“Road trip, road trip!” pjevušila je Silva dok smo silazili s autoceste Bosiljevo-Split-Dubrovnik. “Nina, koliko još?”

Nina, moja suvozačica, bacila je pogled na GPS na mobitelu. Ona je bila naš samoprozvani navigator i činilo se da ekstremno uživa svaki put kad je netko pita koliko se još trebamo voziti.

“Sad idemo još otprilike kilometar i pol, onda skrećemo lijevo kod znaka za Bosiljevo. Budem ti rekla prije nego će trebati skrenuti”, Nina je rekla meni pa se okrenula prema Silvi. “Tu smo za par minuta. Možeš probuditi Brunu, taman će doći k sebi dok se parkiramo.”

Samo sam kimnula glavom. Tijekom vožnje nisam voljela previše pričati, unatoč tome što već godinama vozim i što više nisam bila nervozna kad bi trebalo ići izvan Zagreba. Čula sam da Silva lagano trese Brunu i zvuk njegovog tihog hrkanja se prekinuo. Bruni je uvijek bilo zlo u autu, sjedio naprijed ili nazad, pa je zadnjih par godina prije svakog putovanja preventivno uzimao Dramine i onda prespavao skoro cijeli put. 

“Okej, sad kod Orišja desno”, rekla je Nina pokazujući mi za svaki slučaj prstom koji je to smjer. Jednom zamijeniš lijevo i desno i tvoja djevojka to nikad ne zaboravi. “I onda samo ravno, proći ćemo groblje pa Dom zdravlja i onda će biti malo jače spuštanje.”

Upalila sam žmigavac kako bih signalizirala ostatku ekipe u autu iza nas gdje idemo. Vedran, Tihana i Miran rekli su da oni ne trebaju GPS i da ne vjeruju u navigaciju nego da će se voziti točno iza nas cijelo vrijeme. Vedran je položio tek prije par mjeseci i ovo mu je bilo prvi put ikad da vozi dalje od Samobora, tako da mi je bilo lakše što je bar netko nervozniji od mene zbog cijelog ovog putovanja. Unatoč nervozi, Vedran nije previše mario za to hoće li se izgubiti ili čak ni koliko pije i spava prije vožnje, tako da su ga sinoć u tri ujutro prisilno trijeznili da bude spreman za put. 

“Ajmo, buđenje!” Silva je ne tako nježno tresla svog dečka. “Svaki čas smo stigli, moraš se razbuditi, nećeš moći ovako uspavan preskakati ogradu.”

To je bila njihova fora zadnja dva dana otkad nas je Nina namolila/nagovorila da po povratku s mora stanemo i razgledamo Bosiljevo. Tehnički, vjerojatno ni ne postoji ograda koju bismo trebali preskakati. Isto tako, tehnički, naš planirani obilazak Bosiljeva neće biti potpuno legalan. Zapravo gotovo sigurno će biti ilegalan ako se uzme u obzir znak postavljen na samom ulazu na kojem velikim slovima piše “Strogo zabranjen ulaz”. 

“Da su baš jako ozbiljni oko toga, vjerojatno bi se potrudili bar zaključati vrata. Mislim da si županija može priuštiti jedan lokot”, spremno bi odgovorila Nina na svako podbadanje. 

“Evo je!” viknula je Nina nekoliko trenutaka kasnije, upirući prstom u utvrdu koja se slabo vidjela među gustim drvećem. “Tu desno, sad se samo spuštamo, oprezno samo, čini mi se dosta strmo.”

Bez ikakvih problema prošli smo kroz drveće i došli pred čistinu koja je označavala gdje utvrda Bosiljevo počinje.

“Vidi, nismo sami”, Bruno, koji je dotad došao sebi, je rekao, upirući prstom u kamper koji je bio parkiran nekih sto metara od čistine. 

“Možda je to tajna policija koja samo čeka turiste koji vole provaljivati u razrušene utvrde”, ispalila sam, pokušavajući održati glas neutralnim.

Nina mi je uputila vrlo ružan pogled. Pogled koji je duboko dolje značio da me jako voli i da cijeni moj smisao za humor.

“Ne seri”, mazno mi je rekla, trepćući očima, a zatim otkopčala svoj pojas i nagnula se kako bi me poljubila. “Zar nisi rekla da ti je najveći san bar jednom bježati od policije?”

“Da, ali ne tu gdje se ne mogu okrenuti jer Vedran ne zna parkirati”, odgovorila sam, gledajući kako Vedran pokušava ugurati svoj Clio u objektivno veliku čistinu, i kako mu to zbilja ne uspijeva. Na kraju je stao tako da je djelomično blokirao izlaz i meni i mogućim policajcima i nije izgledalo kao da će se dalje pomicati.

“Ne mogu vjerovati, tko je njemu dao vozačku?” tiho sam upitala.

“Ajde, ajde mrgude, ne idem preko 41 u 40, neka mi trubi tko želi”, Nina me izazivala, dok je u isto vrijeme razmazivala kremu za sunčanje i meni i sebi po licu. Ako sam ja bila oprezna u vožnji, ona je bila u svemu ostalom. Nema šanse da izađemo van, a da nismo namazane, s bocama vode i u tenisicama u kojima možemo preskakati i ograde i zidove. Točno se vidjelo da joj je u djetinjstvu najdraži crtić bio Dora istražuje.

U retrovizoru sam vidjela da je Tihana izašla iz auta i da je Vedran već slika kraj nekog povećeg drveta. Kako su tek relativno nedavno počeli hodati, nitko od nas iz društva mu još nije rekao da nam Tihana svima pomalo ide na živce. Rekla bih da nije ona kriva, ali zbilja je bio problem u njoj. “Wanna be influenserica“ koju smo nagovorili na ovo razgledavanje samo zato što smo joj obećali da će dobiti dobre slike za svoj Instagram profil. Što je bilo najgore, bila je toliko objektivno seksi da je imala veliki broj pratitelja, fanova i suradnji s brendovima. Za dečka koji nije bio nešto ekstra ni zgodan ni pametan, a usto i vozi mamin Clio, kao što je bio naš Vedran, Tihana je bila premija i on ju je držao kao kap vode na dlanu. 

Nažalost, to je značilo da mi svi isto moramo patiti dok on udovoljava njenim zahtjevima i prohtjevima. 

“Ekipa, trebamo i jednu grupnu pred dvorcem! Možda neki brzi video dok otvaramo vrata!” čula sam Tihanu kako izdaje zapovijedi dok još nismo ni s obje noge stali na tlo utvrde Bosiljevo.

