Jedne večeri vrata kafića Requiem glasno udare njegove stare crne zidove. Kroz njih protrči umoran mladić; uzdisao je kao da je pretrčao maraton, kosa mu se petljala od blata i vode, brada i brkovi prekrivali su njegovo dječačko lice. Na sebe je navukao svašta, izgledajući kao da ga je obukao daltonist. Dovukao se do šanka i bacio na stolac.

“Jack kolu, molim, jaku”, promrmljao je i sjeo za šank.

“Luda noć?” upita ga šanker dajući mu njegovo piće.

“Ne bi mi vjerovao”, odgovori mu i proguta svoje piće. “Može još jedno!”

“’Ajde, nema nikoga osim tebe, nemam ništa pametno za radit’, pričaj.”

Mladić se zbunjeno uzdigne na stolcu, okrene par puta oko sebe te, uvjerivši se da uistinu nikoga nema, ispije svoje drugo piće i krene: „Sve je počelo tako naglo, prije par dana…”

I doista je počelo “tako naglo”, naime, mladić je prije par dana, hodajući Espinassijevom ulicom, ugledao jedan mali, drveni dućan zakopan u betonskoj džungli Napulja. Zainteresiran ovim zgodnim mjestom mladić se uputio unutra i stao razgledavati. Bio je to dućan sa starinama ispunjen zanimljivim stvarčicama: šljemovima iz velikog rata, starim knjigama, namještajem, porculanskim lutkama, knjigama i požutjelim portretima.

Promatrajući prašnjave police dućana, primijetio je malu pozlaćenu kutiju, prekrivenu reljefnim plaštem od sjajnog metala na kojemu su se isticale figure nalik plesačima. Na desnoj je strani izvirivala jedna ručkica, a na samoj je sredini stajao tamnocrveni rubin. Nešto ga je vuklo prema toj kutiji pa je upitao ženu za pultom koliko košta. Stara je prodavačica na brzinu pregledala kutiju i odsutno rekla da je može uzeti besplatno.

“Dala ti je pozlaćenu kutiju s rubinom besplatno?!” zbunjeno upita šanker.

“Rekla mi je da ne radi i dodala da je sve na njoj lažno, samo bezvrijedni metal, boja i drvo”, odgovori mladić i nastavi.

Kada je došao kući, odložio je kutijicu na stol i krenuo je pregledavati. Pokušao ju je otvoriti rukama, a zatim polugom, ali kutija se nije dala. Okretao je ručkicu u oba smjera, ali nije čuo nikakav mehanizam. Naposljetku je pokušao izvaditi rubin. Čupao je svom snagom, ali ga nikako nije mogao izvući.

Taman prije nego što je posegnuo za čekićem, lagano je pritisnuo rubin koji je istog trena propao u crnilo kutije. Pokušao je okretati ručkicu… i ovaj se put nešto začulo; slabašan zvuk uzdigao se u pravu simfoniju instrumenata. Čuo je zvukove slične ničemu s ovoga svijeta, a pratila ih je neka tamna nota. Akordi, barem koliko je malo znao o njima, pričali su priču o nesreći i smrti, a kada je simfonija prilazila svom vrhuncu, glazbena kutija naglo je stala. 

Okrenuo je iznova ručkicu i ponovno je krenula ista skladba, ali ovaj put melankoličnija, osjetno različita. Prije nego što je došla do kraja, mladić se sjetio izvaditi mobitel i snimiti melodiju. Uhvativši samo zadnjih sedam tonova skladbe, koja je opet stala pred svoj vrhunac, nanovo je okrenuo ručkicu, ali ništa se nije događalo. Osjećao je neku nelagodu. Nervozno je udario kutiju koja je iskašljala istih sedam tonova. Što god bi dalje napravio, samo bi dobio tih sedam tonova. Mučio ga je nedostatak vrhunca, osjećao je kao da dio njega nedostaje, kao da ga leđa svrbe, a ne može ih dosegnuti. Trebao mu je taj vrhunac, taj kraj.

