I.

Jednooka se mačka protegnula, zijevnula i stisnula kapak. Nije stigla baciti pogled na jadnu kuću prije no što je kamen doletio do nje. Udario je o zid bunara i prestrašio jadno stvorenje zlogukim klas! Mačka zamjauče i dade se u trk. Supruga bacača kamena došla je do prozora tek kad je žrtva napada već toliko odmakla da je pogledom ulovila samo vršak repa koji nestaje iza nedovršenog zida.

Kliznuvši pogledom prema namrgođenom muškarcu, Koralina se hitro povuče kako on ne bi uočio nju. Nema garancije da mu neće pasti na pamet baciti kamen u njezinu smjeru.

Već u idućem trenutku začuje plač iz drvene kolijevke. Njezina je kći opet ispuštala krikove i plačljive uzvike, baš kao i svake noći. Koralina nije spavala danima. Bilo kojoj drugoj majci ponestalo bi snage. No Koralina nije poput drugih majki.

Napustivši jadno opremljenu kuhinju, Koralina pronađe put do male prostorije pretijesne za bračni krevet, kolijevku i ormar. Kao i u ostatku kuće, Koralina se ovdje osjeća ugurana u uzak prostor. Čak joj ni toplina djeteta u rukama ne pruža utjehu, iako je djevojčica prestala plakati i usnula u njenom naručju. Izmorena žena sjedne na slamnati madrac. Stari drveni krevet škripi pod njenom težinom. Koralina prošapće čarobne riječi na kćerino uho. Položi je natrag u kolijevku pa legne na krevet. U ležećem položaju okrene glavu prema ormaru. Nije joj bilo po volji kad ju je muž natjerao da kupi križ i sliku Djevice Marije koju će ondje staviti. Čak i da je kćerin plač ne budi svake noći, ionako ne bi mogla zaspati zbog osjećaja da je Marija stalno gleda i osuđuje. 

Osim toga, kako da mirno spava uz muškarca koji hrče pored nje i podsjeća je na mržnju prema osobi u koju se pretvorila?

Pretražila je taj ormar nebrojeno puta. Ništa.

Koraliline oči skrenu prema ogledalcu uz umivaonik pored prozora. Oni koji je nisu poznavali prije rekli bi da izgleda čudesno. Zlatna kosa, modre oči, pjegice na blijedom licu. Naizgled snažne građe, ali toliko slabija otkad je zatvorena u ovoj kući. To čak i nije kuća, nego bivši dvor za ovce s istrošenim krovom od slame. Kad je njen suprug dogradio prvi kat, samo je premjestio stari krov, sav vlažan, smrdljiv i dotrajao. Napravio im je dom na brzinu, isto kao što sada gradi suhozid kojim namjerava ograditi posjed. Podiže ga od jutra do mraka. Od Koraline očekuje da mu kuha repu i palentu i krumpir s pancetom. Razljutio bi se da ga u kući svaki dan ne čeka večera, zato Koralina obavlja svoj dio posla najbolje što može, čak i kad im ponestaje hrane. Ode u spavaću sobu čim začuje njegove korake pred vratima. Glumi da se mora pobrinuti za djevojčicu čak i kad ona mirno spava. Legne prije njega, tako da mu ne preostaje ništa doli srušiti se uz nju i zaspati.

Koralina prati kako zid napreduje. Njen suprug radi sam i sporo. Nekoliko mu je susjeda ponudilo pomoć usprkos neprijateljstvu koje gaje prema njemu i njegovu pokojnom ocu, no on ih je sve odbio. Želi svima dokazati za što je sposoban. Vjeruje da će si posjedovanjem propisnog umejka podići ugled. Samo što on nije svjestan koliko ih košta što svojim radom ne zarađuje za kruh. Koralina potajno od susjeda traži pomoć. Žene su milosrdne. Znaju kakav je Mate, isti kao i njegov otac. Žao im je djeteta pa prelaze preko predrasuda koje gaje prema Koralini i ustupaju joj nužne namirnice. Ako ni to nije dovoljno, Koralina krade. Tiha je i spretna pa joj to polazi za rukom. Ako nema druge, koristi čaroliju kako bi obmanula potencijalne svjedoke svog lopovluka. Usprkos dijelu nje koji joj je Mate oduzeo, još je dovoljno vična vilinskim tajnama da prikrije neizbježni kriminal.

Kad su se tek vjenčali, Mate je u spavaćoj sobi držao i svetu vodicu. Svaku bi večer poškropio njihov krevet. Koralina je plakala i molila ga da prestane. Nekoliko je puta time zaslužila šamar. Na svu sreću, obustavio je taj obred nakon što je započeo graditi zid. Gradnja ga toliko umara da je smetnuo s uma navike koje su mu prije bile važne, poput prisilnog općenja s Koralinom i provjeravanja kolijevke. Koralina se ne sjeća kad je zadnji put pogledao svoju kćer.

Morala je ustati da promiješa kupus što se krčka na vatri. Zakašljala se kad je miris mesa dopro do njena osjetljivog nosa. Iako je prošla gotovo cijela godina, još se nije navikla na jake mirise ljudske hrane. No mora se nositi s time kako zna i umije. Ne dobije li Mate ručak na vrijeme, pripremljen po njegovu ukusu, naljutit će se i brzo vratiti jednoj od svojih navika do koje je držao prije gradnje zida; pokazat će Koralini kako se kažnjavaju neposlušne i lijene žene.

 Koralina se sagne kako bi sabrala pepeo rastresen oko ognjišta i stavila ga u rupu namijenjenu za njegovu pohranu. Navečer će vratiti pepeo na oganj pa će iduće jutro biti dovoljno žara da bi se zapalilo vatru bez šibica. 

