“Gospodine, jeste li sigurni?”

Kapetan Xo Shi podigne pogled s komandne ploče. Sva četiri oka zabljesnu zeleno. 

“Ovo je naša posljednja šansa, Wi Hou”, promrmlja dramatično. “Ne zaustavimo li ih sada, otkrit će nas prije no što uspijemo obaviti evakuaciju.”

Wi Hou spoji pipke na prsima. “To ne smijemo nikako dopustiti… Ne brinite, gospodine. Naš ured radit će prekovremeno! Oružje će biti spremno do deset sati po vremenu neprijatelja!”

Zeleno-siva masa punom se brzinom odgega s mosta broda. Kapetan Xo Shi okrene se natrag prema tami svemira. S jedne strane Dom, na kojem je u tijeku upravo bila masovna evakuacija. S druge strane Zemlja, plava i tiha, čija je prisutnost u kapetanu izazivala stravu. 

“Majmuni, pa da lete.”

Kad su kolonizirali Mjesec, Xo Shiovi pretci nisu mogli ni sanjati da će se niskointeligenti primati sa susjednog planeta ikada drznuti doći na njihovo područje. Svi pokušaji komunikacije otad neslavno su propali – krugove u žitu bilo je prelako krivotvoriti, a oblici u kamenu dugo su ostali nevidljivi jadnicima koji su u njima živjeli. O Stonehengeu da i ne priča! Toliko muke da podignu Mjesečev hram na Zemlji, samo da bi isti bio pretvoren u turističku atrakciju!

Ne, Xo Shiovi pretci nisu mogli ni zamisliti katastrofu ovakvih razmjera. Tko zna što bi se dogodilo da se uspiju dočepati njihove kulture! Njihove jadne stijene. Svemir zna što bi učinili s njima!

Xo Shi duboko udahne, na što mu se trup nadme u visinu. Ne. To se nije smjelo dogoditi. Što god bilo potrebno, morali su spriječiti ljude da slete na Mjesec.

***

U istom trenu, kojih par sto tisuća kilometara dalje, mravinjak u koji se pretvorio ured svemirske agencije NASA bio je na rubu pada u potpuni kaos.

“Kako misliš, nemamo dovoljno kave?!” Doktor McBlain inače je bio sasvim ugodan gospodin. Drag, štoviše. Žena ga je obožavala. Imao je dvoje djece, koja su ispala onoliko civilizirana koliko su djeca između druge i pete godine života uopće mogla biti. Jedan mu je kolega prije samo nekoliko mjeseci rekao da je previše blag prema ljudima.

Doktor McBlain, nažalost, nije se pošteno naspavao barem posljednjih pet mjeseci, patio je od migrena otkako se ono zatekao u laboratoriju s plutonijem i, uza sve to, krilo konzerve koju je nekako trebao lansirati u svemir nije stajalo pod pravim kutem sve od kako se domar jučer naslonio na njega pod pauzom. Doktor McBlain bio je umoran i samo je htio kavu. Je li tražio previše? “Doktore… pos-posljednja d-d-d-dva aparata za ka-a-ka-kavu na suprot-upornim su st-str-stranama labosa!” Mlađi inženjer pred sobom je za zaštitu držao asistenta, koji je pred sobom držao menadžera odjela. Potonji se neuspješno pokušavao sjetiti protokola za kriznu komunikaciju. Je li ovo dovoljno hitno da pritisne crveni gumb?

“Nije me briga gdje je!” Stvarno, doktor McBlain bio je upravo duša od čovjeka. Neki iskonski dio njega morao se toga maglovito sjećati, jer je čekić bacio na pod umjesto na menadžera i ljutito odmarširao prema vratima radione. Prokleta raketa! Što im je uopće trebalo da se idu natjecati s tamo nekim… oh, da barem nisu pustili direktora samog na taj sastanak! Da su znali da će biti alkohola, poslali bi barem još trojicu s njim.

“McBlain, nisam ni ja sretan oko cijele situacije s direktorom, ali ne možeš o tome pričati tako javno!”

Doktor se okrene brzinom na kojoj bi mu i raketa pozavidila. “Smith!” O čemu je menadžer to, dovraga, govorio? Je li McBlain bio toliko očit?

“McBlain, pričaš naglas.” Menadžer je usta ukrivio u stranu, a obrve spustio nisko. Doktor je takav izraz navikao povezivati s nepopunjenim izvješćima na eksplozivnim materijalima, ili situacijama poput one prošle godine, kad je mlađi pripravnik nekako završio na stropu labosa sa rakunima.

“Oh.” Možda je stvarno trebao uzeti pauzu. Ili popiti još koju kavu. Čovječe, stvarno mu je trebala kava.

Menadžer otpuhne. “Hodaj sa mnom. Mislim da Williams ima još koji paket na svome odjelu.”

McBlain promrmlja nešto marginalno zahvalno pa se, prolazeći prstima kroz kosu, pridruži mlađem čovjeku. “Čuj, Smith, ne znam što mi je došlo. Ova situacija… puno je na kocki. Šaljemo dvojicu u svemir. U kanti. Pa to je fikcija, čovječe!”

