Miris kiše osjećao se u zraku. Gust, vlažan zrak uvijao se oko pluća i mirisao na mahovinu i životinjsko krzno. Ogrtač joj se vukao po tlu. Po rubovima je imao stare mrlje od blata, uspomene na neku drugu kišu – vlaga se upila u tkanje i bockala je, teška, po ramenima i vratu. Pljusak samo što se nije spustio.

“’As ti kišurine.” Morala je požuriti.

Do gradskog groblja došla je lako, makar gunđajući cijelim putem. Manda je pola svojih poznanika odavno “posadila”, a kuće u selu sve su češće ostajale prazne. Zatamnjeni prozori gledali su u nju dok je hodala do ruba sela. Cesta je bila osvijetljena onoliko koliko je šuma iza groblja bila mračna, uređena koliko je ono samo bilo zapušteno. Promjenu je osjetila već kod prvih grobova. U zraku se osjetio miris truleži, cvijeća koje predugo nije bilo promijenjeno, zemlje koja je ispod površine skrivala nešto što je nekoć bilo živo. Duboko je udahnula poznate arome. U posljednje je vrijeme često ovamo zalazila.

I dalje je čula šaptaje. Uvijek su bili ovdje, tugaljivi i bijesni, ali stvarni koliko i sjenke na stablima. Nekoć ju je zbog njih prolazila jeza. Ovih su joj dana samo išli na živce.

Tu i tamo krajičkom oka ugledala bi nešto, sjenku malo manje stvarnu od sjene, sjećanje na pokret više nego pokret sam. Svaki put osvrnula bi se da pogleda – zlu ne trebalo – ali bez pravog opreza. U tami više nije bilo nikoga, dobro je to znala.

“Još će se baba slomit’ po tom mraku…”

Posljednji pogreb bio je u nedjelju; stara Janka Ivančeva konačno je podlegla bolesti i kćer joj je doletjela iz nekog grada daleko odavde samo da je vidi. Grob joj je bio prekriven bijelim cvijećem.

Janka je lebdjela nad njim kad ju je Manda potražila kasnije te noći, onako kako su duše često činile tijekom prilagodbe na smrt. Mrštila se na krizanteme.

“Htjela sam ruže.”

Mandi je bilo drago što je vidi.

Janka je ostala na tlu relativno kratko. Još jednom joj je ispričala svoje uspomene. Manda ju je uglavnom slušala, kako je to, uostalom, i inače činila, o kravama i konju šarcu kojeg je Janka imala u djetinjstvu. O kući koja je izgorjela u požaru – bila je posljednja koja se požara još sjećala. Janka je živjela dugo, imala obitelj i bila zadovoljna – Manda bi voljela da je većina tako završila. Njen bi posao time svakako bio lakši. Janka je govorila, pa izblijedila. Otišla je bez borbe.

Sjenke u kutu, stoga, bile su tek to – sjenke. Starica je zadovoljno zabrundala sebi u bradu.

Zvuk groma zapucketao je zrakom. Nije još padalo, ali elektricitet se sabijao, gust i kiselkast u dnu grla. Toplina nadolazeće kiše tjerala joj je znoj niz kralježnicu. Namrštila se prema oblacima.

“Šta nisi moga’ čekat’ na babu, a?” Morala je požuriti.

Zamalo je opsovala kad joj je stopalo prvi put propalo u procjep na putu. Počeo joj se pod čizmicama mrviti i potom pretvarati u zemlju i šljunak, sve gori što je duže hodala kroz redove. Zrak je ovdje bio slađi – trulo cvijeće nadjačalo je metalan miris kiše i Manda je nabrala nos. Grom je još jednom zapucketao u oblaku. Stablo s lijeve strane nagnulo se nad prolaz, kao da zalutalog prolaznika odvraća od napretka.

Mrak se spustio zajedno s kišom – boja je bolno polako nestajala iz svijeta. Zaškiljila je ne bi li jasnije vidjela put.

“Koji me đavo tjera’ da noćas uo’će izlazim…” Pa ipak, moralo je biti noćas.

