Stari je oduvijek bio težak: strog, sitničav i osuđujući. Možda je tu bilo kakvih natruha ljubavi prema Staroj, ali prema meni i sestri nikako. U njegovom svijetu, nitko nije bio dovoljno dobar, dovoljno fokusiran niti dovoljno pedantan što nas je kroz kazne opetovano podsjećao. Cijelo moje djetinjstvo bilo je obilježeno devetnaestostoljetnom pedagogijom stajanja u kutu satima i sličnim kid-friendly tehnikama odgoja. Bilo je to dio njegovog standardnog arsenala usmjeravanja djece i podsjećanje na, primjerice, nepospremljen krevet ili izgubljenu igračku. Stara nije s tim imala ništa; uglavnom samo šutnju, “ne bi se štela zamerit” stav, povremeno tješenje uplakane djece i tek ponekad bi, samo pri primjeni ekstremnih pedagoških mjera, protisnula “Nemoj, Ante!” Kad mu već spominjem ime, ne mogu ne nasmijati se na ironiju činjenice da je dobio ime po omiljenom svecu u Hrvata, svetom Anti Padovanskom. Slava tebi, sveti Ante!
Kako god bilo, preživjeli smo. Disciplinirano i pod stalnim kaznama, sestra i ja smo odrasli i malo po malo se iskrali iz toplog obiteljskog gnijezda. Ona je, kao starija i pametnija, to brzo izvela: završila faks u roku, udala se za dugogodišnjeg dečka i odselila u obećanu zemlju Njemačku. Ja sam se na svoj način udaljio od doma: prvo vojni rok, pa tri pokušaja pronalaska ispravnog studija, pa napokon studij popraćen smucanjem uokolo po rentanim stanovima s cimerima, curama, a ponekad i sam. Taman kad sam, nakon završetka faksa i dvogodišnje pustolovine pokušavanja uvaljivanja u radni odnos da unovčim svoje beskorisne vještine, uspio dobiti stalan posao, Stara je umrla. Nisam doktor, ali rekao bih da joj užitak bračnog života i dvije do tri kutije Yorka dnevno nisu pomogle u održavanju zdravog krvožilnog sustava. S kćeri u pečalbi, sinom koji se povlači posvuda samo da nije blizu roditeljskog doma i novoproglašenim statusom udovca, Stari je ostao sam.
Ne znam jesam li omekšao prema Starom, jesam li postao stariji i mudriji, jesam li pomislio da treba zaboraviti prošlost, je li me plakat za volontersko druženje sa starijom populacijom ili nešto deseto pogodilo i ganulo, no par mjeseci nakon sprovoda, odlučio sam doseliti se natrag doma. Kuća je bila velika pa ćemo se uglavnom izbjegavati, a ušteda novaca za stanarinu će mi dobro doći. Win-win situacija, reklo bi se.
***
Kada je prvi put čuo dijagnozu, Stari je ostao hladan i ravnodušan, taman kako i pristoji njegovom “život je patnja koju zaslužujemo” stavu. Meni je, s druge strane, ta “glioblastoma multiforme” zvučala kao proizvod kozmetičke industrije, nešto čime norveški ribari tretiraju svoje žuljevite ruke ili što će pomladiti vašu kožu i izgladiti bore u tren oka. Nije ni mene, iskreno rečeno, previše iznenadila CT-om i specijalistom potvrđena patološka novotvorina; oduvijek smo i sestra i ja (i Stara, makar nevoljko) znali da s njegovim mozgom nešto nije u redu.