Kako bih izbjegla biti u grupnoj slici, a i zato što sam bila radoznala, prošetala sam se vidjeti tko je još bio parkiran tamo. Registracije omanjeg kampera bile su njemačke i nisam bila sigurna, ali činilo mi se kao da je netko unutra. Pretpostavljam neki turisti koji su odlučili tu kampirati. Pogled na sat rekao mi je da je tek malo iza jedan, ljudi možda upravo ručaju pa zato nisu izašli. Ili se možda jebu, tko zna. Osjetila sam još jedan val iživciranosti upućen prema Tihani. Dogovor je bio da krenemo u 9 kako bismo bili ovdje najkasnije u 11 i kako bismo lijepo sve stigli razgledati i onda otići na ručak prije povratka u Zagreb, ali ona se cijelo jutro razvlačila, peglala kosu sto godina i onda još inzistirala da stanemo na kavu. Vedran se već pet puta bio otrijeznio i naspavao, ali ne, ona je i dalje radila probleme i prenemagala se. Nadala sam se da će do sljedećeg ljeta ostaviti Vedrana i da ćemo imati godišnji odmor bez njezinih zajebancija.

“Mrgud alert.” Nina mi se prišuljala i obgrlila me od iza. “Voljet ću te ja i sa borama od mrštenja, ali bar probaj katkad imati neutralno lice.”

“Što misliš, neki turisti?” Ignorirala sam njen komentar i prstom pokazala na kamper.

“Ma sigurno, vjerojatno ili spavaju ili se jebu ili su otišli okolo istraživati. Možda ih nađemo u utvrdi.”

Dotad su se već svi iskoprcali iz auta i vidjela sam da nas čekaju kod vratnica.

“Želiš li ti imati tu čast?” Silva je upitala Ninu. 

Nina je veselo kimnula, gotovo skakućući do vratnica. Dramatično se okrenula, pogledala nas sve i svečanim glasom objavila.

“Neka tura Bosiljeva započne!”

Vrata su bila otključana i bilo je dovoljno samo ih malkice jače pogurnuti da se otvore. 

“Ništa od preskakanja ograde”, tužno je konstatirala Silva.

“Nikad ne reci nikad, možemo sigurno preskakati neke zidove unutra”, utješno se nadovezao Bruno.

Okrenula sam se, kako bih provjerila da nisam slučajno u Tihaninom kadru, i vidjela da su vrata kampera otvorena. Na ulazu je stajalo troje ljudi, dva muškarca i žena, otprilike trideset godina, svi plavi i preplanuli. Kad su vidjeli da sam ih primijetila, nasmiješili su se i mahnuli mi. Automatski sam im mahnula natrag, a zatim se brzo okrenula, ne želeći da moju pristojnost protumače kao poziv da nam se pridruže. Već sam bila na limitu ljudi koje mogu odjednom podnositi i nije mi trebalo troje stranaca. Uostalom, od nas sedmero nitko nije ni pričao njemački.

Polako, dok nam je sunce neumoljivo tuklo u leđa i zatiljke, zakoračili smo u utvrdu Bosiljevo.

***

“Ovako, dvorac je zadnji put u stvarnoj upotrebi bio u osamdesetima, kao vojarna i ugostiteljski objekt. Prije toga, ovo je bio jedan od najljepših i najbogatijih hrvatskih dvoraca. Zapisi o Bosiljevu potječu čak iz 14.stoljeća, a najpoznatiji njegov spomenik je upravo ovaj dvorac pred kojim sada stojimo. Prvotno je bio u vlasništvu Frankopana, a kako svi znamo što se dogodilo tijekom urote Zrinski-Frankopan, nakon njihove smrti, austrijske vlasti su konfiscirale dvorac i pokrale sve što se pokrasti može. Uopće se ne zna koliko je umjetnina, nakita i povijesnih dokumenata ukradeno ili uništeno.”

Bruno je podigao ruku.

“Ne, Bruno, nema duhova Frankopana. Ako je netko tu ubijen, to nisu bili oni. Mislim, sigurno je bar netko ovdje umro, ali ništa što sam čitala ne spominje duhove”, odgovorila je Nina, bez da je čula pitanje.

Bruno je poraženo spustio ruku.

Stajali smo pred velikim, zaraslim stubištem, u nešto što je, kako nam je Nina maloprije objasnila, nekad bio ulaz u kapelicu. Sa strane se odvajalo usko, mahovinom obraslo stubište koje je vodilo do stražarskih kula. Kako smo još uvijek bili vani, sunce mi je neumoljivo tuklo u potiljak i već sam popila pola vode koju sam imala u ruksaku. Nina je stajala na prvoj stepenici, malčice iznad nas, tek toliko da je svi možemo vidjeti, i u potpunosti se uživjela u ulogu vodiča. Nedostajao joj je samo žuti kišobran.

“Hoće ona još dugo?” čula sam Tihanu kako, ne baš tiho, pita Vedrana. “Ja bih da me odeš slikati na stube.”

Pregrizla sam jezik da je ne pošaljem lagano u pičku materinu. 

“Što se onda dogodilo?” namjerno sam upitala što glasnije mogu, šaljući Tihani upozoravajući pogled.

Ako je Vedran htio udovoljiti Tihani i njenoj potrebi da ima kameru u faci 0 do 24, ja sam namjeravala osigurati Nini dovoljno vremena da ispriča sve svoje povijesne činjenice. Je li me iskreno zanimalo tko je točno krepao u ovom dvorcu i šta se sve događalo? Naravno da ne. Ali Nina je bila uzbuđena zbog toga i, kao dobra djevojka, moja dužnost bila je natjerati sve ostale da pate istim intenzitetom, i u tišini, dok ona nabraja sve ljude koji su ikad nogom kročili u ovaj dvorac.

“Nakon toga su bili više-manje neki bezvezni Austrijanci i Nijemci, sve dok početkom 19. stoljeća dvorac nije došao u posjed maršala Lavala Nugenta.”

“Ha, nugat.” Čula sam Mirana iza sebe. 

On mi je uvijek bio drag, ali nitko, uključujući njegovog brata nije mogao opovrgnuti činjenicu da je malčice mutav.

“Laval je zapravo bio Irac”, nastavila je Nina, “a oženio se u Frankopansku obitelj i zapravo je uložio hrpu para, obnovio dvorac i napravio od njega središte hrvatskog narodnog preporoda. Znači apsolutno cijela ekipa, umjetnici, revolucionari, Ljudevit Gaj… Nakon što je Laval umro, sve opet odlazi u kurac. Tu ću stati jer vidim da me apsolutno nitko više ne sluša. Idemo tko se želi slikati, a onda se možemo podijeliti tko će ići što istraživati”, završila je Nina.

