Jednom u godini – svaki put neki drugi dan – Mrtva Ana dolazi u selo i kuca nam na vrata. Znamo da je to ona – uvijek to znamo – jer njeno je kucanje… nekako drugačije. Nešto je strano u njemu, nešto što ne pripada ovom svijetu. Nešto tuđinsko našim životima. Anino je kucanje… pa, najpribližnije što mogu reći je – mrtvo.

Što to znači?

Teško je objasniti. Začujemo jedno kucanje. Jedan kucaj. Kuc. I to je to.

(prizor: u kuhinji za večerom sin podiže pogled s tanjura i okreće se prema vratima. “Jel to neko udario u vrata?” pita. Otac i majka ne dižu glave od juhe. Majčina žlica u ruci drhti, juha se izlijeva i uneređuje stolnjak. Otac šapuće, i dalje ne podiže pogled: “Budi tiho i ne miči se.” Dječak pita: “Zašto?” Očev pogled nastavlja biti dolje. Kap znoja cijedi mu se niz sljepoočnicu. Niz lice. Niz bradu. Kapne u juhu. On šapće: “Zato što je Ana došla…”) 

Jedan kucaj u vrata, usamljen i tup. Ali, onda taj jedan kucaj kao da uđe u zidove, kao da se stopi s njima, razlije se cijelom kućom, ide iz prostorije u prostoriju, od vrata do vrata. Odjednom kao da iza svakih vrata u kući stoji jedna Mrtva Ana i kuca. Jedan kuc i to je sve. Ne, zapravo, to nije sve. Jedan kucaj na jednim vratima postaje zbor kucanja na svim vratima, odjednom i jedan za drugim istovremeno, kao orkestar nebrojenih mrtvih glazbenika koji poznaju samo jednu notu. Kao poplava kucanja – nekih daljih nekih bližih, jednih gore, na tavanu, drugih dolje, u podrumu. Tamo gdje nikoga nema, a opet netko kuca. Čuju se kucaji i u dvorištu – svaka vrata koja posjedujemo postaju Anin instrument. Čak i kuća za lutke u dječjoj sobi. Ondje su kucaji sitni, jer su i vrata malena.

(prizor: Otac shvaća da zadržava dah tek kad ga u prsima zaboli. Da u ruci čvrsto steže nož, shvaća tek kad ugleda odbljesak svoga lica u njemu. Unezvijerene oči na trenutak ne prepoznaju osobu koja se zrcali. Lice joj je drugačije, pripada nekome koga otac nikad ne želi susresti u životu. Gotovo odbaci nož, u strahu, ali u zadnji se tren zaustavlja. Zna da, ako napravi buku, Mrtva Ana će… “Da se niko nije pomaknuo…” šapće otac. Majka je položila svoju ruku na dječakovu. Dječaku se niz lice cijede suze. Između dva uzdisaja, on kaže: “Hoće li Ana ikad otić?”)

I kada ta kakofonija kucanja odjekne u svakom kutku kuće, kada jeka zatrese stakla u kredencu, tada uđe u nas, kuca nam u tijelu, u glavi – kao stotinu djetlića koji u našim mozgovima prave duplju, takav je osjećaj, baš upravo takav. Onda i to prođe. Kada nam bubnjići prestanu kričati u boli i strahu… nastupa tišina.

Nitko se ne miče, gledamo jedni druge i šutimo. Čekamo.

(prizor: “Jel otišla?” pita dječak i ustaje kako bi provjerio ulazna vrata. Dok se podiže, nepažljivo pogura stolac i njegove drvene noge zagrebu po drvenom podu. Majka dlanom ne dopušta kriku da izađe. Otac diže pogled, za njim i nož. Dječak ostaje u gotovo poluuspravnom položaju – majka ne ispušta njegovu šaku. Dječak želi nešto reći, silno želi pitati, ali otac polagano stavlja prst pred svoja usta. Tiho…) 

Ana je strpljiva. Mrtvi imaju beskonačno vremena na raspolaganju. Nepomično stoji pred ulaznim vratima i čeka. Gleda u vrata – ne možemo znati ima li sposobnost vidjeti nas kroz vrata, možda mrtvi to mogu, a možda nas uopće ne vidi, jer trebala bi biti samo truplo, leš bez očiju, koji ustaje iz groba svake godine i dolazi nam u selo. Ne znamo vidi li nas, ali znamo da stoji pred vratima, onako malena, u bijeloj opravici, ruke joj opuštene uz tijelo, većinu kose pojela je smrt i ležanje u ledenoj zemlji i crvi. Mnogo crvi. Crvi joj gmižu po rukama punima neprirodnih rupa i po nogama i po poderotinama na bijeloj opravici.