Samo noć mladog mjeseca bila je pogodna za lov na zvijer, a kiša će joj pomoći uhvatiti mu tragove. Gunđajući, Manda se pognula bliže tlu. Približavala se stražnjem kraju groblja. Na polovini grobova više nije bilo imena, a ruševna ograda izvijala se pred njom, još mutna. Srce joj se stegnulo u prsima. Sada kad se trenutak bližio, dah joj je od nervoze postajao kraći. Samo da ga nađe…

Ograda. Grom. Manda je zaškiljila. U tami je zemlja bila jednolična. Šaptaji su ovdje bili tiši. Koža joj se naježila na stražnjoj strani vrata.

“Đe si?”

Mlađak je promolio glavu iza oblaka. Sijevnulo je.

“Aha!” Svjetlost je konačno otkrila ono što je tražila.

Otisak šape.

Smijeh joj je pobjegao kroz otvorene usne, poskočio i stegnuo joj grlo, i Manda se, gotovo ne vjerujući vlastitim očima, prihvatila za ogradu da zadrži ravnotežu. 

“Kristuš mili i Duh Sveti… Uspjelo je…”

Ponovno je sijevnulo i na mjestu na kojem maloprije nije bilo ničega ukazala se rupa u ogradi. Sitne kapi zablistale su u zraku. Pale su, pod odsjajem mjeseca, u sljedeći trag šape, i onaj iza, i onih nekoliko iza njih, sve do zadnjeg koji je nestajao u šumi. Na tren joj se učinilo da je tamo, u odbljesku svjetlosti, ugledala oči. Treptaj i nestale su, a Manda se gotovo stropoštala kroz rupu u ogradi. Tragovi u tlu iščezavali su na kiši. Vremena je bilo sve manje.

Ponovno se pribravši, Manda je zakoračila na stazu. Gazila je po otiscima šapa – njena stopala u iznošenim čizmicama savršeno su pristajala u njihove rubove – i činilo joj se kao da kroz njih još osjeća toplinu zvijeri u bijegu. Puteljak ju je vodio sve dublje u šumu. Tu i tamo učinilo bi joj se, na samo djelić sekunde, da ispred sebe čuje šljapkanje u blatu.

U nekom je trenu izgubila pojam o vremenu. Misli su joj rumorile i krčkale, neugodan šum u pozadini uma, i duboko je udisala ne bi li ih utišala, ne bi li smirila srce koje je tuklo. Svaki živac bio joj je napet. Progoni li ili je progonjena, postalo je isto. Noge su joj grozničavo gazile tlo.

Nije smjela stati, toliko je znala. Zaustavljanje bi bilo glupo, sad kad je našla tragove, sad kad je zvijeri već bila za petama.

Prekine li korak, staza će joj ponovno izblijediti pred očima.

Noge su joj upadale u blato. Ogrtač ju je vukao prema dolje, koljena su joj klecala i noge su joj se tresle.

“Jes’ ti propuha ravno u križa….” Nije više bila za ovakve pothvate.

Krošnje stabala postale su gušće – jedinu svjetlost sad je pružao sam mjesec i, tu i tamo, sijevanje u utrobi oblaka. Približavala se, osjećala je to u kostima. Činilo joj se da je ubrzala korak, iako nije mogla biti sigurna. U ovome trenu bila je više osjet nego osoba, još jedna od sjena; vukla se, poput šapta, po šumskom tlu. Gromovi joj nisu mogli zaglušiti misli. Put se gubio kroz tamu, preko trave i mahovine i uvelog lišća. Šuma oko nje. Grane joj u kosi. Vjetar u ušima.

I tada, naposljetku, grobovi. Napušteni, razrušeni, ali bili su tamo. Velik križ, koji se samo jednim čavlom držao na mjestu. Grom, koji je konačno napustio oblak. Vrisnula je.

Udario je u grob najbliži njoj. Pritisak joj je kosu podigao s lica.

Stala je. Čekala. 

Tlo ispod križa pušilo se i cvrčalo. Zrak je ispunio miris elektriciteta. Kiša se u međuvremenu pojačala i bježala niz krošnje poput uplašene srne.

