Evelin nikad prije nije imala problema sa spavanjem.

Sve dok joj djed nije ispričao priču o vražićku iz šterne.

Sjedila je na osunčanoj klupici ispred kuće svojih bake i djeda, grickala bakine fritule i gledala svoja posla kad je starac u kariranoj košulji išetao iz kuće i ležerno zauzeo mjesto pored nje. Oteo je jednu fritulu iz zdjele koju je baka napunila isključivo za nju i započeo: “Znaš, kad san ja bil mići, moji mi mama i tata nisu dali da se igran pul šterne.” Onda joj je pojasnio da duboko u svakoj šterni žive čovječuljci, u svojim mramornim odajama prepunim blaga. Pohlepno čuvaju svoje bogatstvo. Ako ga netko pokuša ukrasti, ma čak i ako samo zaluta u blizinu, malik ga obmani plesom i vrtnjom, tako da čovjek izgubi pojam o prostoru i vremenu. “Malik ni zločest”, rekao joj je, “ali jako voli svoje zlato, pa ako se otroci igraju pul njegove šterne, povuče ih nutra od straha da će ga napast i zet mu blago.”

 Malik je malen, nosi crvenu kapicu, a ponekad ga se može vidjeti i izvan jame, kad trči u polju. Ako je raspoložen, ničim izazvan usred bijela dana može zavesti djecu plesom i pjesmom, smutiti  ih i oteti. Odvede li ih u svoje odaje, ili na neko drugo, možebitno grozno mjesto, nitko ne zna. Nitko nikad nije pobjegao jednom kad ga je malik uhvatio.

Od tog dana, kad god bi Evelin sklopila oči, u misli bi joj se zavukao vražićak s crvenim  pokrivalom na glavi. Skakao bi s druge strane njenih kapaka po zidu šterne, iste kamene šterne s metalnim poklopcem kakva se nalazi iza kuće susjeda njezinih djeda i bake. Mamio bi je cerekom i zlatnim novčićem, koji bi bacao i svaki put uhvatio. Naposljetku bi skočio u šternu, a Evelin bi povukao sa sobom. No jednom kad bi došla do dna, ne bi naišla na zlatom ispunjenu, ugodnu sobu, nego mračnu i hladnu tamnicu, gdje bi je malik svezao lancima i plesao oko nje smućujući je iznova i iznova, sve dok ne bi posve izgubila razum.

 Roditelji su je uvjeravali da su to samo stare priče.

“I mene su zezali tim glupostima o maliku”, rekla joj je mama, “ali ja sam se svejedno igrala oko šterne i nikad mi se ništa nije dogodilo!”

“Malik je samo simbol”, dodao je njen otac. “Znaš, čudovište kojim su starci strašili djecu. Nekoć su se šterne često koristile, a djeca su se naginjala preko zida i izvodila razne gluposti. Neka su tako stradala, upala u šternu, no ne bi se usudila prići šterni kada bi ih se uvjerilo da iznutra na njih vreba malik.”

 Kolege iz škole ismijali su njene strahove. “Zar vjeruješ i u divove, Evelin? Možda i u vile i vještice?” Istina je da joj je nono govorio i o štrigama, a bome i o vilama. Širom raširenih očiju uvjeravao ju je da je djed nekog njegovog prijatelja iz škole u mladosti ulovio vilu koja se na  brijegu igrala s prijateljicama. Dok su plesale u krugu, prikrao im se i ukrao vili facol s ramena. Ukravši joj rubac, lišio ju je njenih moći i stavio pod svoju vlast. Oženio se vilom, tako da je prijatelj njezina djeda iz djetinjstva potomak vile.

Evelin nije bila sigurna treba li vjerovati svome djedu. Kad je bila mlađa, nije sumnjala u njegova kazivanja, no sad su joj se svi smijali. Već se predugo nije pošteno naspavala, a sve zbog glupe priče!

Evelin ustane iz kreveta, odlučna jednom zauvijek stati na kraj blesavoj fobiji. Spustivši se stepenicama u prizemlje, opipa ključ vanjskih vrata u ladici i izađe. Ugodna ljetna večer. Evelin tiho zakorači prema vrtu, bosonoga izbjegavajući biljke u bakinu vrtu. Ugledavši crnu mačku, prisjeti se još jedne djedove priče. No to je samo Miško, njen dobar prijatelj.

