoriti se u sigu. Rekla im je koje dokumente da potraže na internetu, neka si prevedu pomoću svoje aplikacije i neka ih nauče do sljedećeg puta. Sve će ostale informacije poslati mailom.

Zadovoljno se vratila u svoj Zavod.

Dočekala ju je ponešto drugačija situacija.

Pult koji je bio dug i koji je obuhvaćao dva mjesta pretvorio se u jedan mali pultić pored kojeg se sada nalazio ured. Na vratima je pisalo “Lei Ololo – Voditeljica odnosa.”

Voditeljica odnosa? Ona je bila voditeljica odnosa, Iva.

Brzim je pokretima kucala po Leinim vratima.

“Lei, što je sad ovo?” upitala je kad je konačno upala u taj mali ured svijetlo plave boje.

Lei je nasmiješeno stajala za svojim stolom.

“Pa, ja sam sada voditeljica odnosa”, odvratila je.

“A što sam onda ja?” pitala je Iva otresito.

“Pa ti ćeš upravljati onim novim Zavodom, nećeš li?”

Stajala je zbunjeno usred njenog ureda. Očekivala je da će ostati u svom Zavodu zadužena za odnose i za svoju jednu podređenu, dok će novim Zavodom upravljati iz daljine. Nikako nije planirala napustiti svoj Zavod ili, još gore, preseliti se u onu ledenu zabit.

“Odakle ti uopće dozvola za ovako nešto?”

“Tvoj šef me zvao, Iva. Ali ništa ti ne brini.” Krenula je Lei prema njoj te joj je stisnula ruke. “Kažem ti, ideš tamo u novi Zavod i radit ćeš ono što radiš najbolje, postavit ćeš jednu cijelu instituciju.”

Oči su joj pokušavale pratiti brzinu misli dok ju je Lei ispraćivala iz svog ureda.

***

“Kak se Dalmoš splašil!” kričao je poznati glas s mobitela.

Iva je bila zamotana u veliku hoodie dekicu, sklupčana na ergonomskom uredskom stolcu s bradom naslonjenom na stol. Nosom je prebirala po YouTubeu kada je trebala naći sljedeći video.

Još joj je samo nedostajao topli čaj kojeg je ostavila na pultu, ali morala se pomiriti s time da je jedina osoba koja nema telekinezu. Odmotavanje i izlazak u hladan zrak nije bila opcija.

“Zar ne postoji tamo neki posao koji mogu obavljati kao ovaj beskućnik ovdje?” Neki je Safonac ljutito pokazao prema Ivi.

“Nisam beskućnik!” pokušala je uzvratiti, ali joj je grlo zaštekalo. Počela je kašljati.

“Evo, ona će na bolovanje, hoćete li meni dati njen posao?“ nastavio je Safonac.

“Gospodine, ona je voditelj odnosa Zavoda za zapošljavanje Safonije. Vi ipak tražite posao na Zemlji”, uzvratila je Safonka koja je okupirala radnu površinu do Ive. “Ali kako sam Vam već rekla, vratite se kući, javit ćemo Vam kada nešto nađemo.”

“Pa čekam već tri mjeseca! Dijete nam se brže od toga izlegne!”

Kad je nezadovoljnik izašao, Lei Zavoda za zapošljavanje okrenula je glavu prema Ivi. Gurnula je svoju dugu ruku na njezinu stranu i zaustavila njen video.

Iva je protestirala, ali to se pretvorilo u kašalj.

“Bolesna si”, rekla joj je nova Lei. “Kada ćeš napokon otići kući?“

Iva ju je gledala izbuljenih očiju. Kamo kući? Što će tamo? Tko će upravljati odnosima?

Što ako netko neće znati čemu služi obrazac T20? Što ako netko neće znati koji font se koristi kod poništavanja zahtjeva?

Ali osjećala se sve gore. Ta ledena klima nije bila za nju. Morala je naći jednog od onih mnogobrojnih liječnika koji su stigli na ovu planetu.

A zatim je morala razmisliti o tome da nekako nađe put natrag u Zavod za zaposlene.

***

S posebnom se elektronskom uputnicom našla na Institutu za ljudsku biologiju. Izgleda da su tako nazivali bolnicu za ljude.

