Smrt je svuda oko nas – svjestan si toga ako radiš na Odjelu za forenzičku patologiju kao ja. Vrebala je u svakodnevnim situacijama dok su obrisi naših tijela strpljivo čekali da budu opisani kredom negdje na podu ili asfaltu. Čak i dok bi pili svoju jutarnju kavu u vrtu mogao nas je na mjestu ubiti susjedov robotski usisavač koji spletom okolnosti pada s četvrtog kata. I to prije nego što je uopće krenula UI revolucija. Prava sreća koje su rijetki bili svjesni bila je leći uvečer živ i još se jednom probuditi – dar novoga dana.

Ali nakon što je krenuo kaos, život više nitko nije uzimao zdravo za gotovo. Nisam ni ja, pogotovo nakon što me Štefica bila ganjala mesarskim nožem po stubištu. Kad je apokalipsa konačno počela, smrti je bilo sasvim svejedno jesi li procjenitelj rizika za životno osiguranje – bio si jednako mrtav kao i onaj koji je iz hobija gurao ruku krokodilu u usta ili plivao s morskim psima.

Sve je, kako se kasnije saznalo, počelo kad je u našu zgradu prije sedam godina iz Nizozemske doselio doktor van der Waals. Moj šarmantni susjed, njegova supruga (moja bivša najbolja prijateljica Štefica) i ja zajedno smo radili u Neuropsihijatrijskoj bolnici u našem gradiću; ja na Odjelu forenzičke patologije, a njih dvoje na Odjelu za znanstvena istraživanja. Uvijek je bio neodoljiv u svojoj savršeno ispeglanoj bijeloj kuti sa savršenim zubima i savršenom frizurom, ali nešto u vezi njega jednostavno nije bilo kako treba. Šuškalo se da pripada staroj plemenitaškoj nizozemskoj lozi. Ali zašto bi netko poput njega doselio u Hrvatsku i zaposlio se u nekoj beznačajnoj bolnici? Nešto u toj priči nije držalo vodu. U trenutku kad me njegova žena jurila nožem po stubištu moglo bi se reći da su stvari već poprilično otišle k vragu, ali ja sam još uvijek bila uvjerena da će se sve nekako izgladiti. Kako li sam samo pogriješila!

***

U preglasnom ambijentu restorana održavao se božićni domjenak. Malo se pričalo, a puno pilo kad mi je doktor van der Waals počeo zavlačiti ruku pod haljinu. Prije toga mi je suptilno dotakao ruku koju nisam povukla, što je očito smatrao znakom ohrabrenja. On je to ohrabrenje bez ikakve sumnje ozbiljno shvatio. Ne mogu reći da mi nije godilo, ali znala sam da sam jedina živa žena ako ne u bolnici, a ono barem na oba naša odjela, koja nije prešla preko zloglasnog plavog kauča u njegovom uredu. Na kraju krajeva, njegova je žena ipak bila moja najbolja prijateljica još od vrtića pa je pobijedio onaj prokleti osjećaj lojalnosti i odala sam ga Štefici. Čim se bio pojavio, Štefica je odmah pala na njegov pretjerani naglasak i ruke bijele poput čovječje ribice. Ako mislite da me nakon tog božićnog incidenta jurila nožem, nije. Samo je okrenula očima na njegovu novu indiskreciju, a meni je bilo krivo što sam ga cinkala jer sad, realno, iz cijele te situacije nitko nije dobio ništa.