Zadrhti na zvuk otvaranja i zatvaranja vrata. Nije čula njegove korake. Zna da ona namjerno bježi kad god se on primakne kući. Koralina se obuzeta strahom okrene svom suprugu.

“Danas je prvi oktobra. Drugu bi ti nedeju vajalo poć na samanj va grad Kastav.”

Mate ima crnu kosu i bradu. Ljetno ga je sunce opržilo tako da mu je koža bila boje badema, prepuna ožiljaka i masnica stečenih radom. Crne mu oči vječito zvjeraju kao da traži nešto vrijedno pokude, a mišićave ruke uvijek drži u položaju kao da je spreman nasrnuti na sve i svakoga čije ga postojanje vrijeđa. Takvih je mnogo.

“Ako ne budeš šla, judi će loše besedit. Već mi je puna kapa zlih besed ča ih slušan po meste. Neću da judi govore da mi je žena štriga!” Rekao je to kao da je ona kriva. Naravno. “Zato ćeš poć već sobotu. Kupit ćeš ča j’ trebe va kuću. Potle ćemo poć na tanac.”

Koralina raširi oči. Već je gubila u raspravi iako nije ni zucnula. Po selu se širi glasina o njenim vradžbinama otkad ju je Mate doveo. Nitko ne zna njeno podrijetlo. Mate nije dobar lažac pa je na brojna pitanja samo promumljao nepotpune odgovore o svojoj misterioznoj dragoj. Nikome nije spomenuo kako ju je oteo, kako je njene sestre nisu stigle spasiti. Nije ni ona, iako je znala da bi ljudi imali bolje mišljenje o njoj kad bi znali da stvarno nije štriga. „On je nju našal na križanje, ga je naštrapala. To j’ zmamorija!” Tako su žene govorile nakon dva mjeseca Koralinina boravka u Halubju. Promijenile su mišljenje nakon rođenja djevojčice. Nikome nije promaklo kako kopni i kako je Mate tretira. Još se uvijek boje, ali iz sažaljenja rjeđe prenose uvrede, a češće samo šapuću. I dalje je se klone iz straha da će ih pogledati slabim okom i baciti kletvu na njihovo imanje, stoku ili djecu, ali prestale su pljuvati pred njena stopala. Ako se križaju, čine to iza njenih leđa.

 Plesat će na Belu nedeju. Mate će popiti previše vina. Ako se ne dogega kući doma, znači da je negdje zaspao. Ili neće spavati te večeri, nego će veselo pijanstvo okončati plamtećim bijesom koji će iskaliti na jedinoj osobi koja nikome neće otkriti njegovu okrutnost.

 Koralina proguta slinu i kimne.

II.

Kako bi se uklopila u ljudskom okruženju, Koralina se morala odijevati poput ostalih mladih žena. Prvih je mjesec dana pod krovom svog supruga provela u nedovršenoj haljini nalik vreći. Morala je sama naučiti isplesti čarape, a prije nego što su njeni prsti, nenavikli na takav delikatan posao, uhvatili ritam, stoički je podnosila hladnoću stopala. Mate im nije mogao priuštiti lan, a Koralina nije poput ostalih supruga sa sobom donijela miraz u obliku lancuna i jastučnica, stoga je sve izrađivala od stare vune. Ovaca više nisu imali, ali vuna je ostala od stoke Matina oca. Uklonila je plijesan i teškom mukom izradila podsuknju, čarape i prekrivače. Iglama si je izbola ruke pa su dovršeni proizvodi bili umrljani krvlju. Matu je tada jedino dijete u njenoj utrobi sprečavalo da digne ruku na nju. Bio je slijep za trud koji je uložila i bol koju je gutala. Vidio je samo neuspjeli pokušaj da postupi kao što bi postupila smrtnica.

Koralina je navukla bijele čarape i cipele. Odjenula je toplu podsuknju pa modru suknju i košulju od sukna. Preko ramena i leđa prebacila je tešku vunenu maramu. S košarom preko ruke krenula je za svojim mužem. Mate je iz zabačenog dijela svog bića izvukao nekoliko ljubaznih riječi da zamoli jednu ženu iz mjesta da im pričuva kći dok se ne vrate sa sajma. Prije no što je plitak izvor njegovih lijepih riječi presušio, zamolio je susjeda da ih preveze na svom vozu do Kastva. Tako su Koralina i njen naizgled pristojan suprug, propisno odjeven u bijele hlače i crnu vunenu jaknu, krenuli na sajam. 

Djevojke u raznobojnim suknjama poskakivale su između štandova, a mladići s Morčićem na desnom uhu čekali večer da svoje odabranice pozovu na ples uz zvuk sopila. Njihovi prsti sigurno nisu krvarili dok su si delale robu, prolazilo je kroz Koralininu glavu. I bila je u pravu. Nisu morale pomaknuti ni jedan prst da bi dobile suknje jer su ih kupile u trgovini. Tako su radili moderni ljudi, oni koji su si to mogli priuštiti. Mate nije imao dovoljno novca ni da kupi svojoj supruzi poštenu tkaninu, a kamoli gotovu haljinu. Iako to nije bio njen svijet, sramila se. Možda se i ne bi sramila da nije morala sjediti uz muškarca odgovornog za preokret njene sudbine. Bilo joj je mučno jer su uz nju vezivali grubijana koji ju je uveo u njihovo društvo. 

“Hodi, vidi čega je, pa kupi već ča nan rabi”, poruči Mate tutnuvši joj nekoliko dinara u ruke. Koralina je duboko udahnula osjetivši hladne kovanice na dlanu. Nije joj bilo jasno kako će njen suprug, koji tjednima nije u kuću donio novčića, podmiriti za tjedan dana franjak poreza koji moraju odnijeti u Volosko. Otkud mu novac za tričarije sa sajma? I što bi ona uopće trebala kupiti? Mate je već prešao pola puta do štanda s rakijom i istarskih vinima. Nesumnjivo mu je u džepu zveckalo još dovoljno novčića za koju bocu.