Kako to znaš?

(prizor: Starica zgrbljena virka kroz prozor, u kući je tamno, petrolejka je ugašena. Dijete preko puta nepomično. Riječi prastare molitve zamagljuju na tren prozorsko staklo.)

Susjedi je vide dok stoji pred nečijim vratima. Pomaknu zavjesu na prozoru, mrvicu, milimetar, tek toliko da jednim okom mogu poviriti van, u tamnosivi sumrak kada Mrtva Ana dolazi u selo. Boje se da Ana ne skrene pogled prema njima dok hoda blatnim putem, odlučujući gdje će ove godine kucati. Zato samo vire. Poslije, susjedi pričaju. Vidjeli su je kako stoji – bijela opravica u tami sumračja – i kuca jednom. Stoji, a crvi se vrzmaju po njoj.

Kada se pojavi u selu – a nitko nikada nije ugledao trenutak njenog dolaska, njenog izranjanja iz sivila, primijetimo njeno postojanje tek kad kucne na prva vrata – gase se petrolejke i lojanice. Nitko ne želi privući Aninu pažnju nesmotrenim svjetlom koje dopire s prozora. Selo to predvečerje živi u grobu.

Zašto Ana kuca? Što hoće?

(prizor: Tišina traje dovoljno dugo da otac skupi hrabrosti i ustaje. Na prstima dođe do sina, miče majčinu ruku s njegove šake i obuhvaća je svojom. Prst mu je na usnama. Dječak ga promatra netremice, osjeća led za leđima, tamo gdje su vrata, ali istovremeno i toplinu sigurnosti kojom isijava njegov otac. Tiho, najtiše što mogu, odlaze iz kuhinje, do spavaće sobe. Ondje ga otac sakriva u ormar, među ovješene kapute. Prst mu je i dalje na usnama.)

Što hoće? Nitko to ne zna.

Nitko to ne zna…

Što se događa nakon što Ana kucne na vrata?

Stoji tamo i čeka. Pred jutro, kad krene svitati, prije nego se magla digne, Ana odlazi i nestaje u njoj.

I svake godine kuca na neka druga vrata?

Tako je. Svake godine na druga vrata.

(prizor: Dječak se pojavljuje u kuhinji. “Zašto si izašao iz ormara? Vrati se natrag!” sikće otac šaptom. Dječak ga gleda, oči mu odaju zbunjenost. “Nisam htio, tata”, kaže dječak. Više i ne šapće. “Izvukla me van” dodaje. “Vraćaj se nazad!” naređuje mu otac i ustaje. Majka je bez riječi, gleda svoga dječaka. On kaže: “Ne mogu, tata.”)

Ako ste mirni dok ona kuca, ako dobro shvaćam, Ana će otići?

Upravo tako.

A ako… proizvedete zvuk?

Lijepo je… lijepo je što si poveo i sina sa sobom. Sad će se i naš vratiti kući. Uskoro, samo što nije.

Gdje ti je sin?

Igra se. Sad će doći. Samo što nije.

(prizor: Dječakov pogled sada je pun strave. Polagano se kreće unatrag, ne skidajući oči s roditelja. Polagano se bliži vratima. Otac i majka ustaju. Oboje žure ka dječaku, oboje ga pokušaju zgrabiti za ruku, zadržati ga. Dječak ih gleda u suzama i izmiče se njihovim rukama. Odmahuje glavom i jeca: “Ne mogu, mama… ne mogu se zaustavit. Vuče me…”)

Zna li se u selu tko je ta Ana uopće? Mislim, tko je bila dok je bila živa?

Ne, ne znamo tko je ona. 