Činilo se da je najgore iza nas, ali kad me nakon tri tjedna jurila nožem to je još uvijek bio blagi uvod u ono što je uslijedilo. Pogledi puni omalovažavanja i otrovni komentari u kantini bili su mačji kašalj. Totalna je apokalipsa već dugo čučala u niskom startu čekajući priliku da skoči i kaže: “Bu!” Sve to s rukom pod haljinom bi se s vremenom izgladilo da joj tog ključnog jutra nisam stala na parkirno mjesto pred bolnicom i ona je jednostavno svirnula. Naganjala me mesarskim nožem po stubištu i već mi je bila za petama kad joj je jedan divni psihički bolesnik, koji je vadio kavu iz aparata, podmetnuo nogu. Sasula se koliko je duga i široka, a ja sam iskoristila priliku da maknem svog starog Fiata i, na mjesto koje je u njezinoj glavi bilo rezervirano za suprugu glavnog doktora Ureda za istraživanja, uvezla njezin plavi BMW, čiji se ključ još bijesno klatio u bravi. Potom sam se sakrila u spremište za metle dok se ona malo ne smiri. Na taj znak dobre volje i kajanja Štefica se uistinu smirila i ponovno je sve bilo gotovo u redu, kao i do tada.

***

Još je uvijek sve moglo biti relativno normalno da idućeg dana nije počela apokalipsa. Kad kažem “apokalipsa” onda mislim prava apokalipsa jer sam po prilici sklona ublažavati stvari, a ne ih napuhavati. Bila sam okorjeli pozitivac koji vidi dobro u svakoj situaciji; (primjera radi: dok me Štefica jučer ganjala nožem niz stepenice ja sam razmišljala o tome kako ću skupiti ekstra korake i kako je to jako dobra kardio vježba jer mi je srce gotovo iskočilo iz grudnog koša), ali čak je i meni bilo jasno da stvari neće dobro završiti. 

***

Čim je počela raditi za doktora van der Waalsa, Štefica više nije imala vremena za mene. Ni za sebe, kad sad razmišljam o tome. Meni je oduvijek bio čudan, ali bez sumnje vrlo karizmatičan pa sam donekle razumjela Šteficu. Svi su bili svjesni da je brutalno iskorištava, ali ona se pravila da to ne primjećuje. Vjerojatno ju je to s vremenom jako istrošilo, pa je zato bila malo tanja sa živcima kad se radilo, na primjer, o parkingu. U početku sam je pokušavala uvjeriti da je tretira kao govno na cipeli, ali ona je razvila neku vrstu stockholmskog sindroma i nije si mogla pomoći. Zaljubila se i više joj nije bilo spasa. Kako ne bi morala trošiti energiju na neprestano opravdavanje, počela me izbjegavati dok se sve nije svelo na “Bok, bok” na hodniku.

***

Doktor van der Waals dolazio je u svoj laboratorij nekad već u četiri ujutro, ali nikad kasnije od šest. Njegova gorljivost bila je neobjašnjiva. S upravom i ravnateljem nikad nije imao problema jer nije inzistirao na plaćanju prekovremenih. Kao po nekom prešutnom dogovoru doktor nije gnjavio u vezi sredstava, a u zamjenu za to bolnica mu je ostavljala odriješene ruke i nitko nije postavljao suvišna pitanja o njegovom radu. Počela sam se pitati jesu li glasine o njegovom podrijetlu točne, jer su njegovom Odjelu za istraživanja bez sumnje bila potrebna izdašna sredstva. Činilo se da doktor sam financira svoj mali hobi.

Ponekad ne bi ni odlazio kući, radio bi cijele noći i samo malo odmorio na svom čuvenom kauču, a onda bi jednostavno usred noći nazvao Šteficu. Ona je u početku bez iznimke dolazila i kuhala mu čaj, pridajući samoj sebi neki veći značaj koji mora da ima u njegovim očima kad joj naloži da mu donese ekstra jaki čaj u četiri ujutro. Jer on je bio žešća figura pa je i čaj koji pije bio jako važan kako bi figura nastavila biti žestoka, a opet smirena ekstra jakim čajem.

Nakon nekog vremena, pala je u malodušnost shvativši da je zainteresiran za sve što nosi suknju i krenula sumnjati u to da će ikada dobiti išta iz tog odnosa. Tada se doktor odlučio njome oženiti, čime si je osigurao poslušnicu koja je, potpisavši ugovor kod matičara, ujedno potpisala i svoju slijepu poslušnost na još neko vrijeme. Štefica van der Waals po meni nije zvučalo osobito kraljevski, ali ona je taj prefiks ponosno nosila mašući njime kao 20-karatnim dijamantom.