U tren oka svi su otišli na svoju stranu. Tihana i Vedran zauzeli su središte stubišta, koje je objektivno bilo jako fora mjesto za slikanje, Bruno i Silva otišli su se popeti i vidjeti što ima u stražarskim kulama, a Miran je otišao pišati iza drveta. 

Osvrtala sam se oko sebe, pokušavajući kamerom obuhvatiti cijelu scenu. Osim naših glasova, sve je bilo tako tiho i mirno, gotovo idilično. U jednom trenu činilo mi se kao da čujem škripu vratnica iza nas, ali kad sam se okrenula dvorište je bilo prazno, a mi svi na okupu. Zatresla sam glavom da se razbistrim, sve ovo sunce počinjalo je imati utjecaj na mene.

“Gdje želiš ići prvo?” pitala sam Ninu.

“Osmatračnica.” Nina me povukla za ruku. “Pogled je navodno fenomenalan.”

***

Iako ne bih pogled koji nas je dočekao kategorizirala kao fenomenalan, nego kao “vidi, jako puno šume, onda još malo šume i nadesno još malo šume”, bilo je lijepo. 

Svi smo otišli na svoju stranu, a Silva i Bruno su nam se ubrzo pridružili na osmatračnici. Nakon što smo uslikali nekoliko mutavih slika, zaputili smo se natrag dolje, okolnim putem kako bi Nina mogla vidjeti i stražnju stranu utvrde. Izgledala je otprilike isto kao i prednja, samo više zarasla. Kad bi podigli pogled, mogli smo praktički vidjeti u utvrdu jer je većina prozora nedostajala i umjesto njih su bile samo prazne rupe.

“Mislim da sam vidjela Mirana ili Vedrana kako se uspinju”, rekla je Silva u jednom trenu. “Tihanu nema šanse da bih mogla fulati.”

Zatim smo se uputili natrag na početak, kako bismo konačno ušli u dvorac. Majica mi je bila natopljena znojem, bedra su mi se već lagano trljala, popila sam svu vodu i jedva sam čekala zaklon od sunca. Da me Nina ranije nije natrackala kremom, vjerojatno bih već bila crvena kao rajčica. Bruno i Silva su oboje već postali lagano crvenkasti i svi smo odahnuli kad smo ušli u hlad zidina.

Iznutra, utvrda je izgledala manje velebno i više jadno. Podovi su bili prepuni smeća, vjerojatno od turista koji su prošli tuda ili lokalnih klinaca koji su vjerojatno ovdje partijali s vremena na vrijeme, sudeći po glupim grafitima na zidovima. Drveno stubište izgledalo je kao da bi se svaki tren moglo srušiti, prozori su većinski bili razbijeni ili su jedvice visjeli sa šarki, a vrata su umjesto u okviru, bila naslonjena na zid. Čak smo u prašini mogli nazrijeti otiske na podu koji su vodili prema stubištu. Ili su naši već ušli i krenuli se penjati ili su Nijemci bili puno brži od nas. 

“Nina, nemoj mi odgristi glavu, ali ovo je malo jadno”, oglasio se Bruno nakon par trenutaka. 

“Imam potrebu uzeti metlu i krenuti u napad”, promrmljala je Silva, gadljivo gledajući debele slojeve prašine i paučine po zidovima.

“Baš pretužno.” Uzdahnula je Nina. “Jednom velebni dvorac, a danas napušteno smetlište.“

Začuli smo glasove koji su dolazili iz unutrašnjosti dvorca, vjerojatno s prvog ili drugog kata. Mora da su to bili vlasnici otisaka u prašini.

“Jebote, jel to njemački?” upitao je Bruno naprežući uši. “Ovo ne zvuči kao naši.”

“Moguće oni turisti koji su bili parkirani ispred”, rekla sam. “Vidjela sam da nas gledaju kako ulazimo, možda su oni ozbiljno shvatili onaj znak vani da se ne smije ulaziti.”

“Čovječe, baš smo loš utjecaj.” Nasmijao se Bruno. “Idemo vidjeti što naši drugovi Nijemci misle o velebnoj utvrdi?”

Ne čekajući naš odgovor i ne koristeći mozak da provjeri prvo da stube neće propasti pod njegovom težinom, Bruno se krenuo penjati. Kad je prošao prvi blok stuba, nas tri smo krenule za njim. Nismo više čuli glasove, mora da su Nijemci isto otišli dalje istraživati. Nina nam je u jednom trenu objašnjavala na koje sve načine možemo ući i izaći i kojim sve putevima možemo proći da budemo sigurni da smo prošli sve sobe, ali da budem iskrena nisam baš previše zapamtila. Koji god put da su Nijemci izabrali, svim silama sam se nadala da nije isti kao naš i da nećemo morati pričati s njima. Kakav je društveni leptirić Bruno bio i ostao, kladim se da bi se sprijateljio s njima i nekako ih pozvao s nama u Zagreb.

Sobe su sve izgledale otprilike isto. Znam da nisam nikad bila i neću biti osoba koja cijeni stare razrušene građevine, ali sve prostorije kroz koje smo prolazili izgledale su otprilike isto. Prljave, razrušene, s tu i tamo kojim grafitom ili ostatkom nekog kamenog zida. Nina je zato uživala. Virila je u svaki kutak, zastajala kraj svakog ostatka zida i prozora, nešto si mrmljala u bradu. Vidjela sam da Silva i Bruno žele ubrzati korak, oboje previše živahni da idu njenim sporim tempom pa sam im samo odmahnula da nastave dalje bez nas. Kad je Nina u elementu, to nikad ne ide brzo.

Otvorila sam usta da je pitam što misli jesti za ručak, ali prije nego što sam stigla išta reći, začuo se povik iz jedne od prostorija kat ispod.

“Koji kurac!?” Vrlo sam razgovijetno čula kako dolazi od dolje. 

“E ovo su bili naši”, zaključila sam. “Ili Mirek ili Vedran.”

Nina se okrenula i upitno me pogledala, podižući obrvu.

“Što misliš, jesu li vidjeli ekstra velikog pauka ili neku omanju zmiju?” upitala me.

“Ako je Vedran, bit će dovoljna i jedna stonoga.”

Silva i Bruno već su zamakli na drugi kat, ostavljajući nas same u sobi.

“Jesmo svi dobro?” viknula sam, provjeravajući da Vedran nije dobio srčani od količine buba prisutnih u utvrdi. Eto mu ga na kad odbija obući tenisice nego ide svuda u japankama. A svi, uključujući i Tihanu, smo mu rekli da izgleda kao češki turist kad nosi japanke.

Nismo dobile odgovor.

“Da odemo provjeriti?” upitala me Nina, bacajući pogled preko ograde. 

“Idemo, budemo kasnije sustigli ovo dvoje. Dajmo im malo intime da se pohvataju u razrušenoj utvrdi.”

