Mučila me krivnja dok sam trpao bezbrojne starine u kartonske kutije i teglio ih u auto. Sve te porculanske šalice i kristalne čaše koje su desetljećima bile zabetonirane u prašnjavim regalima, sad su otuđene, istrgnute iz svog doma. Kretao sam se kao pljačkaš grobnica koji oskvrnjuje vlastito djetinjstvo i remeti prirodni poredak. To je oduvijek bio stan moga dida. Sad je postao moj.

“Što ćemo s ovim?” viknuo je zadihano muški glas iz druge prostorije.

“Ma baci, di ćemo s tim? Znaš da je moj ćaća uvik skuplja neke gluposti”, odgovorila je mama.

Nije me veselilo gledati roditelje kako razdiru mjesto koje mi je uvijek bilo drago, ali ja ne bih imao srca ničega se riješiti sam.

“Marko, vidi šta sam našla!” u sobu je ušetala držeći drveni okvir. “To je ona slika dida šta si napravija za faks!”

Sjećao sam se tog dana, kad smo morali odabrati subjekta. U meni nije bilo ni sekunde oklijevanja. Znao sam da je osoba koju želim ovjekovječiti upravo ona koja me inspirirala da postanem umjetnik.

“Je l’ ju oćeš zadržati?” upitala me.

“Da… naravno”, promucao sam i posegnuo za portretom. Brižno sam proučavao davne poteze kista i u trenu pronašao bezbroj pogrešaka raspršenih kao znamenje životnih lekcija koje su me očekivale. Ipak, pod svim tim nesavršenostima smješkao se starac s nebom u očima. Njegovo lice bilo je očvrsnuto godinama, a osmijeh omekšan ljubavlju.

“Je l’ to onaj stari mrgud?” ubacio se tata koji je došao provjeriti što se događa.

“Je”, mama je zahihotala.

Njihove riječi su me iznenadile. Ja sam se dida uvijek sjećao kao vedrog čovjeka. 

“Zašto više ne crtaš ovako lijepe stvari?” podbadali su me. “Možda se onda ne bi morao mučiti na blagajni.”

Nisam htio priznati da su bili u pravu.

“Ajmo, nećemo nikad završiti ovim tempom!” viknuo je tata zgrabivši najveću kutiju.

***

Trebalo je nekoliko navrata da raščistimo stan i uselimo stvari, ali kad je bilo gotovo napokon sam imao svoj mir. Bilo mi je neobično imati toliko puno prostora. Čak i nakon što sam se raspakirao i popunio police, jedna soba zjapila je prazno.

U njoj sam odlučio postaviti skromni atelje. Uređujući prostoriju sanjario sam o vješanju svojih remek-djela po stanu i kuckanju vitkih čaša s prijateljima i obitelji na privatnoj izložbi. 

Ipak, kad je došlo vrijeme za slikanje, sva inspiracija me napustila. Sjeo bih pred platno i, s kistom podignutim u zrak, tupo gledao nekih pola sata prije nego bih odustao i odložio alat. Nisam mogao prestat misliti na njega. Svaki put kad bih pokušao vizualizirati scenu, u glavi mi se pojavio did popraćen bujicom sjećanja koja bi me oborila s nogu i odnijela u bolje dane.

On mi je prvi poklonio pribor i boje pa hvalio i kritizirao sve moje radove. On mi je govorio kako ću jednog dana biti poznati umjetnik i obogatiti se. On se svađao s mojim roditeljima kad je došlo vrijeme da odaberem fakultet.

Znao sam da voli pejzaže. Znao sam da ih više nikad neće vidjeti. Čemu onda sav ovaj trud?

***

Neko vrijeme izbjegavao sam atelje. Šećući kroz stan, uhvatio bih krajičkom oka bjelinu platna kako zuri u mene kroz odškrinuta vrata. Počeo sam ih zatvarati.

Međutim, jednog dana nešto se prelomilo. Bio sam posebno nezadovoljan; previše budan da zaspem, a previše iscrpljen za išta drugo. Uletio sam u prostoriju koreći stare strahove. Zgrabio sam sve najružnije boje koje sam imao i bacio se na posao. Šarao sam, strugao, packao i trackao, i u potpunosti premazao tkaninu.

Nakon par sati maničnog mahanja kistom, moje remek-djelo je bilo gotovo. Preda mnom stajao je nekakav reljef, prepun apstraktnih oblika okupanih u tami iz kojih su stršili oštri vrhovi. Izbacio sam iz sebe frustraciju, pa umorno otišao na spavanje. 