“Fikcija koju pokušavamo pretvoriti u stvarnost.” Smith ga ohrabrujuće potapša po ramenu. “Nitko od nas s tim se ne nosi najbolje.”

Iza njegove glave, nečije razogračene oči gledale su hodnik iza zatvorenih vrata. Natpis na vratima poručivao je prolaznicima da se

ZNANSTVENICIMA TRENUTNO NE DAJE KAVA! ENERGETSKA PIĆA NAJSTROŽE SU ZABRANJENA!

Doktor McBlain trepne. “Jedva čekam da ovo ludilo završi.”

Menadžer promrmlja nešto utješno o povišicama i kolektivnom godišnjem odmoru. Na sljedećim vratima iza njega prozorčić je bio prekriven crnilom. Doktor zastane kad se vrata propuste da van puste poznatu figuru razbarušene crne kose. Williamsu su se naočale nakrivile na nosu od žurbe.

“Oh, pozdrav, momci! Što vas dovodi na ovaj kraj?”

“Doktoru ovdje je trebala pauza.” Smith ga još jednom potapša po ramenu. “Situacija u odjelu inženjera trenutno nije baš najbolja.”

“Nije nigdje, ako ćemo iskreno!” Williams namjesti naočale, zagladi kutu i namjesti kosu da mu ne zaklanja pogled. “Upravo sam krenuo ispisati natpis i za ova vrata.”

“Jel’ i njima kriza s kavom?”

“Ma kakvi.” Williams dograbi papir i marker s najbližeg stola. “Dečki su ok, samo su malo pod stresom…” pročisti grlo i zatvori marker. Minutu poslije na vratima je stajao natpis:

PRILAZITI POLAKO I OPREZNO! UDALJITI SE AKO ZNANSTVENICI POČNU MRMLJATI ILI USPOSTAVE KONTAKT OČIMA!

Trojica muškaraca nastave hodnikom. Čak i uz uobičajene povike i buku centra, atmosfera strahopoštovanja mogla se jasno osjetiti u zraku. 

“Misliš da ćemo stići u roku?” 

“Ma naravno!”

Williams otvori vrata svog odjela. Stotinu glasova prelije se u hodnik.

“Jesi li siguran u ovo??” “Naravno! Isprobao sam formulu za kisik na svojem kaktusu!”

“Dečki, jeste gotovi s egzorcizmom? Jeste? Odlično, možete li… da, ne, probajte opet pa onda dođite tu…”

“Je li netko vidio moju teglu s kiselim krastavcima?!”

“Ja samo želim biti u svojoj kolibi i piti med i domaći čaj i družiti se s ovcama ali majka je uvijek htjela da napravim nešto za čovječanstvo! A što sa mojim snovima, ha/???”

Williams se nasmiješi ostaloj dvojici. “Dome slatki dome, ha? Ajde, uđite unutra.”

“Koliko vidim, pripreme zasad idu po planu?” McBlain se pomakne u stranu kad mu pored uha proleti minijaturna raketa. “Impresivno. Misliš da će nova formula dati više snage?”

“Vjerojatno”, odgovori Williams. “Upravo provodimo zadnja testiranja.”

Taman u tom trenu pobjednički krik odjeknuo je sa stražnje strane prostorije. McBlain se nasmiješi. Je li moguće da sve sjeda na mjesto?

“Rekao bih da je ovo dobar znak!” Williamsove oči poletjele su prema timu koji se okupljao oko dijela elektronike na posljednjem stolu u nizu. “Ako dobro čujem, program je proradio!”

“Znači, spremni ste??” Smith se okrene prema drugoj dvojici.

“Jesmo!” Williams se već odmicao prema svom timu.

“Što se mene tiče, imamo zadnje provjere i spremni smo za sat vremena – Jones, ne diraj taj čavao, sve će otići kvragu – plan je i dalje okupljanje u glavnoj dvorani?”

Menadžer Smith kimne. Doktor McBlain zamišljeno se zagleda u odbačenu maketu koja mu je doletjela u lice.. “Čavao… ako je pod kutom od… oh, pa naravno!” Lice mu se ozari. Bore izbrišu s lica. Smithu je izgledao gotovo kao da je zasjao inutra (menadžer je nekako sumnjao na plutonij). “Stvar je u kutu – ispričajte me, moram hitno…”

Usput se spotaknuo o masu papira na podu. “Naravno, pritisak je drugačiji pod – bit ćemo spremni! Za sat, rekli smo?!”

Nije pričekao odgovor. Vrata su se za njim zatvorila uz tresak. Jenkins se u međuvremenu vratio svom stroju. Menadžer uzdahne. Williams ga potapša po ramenu.

“Jedva čekam da ovo ludilo završi.”

***

“Dovedite mi Wi Hoa!”

S druge strane ozonskog omotača, kapetan broda Xo Shi upravo je završio razgovor s agentima na površini planeta.

“Nije dobro! Ovo nije dobro – je li spreman?? Gdje je Wi Hou?!”