“Mm, kako si ti samo romantična”, podbadala me Nina. “A ne bi meni predložila da se nas dvije malo pohvatamo?”

“Jesi sigurna da ćeš stići ispričati sve povijesne činjenice koje si memorirala sinoć, ako ti usta budu drugačije okupirana?”

Isplazila mi je jezik i počela se spuštati niz stepenice. Pratila sam je u stopu i zato sam se i uspjela zabiti u nju kad je naglo zastala. 

“Pokret, vojsko.” Lagano sam ju pogurala, ali nije reagirala. Progurala sam se tako da stojimo jedna kraj druge i slijedila njen pogled da vidim što ju je toliko ukopalo u mjestu. 

Miran je stajao nasred najveće prostorije kroz koju je prolazilo stubište i koja se odvaja u tri manje prostorije. Iza njega, jedno kraj drugoga, potpuno isprepleteni, tako da na prvi pogled nisam mogla shvatiti koji ud kome pripada, ležala su dva njemačka turista koje smo ranije vidjeli i čije smo glasove prije samo nekoliko minuta čuli. Djevojka koju sam vidjela ispred dvorca nije bila s njima.

“Što im je?” drhtavim glasom upitala je Nina. 

Ne znam koga, možda mene, možda Mirana. Očito niti jedno od nas nije znalo odgovor. 

“Mislim da su mrtvi”, odgovorio je Miran nakon poduže pauze.

Glas mu je bio čudan, toliko odsječen od emocija da bi čovjek mogao pomisliti da mi komentira stanje na zagrebačkim prometnicama.

“Koji kurac?” bila je moja prva verbalna reakcija. “Mrtvi?”

“Možda samo spavaju”, rekla je Nina, također nesigurno. “Jesi ih probao probuditi?”

Miran se sad okrenuo prema nama i tek sad sam vidjela koliko je blijed i kako mu niz sljepoočnice teče tanak mlaz znoja. Ne znam kad sam ga zadnji put vidjela da ovako loše izgleda.

“Prilično sam siguran da su mrtvi”, ponovio je.

Napravila sam još dva koraka i napustila relativni zaklon stepenica. Osjetila sam da me Nina tiho slijedi dok sam ulazila u sobu. Sad kad sam bolje vidjela još uvijek suncem obasjani dio središnjeg poda, prizor koji me dočekao nije spadao u ovaj idilični ljetni dan, niti u ovu razrušenu staru utvrdu. Dvojica muškaraca, plavi Nijemci koje sam dosad vidjela samo u prolazu, ležali su na boku, okrenuti licem u lice jedno prema drugome. Noge i ruke bile su im isprepletene pod čudnim, neprirodnim kutovima koji su cijeli prizor činili grotesknim. Na prvi pogled nisam zapazila ništa previše čudno, sve dok nisam spustila pogled i vidjela da leže u lokvi krvi. Ne znam ni sama zašto, ali napravila sam još dva koraka prema naprijed, odvajajući se od Nine i Mirana i prilazeći toliko blizu da sam mogla vidjeti i otkuda krv istječe. Presječeni grkljan, nije bilo zabune. Groteskne crvene linije na vratu koje su izgledale čudno, kao da su nacrtane za Noć vještica, kao u nekom jeftinom hororu za koji nije predviđen dovoljno veliki budžet. Ovako blizu, zapuhnuo me miris. Krv, pišalina i govna. Čak i u ovako otvorenom prostoru, miris je bio toliko jak da mi se želudac naglo preokrenuo. Brzo sam pokrila nos i usta rukama, ali ni to nije pomoglo pa sam, što sam brže mogla, pomakla se u stranu kako bih povratila. Povraćati po… tijelima, truplima, ljudima… činilo mi se kao iskaz strašnog nepoštovanja.

Očekivala sam da će me Nina doći tješiti, držati mi kosu ili me maziti po leđima kao što bi inače napravila kad bih previše popila, ali ona je i dalje stajala na mjestu, pogleda odvraćenog od tijela, izgledajući kao da mentalno uopće nije ovdje. Miran se također nije pomakao. Ne znam kako bi prekinuli taj trans u koji smo sve troje zapali da nismo čuli zvuk koraka i glasove kako se približavaju. Istovremeno smo se trznuli, panično izmjenjujući poglede, nesigurni kako se ponašati, što napraviti. Jesmo li bili u opasnosti? Koji kurac se tu zapravo događao?

“Ekipa, di ste zapeli?” Začuli smo Vedranov glas. “Mi bi uskoro na ručak.”

On je ušao prvi, a točno iza njega Tihana, koja je mahala podignutim mobitelom.

“Samo ovako bezveze snimam, možda bude neki dobar kadar…” naglo se prekinula kad je vidjela scenu u prostoriji.

Imala je što i vidjeti. Ja kako stojim kraj lokve vlastite bljuvotine, Mirana i Ninu sleđene nasred sobe izgledajući kao da su vidjeli, pa, kao da su vidjeli dva mrtva tijela koja su ležala nasred prostorije.

“Koji kurac?” upitao je Vedran.

To me skoro natjeralo da se počnem smijati. Lijepo je vidjeti da smo svi imali istu inicijalnu reakciju.

“Tko su ti ljudi?” pitala je Tihana. 

I ona je zvučala kao da joj je mučno i krajičkom oka sam vidjela da se Vedran suptilno odmiče od nje u slučaju da krene povraćati.

“Oni Nijemci koji su bili parkirani u kamperu ispred”, odgovorila sam, jedva prepoznajući vlastiti glas. “Vidjela sam ih kad smo ulazili. Valjda su ušli za nama.”

“Ali zašto su … ovaj, znaš…” Vedran se spetljao usred pitanja.

“Mrtvi?” pripomogao je Miran. 

“Mrtvi”, potvrdio je Vedran.

“Ne znam”, odgovorila sam, iako je očito bilo retoričko pitanje. “Ali bilo ih je troje na ulazu, dva muška i djevojka. Gdje je ona?”

“Ne znam, ali ja zovem policiju.” Čula sam Ninu iza sebe kako vadi mobitel.

“I što ćeš im reći?” pitao je Miran, raširenih očiju.

“Da smo u jebenom Bosiljevu usred jebenog ničega i da stojimo kraj dva trupla i da dođu ovamo!” rekla je Nina, jedva kontrolirajući glas da ne počne vikati.

Svi smo stajali nepomično poput figura u muzeju dok je ona izvlačila mobitel i utipkavala broj. Umjesto zvuka zvonjave, začulo se dugo pištanje. Mogla sam samo nemoćno gledati dok su se Ninine oči širile u nijemoj panici. Spustila je mobitel, probala ponovo utipkati, ali i dalje se samo čuo isti zvuk. Mislim da između nas petero nitko nije disao.