Upravo kad sam počeo tonuti u san, prenuo me glasan udarac i zvon razbijenog stakla. Iskočio sam iz kreveta i prošuljao se stanom. Palio sam svjetla jedno po jedno, istjerujući tamu iz prostorija. Sa svakim klikom prekidača očekivao sam da će iz mraka izroniti neka spodoba. Provjeravao sam za sobom kuteve, vrata, zavjese, ne želeći ostaviti mogućeg provalnika iza leđa. U dnevnom boravku sam shvatio što se dogodilo. Isprva mi je laknulo, a zatim me ispunila tuga. Čavao s kojeg je bio obješen portret je popustio.

U tihim suzama podignuo sam sliku s poda. Osjećao sam potrebu da se ispričam čovjeku koji me gledao kroz napuknuti okvir.

Neko vrijeme sam se sažalijevao, ali na kraju sam obrisao obraze i čvrsto odlučio da ću sutradan otići po novo staklo i biti pažljiviji.

 ***

Dida nema. Nestao je. Na ormariću je okvir, u okviru je slika, ali na slici dida nema. Portret, ako ga tako više mogu nazvati, izgledao je kao da je netko obrisao subjekta i nadopunio pozadinu, savršeno oponašajući moj izražaj i paletu.

Htio sam pozvati policiju, ali nisam znao što im reći. Da mi je did pobjegao s platna? Da se neki provalnik ne slaže s mojom umjetničkom vizijom? Refleksno sam išao nazvati roditelje, no oni su i ovako bili zabrinuti da previše vremena provodim u samoći. Vjerojatno bi mislili da sam se nadisao previše otrovnih para od uljanih boja.

Prošetao sam stanom da razbistrim glavu, ali još uvijek me mučila misao da nisam sam. Atelje sam pronašao onakvim kakvim sam ga sinoć ostavio: poprskanim, neurednim, razbacanim, ali meni poznatim. Nasred prostorije dočekalo me platno s tmurnim, kamenitim pejzažem koji se protezao u beskraj. Crno nebo probadali su blještavi vrhovi oštrih stijena, a ispod jedne od njih stajao je moj did.

S rukama na leđima, kako starci to inače rade, promatrao je okruženje u kojem se pronašao. Bio je prikazan u istom stilu kao i u portretu, ali iz potpuno drugačijeg kuta. Očekivao sam da će se svaki tren okrenuti i pogledati me.

Iskočio sam van i zalupio vratima.

“Neće meni nitko zbijati spačke u stanu”, promrmljao sam smišljajući sljedeći korak.

Ostatak večeri i noći proveo sam sjedeći nasuprot ulaza radionice, s kuhinjskim nožem u jednoj, a ključem u drugoj ruci. Satima sam lomio glavu tom zagonetkom, ali svako rješenje bilo je luđe od prošlog.

“Što ako to uopće nije čovjek? Što ako je slika ukleta?” Zadrhtao sam.

Zabrinjavao sam se svakakvim nemogućim scenarijima, ali s vremenom je adrenalin popustio i uhvatila me dosada. Potajno sam se nadao da će se nešto dogoditi, no bijele zrake sunca probile su se kroz spuštene roletne, a moji kapci započeli su štrajk protiv nerazumnih radnih uvjeta koje sam im nametnuo.

“Sva ova muka i sad još moram na posao! Da me bar provalnik poslao u bolnicu, onda bih se mogao dobro naspavati!”

Otišao sam u sobu odjenuti se, ali ono što sam vidio me zaprepastilo. U jednom od tamo ovješenih djela pojavilo se poznato mi lice. Ostao sam bez riječi.

Poletio sam prema ateljeu kližući po tepisima. Zabio sam se u vrata i protresao kvaku. Posegnuo sam za ključem koji me nije napuštao cijelu noć. Nespretno sam ga gurnuo u bravu i zastao na ulazu. Preda mnom je stajao prazni ljutiti pejzaž. Samo mračne, mutne boje i nemilosrdni šiljci. Pao sam na koljena.

“Što hoćeš od mene!?”

Zgrčene vilice, uputio sam se prema spavaćoj, lupajući petama o parket. Sve slike koje sam pronašao naslagao sam na hrpu pa bacio u atelje i zaključao. Nedugo nakon toga svladala me vrtoglavica i srušila me na kauč.

***

Probudio me poziv od mog srditog šefa. Nisam imao snage pojaviti se pred njim, pa sam lažirao temperaturu i izvukao bolovanje. Pokušao sam ponovno zaspati, ali bezuspješno. U glavi sam premotavao film i trudio se dokučiti što se događa.