Doktor je iskoristio sav repertoar medicinskog linga pa nam pojasnio tumorsku lokaciju koja je negdje naprijed (ventro nešto – pre ili post nešto – frontalni korteks), dobar i loš scenarij (koji se nisu previše razlikovali), prognoze, terapiju i slično. Riječ je bila o kasnom stadiju (nije li uvijek, pomislio sam) tako da, prema doktorovom pojašnjenju, treba odmah početi s terapijom. Stari je odmah prekrižio ikakvu mogućnost operacije, kemoterapije kao i bilo kakve podrške, bila ona psihološka, farmakološka ili palijativna. Samo tako, odjebao modernu medicinu i pametne lijekove kao toplo pivo, sasvim pomiren s prognozom od predstojećih (maksimalnih) šest mjeseci života.
Prethodnih par mjeseci što smo živjeli skupa prošlo je relativno bezbolno, u prešutnom sporazumu izbjegavanja, no s obzirom na razvoj situacije (kao i brzi rast spomenute novotvorine) počeo sam dvojiti u ispravnost moje odluke.
***
“Sutra idem u Padovu”, rekao je Stari. Samo je tako, nonšalantno i usputno, izjavio svoj plan za doručkom. Ipak smo se morali tu i tamo sresti u kuhinji ili hodniku.
“Koji ćeš kurac u Padovi?!” zatečeno sam upitao. Kad smo bili prisiljeni razgovarati, uglavnom sam bio netrpeljiv. Dani kazni za prostačenje bili su daleko iza nas.
“Idem na izlet”, odgovorio je i izašao iz kuhinje, smatrajući valjda da je time sve u tančine pojasnio.
Stari se nikad nije previše zamarao objašnjavanjem i suvišnim rečenicama, pa tako ni u našem odnedavnom sustanarstvu. Kao i nekoć, iznosio je samo osnovne informacije. No, u tih dva mjeseca od dijagnoze, jedna se stvar ipak promijenila. Zapravo, ne samo promijenila (bilo bi to žestoko podcjenjivanje), već narasla, bujala i poprimala monstruozne dimenzije; njegova novootkrivena religioznost. Kuća je bila prepuna slika svetaca, raspela, riba i reprodukcija raznih religijom nadahnutih slika. Onomad su nas tjerali na vjeronauk, križ je visio na kuhinjskom zidu, ali sadašnje stanje je za par rangova vrijednosti nadmašivalo prijašnji religiozni dekor. Kako sam se klonio Starog, tako sam se klonio i njegovog dijela kuće, ali od patničkog pogleda svetog Stjepana, svetog Sebastijana, svetog ovog ili onog ili samog Isusa s križa nisam mogao pobjeći ni u hodniku, ni u toaletu.
Nadao sam se višednevnom izletu, no Stari se vratio istog dana. Rekao bih da su njega i par desetaka baba strpali u kakav škripavi bus i kao hrpu gerijatrijskih kofera odbacili do Padove, rastjerali po crkvama i svetištima i ekspresno vratili doma. Stari je izgledao izmučeno od cjelodnevnog puta.
“Opa, vidim da si kupio i suvenir”, bocnuo sam ga, pokazujući prstom na veliku krunicu od tamnog drveta što ju je nosio oko vrata. “Moj Stari i gigantska krunica… kakav šou”, pomislio sam.
Stari je slegnuo ramenima, poljubio krunicu i otišao spavati.
***
Šutljivost koja ga je oduvijek krasila, uzmaknula je pred novim naletom govorljivosti i gorljivosti. Par je dana prošlo od njegovog pobožnog izleta na sjever Italije, a njegov religiozni zanos još je porastao; ovaj put bio je podebljan s molitvama. Naravno, na mene, kao ni dok sam bio dijete, nije trošio riječi. Njegova novopronađena pričljivost se manifestirala u jedva čujnim molitvama, šaptom izgovorenim u bradu. Poput loše namještene stanice, Stari je bez prestanka šumio Očenaše, Zdravomarije i tko zna kakve bajalice. Kao da mi nije bilo dosta prijekornih pogleda svetaca sa svakog zida u kući, pod račun sam dobio još i cjelodnevno mumljanje koje kao da je prolazilo i kroz zidove. Da bi efekt bio još bolji, svi ti Očenaši su, nasumično, bili prekidani i s latinskim izrazim. Moj srednjoškolski latinski je stao na penis bonus* i noli turbare circulos meos*, no tu i tamo bih pohvatao djeliće njegovih spiritusa sanctusa* i patera nostera*. Pretpostavljam da je njegov intrakranijalni slijepi putnik nalegao na kakav centar u mozgu i doveo Starog do permareligioznog zanosa.
