“Padaš k’o kurac na misi!” izgovori Luka naglas, a onda se nasmije sam sebi, gledajući sunce koje je upravo nestajalo iza brda. Uvijek mu je fascinantno kako najkreativnije vulgarnosti dolaze za volanom. No ozbiljan izraz lica ponovo preuzme kada se vrati u realnost – na šumskom je putu, u službenom autu i signal mobitela ostao je negdje deset kilometara iza njega.

Škoda Octavia grebe zemlju i kamenje, dok joj grane drveća skidaju lak s vrata.

Postao je svjestan da se zajebao prije pola sata, ali nema načina da se vrati. Put je preuzak da okrene auto, a pokušaj vožnje u rikverc samo bi rezultirao proklizavanjem guma u mekoj zemlji. Zadnji podatak Google Maps-a govori da je dva kilometra od odredišta, malog sela u Lici i vikendice koju je odlučio pogledati na povratku sa službenog puta.

“Luka, kretenčino!” vikne sam na sebe kada Škoda napokon odluči prestati glumiti traktor i, uz glasan zvuk grebanja, stane. Kotači se zavrte u prazno i Luka očajno lupi glavom u volan.

Oduvijek je volio misliti kako može sačuvati hladnu glavu u stresnim situacijama pa, nakon što si dozvoli nekoliko sočnih psovki koje su uključivale domaće životinje, majke i sveto trojstvo, izađe iz auta da procijeni situaciju.

“Trebat će traktor…” ponovo izgovori naglas pa, s rukama na bokovima, promotri okolinu.

Iza vozila desetak je kilometara šume do zadnjeg sela koje je prošao pa, uz sunce koje je već gotovo zašlo, ne djeluje kao opcija za traženje pomoći. Jedino preostalo rješenje mu je nastaviti pješke niz put i nadati se da prokleti Google nije slagao, te da su Štrigovići doista 2800 metara daleko.

Noć je prebrzo pala i Luka, s grčem u želucu, pomisli kako bi bilo bolje da je ostao u autu čekati zoru. Blato, kamenje i korijenje drveća skriveni u tami svakog su trena prijetili iskrenućem gležanja. Duboko udahne iz očaja, susprežući vrisak, kada se iz tame ukaže blijedo svjetlo i, desetak opreznih koraka dalje, malo imanje na čistini. Na slaboj vidljivosti zvijezda i mladog mjeseca, Luka uoči jedan manji objekt u mraku i staru kuću s čijeg prozora dopire treperavo svjetlo.

“To, jebote!” pomisli i žustro se uputi prema spasonosnoj svjetlosti.

I prije negoli uspije pokucati, vrata se otvore i dočeka ga širok osmijeh na licu bucmaste žene.

“Dobra večer, kojim dobrom?” upita ga i Luka primjeti da može imati bilo gdje između pedeset i sedamdeset godina, kako već seoske babe znaju izgledati. Obučena je u nekakve haljine s pletenim prslukom i obaveznom Podravka pregačom, onom starom – s kokoškom.

“Ispričavam se, gospođo, zapeo mi je auto gore na putu. Da li možda imate neki traktor ili možete nazvati nekoga da me izvuče?”

“Nemam ti ja, sinko, telefon, ali Jakov će ujutro ovuda proć’ pa će ti pomoć’. ’Ajde uđi, sigurno si sav promrzao i gladan”, odgovori mu žena i, ne skidajući osmijeh, širom otvori vrata.

“Hvala, ali ne bi vam smetao. Koliko je još do sela? Mogu ja do tamo pa ću naći nekoga…”

“‘Ajde, ne budali. Đe ćeš po ovom mraku? Uđi i okrijepi se. Ujutro će se sve riješiti”, odgovori žena, i dalje se smješkajući, pa uđe nazad u kuću.

Sada kada je na jačoj svjetlosti, Luka primijeti kako ju je totalno krivo procijenio. Ne može imati više od četrdeset godina i izgleda prilično dobro, širokih bokova na dugim nogama i plave kose svezane u pletenicu.

“Pa, možda samo čašu vode…” progovori tiho i korakne u petrolejkom osvijetljenu prostoriju koja se sastoji od stola s četiri stolice, bijelog šparheta na drva i starog kredenca.

“Sjedni, sad će tebi Đula spremiti večeru…” žena mu dobaci preko ramena dok je zatvarala vrata iza njegovih leđa.