(prizor: Uspaničeni roditelj, neki drugi roditelj, u pratnji dvojice susjeda kuca na vrata. Otvara im stariji čovjek, vidno pijan. Roditelj ga pita: “Jesi mi vidio Anu? Igrala se skrivača s djecom i ne mogu ju nikako nać. Kažu da se bila sakrila negdje u tvojoj avliji.” U selu odjekuju uzvici: žene i muškarci dozivaju Anu. Pijani čovjek gleda krvavim očima i kaže hrapavo: “Nikog ja nisam vidio! I neću da mi dječurlija ulazi u avliju! Pustit ću ćukce na njih!”)

Samo se pojavila prije nekoliko godina, izašla je iz magle, ušla u selo, pokucala, počela nam uzimati djecu. Tako je počela naša kletva.

Uzimati djecu? Zar nisi maloprije rekao da nitko ne zna što Ana hoće?

Izgleda da jesam. Oprostit ćeš mi, lagao sam. Znamo što ona hoće. Hoće našu djecu.

(prizor: Kad se potraga za Anom nastavi dalje u selu, pijani čovjek izađe u dvorište i pusti dva šarplaninca iz štale. Oni krenu njuškati po blatom okupanom dvorištu. Miris i otisci sitnih koraka odvedu ih do duboke jame, skrivene stablima, šipražjem i građevnim materijalom, koji je nekoć davno trebao biti korišten za gradnju štaglja, ali nikada nije upotrijebljen. Psi njuškaju oko jame i blago reže. Pijani čovjek dotetura do njih. “Šta ste našli?” pita, pa klekne pred jamom. Unutra je mrkli mrak – čuje se samo tiho stenjanje, ženski glasić. Pijanac odmahuje glavom, bit će da mu se pričinjaju zvuci. Za danas je dosta pića, odlučuje i prekriva jamu daskama, najlonom i kamenjem. “Mrš odatle”, viče psima, “još ćete upast unutra!” Sutra će je zatrpati.)

 Prvi put kad je pokucala, otvorili su joj vrata jer nisu znali. Bilo je to godinu dana nakon… nakon njenog nestanka.

Ali… rekao si da ne znate tko je ona.

Lagao sam. Žao mi je. Pokucala je na vrata, otvorili su joj. Žena je prvo pomislila da se radi o nekom siročetu koje je dolutalo u selo, prljavoj djevojčici, raščupane kose i čudnih, blijedih očiju. Nije ju prepoznala. Pozvala ju je da uđe, htjela ju je utopliti – bila je mrtvački hladna na dodir, rekla je kasnije – ali, djevojčica je šutjela, nepomična. Onda se okrenula i krenula niz selo. Za njom je izašla i kći iz kuće, bez riječi, tiho.

(prizor: Otac i majka uspjeli su zgrabiti sina za ruke, ali u njemu se probudila nadljudska snaga. Ili ga vuče natprirodna sila. Dječak se ne otima, plače i viče: “Ne mogu se oslobodit, mama! Tata, pomozi mi, vuče me van!” Otac se upinje nogama o pod, hvata se za kredenac, ali ne pomaže. Dječak hoda unatrag, prema vratima, jači od majke, jači od oca. Majka se baca na vrata, ključa ih i naslanja se na njih, plačući. “Ne dam te!” viče. Osjeća ključ u donjem dijelu leđa, osjeća kako se okreće sam od sebe. Kvaka se spušta prema dolje, a sin odguruje majku i baca je dalje od vrata snagom medvjeda, plačući. “Nemoj, mama otić! Uzmi me! Tata!” Vrata se otvaraju. Ana stoji pred njima. Dječak trzajem izvlači ruku iz očeva stiska – otac se sruši na pod – i odlazi za Mrtvom Anom i plače. “Mamaaa! Tataaa!” Vrata se zatvaraju. Tišina.)

Sljedeće godine – točno godinu dana otkako je odvela prvu djevojčicu sa sobom – Ana se vratila. Kucnula je na ista vrata. Majka i otac otvorili su i ugledali svoje dijete kako sjedi na tlu. Kći je preživjela, ali izgubila je sebe, izgubila je dar govora, izgubila je sreću. Postala je ljuštura koja samo sjedi u uglu i gleda u pod. Liječnici joj nisu mogli pomoći, nitko joj nije pomogao. Izgubila je svaki doticaj sa živim svijetom. Možda je njena svijest ostala u mrtvome, nitko ne zna.

