Na hrpetini postera, označivača za knjige i zidova knjižnice može se vidjeti prepotentni citat: “Knjiga je čovjekov najbolji prijatelj”. Da me je netko pitao za mišljenje prije nekoliko mjeseci, ne bih se složila. Ako ništa, više mi je odgovarao onaj citat da je to pas. 

Nažalost, u zadnje vrijeme ova rečenica mi svako malo padne na pamet.

Možda zato što polako zaboravljam kako je to bilo imati drugačije prijatelje, one od krvi i mesa, a ne od tinte i papira.

Koliko je već vremena prošlo od posljednjeg razgovora koji sam vodila s drugim ljudskim bićem? Ne mogu se više ni sjetiti zadnjeg puta kada me netko dotaknuo ili pozvao po imenu.

“Moj raj bi izgledao kao knjižnica”, običavala sam govoriti dok me još netko mogao čuti. “Kad umrem, neka me zatvore u knjižnici i onda bih možda i stigla pročitati sve knjige sa svog popisa.”

Eto ga na! Valjda se zato kaže da treba paziti što želiš.

U jednom trenutku vozila sam se po pljusku, proklizavajući po cesti, a u drugom sjedila sam za stolom svoje gradske knjižnice, i to baš na mjestu na kojem sam kao djevojčica listala stripove i mange.

Trebalo mi je samo nekoliko sati i nekoliko desetaka pokušaja napuštanja knjižnice da shvatim što se dogodilo. Ne trebaš biti genije da zbrojiš dva i dva, ali možda trebaš biti genije da shvatiš kako otići odavde. Doduše, ni prije ovoga nisam bila vična rješavanju zagonetki, čak ni u društvenim igrama.

Bilo je tu malo emocionalne nestabilnosti, poglavito prvih nekoliko tjedana. Proklinjanja sudbine, Boga, valjanja po podu gušeći se u vlastitim suzama… Voljela bih reći da sam se malo smirila u zadnje vrijeme, ali još uvijek postoje dani kad se odvučem na odjel s ljubavnim romanima i tamo tulim. Barem se ne moram brinuti hoće li me netko čuti.

Čini mi se da je knjižnica koju pohodim zadnjih trideset godina, otkad me majka kao četverogodišnju djevojčicu prvi put povela sa sobom da izaberem slikovnice, postala moj cijeli život.

Prema kalendaru koji visi iznad jednog od pultova za vraćanje knjiga, pretpostavljam da sam barem već pola godine ovdje i sve manje uživam u tom.

Nema tu puno posla za mene. S ljudima ne komuniciram, ja ih čujem i vidim, oni mene ne. Previše je to jednostrano da bi se bilo kakav odnos mogao razviti. Knjige mogu dodirivati, mogu prelaziti prstima po hrbatima, pratiti zavijutke i mirisati stara kožna izdanja. Mogu ih čak i nositi do svog starog mjesta, ali samo do te izlizane drvene stolice i kavom zamrljanog dijela stola. To je još jedno od pravila knjižnice koje nisam uspjela otkriti. Jednom kad sam na zadanom mjestu, knjige mogu i čitati. Ponekad se tako zadubim da kad legnem i zatvorim oči da ih malo odmorim, slova mi plešu iza kapaka stvarajući riječi i cijele rečenice koje mi jurcaju umom poput pobješnjelih mačaka. Povremeno ih čitam na glas kako ne bih zaboravila zvuk svog glasa.

Daljnjim istraživanjem, otkrila sam da mogu čak i pobrisati prašinu s polica. Koliko sam za života mrzila usisavati i brisati prašinu, toliko me sad ovo otkriće veseli. Tjera me da pomislim da nije sve već odlučeno, da je promjena moguća. Ponekad, kad uložim svu koncentraciju u to, dovoljno sam snažna da ispraznim smeće ili upalim aparat za kavu. Kavu ne mogu popiti, ali miris me smiruje, vraća me u prošlost i daje mi nadu da ovo nije kraj.

Tu su, naravno, i klasične stvari koje sam odmah morala isprobati, poučena gledanjem horor filmova i čitanjem priča o duhovima. Paljenje i gašenje svjetla, pomicanje predmeta, opsjedanje ljudi… malo mi je i sramotno uopće priznati da sam pokušala opsjesti nekoga. Naravno da nije upalilo, a ja sam se sljedećih nekoliko tjedana osjećala blesavo. Paljenje i gašenje svjetala samo je rezultiralo time da zaposlenici knjižnice pozovu električara i da mi se nepoznata osoba mota po prostoru u kojem živim. Nakon toga, takve gluposti mi više nisu padale na pamet.

Svu svoju energiju i sve vrijeme, a vremena sam zbilja imala na bacanje, usmjerila sam na smišljanje plana koji bi me izvukao odavde. Čak i da uspijem izaći, kamo bih otišla? To nisam znala, ali to nije ni bilo važno. Jedino što je bilo bitno je da se maknem. Jednom kad sam shvatila da ne mogu izaći, čak je i tih dvije tisuće metara kvadratnih bilo premalo. 

Džaba moja ljubav prema knjizi i pisanoj riječi kad više to ni s kim ne mogu podijeliti, kada sam tek malo bolja od slike na zidu ili aparata za kavu. Aparat bar nečemu koristi, ljudi ga bar mogu vidjeti. 