Postajalo mi je sve teže durati Starog i svakim danom sam sve više žalio za odlukom ponovnog bondinga s ocem. No, to je tek bilo zahuktavanje. S odnekud otkrivenom ljubavi prema latinskom, došle su i davno zaboravljene kazne.
***
Potrošio sam podosta godišnjeg i bolovanja za skakanje oko Starog, doktora i ostalog što je rezultiralo mojom razdražljivošću i rastrojenošću na radnom mjestu. Kad sam i bio na poslu i kuckao po Excelu, mislima sam bio drugdje. S pozitivne stane, na poslu sam gledao normalne ljude, a ne sumanutog Starog kao voditelja cjelodnevne emisije “Osnove latinskog jezika” na kućnoj Radio Mariji. Stari je imao svoje normalne faze, no stanje mu se konstantno kretalo na gore; više je puta dnevno gubio dodir sa stvarnošću i utonuo u svoje mantre. Par puta sam se uhvatio u mentalnoj matematici preostalog prognoziranog vremena života s njegovom dijagnozom. Zakoračili smo u peti mjesec, rekao bih, valjda je to to. Nisam se sramio svog odbrojavanja.
Svaki dan bih jurio s posla doma, strahujući da Stari ne bi izveo kakav spektakl, blagoslovio svetom vodom utičnice u kući ili nešto u tom stilu. Osjećaj predstojeće havarije me pratio skoro svakog dana, a posebno sam se tjeskobno osjećao ponedjeljkom, umoran od cijelog vikenda doma i preplavljen osjećajem da je Stari skupljao svoju psihotičnu energiju cijeli vikend te se sprema kanalizirati je u nekakvo grandiozno sranje.
Jednog sam takvog tjeskobnog ponedjeljka jurio doma i u žurbi zaboravio i kišobran i jaknu u uredu. Jutarnja je kišurina prešla u sunčano poslijepodne u kojem nisam mogao uživati dok sam se nervozno preznojavao mileći u prometnoj gužvi. Uletio sam u kuću i, srećom, ništa nije gorjelo. Skoro. Stari me dočekao u hodniku, izbezumljen i frenetičan. Tresao se, kolutao očima i režao na latinskom. Krunicu je držao čvrsto stisnutu u šaci.
“Pro perdita, poena te manet! POENA!!!”* urlao je Stari.
“Smiri se, boktejebo!”
“POENA!!”
Zgrabio sam ga oko struka pritisnuvši mu ruke uz tijelo, odignuo ga i krenuo nositi u kupaonu. Batrgao se, znojan i zapljuvan, evidentno nezadovoljan tretmanom, ali bolest ga je učinila suhonjavim i laganim. Umjesto da ga kečerski bacim na pod što mi je prvo prošlo kroz glavu, ugurao sam ga u kupaonu, zalupio vratima i nalegao na njih.
“Jebo te ja ludog”, protisnuo sam kroz isprekidan dah.
“Obscena verba poenam vocant.”*
“Stari, daj se smiri, molim te. Koji ti je vrag došao?!”
“POENAM VOCANT!”
Ignorirao sam ga naslonjen na vrata i čekao da ga ludilo prođe.
Smirio se za pola sata. Čuo sam kako i dalje mumlja sebi u bradu, ali barem je prestao urlati. Zavirio sam u kupaonu i vidio ga sklupčanog na podu. Podigao sam ga i odveo u sobu.