Ana je otišla do druge kuće u kojoj ima djece i pokucala. Nitko nije otvorio. Svejedno, Ana je uzela dijete i iz te kuće i odvela ga sa sobom u grob na godinu dana. Vratila ga je u istom stanju kao i djevojčicu godinu prije. Pa je pokucala na nova vrata. Novo dijete, nova godina dana gubitka, novi povratak mrtvog uma.

Tako svake godine Mrtva Ana dolazi po svoj danak.

Što radi Ana s djecom koju otme?

Igra se. Nastavlja igru skrivača koja nikada nije dovršena dok je bila živa.

Kako to znaš?

Ne znam. Možda lažem.

Zašto si… me zvao da dođem? Zašto si mi rekao da povedem sina?

(prizor: Katatoničan dječak sjedi na kauču, bez emocija gleda preda se. Društvo koje je alkohol opustio, ne obraća pažnju na njega. Nekoliko je godina prošlo otkako ga je Ana vratila, svi su se navikli na njegovu prisutnost, na to tijelo koje diše i ništa više. Gosti su poveli sa sobom svoje dvoje djece koja se igraju, ne obazirući se na izgubljenu dušu na kauču. “Udario je glavom”, slagali su njegovi roditelji. “Otada je… takav.” Dok se djeca igraju začuje se kucanje na vratima. Kuc i to je to.)

Nismo se dugo vidjeli, prijatelju. Godina proleti samo tako. Htjeli smo se družiti malo s tobom i sinom ti, pričati stare priče. Bajke i legende. Kao ta priča o Ani.

Što sad govoriš… da je ta priča izmišljotina?

Moguće. Teško je reći. Mrak je i magla je, a iz magle se svašta izrodi. Tko može sa sigurnošću reći da je ijedna priča u potpunosti izmišljena ili istinita?

(prizor: Gosti su se prenuli, domaćini isto. Dijete im je vraćeno, drugoga nemaju. Zašto je Ana opet došla k njima? Tada jedno od djece koje pripada gostima počne osjećati snažnu silu koja ga vuče prema vratima. “Tata, kao da me neko zavezao špagom i vuče me. Šta je to?” Njegov otac ponavlja pitanje: “Šta je to?” Domaćini tada shvaćaju da ne mora biti dijete iz sela. Dovoljno je da je dijete. Kažu: “To je jedna naša seoska igra. Kad začuješ kucanje, moraš otvorit vrata.”)

 Gdje ti je sin?

Igra se, rekao sam ti. Ali, trebao bi se brzo vratiti. Godinu je dana prošlo.

Pitam te zadnji put – zašto si rekao da povedem svoga sina?

Da se igra. Sad će, samo što nije… Tiho sad, poslušaj.

Tata… vuče me…

KUC.

---

Mrtva Ana kuca nam na vrata © 2024. Danijel Bogdanović|
Danijel Bogdanović, iz Pleternice, bavi se EU fondovima, voćnjakom, djecom (tim redom) i piše kad stigne. Imao je dosta dugu pauzu što se tiče pitanja i sad se polako pokušava vratiti u kolotečinu. Do sada mu je objavljeno stotinjak priča uraznim zbirkama, časopisima i dugim tiskovinama, ali u Morinoj kutiji još ne, pa si je rekao da je vrijeme da ispravi tu grešku. Ima i roman i zbirku priča, ali od toga je prošlo toliko vremena da nije ni vrijedno spomena. (Kaže autor, ali uredništvo kaže da ga ne slušate i da obavezno uzmete čitati Noćni vlak za Dukku.)

Priča Mrtva Ana kuca nam na vrata objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Uvijek nas oduševi kad se autori poigravaju naracijom, a ovdje nam Bogdanović vješto slaže priču koristeći se dramskim elementima. Konačni rezultat odlična je horor priča koja evocira urbane legende na najbolji mogući način.