Bila je to ogromna zgrada obložena pametnim staklom. Nitko nije mogao vidjeti u prostorije, ali kada bi službe reda imale opravdani razlog, staklo se na zahtjev pretvaralo u prozirno. Isti je princip bio primjenjiv i s unutrašnje strane.

Iva je sjedila u hodniku čekajući svoje ljudsko lice. Bilo joj je već dosta gledanja u ista, čvrsta, plavkasto siva lica Safonaca. Uvijek ista hladnoća, uvijek ista službenost, uvijek ista racionalnost. Svih tih mjeseci provedenih na toj planeti nije srela ni jednog čovjeka. Radovala se konačnom susretu sa svojom vrstom.

Pred nju je izašao Sim.

“Što ti ovdje radiš?” šokirano je zakašljala.

“Rekao sam ti da ćemo se sresti”, odvratio je s poluosmijehom.

Bio je jedini Safonac kojeg je vidjela da se pokušava nasmijati.

“Samo što sam mislio da ćemo se vidjeti na drugoj strani”, dodao je.

“Kako to misliš?” upitala ga je zbunjeno.

“Nema veze”, ispalio je. “Ne dobivamo ovdje baš puno ljudi.”

“Zar vam nisu svi liječnici ljudi?” upitala je Iva.

“Ah, ma da. Mislio sam, pacijenti.”

Iva je razmišljala da joj to valjda ima smisla. Jedini ljudi osim nje na toj su planeti liječnici i nastavnici. Oni se valjda ne razbolijevaju toliko često. Ne moraju raditi kraj ledenih kratera.

Mislila je kako je to čudna zgrada dok ju je vodio pustim hodnicima. Što će im tako velika bolnica, a nemaju bolesnika?

“Što ti ovdje radiš?” upitala ga je ponovno, sjetivši se da prvi puta nije dobila odgovor.

“A ja sam se ovdje zaposlio. Pričao sam ti da moram još ispit položiti”, rekao je.

“Zar si onda i ti liječnik?”

“Ne baš.”

“Što onda radiš u bolnici?”

“Nije to baš…”

Na vrijeme su stigli do još jedne staklene prostorije. Tamo ih je dočekao jedan Safonac sav u bijelom ruhu. Primio je Ivu za ruku i blago je povukao k sebi u prostoriju.

Iva se počela osjećati uznemireno.

“Razodjeni se”, uputio ju je Safonac dok je palio jedan od nekoliko uređaja u prostoriji. “Moraš gledati u ovaj zid.” Pokazao je prema neprozirnoj staklenoj površini. “Iz ovog ćeš stroja dobiti upute ako će nešto trebati izvršiti.“

“A gdje je liječnik?” tiho je izustila.

“Tamo.” Pokazao je Safonac staklo prema kojem se trebala okrenuti. “Sad se razodjeni, pa možemo početi.”

Vrata je zatvorio za sobom, a nju je ostavio samu u prostoriji. 

Stajala je neko vrijeme zbunjeno gledajući svoj odraz u zidu iza kojeg se navodno nalazio liječnik. Hoće li doći? Hoće li me samo promatrati? Osjećala se kao u zatvoru. Oni nju vide, ona njih ne. Da je bila kod kuće, mogla je samo otići do ljekarne i kupiti neki sirup, neke tablete, par dana u krevetu i bila bi dobro. Ovdje ju je čekalo tko zna što sve još ne.

“Skini se”, došla je uputa iz stroja kojeg je Safonac upalio.

Počela se razodijevati. Od svih čudnih iskustava, ovo joj je bilo najčudnije. Gola je morala stajati pred zrcalom. Nakon nekog vremena pustili su nekakvu maglu u prostoriju, koju je za nekoliko minuta usisala ventilacija na stropu. To sve je trajalo oko dvadeset minuta. Dovoljno dugo da preispita svoj čitav život. Što joj je sve to trebalo?

Nakon što ju je žarki bliesak skoro oslijepio, dobila je uputu da se odjene i izađe na hodnik.

Kada je izlazila iz prostorije, začula je blagu tutnjavu iza sebe. Zastala je na ulazu i okrenula se. Zvučalo je kao da netko s druge strane tog staklenog zida pokušava provaliti u prostoriju.

Sim se stvorio kraj nje, ispratio je iz prostorije i zatvorio vrata.

“Što je to bilo?” upitala je znatiželjno.

