Kada možemo reći da znamo plivati? Možda nakon što se uspijemo spasiti od utapanja. Bez ičije pomoći.

Bila sam mršava kao prut kada sam imala šest. A i lagana kao suha grančica. Kilogrami su uvijek radije odlazili nekome drugome. Koljena su mi se u hodu neprestano nastojala sudarati, što su i činila kada nisam bila dovoljno pribrana. Izgledala sam kao da ne bih mogla potonuti, kao da bih poput slamke samo plutala po površini vode kada bi me netko u nju bacio.

Rukavci rijeke bili su bogomdana mjesta za obiteljske piknike. Prisvojila bi se neka prikladna parcela pa bi se na nju iznijele prostirke, karte mađarice, napolitanke, sok… Djecu bi se za bacakanje po plićaku opskrbilo jastučićima ili narukvicama na napuhavanje. Voda im tu u pravilu ne bi dosezala ni do koljena ili, u najgorem slučaju, popela bi se do pupka. Samo što u rukavcima dno nije bilo poput onoga morskoga, donekle predvidivog. U rijeci je ono bilo šljunčano ili pjeskovito, nepostojano i varljivo, a struja vode vrlo živahna. Životna čak. Mali vrtlog bio je dovoljan da nekoga tko je mršav poput pruta povuče od obale. A tada se moglo dogoditi upravo to što je i mene snašlo kada me dugokosa vodenooka rusalka uhvatila za noge i uprla se povlačiti me u utrobu rijeke, na bliski (a možda i trajni) susret s umrlima. Sva moja batrganja i pokušaje dozivanja pomoći rusalka je uspješno ometala tako što me naizmjenično povlačila u gluhoću bezdana i kratkotrajno izbacivala na površinu, kao kada se mačka igra sa svojim plijenom.

U panici koja me posve prožela počela sam se trzati rukama i nogama, ali potpuno neusklađeno. To je trzanje neumitno jenjavalo kako sam ubrzano ostajala bez snage. Bujica svijesti postupno mi se razbijala o utihu predaje i još sam samo oćutjela kako me protreslo vlastito pitanje i zaključak: i to je bilo to?

No, časak dva potom nekako mi je uspjelo lamatanjem nogama otrgnuti se od rusalke. To lamatanje, bez tereta rusalke pod mojim nogama, postajalo je ravnomjernije i naposljetku se preobrazilo u plivanje. I, kao da su mi u toj minuti preobrazbe narasle plivaće kožice, uspjela sam isplivati do utočišta plitkoga ruba rijeke. A time ujedno moje bližnje poštedjeti gubitka, neslućenog i neprepoznatog u mađaricama koje su mama, tata, stric i strina zadubljeno prevrtali na obali. Nisu to mama i strina predvidjele ni u talozima kave u šalicama koje su za razbibrigu, početnički i očito bez savjetovanja s upućenom osobom ili barem odgovarajućim priručnikom, pokušavale iščitavati.

***

Nakon što sam se izborila za zrak i svojim posljednjim snagama isplivala, osjećala sam se kao da sam se ponovno rodila. Sve oko mene djelovalo mi je je pojačano. Kamo god bih pogledala boje su, kao u kaleidoskopu, bile jarkije nego do tada. Kao da su mi prije toga oči bile zastrte kakvom mrenom ili kao da je netko tek sada dodao boje i posložio kontrast na televizoru. No, pojačan mi je bio i dojam da je ovo bila prva stvar koju sam samostalno, bez ičije pomoći, postigla još od (prvoga) rođenja.

Međutim, sva sreća svijeta u tome trenutku bila je sažeta u rusalkinome odabiru. Time što je ona za svoju igru, obred ili što već je to trebalo predstavljati, odabrala mene, a ne maloga brata. Njega će providnost u presudnom trenutku iz plićaka poslati mami po gutljaj soka na obalu.

***

Tako će jedna, po svemu ostalome, neupečatljiva nedjelja, umjesto da bude obilježena mojim neplaniranim i, srećom, neostvarenim susretom s precima, ostati zabilježena tek kao početak mojega drugog života.

No, jedne druge slične nedjelje, kada se zaigrana rusalka ponovno pojavi u plićacima rezerviranima za obitelji na pikniku, u ulozi njene igračke naći će se jedna druga, nešto starija djevojka, ali bez plivaćih kožica. Ona će se i sama jednom pretvoriti u rusalku.

A za prepast koju mi je priredila, ja sam se rijeci odlučila osvećivati otimanjem njene imovine, i to sitnih ribica koje bih odijelila šljunkom u plićaku i potom ih, dok ponovno nitko na mene ne bi obraćao pažnju, progutala.

---

Rusalka © 2025. Siniša Kolarić

Siniša Kolarić rođen je u Varaždinu. Bavi se poezijom, kratkim proznim oblicima i glazbom. Samostalna izdanja su mu zbirke poezije NEURA (2022. Fronta Impress) i ABECEDA PEPELA (2024. Fronta Impress). Radovi su mu objavljeni u raznim zbornicima, poneki i nagrađeni. U proznim djelima povezuje elemente fikcije i fakcije, s čestim korištenjem likova iz lokalnih običaja ili općekulturne fantastike.

Priča Rusalka objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Kratka, mračna i šarmanta, ova nam minijatura daje zanimljivi pogled na rusalke, lijepe djevojke iz ruske mitologije koje nas silno žele utopiti.