Prelazila je pogledom s lonaca i tava na cipele, potom na sireve koje su nudili otočani, lan, šešire i drvene igračke. Kupila je konjića veličine šake za kćer pa produžila do štandova iza kojih su stajale žene visoko podignutih brada, našminkane i odjevene u skupu odjeću. Riječanke, gospođe pomoraca i trgovaca došle su u Kastav s prekrivačima, platnima, čipkama i…

Koralini je slina zapela u grlu. Pred njom je bio izbor raznolikih rubaca. Svileni, mekani, providni ili crni, jednobojni ili s uzorkom. 

Prodavačica ju je smrknuto odmjerila i namreškala nos kao da njuši neimaštinu. “Van se pijaža ki facol, gospođo? Kvalitetni su kuliko i guštaju.”

 Koralina je posegnula za bijelim rupcem. Podsjećao ju je na neka druga mjesta, neko drugo vrijeme, neku drugu Koralinu, i odjednom više nije bila među ljudima na sajmu, nego daleko u šumi sa svojim sestrama.

Riječanka ju je ošinula po prstima. Koralina je povukla ruku i podigla pogled prema ljutitoj prodavačici. “Oprostite mi. Avertila san se nečega… Neman beči za takov facol…”

“Bomića, nisan ni mislela! Ča se onda tuda pačiš?” Koralina se okrenula i zaputila dalje, no čula je kako je žena iza nje prošaptala: “Hlapuzdrina obična…”

Nekoć je imala bolji rubac od izložaka na štandu. Prođe pogledom po ljudima oko sebe; vesele djevojke i mladići, majke koje za ruke drže djecu, muškarci koji si nazdravljaju, starci i starice koji si mašu i razgovaraju. Ima li među njima netko poput nje? Stvorenje oteto iz svog prirodnog okruženja, zarobljeno na otvorenom mjestu i vezano nevidljivim sponama?

Koralina nije plesala sa svojim pijanim suprugom. Mate je mjerkao druge žene, lovio supruge koje su bježale u zaštitu svojih muževa i svašta dobacivao djevojkama koje su mu uzvraćale preneraženim pogledima. Neuspjeli su ga pokušaji iscrpili pa su on i Koralina pošli kući pješke dok se u Gradu još naveliko plesalo i slavilo. Mate nije bio dovoljno priseban da bi primijetio da njegova supruga nije kupila ništa osim drvenog konjića.

***

Mate se srušio na klupicu u kuhinji. Glava mu se naginjala s jedne na drugu stranu, a usta otvarala i zatvarala bez zvuka. Koralina je bacila praznu košaru pa lupila šakom po drvenom stolu. “Prodal si moj facol, ča ne?” Mate je zatreptao. Izvadila je kovanice i bacila mu ih pred stopala. “Nemaš delo, ne prnesaš soldi va kuću, ma imaš za pizdarije na samanju!” Mate je zaustio. Iz grla mu je doprlo škripanje. “Laškoto jena, hudobo! Prodal si moj facol da bimo se krunili z glupostimi!” Suze su joj potekle niz obraze. Pala je na koljena i rukama obuhvatila glavu. Počela si je čupati kosu i naricati ljudima nepoznatim jezikom.

Mate se prenuo. Kao tek probuđenog iz ugodnog sna, dočekala ga je slika njegove supruge kako viče, plače i lupa po podu. “Alo, ženska, ča kričiš? Da si zajeno prestala! Čut će te susedi!”

 “Ja, pa ča? Srako! Ionako mi deju štriga i zmamorija. Ča još moru zićuhat sen onega ča već si znaju, a to je da si ti hudobina i smrad i…”

Tako ju je snažno ošamario da je lupila glavom o zid pored ognjišta. Prišavši joj, zamahnuo je nogom kao da će je udariti, no umjesto toga samo joj je bacio prašinu u lice. “Vešćo jena munjena, tropat ću te kot ruže ako ne buš mučala! Dobit ćeš i više od matafuna ako još jedanput čujen takove besedi z tvojeh ust! Da san prodal tvoj facol, ča biš još bila tu? Nisan tako glup. I ne njurgaj, aš bi ti pul nekega drugega bilo fanj gore nego s manun.”

Ostavio ju je na podu da guta suze. Imao je pravo. Podčinjena je onome tko posjeduje njen rubac. Još je uvijek skriven negdje na Matinu posjedu. “Išći ga kuliko ćeš, ma nećeš ga nać”, rekao joj je još prije nego im se rodila kći, a Koralina je počela strahovati da je to upozorenje bilo proročanstvo.

III.

Ujutro je Koralina ponovno sve pretražila. 

 Ustala je u zoru i krenula od spavaće sobe. Ispod kreveta, oko ormara i u unutra, ispod kolijevke, u umivaoniku. Pipala je zidove u potrazi za rupama ili skrivenim prostorom u koji bi se mogla sakriti neka vrijednost. Potom je pretražila sve lonce u kuhinji za koje je bila poprilično sigurna da ih Mate nikad nije ni pogledao. Pretražila je oko ognjišta, potom kopala po pepelu u popelnici, zabila ruku u posudu s vodom kao da je rubac mogao biti na njezinu dnu svih mjeseci tijekom kojih je u njoj nosila tekućinu. Škiljila je u rupe iza vrata u kojima stoji drvo kojim tijekom noći drže vrata čvrsto zatvorena. Potom se stubama spustila u donji dio kuće. Dvije krave, Rume i Bela, čekale su da ih se izvede van. Još nije toliko zahladilo da bi morale po cijele dane čekati u zatvorenome. Koralina je pregledala kablove. Prstima jedne ruke stisnula je nos, a drugom rukom opipala dno korita prepuno prožvakanih ostataka stočne hrane. Nisu imali kelja ni graha koje bi odvajali za krave pa im je Koralina uglavnom kuhala lišće ili davala rijetke ostatke. Na kravama se vidjelo da se ne hrane dobro. Mukale su dok je zlatokosa mlada žena kopala oko njih sve dok joj ruke nisu bile prljave do laktova, a skuti haljine smeđi. Tada je odustala, pomuzla nekoliko kapi mlijeka iz krava pa ih pustila van.