Zvukovi šljapkanja najavili su dolazak glavnog izumitelja.

“Gospodine, stroj je spreman! Recimo. Uglavnom je spreman onako kako ste zamislili!”

Kapetan se okrene. Od panike mu se krijesta na prsima nekontrolirano nadimala. “Kako misliš – recimo? Radi li stroj ili ne?”

“Kapetane”, ponovio je Wi Hou, sada zvučeći puno smirenije. Nije volio trčati. Organi su mu čudno reagirali na brze pokrete. “Stroj je izgrađen. Međutim, jedan od naših novih pripravnika predložio je upravo genijalan plan. Lakšu verziju, recimo. Nešto što će naš plan podići na novu razinu.”

“Pljuni više!” zagrmi kapetan. Kresta na njegovim prsima sad je bez prestanka bila podignuta uvis.

“Kapetane… što ako postoji način da ih usporimo, a da ih ne napadnemo izravno?”

Xo Shi zastane. Cilj nikada nije bila otvorena borba, pomisli, primarni plan bio je samo evakuirati stanovništvo…

“Ako ovo uspije, mogli bismo uvesti još lažnjaka… neće primjetiti razliku”, uvjeravao ga je Wi Hou. “Na koncu bismo mogli kontrolirati cijelu civilizaciju. Samo moramo njihov stroj zamijeniti svojim.”

“Misliš da neće primijetiti?”

“I dalje će služiti istoj svrsi. Samo će umjesto njih – slušati nas.”

Dva se stvorenja zlookobno nasmiješe jedan drugome. Krijesta na Xo Shijevim prsima smanji se i pozeleni.

“Reci mi više o tome…”

Četrdeset pet minuta kasnije odred operativaca teleportnom je trakom prebačen u zemaljsko središte. Između njih prebačen je, masovan i neelegantan, Stroj. Uvukli su se unutra bez većih problema. Samo ih je jedan od ljudi u bijelom uopće i uočio. Srećom, nije se činilo da im pridaje previše pozornosti. Mrmljao si je u bradu i zapisivao brojeve na papire koji su se oko njega pri svakom koraku rasipali po tlu.

“Uskoro dolaze”, upozorio je Wi Hou.

Stroj je postavljen na mjesto dvojnika ljudske izrade. Ekipa je izašla. Teleportna traka bljesnula je u mraku. Skup znanstvenika u središnjoj prostoriji osvrnuo se prema prozoru, zastajući na svom putu prema glavnoj dvorani.

***

“NE!”

TUP.

Cijelom uredu zastane dah. Tišina se prospe prostorijom poput ledene kupke. 

“Gos – gospodine?” Doktor McBlain istupi naprijed. U međuvremenu se presvukao i počešljao, a miris kolonjske vodice miješao se sa stotinom istih u prostoriji. Osjetio ga je i na koži čovjeka kojem je upravo prilazio.

“Gospodine, je li sve u redu?”

“Izvrsno!” procijedio je Smith. Na obrvi su mu se skupljale krupne graške znoja. “Ne može bolje…. Rekao si, svi dokumenti poslani su na ovaj?”

“Taj jedini radi.” Doktor je slegnuo ramenima. U muku koji je nastupio čulo se samo škrgutanje zubi.

Menadžer Smith duboko udahne. “Ne radi.”

“Ne radi?!”

“To sam rekao.”

“Ali…”

“Je li to problem?”

Doktor McBlain se sabere. Duboko uzdahne. Okrene se i pogledom potraži Williamsa, koji mu pokaže palac gore. “Ne, ne, još možemo… samo….”

“Što je??”

“Kasnit ćemo”, uzdahne Williams. “Svi dokumenti moraju proći kroz stroj. Finalne upute i izračuni, sve tablice i formule…”

“Ali ne funkcionira!” povikne Smith. Williams se lecne.

“Uh, vidimo”, odgovori Williams.

“Zašto ne funkcionira?” Smith je pitao, kao da se nada da će ovaj put dobiti drugačiji odgovor.

“Stvarno, zašto ne funkcionira?”

“Pa ne znam!” 

Menadžer Smith prođe rukama preko lica. “U redu”, uzdahne. “Možemo mi ovo.” 

Ogleda se oko sebe. Znanstvenici, inženjeri, najveći umovi ljudske vrste okrenu se prema njemu.

“A sad… zna li netko u ovoj prostoriji kako popraviti printer?”

---

Nebo je granica © 2025. Chiara Pumper
Chiara Pumper je trenutno studentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Chiara u slobodno vrijeme piše, putuje Europom i otprilike svakih mjesec dana pronalazi novi projekt kojim ispunjava vrijeme. Dvaput je osvojila nagradu SFERICA za mlade autore, a 2021. i nagradu Chrysalis. Radovi su joj usto dosad nagrađivani i objavljeni u nekoliko literarnih časopisa te zbirki kratkih priča i poezije.

Priča Nebo je granica objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 8 (veljača, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Pumper nam još jednom minijaturom pokazuje svoj spisateljski šarm i humor, koji nas uvijek dobro zabavi.