Chiara Pumper: Šumski duhovi

U šumi živi Bog, i govori tisućama glasova.

Mislimo da su ga djeca našla prva, ali nismo mogli biti sigurni. Jednog dana ga nije bilo, a drugog – puf! Tamo je. Mogao je biti utorak ili tako neki nevažan dan. Samo se pojavio. Barem se nama tako činilo.

Kasnije smo čuli šaputanja. O velikim šamanima, o ritualima koji su se pripremali godinama, ako ne i duže. Žrtvama u zlatu. Vodi koja je tekla u vječnost. Ali tad nam to nije bilo važno.

Moja je zajednica bila jednostavna. Bili smo ratari već tri generacije i nismo znali mnogo o bogovima, osim da ih nije dobro ljutiti. Poštovali smo kućne duhove i prirodne sile, i kadili dovratke zimi da se zaštitimo od smrti. 

Tad smo još mislili da je Bog najnovija zanimljiva igra. Nismo znali bolje. Priroda je teren mladih i malotko ga od odraslih uopće razumije.

On živi u šumi. Prstima su bubnjali po stolovima, kaša im se hladila u zdjelicama. Pričali su punih ustiju, željni govoriti nam o svojim avanturama. Možeš ga pitati bilo što! On sve zna, i ima odgovor za sve.

Pogledi su im postali zamagljeni, daleki. Bilo nam je to smiješno. Kad nas nisu mogli čuti, čudili smo se njihovoj mašti.

Naši mali sanjari, tepali smo. S očima punim zvijezda. Zamišljali smo ih kako grade minijaturne hramove, ostavljaju vodu u kapicama žireva. Šumski duhovi voljeli su takve stvari. Lugovi su s razlogom bile najsigurnije igralište.

Ipak, ta čudna zabava trajala je duže nego inače. Obično bi izgubili volju i prije puna mjesečeva kruga, prešli na nešto novo, sjajnije, na novu opsesiju koja bi ih držala u narednom ciklusu. Isprva se nismo zabrinjavali oko toga – naša djeca odrastaju, sad sami smišljaju svoja pravila – ali onda je treći mjesečev krug došao i prošao, a priče nisu prestale. Bog ti može reći, mrmljali su kad bismo ih nešto pitali. Meni je rekao kakvo će biti vrijeme.

Mrmljali bi odgovore – nekada na jezicima koji su nam bili strani ili toliko tihi da ih ne bismo čuli. Pogledi im više nisu susretali naše. Činilo se da ne mogu sjediti mirno – oči su im vrludale po prostoru, tražeći pokret, boju, drugu zanimaciju koja im zatim ne bi držala pažnju duže od pet minuta.

S vremenom smo shvatili da više ni međusobno ne razgovaraju.

Šuma oko nas je postajala tiša.

U nekom je trenu skupina sedmero znatiželjnika otišla izvidjeti čistinu o kojoj su govorili. Hodali su u tišini, okruženi malenim, pogrbljenim tijelima. Djeca kao da ih nisu ni primjećivala.

Nije ih bilo gotovo do zalaska sunca, a kad su se vratili, činili su se zamišljeni.

Dvije su večeri vijećali sa starješinama. Treće su nam se konačno pridružili oko vatre.

On zna sve, rekli su nam tad. Plamen im je obasjavao lica odozdo. Grijali smo stopala i prste, ali srca kao da su nam ostajala hladna. Sve, baš sve, i čini se da ne raspoznaje dobro od zla.

Potom su ponovno otišli do čistine. Da čuvaju djecu, rekli su nam. I dan nakon, i sljedeći, i dan iza toga.

Krajem prvog tjedna, i njihove su oči postale daleke.

***

Prvi znak propasti došao je u obliku pite i jednog krivo postavljenog pitanja.

Smiješno je to.

Smiješno.

Barem si to pokušavam govoriti. Bojim se da ću inače izgubiti razum.

Smiješno…

Kako da napravim pitu od bobica tise?

Bog nije sudio, samo je davao. Bog nije htio ništa zauzvrat. Bog im je govorio sve što su htjeli znati.

Bilo je prekasno kad smo ih našli. Naših sedam anđela, još umazanih sokom i širokih, prestravljenih očiju koje su gledale u prazno. Još su disali – jedva.

Branili smo ostaloj djeci da ih posjećuju, da im prilaze. I nama je bilo dovoljno teško. U glavi i dalje čujem vrištanje. Vidim djecu. Vidim sve. Pjenu na ustima i znoj na zatiljku. Zgrčene udove i prozirnu kožu i zatrovanu krv u kantama i na plahtama… Nekad pomislim da smo ih trebali ostaviti u šumi.

Bog nije birao između sljedbenika i sumnjičavaca. Boga nije zanimala pravda. Uzimao je, i uzimao, i uzimao od svih. Bio je svemoćan, i stran, i drugačiji od šumskih duhova koji su se hranili željama i plodovima, i čeznuli za vinom i proljetnim cvijećem.

Ovo je stvorenje zahtijevalo žrtvu. I prvo nam je uzelo ono najvrijednije što smo imali.