“Ništa”, odgovorio je manje veselo nego inače. “Pričekaj ovdje i začas ćeš dobiti svoje rezultate.”

“Kakve rezultate?” Bila je zbunjena. “Pa nisam još liječnika vidjela.”

“O, ali on je vidio tebe”, odgovorio joj je te se povukao u drugu prostoriju.

Tisuću joj se pitanja stvaralo u glavi i nijedan odgovor nije imao smisla. Samo je željela izaći iz te zgrade.

Kada je konačno izašao Safonac s rezultatima, nestrpljivo ga je počela požurivati. Bez oklijevanja, izvadio je injekciju i zabio joj je u ruku. Stajala je u nedoumici.

“Sada možeš kući, naspavaj se, i kad se probudiš bit ćeš zdrava”, savjetovao je.

Nije se mislila protiviti tome.

***

Put ju je odveo do Zavoda za zaposlene. Ako je Lei još bila tamo, morala joj je pomoći. Nije znala je li to djelovanje injekcije, ali postajala je sve paranoičnija. Nije vjerovala nikome i nije vjerovala da će se probuditi ako ode spavati.

Našla je Lei u njenom uredu. Na vratima joj je sada stajalo “Lei Ololo – Voditeljica Zavoda.” Kad se to dogodilo? Kako je maloumna Safonka završila kao voditeljica Zavoda skoro pa preko noći?

“Mogu li se vratiti ovdje raditi?” bila je prva stvar koju ju je upitala.

“Pa bok i tebi, Ivo”, uzvratila je Lei. “Što ti ovdje radiš? Jesi li dobro? Izgledaš loše.”

“Bila sam upravo u bolnici”, odgovorila je Iva.

“Ali mi nemamo…” Nasmiješila se Lei. “Ali zar ti nije dobro tamo gdje si sada?”

“Krater je hladnjača koja će me ubiti. Stalno sam bolesna.”

“Šteta, šteta. Ali ja nemam nikakve koristi od tebe ovdje.”

“Želim kući”, izlanula je iznenadivši sama sebe.

Legla je na njen kauč. Lei je imala kauč, nije mogla vjerovati.

Počela joj je pričati o Simu, o bolnici, o čudnom lupanju. O tome kako je on znao da će se ponovno sresti i kako je trebala stajati gola pred zrcalom, te ju je liječnik navodno na taj način pregledao.

Izjadala joj se kao staroj prijateljici.

Lei je nasmiješeno sjedila kraj nje. Stavila je svoje dugačke prste na njezinu kosu.

“Pa mogu ti i odati tajnu, Ivo”, rekla je na kraju. “Ionako ćeš i sama doći do zaključka. Je li se ikada ijedan liječnik vratio kući?”

Iva je zapanjeno buljila u strop iznad sebe.

“Pa, eto ti odgovora. Taj Institut zapravo služi našem istraživanju ljudske biologije, nije to nikakva bolnica. Poslužila je tebi kao bolnica. Vjerojatno si jedini čovjek koji zapravo radi na Safoniji, pa su odlučili pružiti ti taj luksuz.”

“Ali što je sa svim liječnicima? I nastavnicima?”

“Pa, vršimo na njima istraživanja. Navodno su među pametnijima vaše vrste, pa su savršeni za naše eksperimente. Vjerojatno su jednog od jadnika između eksperimenata stavili iza stakla da te liječi.”

“Ali, na daljinu?”

“Daleko smo mi napredovali.”

Iva je bila bez riječi. Sve što se u zadnjih nekoliko mjeseci dogodilo konačno je imalo smisla, ali nije znala što da učini s tim informacijama. Nisu li te informacije zabranjene za ljude? Morala je kući.

“Samo ti spavaj, Ivo.” Podragala ju je Lei po glavi. “Još uvijek teško dišeš, bit će ti lakše dok zaspiš. Najbolje da ovdje provedeš noć, ja ću ti otići po deku.“

Dok je Lei izlazila, Ivi je sinulo. Lei nije bila glupa, bila je podla. I najgluplji Safonac mora biti daleko pametniji od najpametnijeg Zemljana. Tako je došla na mjesto na koje je došla. Tako je nju izbacila s njenog mjesta. Bilo je očito da je se htjela riješiti, a koji je bolji način nego dijeljenje znanja koje samo Safonci smiju posjedovati.