Umorne misli uskoro su postale snovi u kojima sam spaljivao platna, sva na jednoj velikoj hrpi. Iz plamena se dizao strašni, crni oblak u obliku lubanje koja poraženo vrišti.

“Vatra uvijek pali protiv duhova!” pomislio sam.

No tad sam se sjetio tko je taj duh. Nisam mogao spaliti dida, čak i ako je bio utvara koja me opsjeda. Sjetni izraz njegova lica na onoj slici probio me kroz prsa. Toliko sam bio naviknut na njegovu vedrinu da ga skoro nisam prepoznao bez osmijeha. Pitam se što bi rekao da vidi moje sadašnje radove?

Ubrzo sam shvatio koliko ludo zvučim. Ako nije duh i nije provalnik, tko bi drugi mogao biti odgovoran? Ustao sam i otišao do ateljea pobliže proučiti razbacane slike. Žalio sam zbog svoje prošle grubosti. Jednu po jednu pažljivo sam podizao i polagao na stol.

Kad sam došao do one u kojoj je jutros bio did, iznenadilo me vidjeti da je prazna. Nastavio sam pregledavati i ostao još više zbunjen. Ni na jednoj nije bilo dida, uključujući originalni portret. Gdje je mogao nestati?

Ponovno sam pretražio stan misleći da mi je negdje promaknuo. Preostala je jedino kupaonica.

“Nisam valjda toliko lud da držim umjetnine na vlazi”, pomislio sam ulazeći u posljednju prostoriju. 

Tamo sam ga pronašao. U divovskom, starinskom ogledalu uokvirenom kičastim rezbarijama; u mom vlastitom odrazu, iza mene stajao je starac. Nisam se usudio okrenuti. Oči su mu bile uprte u moje. Izgubio sam snagu u koljenima kada je zakoračio, jer se njegov lik dosad nije micao. Počeo sam drhtati u suzama, ne znajući što slijedi.

Najednom, osjetio sam toplinu i ugledao didovu ruku na svom ramenu. Njena težina podsjetila me na stare dane. Pažljivo sam položio svoj dlan na njegov i osjetio te čvrste, hrapave prste pod mojima. Zacvilio sam i okrenuo se da ga zagrlim, ali na njegovom mjestu bila je samo praznina. Nestao je iz mog odraza.

***

Od tog dana did se nastavio pojavljivati po stanu, s istim sjetnim izrazom otprije.

“Jesam li ja kriv za ovo?” pomislio sam. “Jesu li moje grube i hladne maštarije razlog zašto sad jedva prepoznajem svoga dida?”

Počeo sam slikati scene iz djetinjstva u nadi da će ga razveseliti, ali na kraju sam ja bio taj kojem su sjećanja okopnjela led oko srca. Šume u kojima smo bili, plaže, livade, slapovi, blatnjave ulice i drvene kućice, sve što mi je palo na pamet – predočio sam na platnu.

Kad su bila gotova, djela sam stavljao pored onog u kojem je starac obitavao pa čekao, najčešće do sutra, da se preseli u novi svijet. Njegov izraz, nažalost, ostao je ravnodušan. Poboljšavao sam tehniku, dodavao detalje, dočaravao najsretnije uspomene, ali ništa nije uspjelo izmamiti mu osmijeh na lice. Nešto sam radio krivo.

***

Jednoga dana zvono na vratima prekinulo me u stvaranju. Brisao sam ruke o pregaču dok sam žurio niz hodnik, pitajući se tko bi to mogao biti. Kad sam otvorio vrata, na njima su oknom uokvireni stajali moji roditelji.

“Kako to da ste vi tu? Niste se najavili.”

“Ma jesmo, samo se ti ne javljaš na mobitel”, izjavio je tata puštajući se u stan.

“Ah, da. Ne volim da me se ometa u radu.”

“Kakvom radu? Jesi se ti to opet uvatija kista?” upitala je mama vadeći velike tegle ajvara i stavljajući ih na stol.

“Da, malo se igram prirodom u zadnje vrijeme”, promucao sam smušeno. “Odakle su tegle?”

“Bili smo kod tete Mare po domaći ajvar pa smo usput donili i tebi!” ponosno je odgovorila.

Tada je tata rekao nešto od čega sam protrnuo.

“O-ho, vidim da si i portrete crtao”, uperio je prstom u zid iza mene. “Je l’ to did na slici?”

Panično sam krenuo izmišljati. “Da, nekako su mi samotni ti pejzaži pa sam htio dodati nekog, a on mi je prvi pao na pamet.”