Kamena šterna čeka je osvijetljena punim mjesecom. Evelin se uspne dvjema kamenim  stepenicama. Duboko diše. Nema se čega bojati! Malik je nije dočekao na zidiću. Naravno da nije, on ne postoji! Kao ni štrige, ni vile, ni Mrak, ni zavodnice more…

Već se okrene, no onda začuje odjek, kao da je kamen bačen u bunar… ili šternu.  Nema metalnog poklopca, iako je maločas prekrivao rupu na šterni. Evelin se pažljivo dovuče na prstima do šterne. Možda je ovo san. Ili joj se priviđa. Ili…

 Glasan cerek odjekne iz šterne. Topao dah oblije Evelinine obraze. Izgubila bi ravnotežu da joj dlanovi nisu položeni na zidić.

Male ruke prekriju njene, čvrsto ih stisnu uz hladan kamen. Usko lice s razvučenim osmijehom pojavi joj se pred očima, izbuljene oči gotovo iskaču iz glave prekrivene crvenom kapom. Malik skoči na bunar, snažno povuče Evelin sa sobom na zidić i natjera je na ples. Vrte se i vrte, sve dok djevojčici ne postane mučno. Nateže je prema dolje. Doseže joj jedva do koljena, ali tako je snažan! Vrti joj se, gubi ravnotežu, gubi sjećanje… Zašto je došla ovamo? Tko je ona? Što je to u šterni?

Sutradan je organizirana potraga. Evelinini djed, baka, roditelji, svi susjedi i učenici iz škole tražili su je. Pregledali su svaku kuću, svaki šumarak, kokošinjac, automobile, sve! Svi su odustali osim njezina djeda. Starac se pri zalasku sunca dovukao do šterne, podigao  poklopac i pogledao unutra. Bilo je premračno da bi njegove oči, naborane i blijede, išta vidjele, no nije ni trebao vidljivi dokaz. Odjek koji je dopro iznutra otkrio mu je istinu.

“Niki neće zet moje zlato!”

---

Čuvar šterne © 2023. Arijana Grginčić

Arijana Grginčić rođena je u Rijeci 19. listopada 2003., gdje živi i sada u iščekivanju upisa na fakultet. Počela je pisati priče sa sedam godina. Ispočetka su to bile kratke čakavske priče objavljivanje u zbirkama „Čakavčići pul Ronjgi” i ponekad u lokalnim časopisima. S dvanaest je godina postala zagrižena čitateljica, a to je rezultiralo time što ju je progutao svijet fantazije. Inspirirana mitologijom, počela je pisati. S dvanaest je napisala prvi „roman”, priču o asocijalnoj djevojci koja živi s duhom. Od potpuno amaterskog romana o posesivnom duhu do danas, sedam godina kasnije, iza nje stoji osam romana, što spremnih, što nespremnih za čitanje, i jedan spin-off roman. (I nebrojeno puno pjesama). Pisanje je postala tehnika preživljavanja. Objavljuje kraće priče i poeziju na blogu Book of Anachronism, a roman The Phantasm Camera Riddle objavljuje u poglavljima na nekolicini stranica za pisanje i čitanje, uključujući Booksie, Webnovel i Wattpad. Samostalno je financirala tiskanje SF distopijskog romana „Potraga mutiranog srca” koji se može kupiti izravno od nje, ali pronaći i u riječkoj knjižnici. Trenutno piše fantasy roman inspiriranu slavenskom i nordijskom mitologijom te ruskom poviješću 10. stoljeća. Uz to radi na nefikcijskom projektu u kojem će objediniti svoje iskustvo s poremećajima prehrane i pokušati pojasniti kako se treba odnositi prema osobama koje imaju slične probleme.

Priča Čuvar šterne objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Minijatura nije laka forma, ali jest zato vrlo efektna – zbog čega je i vrlo zahvalna za horor. A još kad uz to ubacite slavenski folklor i lokalni dijalekt, dobijete nešto što bi uredništvo rado i češće čitalo.