Teško mi je bilo zaspati. Osjećao sam se prebijen, iscijeđen i u onom stadiju umora kad se čovjek osjeća toliko umorno da mu san ne dolazi na oči. Vrtio sam se po krevetu, razmišljajući što učiniti sa Starim. U dom s njim? U ludnicu? Pričekati da ga tumor dokrajči ili barem baci u krevet?
Trznuo sam se iz nekakvog polusna (očigledno sam uspio zadrijemati) s bolom u koljenima. Tupa bol kolala je kroz oba koljena, kao da sam ih natisnuo. Zaspao sam na kauču, obučen i smrdljiv i valjda sam se nabio u rub kreveta, mislio sam. Ali kud s oba?! Kvragu i Stari i kauč i ova usrana kuća… Krenuo sam skidati hlače da barem uhvatim još malo sna bez da sam impregniran u traper, kad sam na koljenima vidio male crvene udubine, kao od… nara? graška? Bio sam preumoran za razmišljanje i samo sam se strovalio na leđa, s hlačama spuštenim na gležnjeve, u duboki san.
Sutradan smo se obojica pravili da se ništa nije dogodilo. Trudio sam se izbjegavati ga, kao i on mene, ali u trenucima kad sam se morao susresti s njim, primijetio sam da krunicu čvrsto steže i gleda me ispod oka. Kao i njegovi sveci sa zidova.
Tek par sati novog dana bilo je dovoljno da ga opet prebaci na mahnitost; prolazak kroz kuhinju i pogled na neoprano suđe ga je bacilo u nove latinske kletve, u novo stiskanje krunice, u novu luđačku epizodu. Brzo sam ga izgurao natrag u njegovu sobu što mi se vratilo kroz bol u leđima; tek što sam sjeo, križa su me počela tupo i dosadno boljeti kao da sam cijeli dan stajao na mjestu, a ne tek ustao.
“Ordo Dei, chaos damnatorum!*” urlao je Stari. Od jučerašnjeg ekscesa, Stari je govorio isključivo na latinskom.
Ostatak dana sam se osjećao polupokretan od bola u leđima; valjda me naguravanje sa Starim previše izmučilo. Navečer sam pokušao namjestiti se pred televiziju i doći k sebi uz pivo i utakmicu, ali ni tu nije bilo sreće. Utakmica je bila živa dosada, gubili smo i još je, uza sve to, sudac evidentno bio slijep, malouman i korumpiran. Kad je protivničkoj ekipi dosudio penal, skočio sam s kauča i, unatoč bolnim leđima, pomoću deranja na televizijski ekran, sucu sam pojasnio što mislim o njegovim odlukama i kako planiram provoditi vrijeme s njegovom majkom, sestrom, pa čak i ocem. Tek što su zadnje kapljice moje sline dotaknule ekran, začuo sam Starog kako se dere iz sobe:
“Pro obscenitate poena sequitur!”*
U tom trenu, siloviti refluks popeo mi se uz jednjak, no umjesto kiseline, osjetio sam okus… sapuna?
“Proklete kraft pivovare i njihove IPA-e pretrpane s četrdeset vrsta hmelja.” Pomislio sam dok sam trčao u kupaonu povratiti. Sav je sadržaj želuca izletio, ali taj se okus sapuna zadržao u ustima čak i nakon pranja zuba.
Ne sjećam se kad sam zadnji put legao lošijeg raspoloženja i fizički izmučeniji. Kroz zidove sam čuo prigušene molitve.
***
Probudio me nekakav šum. Naglo sam se uspravio u krevetu i upalio svjetlo na noćnom ormariću. Godine života s raznim živopisnim cimerima su moju urođenu neurednost, upravo onu koja mi je donesla tolike kazne u djetinjstvu, digle na višu razinu. Bio sam sklon ostavljati odjeću, bilo čistu, bilo prljavu u nasumičnim hrpama posvuda po sobi, ponegdje ukrašene i prljavom šalicom ili bocom. Noćna lampa bacila je svjetlo na par takvih hrpica strateški raspoređenih po sobi i na Starog koji je stajao na dovratku. Lice mu je bila maska bijesa, stisnutih zuba i napetih mišića. Bijesno je bacao pogled na nered u sobi, na mene, na zaboravljene šalice kave, na račune nehajno spuštene na radni stol, na rasparene čarape bačene poput konfeta po sobi.
