Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji

Kora i začarani izvor, Franka Blažić (objavljeno 1. 5. 2025.)

Žanr: dječja fantastika s elementima goranske mitologije
Duljina: 130 str.
Autor naslovnice: Klara Stilinović Tušek (@klara.stilinovic.tusek)
Tagline: Prateći krijesnicu u mračnu šumu, djevojčica Kora zakoračit će u avanturu života.

Sažetak:
Kora je obična jedanaestogodišnja djevojčica koja sa svojom obitelji živi u Tršću, bajkovitom mjestašcu u srcu Gorskog kraljevstva. Nakon što se jedne noći izgubi u šumi, uz pomoć vilenjaka Marika i njegove lisice Ninivet, Kora pokušava otkriti tajnu začaranog izvora Kupe zbog kojeg se u šumi počinju događati neobične stvari. Kroz susrete s patuljcima, pancikulima, drijadama, vilama i nekim mnogo strašnijim bićima, shvaćaju da je opasnost veća nego što su mislili. Kora tako otkriva da su znanje, empatija i hrabrost ključne za promjenu – i za svijet, i za nju samu.

Link za nabavku knjige:

https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/kora-i-zacarani-izvor/

Link za trailer:

Ulomak teksta:

Kad je otvorila oči, njuške više nije bilo. Marik proviri iz sjene i uvjeri se kako su bukavci zaista otišli.

Iako je zrak bio čist, nastavili su dalje što su tiše mogli. Ninivet je hodala tik do Kore, oprezna ali opuštena, što je značilo da su ipak sigurni. Kori je unatoč tome srce i dalje snažno lupalo, a lecnula bi se na svaku neobičnu sjenku i zvuk. Jedina utjeha bila joj je Kupa. Njen široki divlji tok bio je znak da su sve bliže izvoru.

Kora bi inače uživala u toj stazi. Cijela je Kupska dolina – ili Dolina leptira, kako je mnogi nazivaju – odisala čistom ljepotom i smirajem. Noću bi namreškanu površinu rijeke obasjala svjetlost krijesnica, sitnih vila lopočica i tisuća leptira, pored gustog mraka koji se provlačio kroz uspavano drveće. No sada, dok se u zraku i dalje osjećala opasnost, dolazak noći samo je rasplamsao osjećaj nelagode.

Još k tome nisu naišli na riječnu vilu, ali to će se uskoro promijeniti, nadala se Kora.

Poželjela je Marika upitati o Meleazaru, no on je vidno izbjegavao tu temu. Čini se da ga je smatrao dobrim prijateljem i da su ga saznanja o njegovim lažima i pretvaranju duboko potresle.

U tišini konačno dođu i do malog zidića koji vodi do drvenog mosta koji će ih odvesti na drugu stranu rijeke. Tamo se staza nastavlja sve do izvora.

Ali Kora naglo zastane, da bi shvatila kako je most urušen. Već je to vidjela pred koji mjesec, ali je na to u potpunosti zaboravila. Odnosno, nije joj bilo na kraju pameti da bi most i dalje mogao biti raspadnut.

„Još uvijek“, reče Marik, jednako začuđen. „Još uvijek ga nisu popravili!“

To je izrekao suviše glasno pa mu Kora uputi prijekoran pogled.

„Kraljica stvarno zna odugovlačiti s ovakvim stvarima“, nadoda tiše. „A da most vodi do njenog dvora, popravila bi ga dok bi rekao ‘bob’.“

„I što ćemo sad?“

Marik se ogleda oko sebe.

„Možemo ovom stranom rijeke. Ali pretpostavljam da i ti znaš što se tamo nalazi.“

Kora nemirno proguta knedlu. Nije htjela razmišljati o špilji nad rijekom i onome što unutra živi. Ne sada.

U ovim je šumama ipak živjelo i gorih stvorenja od divova, pa čak i od bukavaca.

Marik se zagleda u rijeku pod sobom. Hladni valovi šibali su naprijed poput vodenog stada.

„Mislim da nemamo izbora“, kaže Kora.

I ona je shvaćala da preplivati na drugu stranu ne dolazi u obzir.

Nevoljko krenu dalje neutabanim puteljkom, tik uz rijeku.

„Možda ga sada nema“, reče Marik. „Znaš kako kažu da izlazi samo rijetko. A i nije ga toliko puno ljudi vidjelo. Možda je sve to samo jedna velika izmišljotina.“

Marik je zvučao sigurno, ali oči su mu odavale da ne vjeruje svojim riječima. I Kora je previše puta slušala o biću iz riječne špilje da bi to otpisala kao laž.

Slušala je o sitnim očima koje iskre u tami hladne, vonjave špilje… O njegovim dugim krakatim rukama i nazubljenim kandžama kojima lovi ribe… I o besprijekornom sluhu zbog kojeg mu ne može promaknuti ni najsitniji šum… A kad bi mu se neka životinja pojavila u vidokrugu, bilo ptica, srndać ili zec, zgrabio bi ih u svoj mrak i iz njega više nikada ne bi izašle.

Tako se barem govorilo u selu, a isto je jednom ispričao i rođak Lobel nakon što se prestravljen i bez ulova vratio iz Kupske doline. Kora je dobro pamtila njegove riječi i prizore koje je pritom zamišljala.

„Budimo tihi”, reče Marik, kao da je čuo Korine misli. „Za svaki slučaj.“

Ninivet je bila gotovo nečujna, ali Korini i Marikovi koraci ipak su proizvodili neki zvuk. A što su pokušavali biti tiši, to se Kori činilo da je više obuzima strah. Čak je ni krijesnice i svjetleći noćni leptiri kojima bi se inače divila nisu smirivali.

Barem je noć bila vedra, pa su ispod jake mjesečine dobro vidjeli put pred sobom. Marik nije morao koristiti svoju svjetiljku, a Kori je sada postalo jasno da to nije volio činiti zbog privlačenja pažnje.

S druge strane rijeke otvorio se pogled na strme kamene stube. A Kora je znala što to znači – bliže se riječnoj špilji.

Jednom je u školi čula priču kako se biće neće pojaviti ako se o njemu ne razmišlja. Ali kako bi mogla sada o tome ne razmišljati?

Ponovno je mogla vidjeti njegove duge sive prste i svjetlucanje zjenica u tami…

Šum sa strane otjera joj loše misli. Ninivet zastane i izduži uši, a onda pojuri prema rijeci.

„Nini, ne!“ krikne Marik.

No lisica je već nestala u gustišu, a Marik zakorači da krene za njom.

„Čekaj!” spriječi ga Kora. „Dolje je špilja!“

On ju pogleda svojim velikim zelenim očima. Bile su pune straha ali i odlučnosti.

„Ostani ovdje, Kora.”

No ona nipošto nije htjela ostati sama, pa oštro udahne i krene za Marikom. Ravno prema rijeci, ravno prema špilji i onome što se u njoj skrivalo.