Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Posljednja kuća u Šenoinoj ulici, ur. Antonija Mežnarić (objavljeno 31. 10. 2024.)

Žanr: horor
Duljina: 210 stranica
Tagline: Na domaćem tržištu nekretnina, koliko vrijedi jedna ukleta kuća?
Sažetak:
Posljednja kuća u Šenoinoj ulici čeka na nove stanare i vi, dragi čitatelji, odlični ste kandidati!
Možete odabrati između:

dvije obiteljske kuće u Zagorju koje se samo malo raspadaju (ali čujemo da jedna ima odličan izbor knjiga)
sumnjivo jeftinog stana u Zagrebu, u koji možete useliti sami, ili drugog zagrebačkog stana, koji ćete dijeliti s prijateljicom (što bi moglo poći po krivu?)
otmjene kuće iz 19. stoljeća na Sušaku (kojoj treba samo malo ljubavi)
obiteljske kuće s mračnom povijesti (i još mračnijim tapetama)
raskošnog dvorca s odličnom akustikom (spremno za koncert!)
gospodske kuće u alternativnoj Rijeci (bunar bez dodatne naplate)!

Ovih osam kratkih horor priča o ukletim stambenim jedinicama domaćih autorica i autora pokazat će vam, dragi čitatelji, različite intimne životne trenutke i pobrinuti se da se zabavite, ali i užasnete. Od gotičke atmosfere, preko crnog humora, do istinski zastrašujućih obiteljskih tajni – sve se to skriva u Šenoinoj ulici.
Jedno je sigurno: ako možete proći jeftinije, možda ćete morati prihvatiti i kosti u ormaru.

Za vas krvlju žbukaju Jelena Dunato, Ivana Geček, Petra Pine, Luna Tatjana Val, Vesna Kurilić, Igor Rendić, Lea Katarina Gobec i Antonija Mežnarić.

Link za nabavku knjige:

e-knjiga: https://books2read.com/u/mKBoA5

meki uvez: https://webknjizara.hr/proizvod/posljednja-kuca-u-senoinoj-ulici-ur-antonija-meznaric/

Ulomci iz priča:

Ivana Geček: Ujakova ukleta kuća

Mihaela je stigla u Zagorje prije tjedan dana.
Već je neko vrijeme gledala oglase za posao. Situacija baš nije bila bajna. Za većinu posla bila je nekvalificirana, a za one za koje je bila kvalificirana nije osjećala preveliki interes. Prodavačica, spremačica, čistačica – da bude iskrena, ništa od toga joj se baš nije dalo. Naviknula se na nekoliko sati rada na dan, najčešće noću. Pun radni dan činio joj se jednostavno nemoguć. Osam sati, ili čak više? Nema šanse.
Noćima se besano okretala u krevetu. Otkaz joj je visio nad glavom, a novog posla nigdje na vidiku. Svaki put kad bi došla u klub, šef bi je odmjerio od glave do pete. Nije niti pokušavao sakriti što je njegov pogled trebao značiti: nakon njihovog zadnjeg razgovora nije više bilo potrebe za riječima. Možda je jednostavno bio loše volje taj dan, tješila ju je Antonia, njezina kolegica, no Mihaela je jednostavno znala. Instinkt je nikad nije prevario. Pritisak je rastao. Od stresa su joj iskočili prištići uzduž brade, a čelo postalo naborano od svakodnevnog mrštenja.
O bože, očajavala bi. Ovo je jebena noćna mora.
Očajnički se željela maknuti iz tog usranog kluba, iz Zagreba. Osjećala je kako propada. Trebao joj je predah, malo vremena da stane na loptu i da, po mogućnosti, radi što manje i pritom pristojno zarađuje.
A takvih poslova nigdje na vidiku. Koji čemer i jad.
Gotovo da je izgubila svaku nadu, sve dok joj jednog blaženog jutra, kad je sjedila na zahodu i skrolala mobitelom, nije izletio oglas: Traži se ispomoć u kući, pola radnog vremena, u Zagorju. Rad na neodređeno. Plaćen smještaj i hrana. 2000 eura neto.
Blenula je u maleni ekran, zaškiljila u nevjerici. Malo sumnjivo, ali vrijedno istraživanja. Odmah je nazvala broj. Javio se neki mladić. Mihaela to nije mogla objasniti, ali njegov glas zvučao joj je seksi.
“Kuća se nalazi na vrhu brda. Šarmantna, okružena zelenilom”, objasnio je seksi lik, koji se predstavio kao Karlo. “Posao nije težak. Malo održavanja kuće, eventualno kuhanje kojeg obroka, i to je to.”
Mihaela je napućila usne, zamišljeno pritisnula prst na njih. I dalje joj je tu nešto smrdjelo, ali ipak je odlučila riskirati. Ovo je bila njezina prilika da malo predahne, razbistri glavu. Bit će kao da je otišla u Indiju da se pronađe. Samo što će se pronalaziti u Zagorju. Skoro pa ista stvar, a neće imati probavnih tegoba od čudne, začinjene hrane.
Nazvala je svog glupog šefa, dala otkaz i počela pakirati stvari.