“UBI ORDO NON EST, DAEMON HABITAT*”, prozborio je kroz zube.
U mladosti nas je Stari često kažnjavao, ali nikad nije bio bijesan. Njegove su kazne bile samo način uvođenja reda i odgovornosti, bez ljutnje. Reda mora biti. Sad, s druge strane, njegove su oči plamtjele starozavjetnim, genocidnim gnjevom.
“UBI ORDO NON EST, DAEMON HABITAT”, ponovio je Stari, lijevom rukom čvrsto stežući svoju padovsku krunicu dok je desnom oštro zamahnuo kao da nešto baca na pod. U tom su me trenutku oštro zapekli dlanovi i na njima se pojavila tanka crvena crta, kao da sam udaren tankom grančicom (Stari je za kazne oduvijek preferirao tanke šibe, one koje zuje kroz zrak zapeku kad udare u dlan ili stražnjicu). Vrisnuo sam, više od iznenađenja nego od boli.
Napokon mi je svanulo: Stari me kažnjavao. Kaznio me klečanjem na kukuruzu za zaboravljenu jaknu i kišobran, stajanjem u kutu za neoprano suđe, pranjem usta sapunom za prostačenje te udarcima po dlanovima za epski nered u mojoj sobi.
“UBI ORDO NON EST, DAEMON HABITAT!”
Još jedna kletva, još jedan zamah i nevidljivi remen s teškom kopčom sletio je na moja leđa. Suze su mi krenule na oči.
Oči su mu sjajile u tami. No, iza njih… nije bilo ljudskosti, ničega osim ludila. Kažnjava li me Stari… ili netko drugi? Ili nešto drugo? Što je to u koštanom kavezu njegove glave? Je li to onaj strogi i netrpeljivi Ante? Je li to zloćudno tkivo koje se ispreplelo s njegovim mozgom? S njegovom svijesti, podsvijesti, egom ili idom? Je li to vanjska, strana, zlokobna sila, još malignija od njegovih vlastitih pobunjenih stanica? Odgovor nisam imao, ali znao sam da to nije Stari, da to nije Ante… već izopačena verzija njegovog imenjaka. Bio je to anti-Ante, kontra svetac. Netko kome se ne obraća u molitvama za pomoć, za pronalazak izgubljenih stvari već netko pred kim se treba paziti i ne tražiti pomoć, kome se gadi slabost, neurednost i izgubljene stvari.
Pred vratima moje sobe stajao je anti-Ante.
Anti-Ante ante portas.*
“DISORDO VOCAT ULTIONEM, ET ULTIONEM SEQUITUR SANGUIS*”, zaurlao je Stari. Odnosno, ono što je nekoć bio Stari. Čak ni glas više nije bio njegov, već loša imitacija njegovog glasa, samo malo naglašenija od pozadinske kakofonije neljudskih glasova koji su izlazili iz grla dijaboličnog anti-sveca. Kroz sivu kožu njegovog dlana, mutno, krvavo, crveno, isijavao je grčevito stisnuti križ krunice.
U meni se naglo stvorio otpor… kao da su sve one kazne iz djetinjstva, izdržane bez protesta i prigovora, u meni stvorile neku unutarnju snagu, inat i neustrašivost. Skočio sam iz kreveta i pojurio prema monstrumu nekoć znanom kao Ante. Zaletio sam mu se ramenom u trbuh, podigao ga kao ragbi igrač i pojurio s njim dalje od sobe, prema kuhinji. Putem su nas pratile oči svetaca, a svaki je križ na zidu pulsirao crvenim sjajem.