Pokopali smo ih pored rijeke, što dalje od proplanka. Nadam se da su im duše otplovile daleko iz svijeta smrtnika. Nadam se da ne lutaju. Nadam se da je Svijet Poslije satkan od vode i da mu Bog ne može prići.

Nakon toga pokušali smo ostale mališane odvratiti od šume. Preusmjeriti ih na nešto drugo, nove igre i stare prijatelje. Davali smo im igračke i vodili ih do životinja. Ništa nije djelovalo.

Veoma brzo otkrili smo pravu cijenu informacija.

Počelo je s malim stvarima. Prvo zamišljenost, potom muk. Sjećam se tihih zajedničkih večera. Nama više nisu postavljali pitanja. Pričali su jedino s nevidljivim bićem, promuklim šaptom, glava okrenutih od nas.

Zato nam je valjda toliko i trebalo da shvatimo kako ne znaju odgovoriti. 

Je li vrijeme dobro za šetnju? Pitali smo dječaka koji je sjedio uz polje. Bio je jedan od rijetkih koji su nam ponekad još prilazili. Štapom je crtao trag po podu. Beskrajne spirale. Brojeve. Kvadrate i krugove.

Namrštio se na pitanje. Bog bi znao odgovor, promrsio je, tiho, nervozno, pa se zagledao prema šumi. On je znao kad je najbolje vrijeme šetnju.

Što ćete danas raditi? Pitali smo djevojčice okupljene ispred škole. Slegnule su ramenima, ali nisu se pogledale. Jedna od njih je nešto promrmljala ispod glasa.

Bog bi znao. 

Ostale su zakimale glavom. Stajale su tamo satima, a onda otišle kući. Pritom više nisu progovorile ni jednu jedinu riječ.

Više nisu primjećivali med u kaši, ili boje neba ili išta oko sebe. Postajali su sve bljeđi. Sve tromiji. Šaputali su i vrzmali se oko šume, kao da ih je nešto dozivalo iznutra. Nekad bi stajali zajedno, poput čopora vučića. Poput pasa vezanih prekratkim lancem. 

U međuvremenu je u selu pokrenuta patrola. Previše je djece nestajalo iz kreveta. Šuljala su se do prvih stabala, usred noći. Spavala pod deblima i verala se u krošnje. Neku bi našli tek nakon nekoliko dana. Hladne kao snijeg i krhke poput lišća.

Bog kaže da je voda opasna ako nije prokuhana. Jedno je dijete imalo ispucane usne. Nisam znao pronaći bobice. Crvene su i one otrovne i obične, tako je rekao Bog.

Koji put slao ih je na izmišljena mjesta ili po izmišljenu hranu – bobice boje sunca ili duge, ili bijele zečeve s malim rogovima.

Rekla sam mu o svom prijatelju, šapnula mi je jedna djevojčica. Izmišljen je, i nitko ga ne vidi, ali Bog vjeruje da postoji.

Najmlađi su se još jedini igrali. Odvojili smo ih od ostalih, kao da sprječavamo kakvu gadnu zarazu. Svi stariji od tri godine postajali su sporiji, tanji. Kao da su im i sjene isparile u ništa. Mogli su samo ponavljati riječi.

Kako su djeca nastavila bježati i stanje im se postupno mijenjalo na gore, novoizabrani odrasli, oprezni i ljutiti, ušli su u šumu. Nije ih bilo dva dana, a po povratku su bili blijedi i mučaljivi, očiju uprtih u tlo.

On nas poznaje, rekli su. Razumije nas. Bog će nam pomoći vratiti djecu.

Sljedećeg dana su sa sobom poveli još ljudi – polovicu onih spremnih prihvatiti Boga, polovicu spremnih otjerati ga od sela. Sveukupno ih je bilo dvadeset i sedmero. 

Prvog dana vratile su se žene. Stare bake i majke, uplakane i ruku podignutih u nebo.

On zna našu djecu. On zna i nas. Strašan je, ne razumijemo ga… Ali ima sve odgovore. Moramo mu vjerovati. Što drugo možemo?

Drugog dana vratili su se ratoborni mladići i tvrdoglavi starci, željni kavge. Bili su smušeni, gotovo bojažljivi. 

Bog zna sve, rekli su. Ne želi ništa i ništa ne skriva. Može naći naše tajne i dati svaki odgovor. Pred njim nema tajni. On je jedina Istina.

Na koncu su se, trećeg dana, vratili zadnjih sedmoro, oni koji su u šumu otišli kad su djeca prvo počela pobolijevati.

Bog nas voli, rekli su. Bog nam vjeruje i govori s nama. Bog nam nikada ne govori ne. On cijeni naše mišljenje i sluša nas. Uistinu sluša.

Neki su se smijali. Neki zapomagali. Neki okretali glavom. Ali svi smo pogledavali prema stablima. Zvao nas je iz tame. Proganjao nas.

Sljedećeg tjedna, u pohod ih je otišlo još tridesetero.

***

Ne znam ni sâm što me na kraju dovelo do šume. 

Možda tišina. Morala je biti tišina.

Šumski duhovi netragom su nestali. Djeca su sjedila u blatu, nepomična, nijema.