Mandino srce lupalo je s njom.

Usred oblaka prašine i čađe, nazirala je – nešto – u udubini na mjestu gdje je zemlja bila najcranja. Zakoračila je. Svjetlost Mjeseca probijala se kroz sivilo. Omatala se oko nečega. Još korak naprijed – tijelo.

Netko je klečao u oblaku dima.

“Isusbog i Duhsveti…” Zastala je, samo na sekundu, a potom natjerala noge da se približe još jedan korak. Zemlja joj je tužno mljackala pod stopalima. Prilika je zacvilila.

Što je Manda bliže prilazila, to joj je biće izgledalo stvarnije. Nije bila omotana izmaglicom već napravljena od nje, a rubovi su joj se uvijali i nestajali u okolnom mraku. Manda ju je najbolje vidjela kada bi je gledala rubom oka, kao da će nestati pri nešto jačoj svjetlosti. Cvilila je i uvijala se, nestvarna i promjenjiva, a pramenovi duge kose gubili su se u viticama pare i nestajale u tami.

Bio je mlad, onakav kakvog ga se Manda voljela sjećati.

“Jago!” zazvala je. Biće od magle podiglo je pogled.

Manda se odmakla uz uplašen cijuk. Oči su mu bile crvene, divlje. Plamtjele su u mraku i tjerale kišu da ispari od vreline. Osjećala je kako je probadaju u dušu.

Odlazi. Glas mu je, kao i on sam, bio tek sjena. Manda je ljutito udarila nogom.

“Odmakni oči, Jago! Plašiš me!”

Ne mogu biti ono što nisam, odgovorio je. Zvučao je kao da se smije, ili kao da po lišću udara kiša. Zvučao je staro, prestaro. Zvučao je starije od Mande, a ona je na svojim leđima nosila desetljeća.

Kosa ti je srebrena, nastavio je iz tame. Leđa su ti pogrbljena i čarape ti spadaju u hrpe iznad gležnjeva. Stara si, Mando. Više nisi onakva kakve te se sjećam.

Manda se nasmiješila, iako joj osmijeh nije dotakao oči. “Vr’jeme prolazi, brate. Živi se m’jenjaju. Moje vr’jeme prolazi brže nego tvoje. Ubrzo ću bit’ s tobom.”

Jago se pomakao. Činilo se kao da je zateturao, nenavikao sam na sebe, pa se uzdigao na noge nesigurno poput laneta, krhak poput plamena svijeće. Zagledao se u vlastite ruke, kao da ne vjeruje točno onome što vidi.

Nisam dugo bio ovakav, komentirao je za sebe. Lice mu je lelujalo, oči i usne tek obrisi na licu, no glas mu se svejedno prenosio zrakom. Bio je veličanstven, i bio je zastrašujuć. 

“Izgledaš k’o nekoć, Jago!” zazvala je Manda. “Izgledaš k’o kad smo bili mladi.”

Mladi? Iskezio je zube, a iskre groma pucketale su mu u riječima. Bila si tek dijete. Još si puzala kad sam prvi put bio u lovu, skrivala si se pod suknjom kad su me ozlijeđenog i polumrtvog prognali iz sela.

“Onda ćeš mi”, odgovorila je, “oprostit’ što sam se bojala. Sva’ko bi, u onoj vatri i buci – bila sam tek d’jete!”

Jago je šutio. Zarobljen sam u ovoj formi već desetljećima, Mando. Sve ste moje uništili. Sve ste moje otjerali.

“Svi su tvoji otišli!” zavapila je. “’Tjeli su mira, Jago! ’Tjeli su se odmorit’, umorni su bili nakon lutanja cio život!”

A tko nas je na to lutanje osudio?! Grom je udario u njega dok je govorio. Tlo im se oboma zatreslo pod nogama. Jago se nadimao, kiša je cvrčala u dodiru s njegovim obličjem. Elektricitet mu se penjao tijelom, stapao s prašinom i dimom. Bio je u isto vrijeme pretaman i presvijetao da bi gledala u njega.