“Nemam signala”, rekla je naposljetku Nina.

To kao da nas je sve trgnulo. Svi smo izvukli svoje mobitele i krenuli panično utipkavati sve brojeve koje smo znali. Trebala mi je sekunda da se uopće sjetim pozivnog za hitne slučajeve, dosad ga niti jednom u životu nisam trebala koristiti i voljela bih da je ostalo tako. Poziv se nije spajao i mali simbol u kutu ekrana javljao mi je da nemam signala. Usput mi je javljao i da mi je baterija pri kraju jer sam idiot zaboravila ugasiti dijeljenje interneta. Drhtavim prstima odmah sam ga ugasila, svjesna da ovo počinje sve više i više ličiti na stvari koje bih obično gledala vikendom navečer nakon što bi Nina zaspala. Ona jednostavno nikad nije zavoljela hororce i sustavno je odbijala gledati ih, čak ni meni za ljubav. Rekla je da je odsustvo hororaca potrebno za njen duševni mir pa sam to poštovala tako da takve filmove gledam tek kad ona zaspi. 

“Jel mislite da je ta cura još tu negdje? Da ih je ona ubila?” upitala je Tihana. 

Odjednom je zvučala vrlo prestrašeno i nimalo prepotentno i nikad dosad mi nije toliko ne išla na živce. Nesvjesno, udaljila sam se od tijela i otišla natrag prema Nini, tražeći utjehu u njenoj blizini.

“Ili to ili je i ona…” započela sam, ali me prekinuo vrisak.

Vrištanje se nastavilo, zvuk koji mi je ledio krv u žilama, ne vrsta vriska koja se može čuti u zabavnim i adrenalinskim parkovima, već istinski strah. 

“Silva”, prošaptala je Nina, nesvjesno mi stežući ruku.

Vrištanje je prestalo nakon nekoliko trenutaka, a zamijenio ga je glasan udarac. Tihana je bila okrenuta prema prozoru i prema njenom kriku iznenađenja znala sam da ga nisam zamislila. Nešto teško palo je s velike visine. 

“Nešto… netko je pao. Sad upravo”, promrmljala je, lica smrznutog u masku užasa. 

Samo ne Silva, samo ne Silva, samo ne Silva, ponavljala sam kao mantru u glavi. Samo ne Silva. 

Trenutak kasnije, začuli smo užurbane korake i teško disanje kako se približavaju, spuštajući se niz stepenice otkud smo prije par trenutaka Nina i ja sišle. Ni ne znajući što radim, povukla sam se nekoliko koraka unatrag, gurajući Ninu iza sebe i pripremajući se suočiti… s čim? Nisam imala pojma.

Ne znam što bi se dogodilo da je to zapravo bila krvožedna Njemica koja je trčala niz stube, s obzirom na to da smo svi bili zalijepljeni na mjestu kao idioti, praktički izazivajući da nas se ubije, ali bila je to samo Silva. Unezvijerena Silva, crvene kose koja je vijorila za njom dok je trčala niz stepenice, mrtvački blijeda unatoč osunčanom tenu i sluđenog pogleda u očima.

“Bruno, Bruno, pao je, Isuse, pao je…” mumljala je Silva, očito pod šokom, pokušavajući nam objasniti što se dogodilo.

Nina i ja uhvatile smo je svaka pod ruku, pružajući joj podršku i pokušavajući je umiriti dovoljno da uspije sastaviti rečenicu.

“Što se dogodilo?” pitala sam je, pokušavajući koristiti nježan glas, rezerviran za pse i malu djecu.  

“Isuse, to je bio Bruno.” Začula sam Tihanu iza sebe. “Ono što je palo od gore. To je bio Bruno.”

Strava u Silvinim očima samo je potvrdila njene riječi.

“Što se dogodilo?” ponovo sam upitala Silvu, pokušavajući privući njenu pažnju.

“Ne znam, netko nas je napao, netko je samo došao, bili smo gore i nešto gledali i odjednom je netko došao i krenuo i Isuse imao je nož i krenuo je prema Bruni…”

Dok je pričala, Silva je ponovo počela jecati, njeno lice iskrivljeno u masku užasa. 

“Mislim da ga je udario ili ubo u trbuh s nožem i onda… onda ga je gurnuo, o Isuse, nisam vidjela, već sam bježala kad se to dogodilo, ali Bruno mi je rekao da bježim, o Isuse…”

Silva se potpuno izgubila u tom trenu, a govor je postao toliko isprekidan jecajima da nismo ništa mogli razumjeti.

“Čekaj, luda Njemica vas je napala? I ubola Brunu i gurnula ga kroz prozor?” sažeo je Miran sve. 

Nisam mogla vjerovati da mu glas zvuči kao da se raspituje što ćemo jesti za ručak. 

“Muškarac”, uspjela je Silva istisnuti između jecaja, “bio je muškarac, imao je masku, ali to je bio muškarac.”

“A pa u kurac”, promrsio je Miran. “Jel to onda znači da imamo dvoje različitih ubojica?”

“Možda je Njemica žrtva čije tijelo još nismo našli ili je samo uspjela pobjeći”, istaknuo je Vedran.

“Ili je to možda duh Frankopana?” oglasila se Tihana.

“Daj šuti, kakvi jebeni duhovi”, odvratio joj je Miran, vidno iziritiran. 

Ne znam kako su uspijevali voditi razgovor u ovom trenu, ne kad je meni bubnjalo u glavi, kad sam razmišljala o tome da ću u nekom trenu morati ponovo povraćati i kad mi se lagano plakalo od mješavine straha i stresa. Natjerala sam se duboko udahnuti, i dalje držeći Ninu za jednu ruku, a Silvu za drugu. 

Misli, rekla sam si, uključi mozak ili ti nema pomoći. Nitko nas neće doći spasiti ako to sami ne učinimo. Prisjetila sam se nečega što sam vidjela u nekom YouTube videu, gdje je žena pričala kako se ponekad pravi da je sve što se događa film i da onda postupa kako misli da bi lik u filmu postupio. Ovo je očito bio horor film, slasher, a mi smo bili glavne uloge. Napušteni dvorac, maskirani ubojica, nema signala… sve se poklapalo.

Kao da sam izašla iz svoje glave i promatrala situaciju u kojoj se nalazimo. Od nas sedmero koji smo došli, šestero je bilo na okupu. Vedran je bio tu, što je bila sreća jer je osim mene on bio jedini drugi vozač. Mogli bismo se vjerojatno svi natrpati u moj auto, makar netko morao u prtljažnik, ali tako bismo ostavili ubojici auto.  