Stara stolica zaškripi pod Lukinom težinom i on se s blagom nelagodom smjesti za stol. Nije da mu je bilo mrsko što se maknuo iz šume, ali bizarnost cijele situacije spriječavala ga je da se opusti.

“Kako ti je ime?” zapita ga Đula dok ubacuje cjepanice u peć i raspiruje vatru.

“Luka. I hvala vam još jednom, ne znam kaj bi da vas nisam našao”, odgovori nervozno.

“Da me nisi našao? Da me nisi našao, Luka, našli bi mi već tebe, al’ pusti sad to… Popij rakiju, dok se večera ugrije”, reče njegova domaćica i sjedne preko puta njega, točeći mu prozirnu tekućinu u čašicu.

Luka polako pridigne čašu i ponjuši sadržaj pa, zaključivši da je pio i gadnije brlje, brzo je isprazni.

Đula se ponovo osmjehne pa skoro neprimjetno lizne usne jezikom. Nešto u tom pokretu Luki naježi dlake na vratu, ali rakija ga lijepo počinje grijati pa on brzo zanemari taj osjećaj.

“A vi ste ovdje sami ili još neko živi s vama?” upita kurtoazno kako bi razbio tišinu i nelagodu.

“Hajde, slobodno si natoči. Idem ja večeru poslužit’”, reče Đula, žustro ustavši od stola, i za sekundu nestane kroz vrata koja su vodila u drugu prostoriju.

Luka posegne za bocom i krene točiti rakiju kada mu pažnju privuče zvuk poput žamora glasova iz pravca sobe u koju je Đula netom ušla. On ustane i priđe starinskim vratima sa staklenim prozorčićima i virne unutra.

Prostorija je u potpunom mraku, osim malog dijela, možda metar od vrata, kojeg mutno osvjetljava svjetlo kuhinje. Žamor iznenada prestane kada priđe vratima i on pomisli kako mu se učinilo, ali tada spazi dva para golih i bosih nogu, osvijetljenih tek do koljena. Pogled na stopala u mraku mu ohladi krv i naježi cijelo tijelo jer primijeti da su nokti neprirodno dugi i naizgled oštri, kao kandže ptica.

“Luuuuukaaaaaa”, začuje tih Đulin glas s druge strane vrata, “viriš, Luuuukaaa, a to nije baš lipo.” S tom zadnjom riječi glas joj je postao grub i krještav pa Luka instinktivno odskoči korak unazad.

“Koji kurac…” pomisli dok polako odmiče prema izlaznim vratima

“Luuukaaaaa, dođiiiiii mi pomozi. Večeru i postelju ti spremam!” zareži sad jedva prepoznatljiv Đulin glas i Luka nazre blijedi ljudski obris kroz staklo vrata, koji se naizgled klati s jedne na drugu stranu, te kvaku koja se škripeći počela spuštati.

U tom trenutku lupi ga adrenalin i on poleti prema izlaznim vratima i, trčeći, odjuri u noć. Iza leđa mu dopre zvuk topota nogu i cika zlobnog smijeha.

Noć ga proguta dok trči prema šumi. Cerek koji ga je ispratio iz kuće sada je zamro i jedini zvuk koji može percipirati njegovo je teško disanje i šum krvi u ušima.

Zna da selo ne može biti predaleko i samo se moli svim bogovima da je izabrao pravi smjer. Jedan izbočeni korijen drveta uhvati mu stopalo i Luka posrne u meku zemlju i mrtvo lišće.

Napola očekujući udarac ili nešto gore, brzo se okrene na leđa i shvati da je posve sam u tihoj šumi, ništa ga ne progoni.

Ustane te otrese lišće i zemlju s odjeće, i oslušne još jednom – ništa, tišina je potpuna. Uhvativši dah kroz tih nekoliko trenutaka, nastavi opreznije i dalje prateći stazu. 

Tračak nade se pojavi u njemu i svaki čas očekuje da će se pojaviti spasonosne ulične lampe i ljudi.

Taj tračak se brzo ugasi kada na putu ispred sebe ugleda svoj nasukani auto.

“Pičku materinu! Krivi smjer, idiote!” procijedi sebi u bradu, u strahu da, koliko god to želio, ne zaurla od očaja.

Dok polako prilazi autu, krajičkom oka uhvati brzi pokret desno od puta, sjenu koja se brzo kreće između drveća, i šuštanje lišća.