***

Iva je posrtala kroz hodnike Zavoda tražeći gdje su premjestili sobu s pošiljkama. Kapci su joj bili sve teži, ali nije se dala.

Pokušavala se prisjetiti je li uopće ikada razgovarala s nekime tko se vratio sa Safonije. Što je ona uopće tamo radila? I zašto bi joj Lei dozvolila da se vrati kući, osobito sada kada ima sve te vrijedne informacije.

Pošta je odlazila u srijedu u 23 sata. Nadala se da je srijeda, jer 23 sata bila su blizu.

Kada je konačno pronašla prostoriju, morala je naći paket koji bi joj odgovarao. Imala je sreće pa je tijekom svoje bolesti smršavila i stala je u jedan sasvim pristojan paket. Smjestila ga je na paletu, kako se nitko ne bi morao mučiti dižući je, pa se zavukla u njega. Iz unutrašnje se strane tako stručno zapakirala da sama sebi nije vjerovala da joj je to prvi put.

U paketu ju je već lovio polusan. Kada je čula da su došli po poštu, laknulo joj je. Nakon dosta komešanja vjerovala je da se nalazi u poštanskom vozilu za Zemlju. Konačno je usnula.

***

Nije se sjećala puta, niti kako je stigla kući, ali sjećala se sreće koju je osjećala kada se probudila u svom krevetu. Konačno je bila kod kuće.

Bila je u potpunosti zdrava. Izgleda da je Sim ipak nije pokušavao ubiti. No morala je još neko vrijeme odmoriti.

Budući da nije imala nikakve nove kompetencije, Zavod je bio jedino mjesto na kojem je mogla raditi. Kad se oporavila od puta, tamo se i vratila.

“I kak je u Dalmaciji?” pitao ju je Mikica, koji je sada sjedio na njenom starom mjestu.

Nasmijala se.

“Grozno, jedva sam čekala da se vratim”, odgovorila je.

“Pa vidiš da su i oni tu stalno, ni njima tam nije lepo.”

I donekle je bio u pravu. Sada joj je bio šef. Nije vjerovala da mora njemu odgovarati. A on je imao jedinstven način komunikacije sa Safoncima. Ili im je zaštambiljao papir ili ih je rukom potjerao van.

Imao je političko zaleđe, pa mu je ionako bilo svejedno. Zavod nitko nije mogao zatvoriti. A postojala je i dobra šansa da će on postati novim ravnateljem Zavoda. Debeli je opet vodio pravnu bitku s ravnateljicom Zavoda za zapošljavanje, zbog istoimenog Zavoda na Safoniji. Sigurnije je bilo prebaciti sve na Mikicu.

“Evo štambilj i vidimo se za mjesec dana”, rekao je Mikica štambiljajući nekoj dami papir.

“Ti znaš da ona nije zaposlena?” upitala ga je Iva.

“E, dok tebe nije bilo uveo sam neka nova pravila. Imaš sise, imaš štambilj.”

Iva se odvalila smijati. To nije bilo pravilo koje bi ona sama donijela, ali uzevši u obzir tajnu operaciju koju su Safonci kod sebe vodili protiv ljudi, možda je bilo vrijeme da ona osmisli neka svoja pravila. Zapravo se nalazila na savršenom radnom mjestu za takav zadatak. Mikicu je bilo lako nagovoriti na bilo što, a Glavonja će uvesti kao pravilo štogod bi ga moglo obogatiti. Bila je u savršenoj poziciji da s jedne strane oteža liječnicima i nastavnicima odlazak na Safoniju, a s druge strane da putujućim Safoncima zagorča život. A znala je već i kakav će novi propis osobito zagorčati život Lei.

---

Zavod © 2024. Mateja Matišić

Mateja Matišić živi u Koprivnici. Svjetovni posao radi u Zagrebu. U slobodno vrijeme pokušava što više pisati.

Priča Zavod objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ova kratka priča upoznaje nas s izvanzemaljcima i vodi na cijeli novi planet, ali u suštini ostaje pravim prikazom mnogima poznate hrvatske birokaracije kao i hrvatskog mentaliteta. Zavod je znanstvenofantastična satira koja se pitko čita i koja nas je dobro nasmijala jer jedino što nam preostaje je da plačemo nad besmislicom administracije i korumpirane politike.