***

Stvari su Štefici došle iz guzice u glavu tek prvog dana apokalipse tj. kad je u haustoru vidjela čopor djece. Čopor kažem s razlogom jer su se kretali brzo na sve četiri vukući živo tijelo odraslog muškarca. Barem je bilo živo dok ga nisu počeli jesti. Bilo je živo, srećom, kratko vrijeme nakon toga. Možda i duže, ali barem više nije ispuštalo zvukove. Čak je i njoj bilo jasno da je vrag odnio šalu pa je počela mahnito bježati u smjeru suprotnom od gladnog dječjeg čopora pokušavajući me sustići. Ja sam nekoliko minuta prije dala petama vjetra nakon što su se u bolnici stvari otele kontroli, a nemrtvi počeli militi hodnicima. Pokušavale smo zajedno pobjeći što dalje od bolnice i bilo je utješno ne biti sam u tako stresnoj situaciji. Dobro bi i meni sada došao Štefičin ekstra jaki čaj, ali nit’ smo zato imale vremena, nit’ bi mi ga ona skuhala.

***

Nismo znale ništa o nemrtvima; tog su jutra počeli trčati hodnicima i jednostavno nije bilo šanse da ih se zamijeni za žive. Većinom su izmilili s forenzičke patologije (bili su mi poznati iz viđenja – točnije iz ladica u koje sam ih spremila), a na mnogima je sasvim lako bilo uočiti i uzrok smrti. Tako goli i oslobođeni bilo kakva srama, poput djece cvijeća trčali su po bolnici škljocajući vratovima i okrećući glave na način kako se glave ne bi trebale moći okretati. Pitala sam se imaju li možda kakvu slabost, koje su im prednosti i koliko su snažni, ali kad sam vidjela kako im djeca četveronoške onako brzo vuku tijelo odraslog muškarca pretpostavila sam – prilično snažni. Razmišljati o tome odakle su se pojavili odlučila sam odgoditi na neko vrijeme – sad je bilo vrijeme za golo preživljavanje. Predbacivala sam si jedino što se nisam više bavila trčanjem, to je sada bila jedina vještina koja bi se isplatila.

***

Naišle smo na skupinu koja je tupo stajala iza bolnice i glasala se coktanjem. Trzali su glavama osluškujući i njušeći zrak i odmah mi je bilo jasno da nemrtvi imaju odličan njuh i sluh, da su vrlo organizirani i, što je najgore od svega, brzi poput geparda. A svi znamo da nema ništa gore od brzog zombija; oni koji bauljaju kao na nekim drogama jesu malo neprivlačni (iako nije lijepo procjenjivati druge na taj način), ali ne utjeruju strah u kosti jer ih, istini za volju, može preteći svaka mrtva baba. Koja je, usput budi rečeno, vjerojatno i sama zombi ako je mrtva, a ipak pokušava nekoga preteći. Bilo kako bilo, trebalo je pobjeći, spasiti se iz te situacije koja se još do jučer činila nemogućom i kasnije pokušati shvatiti koji se vrag događa. Ali kamo? Bolnica je vrvjela, a Štefica je cvokotala zubima tako glasno da mi se činilo da su nam coktaći za petama. 

***

Ubrzo su nam se stvarno našli za petama i Štefičino je coktanje ubrzo zamijenila topla lokva urina pokraj mog starog Fiata u čiju bravu moje drhtave ruke nikako nisu uspijevale umetnuti ključ. Željela sam joj reći: “Da sam se jutros usudila parkirati na tvoje mjesto, sad bi mogle neopaženo pobjeći, glupačo!”, ali ionako je bila previše rastresena i nisam željela dodatno pogoršavati situaciju. Tko još vozi auto bez centralnog zaključavanja osim tebe, luđakinjo, vrištala sam umjesto toga u sebi, nikako ne uspijevajući pogoditi bravu. Aha, oni koji s medicinskim fakultetom stavljaju ceduljice na mrtve palce, slažu mrtvace po ladicama i nose pravim doktorima kavu, opravdavam sebi samu sebe i svoju krntiju te umećem ključ. 

