Kada su me pitali da napišem članak za Vas, najprestižniji naučni časopis stoljeća, nisam očekivala da će to biti u ovome obliku. Osobno, mislim da su mnogi moji drugi projekti imali potencijala i nudili više nego dovoljno inovativnosti za znanstveni svijet, no zanimljivo da Vam je baš ovaj privukao pozornost. Pretpostavljam da postajem tražena roba, sada kada mi se bliži kraj.

Morate shvatiti da je moje istraživanje počelo mnogo ranije nego što mislite. Dok sam bila dijete, nisam se mogla okaniti ni knjiga ni filozofskih razmišljanja. Mama me uvijek korila, jer sam sve gledala kroz znanstvenu leću. Ne volim grašak, rekla bih, nešto u mojim genima čini mi ga nepodnošljivim. Uvijek neki razlog, ništa bez zakonitosti koja opisuje ono što mi se događa. To se prenijelo i na priče koje sam voljela. Bilo da sam ih čitala ili pisala, znanstvena i još mnoge podvrste fantastike su me fascinirale, tjerajući me da razmišljam kakva pravila vrijede u drugim svjetovima i na koje se načine očituju, na kraju rezultirajući i mojom opčinjenosti teorijom relativnosti kada sam za nju prvi puta čula u osmom razredu.

Prema mnogima, počela sam povezivati različita područja – kemiju, fiziku, matematiku – na… nelogične načine. Profesori ih nisu priznavali jer se tada nisu mogli provjeriti i djelovali su kao besmislene i netočne hipoteze. Ipak, zapamtila sam ono što je dotad bilo dokazano i što je imalo smisla. Naučila sam se strpljenju i čekala dok nisam izgradila karijeru s kojom bi me ljudi mogli shvatiti ozbiljno.

Neizbježna toplinska smrt svemira, Sunčevo proždiranje Zemlje, crne rupe i slično su uvijek bili popularna tema. Smrt zvijezda, smrt ljudske vrste, samo smrt. No zapravo, ono što je najnevjerojatnije je život. Uvijek nađe novi način da nas iznenadi.

Kada sam započela ovaj pothvat, nisam imala cilj u glavi. Imala sam misao, apstraktnu i eteričnu, nimalo svojstvenu znanstvenom svijetu koji me okruživao. Mnogo sam puta zbog toga upala u nevolje, češće nego što sam mislila da hoću, ali na kraju, to me dovelo ovdje gdje jesam. Fizičarka i astrobiologinja, voditeljica projekta Prometej.

Nestaje prostor, nestaje i vrijeme. Ali se i stvara. Iako te nauče da to vrijedi, da je već Lavoisier došao do tog zaključka, nakon nekog vremena se navikneš, uzimaš to zdravo za gotovo.

Uvijek smo bili uvjereni da je svemir samo jedan. Jedan postoji, jedan nas okružuje, sve sačinjava i sadržava. I bili smo u pravu, donekle. Nisam mislila da ću to i dokazati. Očekivala sam da će ovo biti tek malo složenija verzija Oparinovog eksperimenta, neki Miller-Urey s drugačijom bazom, ali ispada da mi je uspjelo nešto o čemu su mnogi mogli samo sanjati.

Voljela bih da mogu reći kako mi je žao što je već pojeo moje zapise o uvjetima svog nastanka, no mislim da ovo nije tip istraživanja koji se može ponoviti. Kažem nastanka, jer sam nesklona opisati to kao rođenje. Na kraju krajeva, to sam i učinila. Stvorila sam ga, iz molekula i struje i sirove energije. Kada je taj jedan, presudni grom udario, zrak je zatresao impuls stvaranja, prvi otkucaj srca novoga bića, a prostor oko mene se ispunio pjesmom silovitom poput ulješurine, sveprožimajućom vibracijom odmatanja genske niti svemira.

Osjećam ga dok pišem. Nalazi se nekoliko kilometara dalje, u podzemnoj komori. Tlo se povremeno zatrese, kada proždre neku nosivu gredu. Gladan je, kao i svaka beba. Mora jesti kako bi narastao, a raste nevjerojatnom brzinom – za ljudske pojmove. Za jedan svemir, poprilično sporo; nema još niti asteroide, kamoli planete, galaksije…

Vrijeme već neko vrijeme stoji. Otkako je nastao, više ne slijedi svoj uobičajeni tok. Ne znam koliko je dana prošlo. Tkanina materije se nabrala, a s njom je i vrijeme izgubilo svoju jednoličnost.

Željela bih reći da diše, no ne mogu. Takvi su procesi još presloženi za njega. Samo rastavlja ono što dotakne, uzima to k sebi i prenamjenjuje. Puno je hladnije nego što je prije bilo. Potrebna mu je sva energija do koje može doći. Ništa ne nestaje, koliko god to možda tako izgleda, ništa ne nastaje, sve se transformira.

Nakon što sve ovo završi, bit će mnogo radova koji će se ovime baviti. Znanstveni će se svijet okrenuti naglavce, ako ga imalo ostane. Što više razmišljam o tome, shvaćam da me sve manje briga što će se dogoditi. Trebala sam razmisliti zašto ne bi mogao postojati svemir unutar svemira, trebala sam znati da je to neodrživo, no, iskreno, nisam vjerovala da će mi uspjeti. Za ovakvo nešto, nazvali bi me božanstvom, ali ja sam jedino znanstvenica koja se uhvatila u koštac s prirodnim zakonima i dokazala da vrijede.

Petar mi je rekao da ga namjeravate izolirati… Ha! Sretno s tim! I sami znate da se ne može zaustaviti bez neograničene količine energije i materijala, koje bi najjednostavnije bilo stvoriti… kad bi to bilo moguće. U svakom slučaju, možda Vam uspije na neko vrijeme, no za najviše petnaest godina, naš će planet već biti presložen, a na red će doći ništavilo oko nas.

Ah, da ne zaboravim – zahvaljujem Vam se na prilici koju ste mi pružili i objavljivanju mog članka. Nadam se da ćete stići izdati idući broj prije no što Vas novi svemir sustigne. Drago mi je da će me se, barem još kratko, pamtiti kao nekoga tko je postavio nove temelje fizici.

Na samome kraju, znajte da smatram kako ste iznimno pretenciozni i umišljeni te većinom objavljujete samo traljavo napravljene prijepise velikih istraživanja.

S poštovanjem.

---

Kolijevka svijeta © 2025. Mari Rodin

Mari Rodin je namjeravala napisati da je netko tko “živi i radi u Rijeci”, no tome više nije tako, s obzirom da sada studira u Zagrebu. Nije na odsjeku za fiziku, stoga moli moguće fizičare u publici za razumijevanje. Usprkos promjeni mjesta stanovanja, svojim budnim okom i dalje prati zbivanja i natječaje šireg riječkog prstena. Sudjelovala je na natječaju Dekameron 2020.: priče iz karantene.

Priča Kolijevka svijeta objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 8 (veljača, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ovaj smo broj otvorili snažno, s jednom vrlo efektnom znanstvenofantastičnom minijaturom. Kolijevka svijeta podsjeća nas da je važno biti ustrajan u svojim istraživanjima te da je svijet najlakše nagovoriti na prihvaćanje novih spoznaja kada za to nema drugog izbora.