“Jago, bojali su se, Jago!” urlala je ne bi li je čuo ponad kiše. “Selo se bojalo! Nisu znali što ste, bojal’ su se za svoju d’jecu… A sad nas opet proganjaš!”

Jago ju je promatrao, tih i zamišljen, prije no što je pogled ponovno svrnuo na vlastite ruke. Donedavno se nisam mogao maknuti od grobova… a sada sam slobodan. Zašto je tako?

Manda je neko vrijeme vagala riječi. “Prvi si umro, brate. ’Ko umre prvi, a na novom je groblju zakopan, njegova duša mora one nakon njega pratit’ u v’ječnost.”

Još se sjećala priča koje su pričali starci. Govorili su da duše koje u odu prve vode sve poslije sebe do Neba, ostaju vezane za rodno tlo do kraja vremena. Zvali su ih More – vodiči duša. Vječiti pratitelji. Prokleti. Sveti. Beskrajni lutalice. Djedovi su o njima pričali s poštovanjem. Babe bi se prekrižile na njihov spomen. Prikazivali su ih kao crne pse, ili zvijeri, a neki su govorili da ljudi, jednom kad se nastane na novom mjestu, kako bi zaštitili svoje starije prije svega ubiju psa.

Manda do dana današnjeg nije znala je li Jagova zla sudbina bila namjerna kazna seljana, ili ideja humora nekog vječnog bića. Je li podlegao ozljedama ili su ga progonili do kraja? Je li bio sam? Koliko je iz ljudi govorio strah, a koliko želja da osvete dijete?

Jaga nitko nije ništa pitao kad su mu tijelo položili u šumi u neoznačenom grobu. Samo su njihov otac i starješina sela znali gdje leži, a na istom su mu mjestu položili i prijatelje. Manda je tek nedavno njihove duše uspjela poslati u Vječnost.

Otela si moje prijatelje, Mando. Samo sam njih imao u ovoj tami.

“Nisam i’ otela.” Glas joj je bio tugaljiv. “Godinama sam i’ tražila, ganjala po šumi. Kao da nas nije bilo dosta u selu… ’Tjeli su otić’, Jago, svaka duša to ’oće.”

Svaka, osim moje. Uzdahnuo je. Činilo se kao da se smanjio, usukao u sebe, a dim koji ga je tvorio razmaknuo se i raščistio. Sada je gotovo vidjela kroz njega.

Zarobljen sam ovdje, nisam li? Vezan za prazan grob i ovu šumu. Zastao je. Hoću li odsad ostati u ljudskome obličju?

“Ubili su te dok si vuk bio, je li?” Manda je kimnula. “Kiša će isprat’ sa tebe pokrivač smrti, a mlađak te može vratit’ kakav si bio, ali i jedno i drugo ne traju vječno. Kad noć prođe bi’ćeš opet vuk.”

Jago je zajaukao. Zvuk je bio grozan, nečovječan, a sladak miris propadanja ispunio je zrak. Manda je zadrhtala tamo gdje je stajala.

Prokletstvo me pratilo dok sam bio živ i sada mi se smije i u smrti! Riječi su žarile zrak oko Mandina lica. Nisam nikad tražio da se u vuka pretvaram, nikad nisam tražio da mnome vlada Mjesec! Dječak kojeg sam ozlijedio bio je greška. Nikad mu nisam ništa nažalost htio, uplašio sam se, Mando, moraš mi vjerovati!

Manda je zacoktala, okrenula glavom. “D’jete se skoro pa nasmrt prepalo, a ljudi su se bojali da ćeš i druge napast’… Da s’ se držao šumskih zvijeri, ne bi te našli… a sad ope’ loviš ljude. Duše s grobova tjeraš. Uznemira’š mrtve. Ne možeš tako!”

Prilika od sjene zatreperila je u zraku. Neko vrijeme čuo se samo zvuk kiše.

Pas bez kuće divlja je životinja, prošaptao je konačno. Manda ga gotovo i nije čula. Lice mu se, makar nedovršeno, činilo beskrajno tužno. Ne pokušavam ih otjerati. Ali ludim i bijesnim, moj vuk nema mira… beskrajno sam sâm.