Sljedećeg je jutra objavio snimku svuda po internetu, u nadi da je netko može prepoznati. Kroz sljedećih par dana mladić je izgubio moć spavanja, jedenja, razmišljanja o bilo čemu osim o toj melodiji. Tih ga je sedam tonova mučilo kao ubod insekta nalik alergijskoj reakciji. Nije mogao ni na što obraćati pažnju, na posao nije odlazio, nije izlazio iz kuće. Život mu je postao tih sedam tonova. Naposljetku mu se javio povjesničar glazbe iz Milana, rekavši mu kako misli da ima notni zapis koji traži i ime skladbe: Requiem de Salieri. Iste sekunde bacio je na sebe prvo što je pronašao u ormaru i uskočio u auto.

“A kako se zvao taj povjesničar?” ubaci se šanker.

“Hmm, samo sekundu, ne mogu se sjetiti, nije ni bitno”, odbrusi mladić i nastavi dalje.

Ostavio je automobil u obližnjoj ulici i trčao do njegove kuće. Kada je pokucao, bio je u potpunosti bez daha. Osjećao je pred sobom slobodu. Jedino što je stajalo između njega i normalnoga života bila su ova vrata.

Povjesničar ga, nakon što se mladić malo pribrao, pozvao u svoju knjižnicu. Mladić se tresao od sreće čekajući note. Nije znao zašto ga je uopće toliko bilo briga za neku skladbu, ali trebao je taj kraj. Srce mu je stalo kada je povjesničar izvadio mali potrgani papir uz napomenu da je samo to sačuvano od nepoznate Salierijeve skladbe. Otkrio je da, osim te melodije, ništa nije znano o njoj, čak ni tko je, zapravo, skladatelj, samo tih sedam nota koje se zovu Fa Mi Fa Re Mi Do Re, te da se ta progresija zove requiem.

Kada se mladić vratio kući, pao je na pod. Više nije osjećao svrbež, ovo je bila bol; cijelo ga je tijelo peklo, nije mogao spavati zbog bolova. Tih sedam njemu nepoznatih tonova otrovalo mu je mozak i tijelo. Ležao je i gledao u prazno dok nije začuo istu melodiju. Ti su ga zvukovi zvali, trebao ih je. Svirala je negdje vani. Izletio je iz kuće i panično gledao oko sebe. Melodija je bila tamo, zapadno, pa je ponovno potrčao. Trčao je i trčao, osjećajući kao da su mu noge od olova, ali nije prestajao. Trčao je kroz lampama obasjane ulice Napulja. Naposljetku je došao do šume, no melodija je bila dublje u njoj.

“Pa si nastavio trčati?” upita šanker.

“Da, čekaj da nastavim, dalje sam…”

“Ima li nastavka tvoja priča?” prekine ga i dade mu novo piće.

“Naravno da ima, samo da se sjetim, trčao sam… dok.. nisam vidio… kolibu, kolibu s crnim zidovima, uletio sam u nju i onda… onda sam vidio lađu…” 

“Nisi ti ni do kud stigao i nikada nisi pronašao skladbu”, prekinuo ga je šanker. 

Tmurna je rijeka stajala pred mladićem, dernjava mu je ispunjavala uši. Ispred njega ljuljao se brodić, a u njemu šanker, sin Tame i Noći, s mladićevim novcem u ruci. 

“Čeka te brod, Lucrezio, ovo je tvoj beskrajni requiem.”

Kako se mladić popeo na nj, zaškripala je paluba broda: Fa Mi Fa Re Mi Do Re Re…

---

Glazbena kutija © 2025. Leon Rilović

Leon Rilović učenik je Klasične gimnazije u Zagrebu. Također je polaznik Glazbene škole Pavao Markovac i svira rog. Pokazuje velik interes za skladanje glazbe, ali i za pisanje. Piše poeziju i kratke priče. Uz svoju redovitu nastavu uspijeva biti aktivan član školskih izvannastavnih aktivnosti. Glumi u Antičkoj dramskoj skupini, debatira u školskom Debatnom klubu Hermes te kao član Novinarske grupe piše za školski digitalni časopis MI. U školi je pokrenuo Glazbeni klub Orfej u kojemu učenicima predaje osnove muzikologije.

Priča Glazbena kutija objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Na razmeđi klasične književnosti i suvremenih problema, priča ovog mladog junaka razveselila nas je svojom svježinom. Sretno na vašem putovanju i pazite kakve kutije otvarate.

---

Featured image: photo by Ömer Derinyar, Pexels