Bližili su se Svi sveti, a s njima i zima. Koralina i njen suprug jedva su preživjeli toplo razdoblje u godini. Nije znala kako će se nositi s oskudnijim dijelom godine. Mate je tog jutra otišao od kuće nekim tajnovitim poslom. Nije smatrao vrijednim otkriti ženi koju je prisilio da se uda za njega o kakvom je poslu riječ. Koralina se samo nadala da se neće vratiti praznih ruku.

Beba je opet plakala, a ona nije znala kako da je utiša. Ojađena zbog neuspjele potrage, počela je vikati na svoje dijete, da bi naposljetku pala na koljena i rukama prekrila uplakano lice.

***

Nakon listopadskog sajma, Koralina je otišla susjedi po svoju kćer. Dadilja joj je otvorila vrata s osmijehom na licu, no izblijedio je kada je uočila masnice na licu mlade majke. „Pala san. Smotana san, znate.” 

“Ma ja”, rekla je susjeda. „Si znaju da je Mate človek prez krijanci. I da ti pravo rečen”, nagnula se prema njoj, “ne isplati ga se mantinjit ako ti vrnja z kacoton!”

 Na tome su stale. Koralina je primila svoje dijete. Uzdahnula je vidjevši njeno sitno lice, očice i ručice. Dijete koje nikad nije željela, a sada je u njega polagala nadu. Još za trudnoće govorila si je da će, dobije li priliku, ostaviti dijete i pobjeći. No promijenila je mišljenje.

***

Četrdeseti dan nakon poroda, Mate ju je natjerao da ode u crkvu. “Užanca je da se ženska gre spejat”, rekao je. Ona nije mogla razlučiti boji li se više tih strašnih kamenih građevina ili svog nasilnog supružnika. Koralina je osjećala kako ih svi pored čijih su kuća prošli tog jutra promatraju. Neki su mislili da nije katolkinja, da je zato tako čudna.

Svećenik je pokušao razgovarati s njom. “Otkud si prišla, nevestice? Kako ti se zovu mater i otac? Kako si upoznala Mateta?” Nije odgovarala, a muškarac je nije tjerao da gukne poput Mate. Zajedno su kleknuli ispred oltara. Koralinu je ispunio strah. Spustivši se na koljena, drveni križ s kipom razapetog kršćanskog proroka učinio joj se još većim i strašnijim. To je taj krvavi gospodar kojemu se ovdašnji ljudi klanjaju. Svećenik je tiho i mirno započeo molitvu. Riječi su je zbunjivale, ali spokoj kojim je čovjek odisao zauzdao je njen strah.

Naposljetku je ostavila dojam pitome i sramežljive ženice. Svećenikov se izvještaj svidio Mati, no Mate se nije sviđao svećeniku. Bila je u sobi dok su njih dvoje razgovarali pred vratima. “Koralina mi se čini kot snažna ženska, kakovu je teško nać. Treba se navadit našimi užanci, aš ne znan otkud si ju dopejal. Sakako ne smeš dić ruku na nju, nego bit blag i potrpežjiv, kakov muž i treba bit.” Mate je sve to saslušao, no čini se da je smetnuo svećenikove riječi s uma čim je ovaj napustio njihov prag.

To je bio Koralinin treći posjet crkvi. Prvi je put bila ondje kad su je u religijskom i pravnom smislu vječno vezali za Matu, a drugi povodom krštenja.

Kada je Mate javnosti dao do znanja da u njegovu životu postoji prekrasna strankinja koju namjerava oženiti, organiziran je pir. Ceremonija se imala održati na dan Svete Katarine u studenome. Ujutro su u Matinu kuću došli kum, kuma i djeveruše. Žene su pomogle Koralini odjenuti haljinu s bijelom krunom za vjenčanje.

 Koralina je tad već puna četiri mjeseca bila zarobljenica. Zapala je u obeznanjeno stanje u kojem nije mogla pojmiti koliko će taj dan biti sudbonosan. Nije mogla pobjeći. Mate je sakrio njen rubac čim ju je zarobio.

 Prije vjenčanja svi su uživali u vrhunskom vinu, no šalama su zapravo prikrivali uvrede. Među tim rođacima nije bilo naklonosti. Njeno je vjenčanje bilo maskenbal.

 Na pod su stavili lancun. Mate i Koralina kleknuli su jedno uz drugo pa su ih najstariji rođaci, pošto ni jedno od njih nije imalo roditelja, blagoslovili. “Nevestica mora bit poslušna i ne njurgat, a muž potrpežjiv i blag. Jeno drugo morate čuvat i volet se, i isto tako navadit i svoji otroki.”

 Putem do crkve pratila su ih djeca. Pred njima su hodali svirači sopila, no Koralinu su ti tonovi samo podsjećali na neusporedivu glazbu njezina naroda. Došli su u crkvu točno u podne. Činilo joj se da je pritišću željezni lanci zbog kojih se ne može pomaknuti ni vrisnuti. Nastavili su s obredom, a da ona nije izustila svoje “ja, ziman.” Vani se okupila svjetina. Sve su seljanke htjele vidjeti tajnovitu nevjestu. Čim su bacili prvi pogled na Koralininu put, kosu i duboke oči, izvele su svaka svoj zaključak. Vještica. Štriga. Čarobnica. Nije prošlo nezamijećeno ni to da je već bila trudna.