Gotovo sam se nasmijala što sam to uopće pomislila. Tko zna ima li naš ubojica vozačku? Mislim da sam i ja postajala histerična.

“Moramo otići odavde što prije”, rekla sam, pokušavajući zvučati kao da znam o čemu pričam. “Kupimo se svi isti tren, ostajemo zajedno do auta i onda idemo kako smo i došli. I čim smo zaključani u autu, zovemo policiju i hitnu pomoć.”

“Bruno”, zavapila je Silva u mojim rukama. “Moramo se vratiti po Brunu, ne možemo ga ostaviti, moramo nazvati hitnu.”

“Nema signala”, rekla sam joj, mrzeći koliko zvučim kao da me nije briga, ali previše prestrašena da mi se to očita u glasu. “Ne možemo ništa ovdje učiniti, a ako odemo skroz na drugu stranu bit ćemo daleko od auta ako ubojica opet napadne.”

“Ne možemo ga ostaviti!” viknula je Silva i čak sam mislila da će me udariti, ali je na kraju samo nemoćno natrag spustila ruke i nastavila plakati. 

“Ako ga je ubojica prvo probo, a onda gurnuo kroz prozor ionako mislim da mu nema spasa.”

Zažalila sam isti tren čim su te riječi izašle iz mojih usta. Nisam mogla vjerovati da sam zapravo ja bila ona koja je to izrekla. Da je netko od dečki ovo rekao, vjerojatno bih im zubima otrgnula grkljan.

Silva je na moje riječi samo počela jače plakati, a Nina mi je uputila pogled toliko pun gađenja da sam ustuknula i pustila njenu ruku. Vedran, Miran i Tihana samo su šutjeli, očito se ne želeći miješati u tuđe svađe, čak ni u život ili smrt situacijama.

“Idemo, gubimo vrijeme ovdje”, naposljetku sam rekla i povukla Silvu prema vratima. 

Nina je ostala bok uz bok, Silva između nas tako da smo je napola nosile, a napola vukle prema izlazu. Vedranu, Miranu i Tihani trebalo je malo da se pokrenu i iako sam bila ozbiljna oko toga da se ne smijemo razdvajati, lagano sam ubrzala korak, nadajući se da će ih to motivirati da se i oni ubrzaju. Glasan zvuk proparao je relativnu tišinu utvrde i gotovo sam se bacila na pod, misleći da je netko pucao iz pištolja. Nas tri smo se već djelomično spustile niz stube i taman krenule prema donjoj etaži, kad  nas je prasak ukopao u mjestu.

“Jebemu mater.” Začula sam iza sebe Vedrana kako psuje.

Kao u dogovoru, sve tri smo se okrenule, tražeći ostatak naše ekipe pogledom. Vedran je stajao na mjestu, izgledajući ekstremno iziritirano. Trebala mi je sekunda da shvatim da pokušava izvući nogu iz rupe. Otkucaji srca malčice su mi se vratili  u normalu kad sam shvatila da nitko nije pucao, nego je samo daska pukla pod njegovom težinom i sad je bio zaglavljen na mjestu. 

“Požuri se”, promrmljala je Tihana iza njega. 

Nije bio dovoljno blizu zidu da se na njega osloni pa je oprezno čučnuo i jednom se rukom oslonio na pod kako bi drugom rukom mogao povući nogu. Stepenice su očito bile u lošijem stanju nego što smo mislili, jer umjesto da se oslobodi, njegova je noga samo dublje upala u rupu. Sad je bio  zaglavljen do koljena i činilo se kao da ga počinje hvatati panika. 

“Daj mi pomozi, šta stojiš ko debil?” Čula sam kako govori Miranu, koji je zbilja stajao sa strane kao debil i gledao ga kako se muči.

Miran se sagnuo kako bi se Vedran mogao osloniti na njega dok pokušava izvući nogu i zato nije mogao vidjeti što se događa iza njega. Mislim da je Tihana bila prva koja je zapazila kretanje. Tamna figura s maskom na licu, izašla je iz jedne od sporednih prostorija, toliko brzo i tiho da nas je tek Tihanin vrisak užasa natjerao da shvatimo da nešto nije u redu.

Maska je bila jedna od onih običnih plastičnih bijelih kakve se mogu kupiti u Mulleru i stoput sam je vidjela, čak i kupila nekoliko puta kad sam se htjela potruditi oko svog kostima za maškare, ali nikad dosad nisam pomislila da može izgledati toliko zastrašujuće. Prorezi za oči i usta bili su tako maleni da su izgledali gotovo komično na ogromnom tijelu osobe koja ju je nosila. Nisam mogla skrenuti pogled s tog otvora za usta, u obliku smješka, toliko neprikladnog za ovu situaciju da sam osjetila dlačice na rukama kako se ježe. Ostatak njegove odjeće nije bio upečatljiv, crna majica, crne hlače, crne cipele. Mora da mu je jebeno vruće, pomislila sam, a histerični cerek skoro je prešao preko mojih usana. Nešto u pokretu njegovih ruku, odmjerenima, smirenima, a opet brzima, natjeralo je bilo kakav smijeh da zamre u mom grlu.  

Iz kuta iz kojeg smo sve gledale, u prvom planu, nalazio se veliki lovački nož. On ima nož, htjela sam povikati, ali nisam mogla pustiti ni glasa. Nisam stigla ni vrisnuti niti se pomaknuti, a taj nož prerezao je Miranov vrat. Sam zvuk oštrice kako ulazi u kožu bio je odvratan, a krv je počela šikljati istog trena. Vedran je vrištao iz petnih žila, pokušavajući se osloboditi ispod bratovog tijela. Vrištanje se samo pojačalo kad je ubojica uzeo taj isti nož i zabio mu ga u prsa. Jednom, dvaput, triput. Izgubila sam se u brojanju. Vedran je prestao vrištati, ili je bio ošamućen zbog gubitka krvi ili mrtav, nisam bila sigurna. Mislim da sam u tom trenu, dok sam gledala kako Tihana bježi, ali ne niz stube nego u suprotnom smjeru, dublje u dvorac, napustila svoju glavu, stavila sve emocije pod ključ i odlučila da želim preživjeti.

Ubojica je dokrajčio dečke i umjesto da se spusti stubama i krene za nama, okrenuo se na peti i krenuo za Tihanom. Ovo je bila horor film logika i odlučila sam da je ovo šansa koju ne smijemo potratiti.