***

Iduća tri dana uslijedilo je puko preživljavanje. Nailazila sam na ljude koji još uvijek nisu bili pretvoreni (pretpostavila sam da te pojedu samo ako su jako gladni, a ako nisu samo te ugrizu i eto i tebe u klub coktača). Nisam imala pojma koliko traje inkubacija. Ta njihova brzina i spremnost na trčanje kilometrima tjerala mi je strah u kosti, ali nisam se dala. Preživjela si Šteficu koja te ganja nožem, možeš i ovo, tješila sam se. Spavale smo u trnju na kiši u strahu da nas se ne dočepaju. Činilo mi se da teže njuše po kiši i da im je to slaba točka i bila sam zahvalna na šugavom vremenu dok smo hvatale mršave sate sna u šipražju.

***

Prošla su još tri dana i strah je bio moj jedini suputnik. Naime, Štefica je prije dva dana usred noći nestala bez riječi. Bio je šesti dan apokalipse i već je bilo sasvim jasno da su nemrtvi sve ostale pokušavali pretvoriti – kao da su sami bili baš savršeni. Posvuda su vrijedila njihova pravila – neživi skotovi bili su ksenofobična i isključiva gamad. Bilo je prekasno sve te EU projekte proširiti i na zombi populaciju, jednostavno prekasno. Dok oni prihvate pojam inkluzije, na Zemlji više neće biti niti jednog živog stvora. Zaključavala sam se po kućama sumnjive sigurnosti ne znajući dahće li koji od njih u nekom od ormara.

***

“Ne brini”, kaže mi majka koju sam jučer našla kako se trese pod krevetom u svom stanu i povela je sa sobom. “Ionako bi jedan do dva mogli biti u gepeku, znaš da su savitljivi”, doda i nasmiješi se jedva primjetno. S novom jezom i nimalo utješena gledam majku i shvaćam da me cijeli život tješi na takav način. Izbezumljeno pogledavam na zadnje sjedište Fiata dok jurimo 96 kilometara na sat tj. točno onoliko koliko nam Fiat dozvoljava. Uputile smo se u planinarski dom gdje se, kako smo čule na radiju, skuplja pokret otpora. Možda se i ona počela pretvarati, teško je biti siguran.

Energično kočim i izbacujem začuđenu majku na cestu. Malo se odvezem i provjeravam retrovizor. Čini se zbunjena i dezorijentirana, mlati rukama; možda se stvarno nije počela pretvarati. Takva je više-manje i inače, ali ne vraćam se po nju – previše me uzrujava. Naglo stanem nakon tristo metara i prvo provjeravam prtljažnik. Nema nikoga.

Grize me savjest pa okrećem Fiata, ali već je vidim u retrovizoru kako s ekipom zastrašujuće brzo trči prema meni. Gume škripe po šljunku dok se vrtim u mjestu i dodajem gas. Kamenje pršti. Do planinarskog doma ima još dobrih sat i pol. Kad dobrano odmaknem, palim radio. Stalno puštaju jedne te iste vijesti; predsjednik upozorava ljude da se zabarikadiraju u svojim kućama kako bi se spriječilo širenje kontaminacije. Spominju doktora van der Waalsa i njegova istraživanja koja su pošla po zlu. Ali jesu li uistinu?

Jedan mi se detalj nikako ne uklapa – sjetim se entuzijastičnog sjaja u njegovim očima i onog cereka kad bi mu se desni kut usana nekontrolirano trzao kad bi bio izrazito zadovoljan. Po bolnici su se već dobrano razmilili nemrtvi kad smo se tog jutra sudarili na hodniku i kad sam bez sumnje vidjela taj cerek na njegovim usnama i u očima. On je trebao biti kralj Nizozemske, sjetim se Štefičina trkeljanja sa suvozačkog mjesta kojem nisam pridavala važnosti. Oteli su mu njegovo legitimno pravo. Nikad se neće pomiriti s time. Nikad! Siroti moj, kako sam ga mogla ostaviti samog?