 Prije polaska kući, Koralini su prišle dvije nepoznate djevojke i uručile joj dva predmeta. “Na, to su ti preslica i plašćanica ke koraš prnest va muževu kuću. Takova je užanca.” Koralinu su ti predmeti prepali. Nije znala presti. Bojala se i pomisliti čemu služi debela vunena traka.

U Matinoj se kući nastavilo slavlje. Koralina nije mogla doći sebi koliko su ti ljudi mogli pojesti. Ne bi bila ni dotakla žlicu da joj Mate nije šapnuo na uho: “Jij, beštijo jena!” To nije bila prva zapovijed popraćena smrdljivim vinskim dahom koju je čula od njega. 

 Navečer su plesali i pjevali. Koralini je za uho zapeo stih: “Oj, oj, ženo moja, neka bude voja tvoja.” Tko je žena o čijoj se volji govori u pjesmi? Sigurno ne njena. Kamo god je tog dana doveli, posjeli bi je poput lutke. Takav će joj biti život među ljudima.

 Na povratku u kuću, po njoj su plazili pogledi uzvanika. Pitali su se iz kakvog to mjesta dolazi da nema momaka iz njezina sela od kojih bi je Mate otkupio. Koralina je imala tek sestre koje bi učinile sve da je spase kada bi to bilo moguće.

 Prvi je tjedan bio najteži jer je Mate najviše vremena provodio u kući. Prigovarao joj je jer nije znala obavljati žensko delo; loše je kuhala i još gore suzdržavala suze kada bi došlo vrijeme za obavljanje bračnih dužnosti. Naposljetku je sve manje vremena provodio u kući. Koralina se pomučila usvojiti vještine koje su se očekivale od mlade supruge. Nedjeljom je odlazila u crkvu i s vremenom se navikla na čovjeka pribijenog na križ. Koljena su joj neprestano bila puna modrica. Građa njene vrste nije primjerena za klečanje.

IV.

Porod je bio težak. 

Dok su joj tijelo razdirali porođajni bolovi, željela je biti među svojim sestrama više nego sve vrijeme koje je provela u zatočeništvu. Mate je poslao dvojicu susjeda da potraže babicu. Ostao je uz uzglavlje svoje supruge. Koralina mu je htjela narediti da ode. Čim joj je ukrao rubac i podčinio njenu volju svojim željama, počeo se prema njoj ophoditi nasilno. Zašto onda sada sjedi ovdje i drži je za ruku? Čemu ta farsa? No bojala ga se do te mjere da mu ni jednom nije proturječila, čak ni dok se nadvijao nad nju, pritišćući je na sijeno dok su krave mukanjem davale do znanja da ne toleriraju blud u svom domu.

Bila je na rijeci sa svojim sestrama. Kupale su se. Pjevale su. To im nije bio prvi izlet na Rječinu. Navikle su se ostavljati rupce na istom mjestu obraslom mahovinom i zaštićenom od pogleda kamenom. Nije bilo vjerojatno da će itko naići. Koralina i njene sestre nisu znale o ljudima ništa iz prve ruke. Smatrale su ih krnjim i ograničenim bićima vezanim za zemlju. Žalile su ih zbog teškog rada na koji su bili primorani kako bi preživjeli. Uvjerene da se svaki pripadnik te vrste užasava mraka i vezuje nebrojena praznovjerja za noći obasjane punim mjesecom, uživale su u svježoj vodi ne obraćajući previše pažnje na vilinske facole.

Mate Koralini nikad nije otkrio zašto se našao ondje u taj kasni sat. Zamišljala je kako se neobrijan, u prljavoj košulji, kretao šumarkom. Za uho mu je zapeo hihot i pljuskanje vode. Svjetlost punog mjeseca omogućila je njegovu slabom ljudskom oku da locira izvor zvukova. Oči su mu se zalijepile za obnažena bijela tijela pod svijetlećom kuglom. Nije razmišljao ni birao. Prepoznao je vile. Kobni mjesec pomogao mu je pronaći skrovito mjesto iza kamena.

Koralinu je presjeklo u prsima kad su njegove ručetine ščepale njenu najdragocjeniju imovinu. Druge su vile osjetile da nešto nije u redu. Sve su okrenule glave prema skrovištu. Ondje, u sjeni iza kamena, promatrala ih je silueta u čučnju. Poput zlokobnog patuljka ili goblina, Mate je čekao reakciju nakon koje će prepoznati koju je vilu sapeo ukravši joj facol.

Koralinine su sestre pohitale prema šikari. Uzdah olakšanja začuo se svaki put kada bi jedna od njih opipom prepoznala svoj rubac. Potom bi si njime prekrile ramena i odletjele put nebeskoga svoda. Jedino je Koralina ostala ukipljena do koljena u vodi. Shvativši što je posrijedi, tri njene sestre pokušale su je odvući sa sobom, ali bilo bi lakše podići pulsku Arenu. Mate se kretao poput divlje mačke. Imao je Koralinin rubac u šakama. Iako sa suzama u očima, vile su prepustile Koralinu sudbini.

Vila bez facola nije se mogla oduprijeti. Mate ju je miljama vukao sa sobom, sve dok pred zoru nisu dospjeli do naselja. “Molin te”, pronašla je glas prije nego što ju je gurnuo u dvor, „vrni mi moj facol. Ispunit ću ti želju! Storit ću ča god ćeš, samo mi vrni facol!”