Nina i Silva samo su stajale na mjestu, ne trepćući i jedva dišući, očiju fiksiranih na krvava tijela naših prijatelja. Povukla sam ih za ruku, pokušavajući ih izvući iz transa. Ne znam koliko toga su one vidjele, ali nijedna nije pričala dok smo se spuštale niza stube što smo brže i tiše mogle. Jedino što se moglo čuti bilo je Tihanino vrištanje i zapomaganje upomoć. Svakim trenutkom, njeni krici postajati su sve tiši i tiši. Za naše dobro, nadala sam se da je u prednosti. Jer kada riješi nju, mi smo sljedeće.

Zanimljivo, ni Nina ni Silva nisu predložile da joj odemo pomoći. 

U trenu kad sam izašla iz dvorca i osjetila sunce na licu, kroz mene je prošao kratak drhtaj olakšanja i na trenutak sam osjetila suludu nadu da će sve ipak biti u redu. Nisam mogla pojmiti da bi se nešto strašno moglo dogoditi dok mi sunce sija na licu i zagrijava umrtvljene udove. Ovakvi užasi nisu se smjeli događati usred dana, zar ne?

Povukla sam ih obje prema autu. Kroz ogradu sam vidjela žarko crvenu boju svog auta i drhtavim prstima sam provjerila unutarnji džep da se uvjerim da je ključ još uvijek tu. 

“Moramo se vratiti po Brunu”, rekla je Silva, odbijajući se pomaknuti se mjesta unatoč mom povlačenju. “Pao je s druge strane, možda je još živ, moramo otići po njega.“

Molećivo je gledala naizmjenično mene i Ninu, zabijajući nokte u naše ruke kao da nam želi urezati važnost svojih riječi.

Shvaćala sam što mi govori, zbilja jesam. Da je situacija obrnuta i da je Nina ta koja je bila možda mrtva, možda ozlijeđena, ali definitivno ostavljena da umre, nema šanse da bih se dala odvući od nje, ni pod cijenu vlastite sigurnosti. Ali to nije bila Nina. To čak nije bila ni Silva, koju sam također voljela. Okrutna je činjenica bila ta da je Bruno pao s druge strane dvorca i ako bismo išli po njega morali bismo napraviti cijeli krug i udaljiti se od auta. To bi dalo ubojici šansu da nas ulovi, da nam prepriječi put do auta, da nam probuši ili prereže gume. Jednostavno je bilo previše toga što je moglo poći po zlu. Ubojica je možda još uvijek bio zaokupljen lovljenjem Tihane, ali već nekoliko sekundi nismo čule vriskove, što je moglo značiti samo jedno. Ili se Tihana negdje pritajila i nadala se da je neće pronaći, ili je već bila mrtva.

Ukratko, otići po Brunu značilo bi odbaciti šansu za bijeg. To sam im i rekla, na što se Silva pokušala otrgnuti od mene, a Nina je samo šutila i gledala u pod, ali se ovaj put nije protivila. 

“Ne znamo je li uopće živ”, promrmljala je Nina, toliko tiho da sam je jedva čula. 

Prodoran vrisak prekinuo je Silvu prije no što je stigla odgovoriti. Nekoliko trenutaka kasnije, Tihanino tijelo sletjelo je pred nas. Točno pred naše noge. Da smo napravile još nekoliko koraka, možda bi pala na nas. Vrisak mi se i dalje vrtio po glavi čak i nakon što je sve utihnulo. Koliko je dugo Tihana uopće bila živa, je li bila svjesna cijelo vrijeme?

Potrčala sam do nje, spuštajući se na koljena. Pala je na trbuh i nije se pomicala. Noge su joj ležale pod čudnim kutom i mrzila sam se u tom trenu jer mi je prva pomisao bila ta da bi nas takva samo usporavala. Polako, zato što me bilo strah da je ne ozlijedim dalje, i dok mi je kroz glavu prolazila prva pomoć koju sam polagala prije nekoliko godina, dotaknula sam joj rame. Pokušala sam je okrenuti, koristeći nježne pokrete, ali čim sam joj vidjela lice morala sam ustuknuti. Bojala sam se da ću opet povratiti.

Lice joj je bilo spljošteno i izgrebano od pada, a umjesto nosa krvavi nered. Brzo sam maknula ruku, ne želeći dirati njeno truplo. Osjetila sam Ninu kako me hvata za ruku i privija uza sebe.

“Moramo ići”, rekla sam, ne uspijevajući odvojiti oči od Tihaninog tijela. “Sad smo ostale samo nas tri.”

Ali kad sam se okrenula, Silva nije bila kraj nas. Vidjela sam samo odsjaj njene crvene kose dok je odmicala iza ugla. Išla je po Brunu. Instinktivno, zabila sam prste u Nininu ruku, držeći je što sam čvršće mogla.

“Ne možemo ići za njom”, rekla sam što sam mirnije mogla, iako sam željela vrištati.

Željela sam potrčati za Silvom, uloviti je, natjerati je da se vrati. Željela sam otići za njom, otići po Brunu, sve ih spasiti i dovesti na sigurno. Ali više od toga sam željela da Nina i ja preživimo.

“Ne možemo je ostaviti”, odgovorila je Nina, okrećući se da krene za njom.

Još sam je jače stisnula, svjesna da ću vjerojatno ostaviti masnice. Bolje to nego prerezani vrat ili nož u trbuh. Bolje to nego da leži preda mnom slomljena vrata i lica napola pretvorenog u kašu. 

“Idemo po auto”, začula sam se kako joj govorim. “Idemo do auta i okrenut ćemo ga i čekati kraj ulaza da ona i Bruno samo uskoče unutra. I onda bježimo odavde i ne osvrćemo se.”

Nina me promatrala dug trenutak. Znam da je znala da lažem. Čak i dok sam izgovarala te riječi znala sam da nema šanse da je Bruno živ. Da nema šanse da se Silva uspije vratiti na vrijeme. 

“Idemo”, složila se Nina, a ja sam osjetila kamen kako mi pada sa srca.

Napola trčeći, a napola posrćući, došle smo do vratnica. Vrata su bila zatvorena i na trenutak osjetila sam takav užasan strah da ih nećemo uspjeti otvoriti, da će ovaj put biti zbilja zaključana i da ćemo biti zarobljene unutra, ali vrata su kliznula bez problema, škripom odajući naš položaj.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što gledam. Na travi tik iza vratnica nalazila se krvava, odbačena sandala, a nekoliko metara od nje i tijelo njemačke turistkinje. Ležala je u lokvi krvi, natapajući okolnu travu. Kratak nalet tuge me iznenadio. Nisam nikad progovorila ni riječi s njom, ali nadala sam se da je još uvijek živa, da je možda uspjela pobjeći. 

“Skoro je uspjela”, prošaptala sam. Nina mi nije ništa odgovorila. 

Ni ne sjećam se puta do auta, kako sam uopće bila dovoljno pribrana da stavljam nogu pred nogu. Gledala sam pred sebe, čvrsto stišćući Nininu ruku, toliko jako da sam osjetila kako mi prsti odumiru.