Lea Katarina Gobec: Iskra što čini vatru

“I? Kaj veliš?” usklikne Hana i samodopadno stavi ruke na bokove.
Ne moram se niti okrenuti oko sebe kako bih uspješno proučila prostor. Soba je tako malena da je vjerojatno originalno bila zamišljena kao ured. Prašnjavi prozor gleda prema jugu, niz jednu od prometnijih cesta ovog kvarta. Uz zaglavlje željeznog kreveta, koji se možda nekoć koristio u nekoj vojarni, stoji stol, a iza njega oljuštena drvena vrata.
“Vode do moje sobe, ali iza njih je golema vitrina. Ne bi’ ih mogla otvorit’ ni’ da hoću. Tako da, bez brige. Imala buš svoju privatnost.” Hana mi namigne, a ja joj ponudim brzi smiješak kako bih joj pokazala da joj vjerujem.
“Josipa nije bila baš nešto pretjerano vezana za sobu pa nikada nije ni puno uložila u nju. Zato je namještaj malo oskudan”, reče Hana relativno mirno, što je neobično, pošto joj je prošla cimerica praktički pobjegla iz stana. I to s glasnim prigovorima. Uvijek sam smatrala da se dobro slažu, ali kada mi je Hana naknadno pričala o cijeloj situaciji, nisam više znala što da mislim.
“Kao da nikada nije ni živjela ovdje”, prokomentiram pa rukom prijeđem preko stare, vunene deke.
“Jelda! Al’ bar se brzo pokupila. Good riddance, kažem ja.” Hana uzdahne i odmahne glavom. “Nama bu’ ionak sad petsto put bolje! Vidiš kak je sve sfunkcioniralo kak’ spada? Ja zgubim cimericu. Tebe izbace iz stana. Ko’ da nam je bilo suđeno!”
Hana me obgrli oko ramena pa mi ponovno namigne. Ja gotovo ustuknem kada me njena duga, prljavosmeđa kosa poškaklja po vratu. Neprimjetno duboko udahnem kroz nos kako bih odagnala nelagodu zbog kršenja mog osobnog prostora.
“Kao da nam je suđeno…” potvrdim.

Petra Pine: Melitina kuća čudesa

U točno 15:31 u ponedjeljak, na Melitin mobitel stigla je obavijest da je na Njuškalu dodan novi oglas za stan.
Jednom rukom pomicala je miš po ekranu, praveći se da radi nešto od životne važnosti, a drugom je posegnula za mobitelom. Nije polagala previše nade u najnoviji dodatak zagrebačkom tržištu nekretnina. Prije nešto više od mjesec dana krenula je aktivno tražiti novo mjesto za život, nakon što je izgubila taj zadnji živac u komunikaciji s trenutnom stanodavkom. Njen prošli cimer već je davno odustao od života, spakirao kofere i vratio se u Bjelovar pa je sad Melita bila jedina žrtva nadrkane babe kojoj je najdraži hobi bio ulijetati u “svoj” stan bez ikakve prethodne najave. I to u svako doba dana i noći.
Melitu su prošli trnci od same pomisli da začuje njene teške korake kako se uspinju stubištem dok je u krevetu s nekim. Iako, kad bolje razmisli, možda bi prizor dvije gole žene dao babuskari srčani udar pa bi je se riješila jednom za sva vremena.
Čak i uza sve to jebanje u zdrav mozak, Melita je ostajala u stanu jer joj je baba dopuštala da drži mačka. Bila je svjesna da u Zagrebu neće naći ništa jeftinije, a kako je krenulo, uskoro ni u Zaprešiću. Svakodnevno vozikanje tramvajem po najvećim gužvama, udisanje raznoraznih miomirisa i drndanje joj je pojačavalo bol u već ionako upaljenim zglobovima, ali što se tu ima za učiniti. Tako to biva za ljude kojima roditelji nisu ostavili stan u nasljeđe.
Oglas na Njuškalu nije izgledao naročito privlačno. Najobičniji dvosobni stan, 32 kvadrata, zidovi neutralne bež boje. Listala je slike jednom rukom, drugom i dalje pomičući miš po Excel tablici za koju se već sat vremena pravila da popunjava.
Mala kupaonica, tuš koji se nije dobro vidio na slikama, spojena dnevna i blagovaonica. Zapravo skroz okej stan. Spustila je pogled na lokaciju – Stara Vlaška. Skoro joj se s usana oteo zadivljeni zvižduk. Strogi centar. Dvije minute od stanice. Do posla bi joj trebalo desetak minuta laganog hoda umjesto trenutnih 45 minuta gužvanja u tramvaju. Duboko je udahnula, na sekundu sklopila oči i izustila kratku molitvu prije nego je spustila pogled na cijenu. 300 eura.
Čeljust joj se praktički otkačila i pala na pod. Dvosobni stan u strogom centru za 300 eura? Odmah joj je palo na pamet da su možda zaboravili dopisati nulu. 3000 eura bilo bi puno vjerodostojnije oglasima na koje je dosad nailazila.
Morala je postojati neka kvaka. Ne dopuštajući si da previše analizira, odjurila je na wc i zaključala vrata iza sebe. Nije se ni trudila biti suptilna dok je nazivala broj s oglasa. Ostatak ljudi morat će pričekati dvije minute na pišanje.