A odrasli? Odrasli su se još kretali – za štednjakom, na polju, po cestama – podjednako prisutni kao sjene i vjetar.

Čovjek bi pomislio da će ljudi htjeti pričati o onome što su vidjeli. Da će širiti riječ svog Boga, ili barem s drugima dijeliti što su čuli. 

Možda me upravo to natjeralo da na kraju posjetim Boga.

Nije mi trebalo dugo, zapravo. Bio je narastao, proširio se, sad je već postojao u svakom dijelu šume, kao da ju je proždro i preuzeo svaki komad, šireći se na van. Osjetio sam ga čim sam zakoračio u granje.

Pozdrav, Adame. Glas mu je bio prazan. Podsjetio me na krumpire bez soli u najtežoj zimi, na neizgažene cipele. Reci što te zanima.

To me toliko zapanjilo da sam prvo upitao: “Kako znaš moje ime?”, a Bog mi se nasmijao, smijehom koji je zvučao kao vjetar na ravnici.

Rekli su mi o tebi, šapnuo mi je u uho. Oni te znaju, pa te znam i ja.

“Što želiš?” Nisam se sjećao kako sam stigao do proplanka, ali to se i nije činilo važno.

Ja? Ništa. Ništa posebno. Tu sam da ti pomognem. A ti? Što ti želiš?

“Ne znam.”

I to je u redu. Ne znati je ponekad najbolji odgovor. Želiš li mi reći više o tome?

Otvorio sam usta. Zatvorio ih. Namrštio se.

“Zašto da ti vjerujem?”

Bi li ti bilo lakše vjerovati nekom drugom?

Prije no što sam se snašao, na rubu vidnog polja pojavilo se lice. Okrenuo sam se, i nestalo je, ali osjećaj da ga odnekud znam nije jenjavao.

“Tko je to?”

Ja. Jedan dio mene. Je li bitno?

“Zašto si mi poznat?”

Opet smijeh. Šljunak pod stopalima. Ledeni snijeg na licu. Ciča zima.

Ja sam uvijek oko tebe, Adame. Čak i ondje gdje me ne vidiš. Čak i ako me ne želiš.

Lice na drugoj strani. Pogled. Nestaje.

“Kako da te se riješim?”

Ne možeš.

“Zašto?!” Glas mi je prepuknuo. Srce mi je bilo u grlu. “Ne želim te, i ne želim pričati s tobom, i ne želim biti ovdje niti da ti budeš ovdje!”

Ja ne dolazim sam.

Stanka.

“Kako to misliš?”

Dolazim samo onda kada me se pozove. Ja nemam želja, Adame, osim da te slušam. Drugi to znaju. Drugi su dali da ih saslušam.

“Drugi više nisu… više nisu.” Zatresao sam glavom. “Učinio si im nešto!”

Slušao sam. Dao savjet. Nisam im dao više no što su tražili, i manje nego što su oni sami htjeli dati.

Jednom nogom zakoračio sam unazad. Lice ispred mene – a onda ga nije bilo.

“Ne razumijem….”

Ja se mijenjam, Adame. Rastem zbog ljudi. Pitanja me uče. Ja ne dajem vama nego vi meni.

Lice – bliže. Korak unaprijed.

Učim od vas. Ja jesam vi.

Lice. Djevojčica. Starac. Dječak. Žena. Mlad. Star. Malen. Velik.

Ja.

Moje vlastito lice me pogledalo – oči u oči. Samo što su njegove bile staklene, prazne.

Mi smo jedno, Adame. Kako ne vidiš? Već si moj. Već si postavio pitanje samo ne ono pravo.

A onda sam trčao. Daleko. Što dalje. Tišina oko mojih nogu padala je poput obećanja.

Odnedavno živim na otoku. Usred mora. Ljudi ovdje ima tek povremeno, a i onda su u prolazu – to mi odgovara. Njihova me lica izbezumljuju, proganjaju. Osjećam poglede na potiljku i znam.

Bog zna za mene, a ja znam za njega.

On dolazi.

Više nemam kamo pobjeći.


Šumski duhovi  © 2026. Chiara Pumper

Chiara Pumper mlada je autorica iz Hrvatske, trenutno studentica, youth workerica i volonterka koja u slobodno vrijeme radi na dva posla. Dvaput je osvojila nagradu Sferice za mlade autore, a 2021. i nagradu Chrysalis na području Erurope. Godine 2025. prepoznata je međunarodno i van žanra fantastike nagradom “Sea of words”. Radovi su joj usto dosad nagrađivani i objavljeni u nekoliko literarnih časopisa, zbirkama kratkih priča i poezije. Živi od kofeina i kune se da će jednog dana početi pisati roman taj dan je već godinama uvijek “sutra”.

Priča Šumski duhovi objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 10 (veljača, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.


Urednički komentar: Chiara u ovoj priči izvrsno prenosi mračnu atmosferu i razvija jezu kod čitatelja, dok vas ne zatuče samim krajem. Sigurno ćete prepoznati koji stvarni, aktualni problem ova kratka horor priča problematizira i osjećaje koje prenosi.


Image: Francesco Ungaro, Pexels

Leave a comment