Manda je prebacila težinu na drugu nogu. Bila je već gotovo do koljena u blatu. Jago se, s druge strane, činio netaknut kišom. Samo su mu obrisi postajali magleni, kao da se topi u svoje prethodno obličje. Noge su mu se rastakale u sjene, guste i čekinjaste, kao da su obrasle tamom – ili krznom.

“Došla sam da ti ponudim dogovor, Jago.”

Čuo ju je, ili joj se činilo da je. Podviknuo je, glas koji se na pola riječi pretvorio u cvilež.

“Krivo smo ti napravili… a ja već skoro stoljeće ispravljam krivicu. Svi su tvoji u miru, ulov’la sam ih, slušala i’…. ali sad sam s tobom, Jago, ako pomoći još želiš.” 

Jago je zajaukao, presavinuo se i izvinuo u tami – udovi su mu se kratili, tama oko njega uvijala bodlje.

Pomozi mi! zavapio je. Mandino je staro srce pucalo od žalosti.

“Sl’jedi me, brate!”

Pohitala je putem kojim je i došla, a sjenka je ovaj put hodala za njom. Čula ga je iza sebe, dah truleži pratio ju je dok je gacala po vlastitim stopama. Njegovih tragova odavno nije bilo. Gromovi su tutnjali, ljući nego prije, a mlađak je sve češće svjetlost skrivao pod oblacima. Šapat mrtvih se približavao, vodio joj stopala. Osjetila ih je u zraku poput dodira, vodilje.

“Dođi, Jago, dođi!”

Ograda je bila blizu. Drvena i stara, čak i s onom rupom, Manda je svejednako osjećala toplinu s druge strane zemlje. Bila je to međa, granica života i smrti, sjena i stvarnosti, i Manda je osjećala kako je doziva. 

“Dođi, brate…”

Jago je dahtao. Sada u svome drugome obličju, poskakivao je poput šteneta sa šape na šapu, štektao i zabacivao glavu unazad. Manda je prema njemu pružila ruke.

“Na, na… dođi, na, ništa ti neću…”

Vuk je spustio uši uz glavu. Manda je kleknula. 

“Neću ti ništa, ajde, Jago… na!”

Konačno se životinja približila starici. Manda se nasmiješila pa, prije no što bi stigla bolje o svemu promisliti, prislonila dlan na oštar rub uništene ograde. Krv je procurila, topla i gusta.

“Krv one š’o sluša duše i duh onoga ko’i ih čuva… dođi, Jago. Dođi kući.”

A Jagove oči na tren su zablistale. Crvenilo mu se povuklo iz zjenica, a njihovo je mjesto ispunila Vječnost. Zvijezde u malom, milijun galaksija, prošle su mu kroz pogled i usule se u krzno. Prašina je spuznula s njega poput stare kože.

Čujem ih. Glas crnog vuka škripao je i mucao, kao da se teškom mukom tjera da izgovori riječi. Krzno mu je treperilo, blistavo i nestalno, a oči su mu bile raširene, mirne. Zovu me kući.

Velik crni vuk podigao je glavu. Iz usta mu se oteo krik, jauk, a potom je nestao negdje u tami. Manda ga je gledala dok je iščezavao na mjesečini. Kiša je polako prestajala i noć je, makar oblačna, ponovno bila mirna.

Učinilo joj se kako je iz šume začula šuštanje. Križ je, konačno, pao sa svog čavla.

---

Mora © 2024. Chiara Pumper

Trenutno studentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Chiara u slobodno vrijeme piše, putuje Europom i otprilike svakih mjesec dana pronalazi novi projekt kojim ispunjava vrijeme. Dvaput je osvojila nagradu Sferice za mlade autore, a 2021. i nagradu Chrysalis. Radovi su joj usto dosad nagrađivani i objavljeni unekoliko literarnih časopisa, zbirki kratkih priča i poezije.

Priča Mora objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ova je priča nabijena mračnom atmosferom, ogrnuta folklorom i nadasve gotička u svojoj izvedbi, koristeći poznate motive groblja u noći, oluje i duhova.