Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Nasljeđe krvi, Jelena Dunato, prevoditeljica: Sanda Dominković (izašlo: 10. 7. 2025.)

Žanr: fantastika
Duljina: 120 stranica
Autor naslovnice: Kristina Maslać (@kika.draws)
Tagline: Izdana, svrgnuta i smatrana mrtvom, Orsiana se vraća na ulice Abije noseći dvosjekle božanske darove i buntovne stihove. Dok se vatra pobune širi potresajući uzurpatorovu moć, bogovi podižu ulog, šaljući saveznika koji želi Orsianino posljednje blago: njezino srce.

Sažetak:

Izdana, svrgnuta i smatrana mrtvom.
Kada izgubi oca u krvavom prevratu, a njezin ujak preuzme grad, Orsiana moli za pomoć jedinu silu koja je još spremna slušati, nesvjesna da će ju bogovi iskoristiti kao pijuna u vlastitoj igri.
Našavši se ponovno na ulicama Abije, obdarena dvosjeklim darovima bogova, Orsiana mora osujetiti planove svog ujaka i naučiti što je potrebno kako bi vladala ponosnim, tvrdoglavim gradom koji živi od obmane i lukavstva.
Kovat će planove, boriti se i koristiti se smrtonosno preciznim stihovima kako bi potaknula pobunu. No upravo kad počnu propadati ujakove makijavelističke spletke, novi će igrač ući u igru, a bogovi će podići uloge. Lako je boriti se protiv neprijatelja kojeg mrziš, ali kako se boriti protiv neprijatelja u kojega se zaljubiš? Ako želi pobijediti, Orsiana će morati riskirati posljednju dragocjenu stvar koju posjeduje: svoje srce.
Priča o osveti i povratku, Nasljeđe krvi spaja povijest i folklor istočnog Jadrana s krvavom izdajom renesansnih dvorova, što ga čini savršenim štivom za obožavatelje mračne političke fantastike.

Link (za nabavku knjige):

https://nakladamorana.hr/products/jelena-dunato-nasljede-krvi

Ulomak:

Vila je arhitektonski dragulj smješten na jastuku bujnog zelenila. Kad Orsiana i njezin otac uđu u ograđeni vrt, zvukovi i mirisi grada odjednom nestanu, a obavije ih miris egzotičnog cvijeća koje se prelijeva s grana. Dug, vijugav put vodi do prednjeg trijema. Dok hodaju, sitni šljunak nježno škripi pod njihovim koracima, a šarene papige ispuštaju uznemirene krikove s vrhova drveća. Mogli bi se jednako tako nalaziti i na nekom stranom mjestu, na egzotičnom otoku na jugu, gdje voće ima nepoznat okus, a svako je jarko obojeno biće otrovno.

Stric Caril čeka ih podno stubišta, sjajan u grimiznoj svili poput nadute žar ptice, okružen svojim blizancima, dvama visokim, krakatim, plavokosim mladićima koje Orsiana nikada ne zna razlikovati. Nekoliko dalekih rođaka i nekolicina uglednih patricija, članova očevog Velikog vijeća, okuplja se oko njih.

„Iznenađenje.“ Caril raširi ruke pozdravljajući brata. „Sretan rođendan.“

Carilov je zagrljaj razmetljiv, dok je Orsianin otac ukočen i zbunjen ovim iskazom osjećaja. Zatim se Caril okreće prema njoj. „Mala Orsiana.“

„Ujače.“ Spretno izbjegne njegov zagrljaj jer mrzi dodire. Dobro prepoznaje tuđa raspoloženja, a Carilova srdačnost djeluje prenapregnuto, ljepljiva poput mirisa njegovih egzotičnih biljaka. „Gdje je ujna Roselia? I djevojke?“

„Čekaju te unutra. Samo naprijed, mi ćemo za tobom za minutu.“

Razmijeni pogled s ocem, koji samo slegne ramenima i kimne joj da ide dok mu Caril uzima ruku i nešto mu šapuće na uho. Šest bijelih mramornih stuba vodi do nadsvođenog trijema s visokim, vitkim stupovima. Orsiana se polako uspinje, a zrak ispred nje čini se gust i težak poput sirupa. Otvorena je vrata pozivaju, iznutra se razlijeva svjetlost i ženski glasovi, ali noć je povlači unatrag. Povjetarac joj hladnim prstima dodiruje zatiljak kao sjećanje na ružan san, na smrznutu zemlju i duboku, tamnu vodu.

Zadrhti. Po prvi put u životu predosjećaj opasnosti jasan je i neosporan, nesklad svijeta očigledan.

„Oče?“ Okrene se na vrhu stuba, zbunjena, taman na vrijeme da vidi kako se ljudi okupljaju oko njega, kad prvi bodež bljesne u zraku i gospodar Orsolo pada s krikom, a krv prska po bijelom šljunku.

Orsiana vrisne, a zvuk rasiječe noć napola – na moguće i nemoguće, na stvarnost i noćnu moru. Noge joj se same pokrenu dok se muškarci bacaju na njezina oca poput zvijeri, ubadajući, ubadajući. Prizor je nestvaran, odbjegli komadić slomljenog vremena, božanska pogreška u trenutku kad su bogovi skrenuli pogled, a nešto zlo ušuljalo se i preuzelo vlast.

Potrči prema ocu, ili bar pokuša, ali grube ruke povlače je unatrag, a znojni joj dlan pritišće usta, gušeći njezin vrisak. Noge joj uzaludno mlataraju po zraku dok se bori za dah. Jedan od njezinih rođaka odvraća pogled od njezina oca i zagleda se u nju opijen ludilom krvoprolića, očiju ispunjenih smrću.

I tada sve završava. Djelo je učinjeno, a ruke je puštaju. Pada na očevo još uvijek toplo tijelo, u lokvu krvi koja se širi. Njegove su oči širom otvorene, zubi umrljani grimizom. Prekrasna siva svila na njegovim prsima izrezana je u trake, natopljena krvlju, uništena do neprepoznatljivosti.

Ubojice stoje u tihom krugu, s njihovih oštrica kaplje, pogledi im bježe od prizora, kao u dječaka uhvaćenih u nestašluku. Odjednom djeluju posramljeno i mučno im je; dišu kroz usta, lica im poprime zelenkastu nijansu. U zraku lebdi metalni vonj pokolja.

Orsiana zavija poput ranjene zvijeri, nesposobna izraziti svoju bol i užas, nesposobna pozvati u pomoć ili prizvati božansku pravdu. Zvuk koji izlazi iz njezinih grudi nije ljudski, surov je i drevan, i muškarci ustuknu pred njom kao da je ona ta krvoločna zvijer. Na tren njezina srdžba gori toliko snažno da osjeća kako bi joj mogle izrasti kandže i rastrgati ih u trakove sirovog mesa, ali tada joj netko navlači vreću preko glave, gustu crnu tkaninu od baršuna, koja joj gasi svjetlo i oduzima glas.