Mati je požuda izbijala iz očiju. Zurio je u njene male grudi i oble bokove, svejednako je čvrsto držeći za zapešće. “Raje ću zadržat facol i imet vilu za ženu.”

Zatvorio ju je u dvor s kravama. Danima je ležala gola na sijenu. Sunce je viđala samo kroz tanke procjepe drvenih dasaka. Sa mjesečevom se svjetlošću susretala svake vedre večeri kada bi je posjetio njen otimač. Da je još uvijek bila punopravna vila s rupcem na ramenima, gurnula bi ga od sebe, bacila čari i oduzela mu muškost. Lišena svog atributa, bila je tek sitna djevojka na milosti grubom muškarcu. 

Sjećanja na bol te slinu i krv u ustima kad bi joj se zubi sudarali ili bi grizla jezik da zatomi krikove vraćala su joj se dok je krvarila po bijelim plahtama. Kad se babica pojavila, Mate je napokon napustio prostoriju. Babica je nad Koralinom izgovarala molitve, naricala i tetošila rodilju mijenjajući jastuke, brišući joj znoj s čela i ponavljajući utješne riječi. Koralina je vikala glasnije kad bi starica počela moliti. Vikala je na vilinskom narječju, a babica je mislila da bunca od groznice.

Naravno da se Mate pobrinuo pronaći babicu poznatu po diskreciji. Prerezavši pupčanu vrpcu i pljesnuvši bebu po stražnjici, starica je nije pokazala majci. Koralina je u prelijevanju boja i magle tražila lik žene s maramom oko glave i sićušnim bićem u rukama. Babica se sakrila u kutu, no Koralina je okrenula glavu prema zrcalu. U njemu je vidjela kako žena novorođenčetu skida rubac.

“Ne”, mrmljala je Koralina, “nemojte mojoj kćeri zet facol. Ona je vila.”

“Šššš”, uzvratila je babica. Beba nije plakala sve dok nije maknula tkaninu s njezina vrata. Onda je djevojčica počela vrištati iz petnih žila. To je bila prva i jedina čarolija Koralinine kćeri. Još je osjećala rubac na koži, iako joj ga je babica uzela, i iskoristila je njegovu magiju da plačem prizove svoju majku iz mrtvih. Da nije bacila te čini, Koralina bi možda bila izdahnula iza babičinih leđa.

“Vrnite… joj… FACOL!”

Pod se zatresao, a staklo na rubu ogledala napuklo. Babicu kao da je neka sila povukla otraga. Ispustila je bebu i oteturala natraške sudarivši se sa zidom. Onesviještena je kliznula niz zid. Krvave su se plahte vukle za Koralinom ostavljajući grimizni trag dok je prilazila novorođenoj bebi koja je ostala lebdjeti u zraku. Njena je kćer žudjela za facolom, produžetkom svog bića s kojim je rođena. Koralina joj ga nije smjela dati. Morala ga je sakriti u nadi da će ga njena kći jednog dana pronaći. 

Kad se babica probudila, sve je izgledalo normalno. Koralina je zaspala dojeći svoje dijete. Rupca nije bilo nigdje na vidiku.

Susjede su iz pristojnosti donijele svakakve poslastice za rodilju. Narezale su slatke pogače na kriške, umakale ih u jaja pa sipale šećerom i tako pekle. Napekle su puno supica i poticale Koralinu da jede dok su se one iščuđavale pri pogledu na prekrasnu bebu. Uopće nije izgledala kao novorođenče. Svjetlo plave oči, bijela, nimalo naborana ni bucmasta koža. Uporno su ispitivale babicu je li rođena s repićem ili nekom drugom anomalijom koja bi dokazala da je štriga, no babica je odmahivala glavom.

Nije bilo dovoljno što su djetetu odmah po rođenju gurnuli komadić jabuke u usta iz nekog Koralini nepoznatog praznovjerja. Nisu prošla ni tri dana, a Mate je već ugovorio krštenje. Koralina je teško podnosila kričanje i odupiranje svoje kćeri dok su joj glavu polijevali svetom vodicom. Što se događa vilinskoj čeljadi kad ih se podvrgne ovom strašnom obredu? 

Voljela je to malo biće urođenim nagonom, no nije se mogla oteti dojmu da bi je bilo bolje ubiti. Rodivši je, zarobila je još jednu vilu u kavez u kojem se i sama našla. No barem je znala gdje se nalazi rubac njene kćeri. Njenu vilinsku snagu nije zatočio oholi muškarac.

V.

Bio to Koralinin drugi Dan svih svetih otkad ju je Mate oteo. Prvo ju je iskustvo šokiralo; koliko si bijede i tuge ljudi namjerno mogu svaliti na leđa? Bilo joj je jasno da tako krhka i tankoćutna bića moraju trpjeti život bez onih kojima su te dvije osobine dokinule život na ovom svijetu, ali posvetiti dane tugovanju i prisjećanju… Bilo je to previše za nju.

Nakon svadbe, koristila je svaki dan za učenje kako biti čovjek. Uspjela je do te mjere da ju je njena prilagodljivost počela plašiti. Previše je vremena provela bez svojeg vilinskog rupca. Ako ovako nastavi, činilo joj se, uistinu će postati smrtnica. Potlačena, jadna, ovisna o drugima čiji joj životi djeluju poput treptaja oka.

Mate je tog dana radio manje no inače. Gradnju zida privodio je kraju, a nakon toga… Koralina je znala da čovjek koji ju je prisilio na brak nema smisao za predočavanje budućnosti. Dobio je svoj umejak. Uzvisio se u vlastitim mislima, ali ne i u viđenju drugih. Nekako je uspio platiti franjak, no Koralina nije bila gluha na govorenja koja su se samo širila otkad je došla: “Taj će prvo s vragon sklopit pakt, nego pošteno delo storit. Još je i gori nego otac mu; a kćer i žena žive mu na milostinji. Sramota, nego ča. A oni soldi, otkud mu soldi za va Volosko?”