Ruka mu automatski poleti u džep i nađe ključ. Žmigavci kratko zatrepere i škljocaj brave, koji mu se sad učini kao najljepši zvuk na svijetu, ponovo mu pruže nadu u utočište.

Luka brzo otvori vrata pa uskoči unutra, panično ih ponovno zaključavajući.

“Jebemtimater, jebemtimater….” ponavlja dok traži bravu za paljenje. Ključ napokon nađe pravo mjesto i motor zabrunda, a prednja svjetla obasjaju put.

Luka ubaci u brzinu i pritisne gas, ali kotači samo prokližu i auto se ne pomakne.

“Ajde! Pička ti materina, ajde!” urla, udarajući po volanu, a tada mu pogled zamrzne scena ispred auta.

Na putu stoji nešto. Nešto što njegov mozak može prepoznati samo kao staru golu ženu. Rijetka sijeda kosa pada joj preko lica pognute glave, dok se obješene sise njišu iznad ispupčenog trbuha. Koža joj je blijedosiva i naborana. Stoji nepomično, a onda polako krene prema njemu, njišući bokovima. Na licu joj se pojavi zlokoban osmijeh i on zna da ga gleda ravno u oči ispod te masne kose.

“Luuukaaaaa”, zakriješti. “Lukicaaaa moooj, vrati sssseeeee, spremila sam ti posteljuuu.”

Luka se smrzne na mjestu i strah ga paralizira. Može je samo promatrati kako se sve više približava.

“Luuukiiicaaaaa, dođi u posteljuuuu”, reži biće dok se njiše s noge na nogu, prelazeći rukama preko svog naboranog tijela, rukama koje završavaju dugim, zakrivljenim kandžama.

Iz transa ga prene glasan udarac na krovu. Nešto teško skočilo je na njega s dovoljnom silom da ga udubi.

U tom trenutku auto se oslobodi i krene naprijed, a Luka stisne gas zadnjim atomom snage. Škoda poleti naprijed i sruši nakazu na zemlju, a onda, uz vrisak i poskakivanje, prijeđe preko nje.

U istom trenutku začuje se grebanje po krovu i nešto sklizne s njega. 

Odvojivši sekundu, Luka pogleda u retrovizor i, u crvenom svjetlu, ugleda drugo blijedo biće koje juri niz put, trčeći četveronoške za njim.

“Napušite se kurca! Mater vam jebem nenormalnu!” zaurla Luka i ubrza.

Pogled mu se vrati s retrovizora na vjetrobran i sve se uspori, kao na filmu. Auto udari u stablo uz prasak, prebačeno preko puta, staklo poleti oko Lukine glave, zračni jastuk ga pogodi u lice i nakon toga mrak.

***

Stari Zetorov traktor veselo klokoće dok se Jakov polako uspinje šumskim putem. Jutarnju studen je još kod kuće odagnao s tri rakije i sada su mu misli okupirane starom motornom pilom i pitanjem hoće li joj lanac izdržati još jedan dan rušenja stabala.

Iz kontemplacije o cijeni nove pile i isplativosti takve investicije, trgne ga prizor razbijenog auta koji je blokirao put.

Jakov zaustavi traktor i cvrkut ptica zamijeni klopotanje motora. S dubokim uzdahom, izađe iz kabine i osmotri scenu. Poklopac motora strši u zrak i vozačka vrata zjape otvorena. Oprezno priđe pa, ugledavši kabinu natopljenu krvlju, brzo se prekriži i s klimanjem glave vrati se do traktora, te iz prikolice počne vaditi lance za vuču. Možda ipak bude i za novu pilu…

---

Gost © 2024. Ilija Čvorović – Neno

Neno je redditorski shitpost alter ego jednog prosječnog sredovječnog muškarca, nastao u doba lockdowna. Pisanjem se počeo baviti 2021. godine na podredditur/Dekameron2020, gdje je i objavio nekoliko kratkih priča i pjesama, većinom horror tematike.

Priča Gost objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ova nas kratka horor priča odvodi daleko u zabit Like gdje se glavni lik mora suočiti sa surovom stvarnošću nedostatka signala i neobično ljubaznih starica. Ilija Čvorović – Neno ovom će nas pričom ispuniti jezom te podsjetiti nas da nam se samima možda ipak ne isplati putovati noćima usred ničega.