“Baš slatko, sto posto bi mu se svidilo!” oduševljeno je rekla mama.

“To je baš ono što je uvijek želio, što ne?” nadovezao se tata sjedajući za stol.

Ostao sam zbunjen: “Kako to misliš?”

“Pa znaš kako te on hvalio kad si bio dijete: ‘Ajme, mali baš lipo slika! Da bar mi je živiti u jednom od tih njegovih pejzaža!’, tako je uvijek govorio.”

Potpuno sam bio zaboravio da je to rekao.

“Iako, bilo bi lipo da dodaš i babu, da on ne bude usamljen”, spomenula je mama.

“Baba…”, promrmljao sam. “Ne mogu se prisjetiti  kako ona uopće izgleda.” 

“Ma sigurno si ju vidija u nekim starim albumima. Umrla je prije nego što si se ti uopće rodija pa ima smisla da je se ne sićaš.”

Nova otkrivenja probudila su mi radoznalost pa sam nastavio ispitivati. Pričali su o starim vremenima i ljudima koje nikad nisam upoznao. Prema onome što su mi rekli, baba je bila divna žena. Čak je imala talenta za umjetnost, ali nikad se nije toga uhvatila. I o didu sam saznao mnogo novih stvari.

“Njih dvoje bili su nerazdvojni”, rekao je tata. “Tvoj did je baš bio… slomljen, kad je ona umrla. ‘Stari mrgud’ smo ga zvali, nisi njega mogao nikako usrećiti.” 

“Još su mu moji sipali sol na ranu jer su naredili da bude pokopana u obiteljskoj grobnici”, objasnila je mama.

Djelići slagalice polagano su dolazili na svoje mjesto.

“Je l’ mi možete jedan dan donijeti fotografiju babe, zanima me nešto.”

“Moš si ju sam doniti”, prekorila me. “Ne bi nam smetalo da svratiš na ručak koju nedilju.”

Zacrvenio sam se. Možda jesam bio malo hladan u zadnje vrijeme.

***

Dok sam skicirao oblik babinog lica, hvatala me nervoza od pomisli da neću uspjeti uhvatiti njenu osobnost i ljepotu. Bilo bi strašno kad ju did ne bi prepoznao ili kad bi ga uvrijedio moj propali pokušaj. 

Žena na fotografiji izgledala mi je poznato, kao da u njoj vidim dio sebe, a u isto vrijeme potpuno strano. Izgubio sam sate opsjednut detaljima kako bi svaka dlaka njene kose bila na mjestu. Brisao sam i ponovno crtao oči, ne bih li uhvatio tu iskru života u njenom dostojanstvenom pogledu.

Kad sam napokon bio gotov, srušio sam se od umora. Osjećao sam se bliže didu nego prije, znajući da je sve ovo puno veće nego što mogu zamisliti. Njihove portrete ostavio sam jednog pored drugoga pa zadovoljno otišao na počinak.

Sljedeće jutro kad sam otišao proviriti, pronašao sam ih zagrljene u okviru, nasmijane od uha do uha. Napokon, moj did je izgledao onako kako ga se sjećam.

Od tog dana putovali su kroz slike zajedno, ruku pod ruku, uvijek vedri. Kako si ne bismo smetali, odnio sam ih u staru vikendicu koja je rijetko bila korištena. Svako toliko dolazio bih u posjet donijeti im nove pejzaže za istraživanje. Zajedno su proputovali planine i doline, livade i šume, uvale i hridi, sve najljepše lokacije kojima sam svjedočio.

Ubrzo mi je atelje postao omiljena prostorija te sam uživao u svakom trenutku koji bih proveo okružen najljepšim scenama i uspomenama. Kad sam nakupio poveći broj djela, organizirao sam malu izložbu. Svi posjetitelji bili su oduševljeni, čak i tata koji je pohvalio moje “crteže”.

Na kraju večeri kad se buka već stišala, uz čašu vina mama mi je šapnula: “Davno te nisam vidila tako veselog. Dobro doša nazad, sine.”

---

Portret moga dida  © 2026. Danijel Bajlo

Danijel Bajlo je programer iz Zadra s dosad jednom objavljenom pričom u časopisu Ubiq.

Priča Portret moga dida objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 10 (veljača, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Nošenje s gubitkom voljene osobe životna je tema kojoj se autor u ovoj priči posvetio s dirljivom jednostavnošću pa je isprepleo s motivom umjetnosti i umjetničke strasti kao nečeg što može dosegnuti i preko najdaljih granica.

---

Image: Sabina Kallari, Pexels