Ujutro na Svi svete, Koralina je na Matinu zapovijed zapalila svijeću. “Gren na cimiter”, rekao je Mate pa i sam zapalio jednu svijeću. Nije ga bilo do večeri. Vani je bilo tmurno, kao da će svakog trena pasti kiša. Koralina je promatrala svijeće za pokojnike ukućana. Odnosno, Matine pokojnike. I za nju. Za svoj je vilinski klan ona mrtva.

Po povratku su Matu dočekala dva kuhana krumpira na tanjuru. Posna mu večera nije bila po volji. “Ča je sad ovo?” Koralina je odmahnula glavom, pažnje prividno prikovane za čarapu koju je krpala, dok je zapravo bila itekako svjesna suprugove ljutnje. Mate je uzeo jedan ohlađeni krumpir i bacio joj ga pred noge.

“Pa nisan ja kriva!” planula je Koralina. „Ti si taj ki bi trebal delat! Ovo je se ča san uspela isprosit. Kako bin trebala storit večeru kad mi ne daješ ni soldi ni hranu? Zima je, va vrtu nemamo ničesa, ma nemamo ni vrt, nego suhu zemju, va koj ni ni kapuza, ni kompira, ni kapule! A ti”, uprla je u njega iglu, “samo znaš bit jetikav i tuć, ma tvoj te Bog zbog tega neće nagradit!”

Spominjanje Boga prelilo je zadnju kap. Mate je uzeo vilicu i nasrnuo na Koralinu. Izmakla mu se pa je umalo pao preko stolice. Prepoznala je strašan bijes u njegovim očima. Govorila je samo istinu, no to je bilo previše za njega. Kad se okrenuo prema njoj, podigla je iglu. 

“Zabit ću ti je va oko ako mi prijdeš bliže”, upozorila ga je tiho i ozbiljno.

Bili su zarobljeni u trenutku. Onda je iz spavaće sobe dopro plač. Mate je dugačkim koracima krenuo u drugu prostoriju. Koralinu je to zbunilo jer se inače podrazumijevalo da se ona pobrine za kćer.

Tada joj je sinulo. “Ne!” S vriskom na usnama potrčala je za njime. Mate je već uzeo dijete iz kolijevke. Držao ju je u jednoj ruci i ljuljao, dok je u šaci druge ruke držao vilicu. Četiri su se zupca jedaćeg pribora Koralini doimala opasnijima od pištolja. “Ala sad lepo klekni za kolena, inače ću joj zabit pirun va vrat i skopat to mićo grlo. Si me razumela?”

Koralina je kleknula. Nije imala izbora. Odavno nije imala izbora.

“Sad si zabij iglu va prst.” Koralina s nelagodom promotri iglu. Potom polako probije kožu kažiprsta. Potekne kapljica krvi. „

“Ma ča, pa to ni niš? Zabij do kraja, do nokta!” 

Koralina raširi oči. “Ma nisi ozbiljan? Zafrkavaš se…”

“Zabij je do nokta! SADA!”

Koralina proguta slinu. Njena se kćer probudila i cuclala prst poput običnog ljudskog čeda. Mate je nikad nije pogledao dovoljno izbliza da bi primijetio kako joj lice sjaji, kako joj je kosa gusta i zlatna. Ne smije ozlijediti nevinu vilu čiji je facol na sigurnom. 

Primi iglu, spremna gurnuti do kraja.

Zaustavila se u zadnji čas. Nešto se promijenilo. Bijesni je muškarac još stajao ispred nje s bespomoćnim djetetom u naručju. Ona je bila na koljenima ispred njega, i sve je u kući bilo na mjestu. Vani je rominjala kiša. No nešto je bilo drukčije.

Jedna se od dvije zapaljene svijeće pogasila. Koralini su duž leđa prošli trnci. Matina svijeća. “Kemu sveća prvo zgori, prvi će va kuće umret.”

Još jedno ljudsko praznovjerje, no što ako u nekim od nebrojenih suludih ideja koje ljudi vezuju za svoje blagdane, za neka mjesta ili za svog Boga, ima istine? Seh duš dan ipak je značajan i za Koralinin puk. Uvijek bi plesale na mjesečini na zadnju listopadsku večer. Tada su granice između svjetova tanke, a vilinska moć osnažena prisustvom duhova.

“Mate”, šaptom će Koralina, “čuješ li to?” Muškarac zatrepće i pokaže zube poput bijesnog psa. “To te tvoj stari zove da mu prijdeš delat kumpaniju.” 

Skoči na noge spretno poput srne. Mate se nije stigao pokrenuti, a ona mu je već izbila vilicu iz ruke. Gurnula ga je, a on je ispustio bebu. Malena je pala na krevet i zaplakala, ali nije se ozlijedila. Njeni su se roditelji nastavili boriti. Mate je udarao i pljuvao svoju vilinsku nevjestu, no Koralina ovaj put nije namjeravala odustati. Mate je bio isušen i mršav od godine posta i rada, a ona, iako se hranila manje i lošije, još je uvijek bila vilinske krvi. Možda među njima nije bio Matin otac, ali ćutjela je duše zalutale iz onoga svijeta. Bodrile su je. Odgurala ga je do zida i stala lupati njegovim leđima tako da se cijela kuća tresla.

“Ukral si me”, vikala je sa svakim udarcem, “ukral si me kot da nisan živa i tukal me bez razloga! Ako si me tel ubit, zač si me uopće zel od mojih sestric? Zač si me prisilil na jad? Ča nisi mogal sam bit jadan i pustit druge na miru!?” 