Sto mu gromova! Kockice polako sjedaju na svoje mjesto. Prokletnik stvara svoju zombi vojsku da osvoji tron i baš ga briga što kad cijela priča završi njegovi podanici uopće neće biti ljudi! Ništa tome psihopatu nije izmaklo kontroli; sve je bilo planirano otpočetka! To je njegova vojska, a on je njihov zapovjednik! Njihov budući kralj! Bolesni pasji skot!

Jurim prema posljednjem uporištu ljudi i povećavam brzinu na 98 na sat. Moram hitno rasvijetliti situaciju i javiti vojsci, policiji – svima, da ga što prije uhite. 

***

Nakon mjesec dana, uz poprilične ljudske žrtve i vraćanje nemrtvih u prethodno stanje, sve se manje-više vratilo na staro. Usred povremenih povika “Ja sam legitimni kralj Nizozemske!”, doktor van der Waals priznao je kako je s patologije uzimao tijela na kojima je predano eksperimentirao oživljavajući mrtve i testirajući koliko dugo mogu ostati na ovoj strani. Postupak je usavršavao godinama i nije odustajao dok god nemrtvi više nisu imali nikakvu namjeru umrijeti. Kad im je produžio (ne)životni vijek, htio je još malo vježbati kako ih kontrolirati, a onda se sa svojom legijom (koja bi se putem višestruko povećavala) vratiti u Nizozemsku i ostvariti svoje legitimno pravo. Da su stvari bile malo drugačije bilo bi teško ne diviti se takvoj predanosti. Doktor van der Waals izručen je Nizozemskoj gdje je optužen za tešku urotu protiv krune i osuđen na doživotni zatvor. 

***

Šteficu još ponekad sretnem na hodniku. Uvijek je distancirana, vjerojatno malo i posramljena zbog svoje loše prosudbe. Spremna sam sve to ostaviti za nama – čak i ganjanje nožem i to što me ostavila četvrti dan apokalipse bez riječi dok sam spavala u grmlju na kiši. Zamišljam je ponekad kako doktoru van der Waalsu za dugih zimskih večeri piše ljubavna pisma. Kao supruga zlog genija dobila je svojih pet minuta slave prepričavajući u tančine sve detalje njihova zajedničkog života tabloidima i svima koji su još uvijek bili voljni slušati. Pod zadnje mi se čini da nešto muti s novim pomoćnikom na patologiji.

Mene su, nakon što sam spasila svijet i nizozemsku krunu, premjestili na Odjel za alkoholizam i druge ovisnosti iste bolnice. Sad i ja nosim bijelu, savršeno ispeglanu kutu i više ne kuham pravim doktorima kavu. Da sad vidim tko će mi reći da se trud na kraju ne isplati i da je nemoguće napredovati u karijeri bez da završiš na nečijem kauču! Život je dobar i nijedan trenutak u danu više ne uzimam zdravo za gotovo.

---

Živi i nemrtvi © 2024. Tihana Petrac Matijević

Tihana Petrac Matijević rođena je u Sisku. Diplomirala je 2005. godine na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Tisak i Odnose s javnošću. Novinarsko iskustvo stekla je kao članica redakcije županijskog radija gdje je pisala i kolumnu za radio portal. Piše poeziju, prozu, problemske slikovnice i priče za djecu. Objavljuje na različitim portalima i u književnim časopisima. Njezin roman prvijenac o bipolarnom poremećaju „Identitet“ osvojio je 2020. godine književnu nagradu „Korzo slova” za najbolji neobjavljeni rukopis Sisačko-moslavačke županije i „Književni pleter SMŽ”. Preveden je na španjolski jezik. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

Priča Živi i nemrtvi objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 7 (rujan, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Dinamična horor komedija koja nas je dobro nasmijala i zabavila, ova je priča dokaz da će i poznate tropove dobra izvedba preobraziti u nešto novo i osvježavajuće.