Trčao sam s njim držeći ga presavijenog u struku, rukama čvrsto stisnutih na njegovim leđima, bez plana i bez ideje što da učinim, na autopilotu. Nisam želio riskirati, pogledati ga u oči i vidjeti tu luđačku vatru. Dojurio sam s njim u kuhinju, trznuo se, istovremeno povio koljena, silovito ga nabio leđima o hladnjak i ispustio. Skliznuo je na pod, otpustivši na kratko stisak na krunici koja se i dalje sjajila. Odmah se sabrao, krenuo dizati desnicu i osjetio sam nevidljivu ruku kako me vuče za uho, podiže i kako krivim vrat, kako vrhovima prstiju stružem o pod dok slijedim tu silu koja je prijetila iskinuti mi uho. Hladnjak se zaljuljao i prastari radio, koji je Staroj nekoć služio za povremeno prekidanje tišine dok je kuhala, sletio je na pod. Kako je pao, tako se i upalio i ženski je glas zajaukao:
“Aaaaanteee, okani me se, svega ti…*”
Vatra u očima monstruma odjednom je ugasla, grimasa gnjeva je nestala s lica i na kratko je to opet bio moj Stari, odjednom zbunjen situacijom u kojoj se našao. Čuo je glas koji ga, kao i nekoć davno, moli da prestane, ali tu nije bilo ni žene koja bi mu to govorila, ni djece koju treba dovesti u red. Iskoristio sam trenutak njegove konfuzije, otkinuo mu krunicu s vrata i bez razmišljanja, instinktivno slomio drveni, užareni križ.
Tako ležeći na podu i gledajući u mene, kao da mu se u pogledu stvorila određena blagost i kao da me pogledom zamolio za oprost. Stresao se, opustio i sklopio oči. Ponovno je bio samo stari, bolesni, izgubljeni čovjek, koji leži natučen na podu i iz kojeg, uz grozan soundtrack, curi život.
Sjeo sam pod pored njega i kroz suze nazvao Hitnu.
*penis bonus – lat. dobar penis
noli turbare circulos meos – lat. ne diraj moje krugove
spiritusa sanctusa – lat. Duh sveti
patera nostera – lat. Oče naš
Pro perdita, poena te manet! – lat. Za izgubljeno, kazna te čeka.
Obscena verba poenam vocant. – lat. Proste riječi prizivaju kaznu
Ordo Dei, chaos damnatorum! – lat. Red pripada Bogu, kaos prokletima
Pro obscenitate poena sequitur! – lat. Za prostačenje slijedi kazna
UBI ORDO NON EST, DAEMON HABITAT – lat. Gdje nema reda, ondje prebiva demon
Anti-Ante ante portas. – lat. Anti-Ante pred vratima
DISORDO VOCAT ULTIONEM, ET ULTIONEM SEQUITUR SANGUIS – lat. Nered zaziva osvetu, a osvetu slijedi krv
Aaaaanteee, okani me se, svega ti… – Severina – Ante, 1999.
Anti-Ante © 2025. Ninoslav Vitorac
Ninoslav Vitorac je suprug, otac i profesionalno code-monkey. U nešto malo slobodnog vremena što mu ostane pokušava ugurati što više toga pa premalo spava, puno čita, pokušava pisati kratke priče, učiti strane jezike, pamtiti nepotrebne činjenice te trčati i rekreativno boksati da uspori entropiju. Voli SF, (prvenstveno trash) horror, heavy metal, crni humor i pivo.
Priča Anti-Ante objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.
Urednički komentar: Disfunkcionalne obitelji i kako se nositi s težinom bolesti s roditeljem koji od lošeg prijeđe u još gore ponašanje, balansira ozbiljno s humorom i hororom. Ovo je jedan prilično zabavan religiozan horor koji se poigrava s poznatim tropovima.
Featured image: photo by Anna Shvets, Pexels
morina kutija 
Leave a comment