Otkotrljali su se na pod u hrvačkom zagrljaju. Mate ju je ugrizao za rame. Kriknula je i lupila ga koljenom u međunožje. Uprla je svu snagu kako bi povukla i sebe i njega na noge. Udarcem mu je nanijela toliku bol da su mu se koljena skvrčila. Podigla ga je malo iznad poda i okrenula prema istom onom ogledalu iz kojeg ju je motrio njen prokleti odraz. Bacila ga je na zrcalo. Komadići stakla rasuli su se po podu, a Mate je spuznuo u sjedeći položaj. Okvir ogledala pao mu je glavu i ošamutio ga.

Koralina si je dotakla rame gdje ju je ugrizao. Otkinuo joj je komad kože. Promotrila je krv na prstima. Ljudska, ljepljiva. Ogavna. Očaj se pretvorio u ljutnju. Glasno psujući i proklinjući na vilinskom dijalektu, ščepala je komad stakla ne mareći za urezivanje oštrih bridova u kožu i bacila se na svog ugnjetavača posljednji put. Bez oklijevanja, zabila mu je stakleni rub u vrat baš kao što je on prijetio zabiti vilicu u njenu kćer. 

Mate se na trenutak osvijestio. Klečala je uz njega i upijala njegovu patnju teško dišući. Zagrcnuvši se, pokušao je nešto reći, njeno ime ili posljednju uvredu. Uzalud. Raskolačenih očiju punih užasa, Matina je glava klonula. Ispustio je posljednji dah.

Koralina je ostala u tom položaju nekoliko trenutaka. Tek ju je smrad mokraće na Matinim hlačama podsjetio na stvarnost. Spustila je krhotinu ogledala. Krv joj je tekla duž dlana iz ogrebotina od oružja kojim je ubila supruga. “Mrtav si”, šapnula je. Nije to mogla pojmiti. Oslobodila se. Predodžba robovanja do kraja bijednog ljudskog života svela se na noćnu moru, a ona se probudila.

Dijete je plakalo na krevetu. Koralina obriše ruke o haljinu i pohrli utješiti svoju kćer. “No, rožica moja mica”, tepala joj je držeći je u naručju, “se će bit dobro.” Samo što neće. Mate nije imao nikoga kome bi bilo stalo do njega, no ubiti čovjeka svejedno je grijeh u očima sudaca i svećenika. Neće je samo tako pustiti. 

Umirivši dijete i pobrinuvši se za rane, Koralina se još jednom dala u potragu za facolom. Izvrnula je cijelu kuću naopako, no ni nakon ponoći nije pronašla ništa.

Odustala je. Nema veze. Više nema muškarca koji će joj govoriti što da radi i kažnjavati je bez razloga. Ima rubac svoje kćeri. To će dostajati. Pobrinut će se da njena nasljednica odraste u pravu vilu, pronaći svoj narod i predati je njima na skrb. Tako će se barem jedna od njih vratiti kamo pripada.

Spustila se u dvor i otvorila vrata. Kiša je i dalje padala, no Koralina nije smjela odgađati. Srušila je dio zida kako bi životinje mogle proći. Otjerala je Rume i Belu u polje. Smočit će se, ali naposljetku će pronaći neko drugo mjesto. Kome god ušetale u dvorište, život će im biti bolji kod ljudi koji će ih moći hraniti boljim stvarima od kuhanog lišća. 

Uzela je dijete i omotala joj rubac oko vrata. S povratkom onoga što joj po rođenju pripada, djevojčica je zablistala i zadovoljno zagugutala. Ni jedna vila nije potpuna bez facola. Koralina je već bila mokra do kože i spremala se ponovno izaći van usprkos nevremenu. Morale su zauvijek pobjeći iz Halubja. 

Srušila je goruću svijeću. Plamen je bio živ i postojan.

Iz daljine je gledala kako Matinu kuću proždire plamen. U naselju se digla strka. Sve će se pretvoriti u prah prije no što itko išta stigne poduzeti. Kiša je lijevala, no vatra je gorila sve više. Dosegla je Matin zid, no nije ga prelazila. Ljudi su pod kišobranima gledali kako kuća nestaje. Ništa je nije moglo ugasiti sve dok i posljednji komad drva nije izgorio. Tko zna, možda je djevojčica-vila, s facolom koji joj po rođenju pripada, imala prste u gotovo čarobnoj vatri.

Do jutra se nebo razvedrilo. Matin se posjed pretvorio u zgarište. Na tlu posutom dimnim sivim ostacima nije bilo prepoznatljivog predmeta.

Samo jedan bijeli rubac, posve očuvan bez i najmanje mrlje čađe.

---

Vilinski facol © 2025. Arijana Grginčić

Arijana Grginčić živi u Rijeci gdje studira povijest i povijest umjetnosti, piše i maksimalno koliko stigne sudjeluje u lokalnoj punk-rock sceni.
Napisala je nekoliko romana te samostalno izdala Potragu mutiranog srca, SF distopijsku priču dostupnu u Gradskoj knjižnici Rijeka. Trenutno priprema izdavanje novog romana inspiriranog poviješću Kijevske Rus’ te slavenskom i nordijskom mitologijom, pod naslovom Daždbogova djeca, čiji napredak možete pratiti na Instagram profilu @arijana.grgincic. Po potrebi piše i poeziju, ali primarno se fokusira na pisanje dužih priča.

Priča Vilinski facol objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Lijepo pisana i izrazito mračna bajkovita fantastika s teškom tematikom koja nam je nažalost poznata iz stvarnog života. Suvremeni, feministički pogled na stare narodne priče, s dijalektom u dijalozima koji nam dodaju na atmosferi i opipljivom povijesnom ruhu.

---

Featured image: photo by Yana Bulgak, Pexels