Sa zavišću promatram tinejđere koji dolaze s prijateljima pregledavati police, glasno se hihoćući, potpuno u svom svijetu. Osjećam knedlu u grlu kad vidim majke kako ulaze s malenim djevojčicama i dječacima pod rukom, tiho ih upozoravajući da se moraju lijepo ponašati. Starije gospođe dolaze s friškim frizurama i pokojnom bisernom ogrlicom oko vrata. Sporo se kreću među redovima i približavaju knjige tik do očiju kako bi vidjele pročitati mala slova opisa ljubića i knjiga o šivanju. Poneka uređena bakica uzme i neku znanstveno-fantastičnu knjigu ili osnove programiranja pa i knjižničari i ja ostanemo paf.

Baš jedna takva bakica, gospođa Ljiljana, kako joj se obraćaju knjižničari, čest je gost. Dolazi dvaput tjedno, utorkom i petkom, točna poput ručnog sata. Čita sve, od knjiga samopomoći do fantazije, a u zadnje vrijeme guta krimiće. Od Agathe Christie do Richarda Osmana, gospođa Ljiljana prolazi kroz fikcionalne slučajeve brže nego ja. Možda je ironija, a možda sudbina, to što jednog hladnog kišnog jutra, tek što se knjižnica otvorila, ona uđe, šljapkajući mokrim čizmicama. Prolazi kroz police, škilji kako bi vidjela naslove.

Ja sam iza nje, pratim je u stopu, nestrpljiva da vidim što će sljedeće odabrati. Kako se ekstremno dosađujem, ponekad pratim ljude po knjižnici i gledam što posuđuju, a ako postoje dvije kopije knjige, čitam što i oni. Zamišljam kako kasnije pričamo o knjizi, vodimo cijele rasprave. U zadnjih godinu dana pročitala sam svaki odabir književnog kluba ove knjižnice i sjedila na svakoj raspravi koje je posjećivala i gospođa Ljiljana. Ovaj put ona zastaje kod hrvatskih autora, ne gleda kuda hoda jer očito nešto traži, i zato ne vidi malu lokvicu vode od kišobrana. Očito vidjevši što želi, pomiče se brzo, stupa baš na mokri dio poda i pada. Pada nezgodno, ružno, povlačeći sa sobom stolić i udarajući glavom u policu. Nastaje panika. Knjižničari trče, zovu hitnu, provjeravaju je li gospođa dobro, dok ona nepomično leži, a krv joj teče iz čela i natapa stranice razbacanih knjiga.

Dok gledam kako bolničari oživljavaju gospođu Ljiljanu, zateknem samu sebe kako se nadam da neće uspjeti, kako priželjkujem da je ovo njen kraj, kako se nadam da bi to moglo značiti da ću uskoro dobiti društvo. Ima logike. Ali čak i kad oživljavanje prestane i kada njeno tijelo stave na nosila, kada dođe policija da obavi očevid, i dalje sam sama. Sljedećih tjedan dana prolazim svaki zakutak knjižnice, neprestano sam na nogama i tragam za gospođom Ljiljanom. Možda njen dolazak neće biti istog trena, možda za ovakve stvari treba vremena, a ako se pojavi ne želim da bude sama i zbunjena kao što sam ja bila.

Nakon tri tjedna gubim nadu u to da će mi se pridružiti. Vraćam se do police s hrvatskim autorima na kojoj sam je zadnji put vidjela. Ideja mi dolazi sama od sebe, ničim izazvana. Tražim knjigu za kojom je gospođa Ljiljana posegnula i uzimam, dakako, drugu kopiju nezamrljanu krvlju. Ime autora nije mi poznato, ali ni tijekom života ni tijekom smrti se nisam baš pretrgla od čitanja domaće književnosti.

U trenutku inspiracije, čak razmišljam o tome je li moja neuključenost u kulturnu scenu vlastite države razlog moje kazne, razlog zašto sam još uvijek ovdje. Knjižnica me neće pustiti dok joj ne vratim dug. Uzimam knjigu i odnosim je na svoje skriveno mjesto, ni ne čitam opis na stražnjim koricama jer tamo ionako nikad ništa pametno ne piše. Možda je ovo knjiga koja će mi reći zašto sam ovdje, koja će mi pokazati put dalje. Ako ne ova, bit će neka sljedeća. Na kraju, imam toliko vremena, da ih sve mogu pročitati. Možda će trebati nekoliko dana ili nekoliko godina, nitko to ne zna. Otvaram knjigu, udobnije se smještam i puštam da žamor ljudi i brujanje računala postanu samo pozadinska glazba.

Što mi drugo preostaje nego da lutam knjižnicom, čitam i istražujem, a ako bude sreće, možda jednog dana iz nje i izađem.

---

Duh u gradskoj knjižnici © 2025. Petra Pine

Petra Pine, autorica i skoro pa profesionalna maratonka serija i filmova, neumorno radi na tome da ostane broj jedan nepo baby Morine kutije. Slobodno vrijeme troši na kukanje kako nema dovoljno slobodnog vremena, ispijanje kava i razmišljanje kako bi netko zbilja trebao napisati dark academia knjigu smještenu u Hrvatskoj. Voli sve što vole mladi: kvizove na konovima, započinjanje šest knjiga odjednom i onda bingeanje serije umjesto čitanja spomenutih šest knjiga. Njena prva novela A Night to Slay For izlazi na samom kraju veljače 2025. godine.

Priča Duh u gradskoj knjižnici objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 8 (veljača, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Petra Pine već je poznato ime u našem časopisu, a ovaj puta donosi nam jednu kratku priču o duhovima i opsjedanju ispunjenu melankolijom koju ćete i sami osjetiti dok čitate, koristeći poznate motive u lokalnom i nostalgičnom ruhu. Ova nas priča upozorava na ono dobro staro da pazimo što želimo, jer bi nam se moglo ispuniti.