„Proklet bio dan kad si se rodila“, hladno je ispalio te metke od riječi. Šokirano sam shvatila da me ne zapahuje miris rakije. Moj otac bio je trijezan. 

„Jel’ ti jasno? Ne slijedi me, danas te ne želim vidjeti“, rekao je vojnički oštro. Okrenuo se na peti i izmarširao iz prostorije. Ostala sam ukočeno stajati na mjestu, i sȃma poput poslušnog vojnika. Njegovi teški koraci udaljavali su se sve dok nisu nestali iza prodornog treska ulaznih vrata.

Proklet bio dan kad si se rodila.

Prvo su mi utonula prsa, preduboko; osjetila sam ključnu kost kako mi prianja uz kičmu. Nešto u meni naglo je propalo, u želudac, preko slabina, u pete. Ne mogu… ne mogu disati, pomislila sam. Rijeka je bujala u meni, gušeći me.

Mali dlan primi veliki. Snažno ga povuče. On ubrza korak kako bi je dostigao. Ona blista u svom omiljenom kaputu i gumenim čizmicama. „Hajde, tata! Idemo“, ohrabruje ga prema izlazu. Subota je, njihov dan za odlazak na rijeku. On se umalo posklizne na igračku, nemarno ostavljenu na podu, grabeći ključeve njihovog doma s ormarića pored vrata.

Prisilila sam se na iskorak i silinom otvorila pluća. Gramzljivo sam udahnula i nesigurno nastavila naprijed. Opkolili su me vlažni zidovi, kuća je prijetila urušavanjem, morala sam van, iz duboke vode, iz ove tijesne nakupine cigli koje su mi nekad značile dom. 

Ne slijedi me, danas te ne želim vidjeti.

Njegove su mi riječi zvonile kao neodoljiv pjev sirene. Slijedila sam ga, ni sama ne znajući zašto.

Prva vrba ukazala se ispred mene, a zatim još jedna. Aleja uz obalu iskazivala mi je dobrodošlicu, no rijeka je upozoravajuće grgoljila. Nisam mogla odoljeti, a da ne podignem ruke i prstima prođem kroz grane koje su zaplesale s vjetrom. Bile su tako rahle, kao da mi prsti prolaze kroz ništa.

Snažne ruke primaju je ispod pazuha i podižu u visine. Njezine ručice hvataju grane koje su joj netom prije bile izvan dohvata. Cvrkutavo se smije. Listići naviru svuda, po dlanovima, podlakticama, škakljaju joj obraze, poput lisnatih kukaca.

Oduvijek smo bili samo nas dvoje: majka je otišla nedugo nakon mog rođenja. “Nije svaka majka spremna biti majkom”, nježno mi je objašnjavao, kao da se razumije da si jednog dana roditelj, a već sljedećeg odlučiš da nisi.

Selo je pričalo o mojoj majci, pridošlici nadnaravne ljepote, duge kose boje riječnog mulja. I baka je znala reći da je majka, dok je moje srce još kucalo pod njezinim, primala snoviđenja o crnokosom djetetu u vodi, zatočenom usred moćnog vira. Dijete se u snovima propinje, mlatara rukama i naposljetku udiše vlastitu ugljenu kosu u uzaludnom pokušaju da se domogne zraka.

Otac me pokušao zaštititi od tih priča, ali nisu me zaobišle; ni te, a ni one u kojima je majka, ugledavši crnu kosu svog novorođenčeta, ispustila jedan jedini jecaj. Nedugo zatim napustila je tamnokoso nejače. Moja majka nije bila spremna biti majka: mislila je da će me, ostane li, nadživjeti.

Meni to nije bilo važno. Zvučalo je kao bapske priče o likovima iz bajki koje mi je otac čitao prije spavanja. S njim sam imala sve što jednoj djevojčici treba: poljupce u nos, čokoladne kekse za doručak i široka prsa koja su me štitila od mraka.

Voljeli smo ovu aleju pored Drave. Voljeli smo rijeku, bilo je to naše mjesto. Drveće nam je davalo sjenu, voda nas je hladila ljeti, a zimi su se kamenčići s površine najsmjelije odbijali. Drava nas je začarala, svakog na svoj način: ja sam osjećala kao da je dio mene potekao iz ovog mjesta, dok se otac vječno doimao kao da pod vrbama nekoga čeka.

Tužne vrbe, tako su ih zvali. Kao dijete, nisam poznavala tugu. Tuga je bila tek riječ. On me štitio od toga, štitio do kraja. No krajevi ponekad iznenada navru; ponekad je kraj tek probuđeni vir tamo gdje je voda preduboka.

Proklet bio dan kad si se rodila.

Tuga je naposljetku uplivala u naše živote. Još jučer si mi bio otac. Ne mogu vjerovati da si danas odlučio da više nisi.

***

Zakoračio je u Dravu, voda mu je pohlepno zaplesala oko struka. Rijeka ga je željela. Raširio je ruke, prsti su mu se razlili po površini poput tužnih vrbinih grana. Te iste prste nekada je pleo oko pramenova najljepše riječne vile, a tamna voda takve prijestupe ne zaboravlja.

Podigao je pogled i kroz izmaglicu ugledao crnu kosu koja joj se sjajila pod suncem. Naravno da ga je slijedila; kako je uopće mogao i pomisliti da neće? Stajala je nepomično i djelovala slomljeno. Sada je sve shvaćala.

On nije htio da ga vidi ovakvog, nije želio da ovo gleda. “Proklet bio dan kad si se rodila”, rekao joj je. Riječima bi je tisuću puta nanovo ranio samo da je od ovoga zaštiti. Ali to sada nije važno, jer, iskreno… znao je da ona nije stvarna. Ni rakija tu već odavno nije pomagala. Njegova kći postojala je još jedino u njegovom umu, rasla je u njemu, samo je tamo još bila živa. Mulj mu se kovitlao oko stopala, ljubavnički mu se dizao uz noge, nježno poput vlasi. Na trenutak osjeti utjehu. Na trenutak nije bio sam.

Još jedan korak i preuzet će ga vir. Duboka voda… duboka voda u očima. Sva tuga ovog svijeta ogledala se u njegovoj suzi – suzi oca koji to već odavno nije. 

Taj mali dlan u velikom… Cvrkutavo smijanje… Čokoladni keksi… Moje ruke podižu je u zrak… „Hajde, tata! Idemo!“… Poljupci u nos… Listići posvuda, poput lisnatih kukaca… Mali dlan klizi iz velikog, guta ga dubina…

„Proklet bio dan kad sam ti ispustio ruku…“ tiho se obratio crnokosoj prikazi koja je sve više blijedjela. Zatvorio je oči i prepustio se viru. 

Njegova kap spojila se s njezinom. Jedna vila je zajecala, jedna rijeka se nasmiješila.

---

© 2021. Ana Jembrek

Ana Jembrek operna je pjevačica koju je otkrivanje vlastitog glasa odvelo na začudna mjesta prepuna riječi i priča. Kad ne pjeva, ne piše ili ne vodi blog Knjige su moj svijet, najradije razgovara sa svojim kućnim ljubimcima. Njima je baš svaka priča dobra, dokle god nema pjevanja.

Priča Duboka voda objavljena je u prvom broju časopisa Morina kutija. Časopis je dostupan za skidanje na ovoj stranici.

---

Urednički komentar: Anina proza oduševila nas je od prvog odlomka, a i dojmilo nas je što se uhvatila u koštac s vrlo mračnom tematikom od koje i pisci s dužim stažem ponekad zaziru. Pomalo gotička, pomalo magična, ali posve fantastična.