Trebat će šavove, ovo srce moje. Snovi su ga rasparali. Punjivo se prosulo po nogama mi. Bijela sintetička vlakna moderne tehnologije. Nisam ni znala da više nije od vune.

Pitam se što još ne znam o sebi, ali sjena se ponovo nadvija nad krevetom i misao mi ostaje u zraku. Još jednom ustajem. Plastične zvjezdice svijetle mi u džepu. Rudolfov nos u desnoj ruci. Moje oružje nije oštro, ali je snažno. Ne treba ti oštrica kad se ne boriš protiv mesa. A ja znam protiv čega se borim. Radim to već dugo.

Gledam kako se kapi nove sjene slijevaju s jastuka. Hvataju se za duge vlasi kose da si ublaže pad. Kupe se u kutovima sobe i šuljaju po njenim najmračnijim rubovima. Bacam pogled na prozor. Skoro će svanuti. Ovo je posljednji juriš ove noći. Bit će velik, očajnički. Ponekad si dozvolim da mi ih bude žao. Teško je ne sažaliti se nad mőrom koja se bori za opstanak. Jednostavna kao zvijer i nemoćna nad svojim nagonima. Ali, ulog je prevelik i nema mjesta kompromisima.

Kapanje prestaje. Radim nekoliko koraka. Dijelovi mene ostaju u komadićima po prekrivaču. Pogledom kružim po sobi. Sat kod vrata snažno otkucava dok ih tražim. Da imam daha, držala bih ga čvrsto.

I vidim ih. U podnožju kreveta pojavili su se pipci. Vijugavi, dugi pipci. Nakon dana u zoološkom vrtu uvijek budu životinje. Njenoj majci su dolazili rogovi, prisjetim se. Ali tek na tren, jer vrijeme je kratko. REM faza je pri kraju i svi budni u ovoj prostoriji toga su svjesni. Zato ne čekaju. Dolaze.

Trčim im u susret, svjesna koliko sam tanja. Ali idem, kao da sam sigurna da me ostalo dovoljno. Zvjezdice lete preda mnom, nos svijetli žarko crveno. Tu sam. Spremna. Za okršaj.

***

Dok pod snažnom navalom sna gubim kontrolu i padam na pod, sjene polako nestaju. Iščezavaju poput maglice. Bila sam dovoljna. Skrećem pogled. Tople zrake sunca osvjetljavaju joj od jastuka zgužvano lice i zbunjen treptaj u očima. Budna je.

Ležeći pod krevetom, okrenem se svom rasparanom drobu. Od punjiva su ostali jedva tragovi, a konac se na mjestima rascvao. Preostalo mi je samo nadati se da je majka dorasla izazovu. Baka me dosad dobro zašivala, ali bake od zimus nema. A važno je da me se popravi. Moja djevojčica ima pet godina i trebat će me još dugo. Nije me strah za magiju – dok me god želi, magije će biti – ali krpe moraju izdržati. I ako me se dobro zašije, ispratit ću s ponosom i njeno djetinjstvo.

A tko zna, možda dočekati i nekog novog tko može jednu staru lutku voljeti.

---

© 2021. Iluzija O. Istini

Iluzija O. Istini, rođena i odrasla uz more, u potrazi za svojom pričom piše.

Priča Šavovi objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 2 (prosinac 2021). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ova nas je minijatura osvojila svojom sanjivom i melankoličnom atmosferom te lirskim izrazom. Kaže toliko toga, a u toliko malo riječi.