“Gdje je ključ?” pitala je Nina, zvučeći uspaničeno.

Sporo, presporo, ali oprezno izvukla sam ga iz džepa i stisnula gumb za otključavanje. Nina me slijedila u stopu, sjedajući na suvozačko sjedalo i automatski stavljajući zaštitni pojas. Upalila sam auto rukama koje su se toliko jako tresle da sam bila začuđena da mi ključevi nisu ispali. Da smo u pravom hororcu, to bi se i dogodilo. Ovako smo uspjele ući, a vrata su se automatski zaključala. Tek kad sam srela Ninin pogled u retrovizoru vidjela sam koliko su joj oči krvave, a lice crveno.

“Vozi”, šapnula mi je, jedva pomičući usne, iako nije bilo razloga da u ovom trenu šapćemo.

Radio se automatski upalio, zvuk još uvijek povezan na moj mobitel koji je ležao zajedno s mojim ruksakom i novčanikom u nekoj od prostorija utvrde. Naša road trip playlista se nastavila, a dobro poznati zvuk Britney Spears ispunio je auto na najjače. Zvuk me toliko prepao da sam skoro vrisnula, a Nina je brzo stisnula tipku za gašenje. Da je glazba ostala upaljena još samo nekoliko sekundi duže, u potpunosti bi prekrila vrištanje koje je dolazilo iz smjera utvrde. Neupitno ženski glas.

“Silva!” Nina je zavapila, automatski pokušavajući izaći iz auta. 

Vrata su bila zaključana i samo je nemoćno trzala kvaku.

“Nemoj”, rekla sam joj, toliko tiho da nisam sigurna da me čula.

Nina je još nekoliko puta zatresla vrata, previše uspaničena da shvati da to što radi nema smisla. 

“Prestani”, obrecnula sam se na nju.

“Silva je još uvijek tamo.” Nina se okrenula prema meni, prestravljena ili ljuta, nisam mogla odrediti. “Ne možemo otići ako je ona još uvijek tamo!”

“Želiš se vratiti?” 

Nisam mogla vjerovati kad je Nina potvrdno kimnula. Krv mi je preglasno tutnjala u glavi, toliko jako da sam se osjećala kao da bih svaki tren mogla povratiti. U meni su se miješali krivnja i strah.

“Ne vraćamo se tamo”, rekla sam joj. 

Strah je prevladao. Bila sam potpuno sigurna da ako otvorimo vrata i izađemo iz auta da ćemo umrijeti. Ovo je bila jedina šansa koju smo imale da pobjegnemo žive. Nadala sam se da će Nina to shvatiti, ali nastavila je inzistirati.

“Onda idem sama”, odvratila je i dalje potežući vrata.

Da je bila više pribrana, vjerujem da bi se sjetila da je samo trebala stisnuti gumb na upravljačkoj ploči i vrata bi se sama otvorila, ali bila je previše uspaničena za razmišljanje. 

“Ne, ne ideš.” Trznula sam rukom, ubacujući auto iz parkiranog u stanje za vožnju.

“Što radiš?” pitala me Nina, toliko optužujuće da sam osjetila suze u očima.

Nakon svega ovoga, bilo je gotovo ironično što je ovo prva stvar koja me uspjela rasplakati.

“Spašavam nas”, kratko sam odgovorila. 

“Da si me isti tren pustila van”, rekla je, ovaj put ne šaptom nego skoro vrišteći.

“Ne.”

Stisnula sam pedalu za gas, pažljivo kako se ne bih zabila u neko od drva dok se okrećem. U retrovizoru sam vidjela vratnice utvrde kako se polako otvaraju, a tamna prilika iza njih približavala se bez ikakve žurbe. Bio je dovoljno blizu da vidim da je nekad bijela maska sad puna krvavih otisaka. Podigao je ruku s nožem u imitaciji pozdrava, a krvava oštrica presijavala se na suncu, gotovo me zaslijepljujući. Kao da nas ispraća nakon ugodnog popodneva provedenog zajedno.

Da smo u horor filmu, sad bih shvatila da nemam benzina ili da auto neće upaliti ili da su mi gume prerezane, i onda bismo morale trčati kroz šumu dok nas ubojica goni. Srećom, auto se pokrenuo bez problema, gume su bile cijele, redovito sam ga vodila na servis, spremnik je imao i više nego dovoljno benzina za doći do Zagreba, a nije bilo teoretske šanse da pustim Ninu da izađe. Njene ljutite riječi odzvanjale su autom, psujući mi sve po spisku i izmjenjujući prijetnje i molitve. U tom trenu bila sam previše usredotočena na vožnju da zapravo obratim pažnju na nju.

Pažljivo, bolesno pažljivo, puževim tempom, pokušavajući zanemariti ubojicu koji se počeo lijeno približavati, zaobišla sam Vedranov auto, prolazeći tako blizu drveću i grmlju da sam sigurno ogrebla auto.

“Tata će mi tako srati zbog ovoga”, rekla sam naglas prvu stvar koja mi je pala na pamet. 

Nina je utihnula. Tiho je jecala i žarko sam je željela utješiti, ali nisam se usudila skinuti pogled s ceste. Ako je ovo horor film, još uvijek nismo sigurne, još uvijek se može dogoditi nesreća zbog koje ćemo morati izaći iz auta i biti puštene na milost manijaku s ubojitim namjerama.

Ohrabrena time što više ni ne mogu vidjeti ubojičinu figuru u retrovizoru, lagano sam stisnula gas i krenula u zavojiti uspon. Kad smo došle do raskrižja, upalila sam žmigavac i priključila se na glavnu cestu. 

Ruke mi se gotovo uopće više nisu tresle.

---

Bosiljevo ili još jedna hrvatska tragedija © 2023. Petra Pine

Petra Pine rođena je u Zagrebu i trenutno tamo radi kao logopedinja. Voli sve što vole mladi, a u to većinom ubraja: čupave životinje (osim paukova), započinjanje šest knjiga odjednom i onda bingeanje serije umjesto čitanja spomenutih šest knjiga. Kad ne kuka oko posla ili oko toga kako nema inspiracije/vremena za pisanje, može je se pronaći u parku s psima, u knjižari ili kako negdje ispija kavu.

Priča Bosiljevo ili još jedna hrvatska tragedija objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Slashera nedostaje u hrvatskoj horor književnosti, jer budimo realni, Hrvatska je idealna za slashere. Petra nas je oduševila jednom tako kratkom, ali Halloween-bombon slatkom slasher pričom u kojoj se posebice ističe njen humor (koji nas je nasmijao naglas). A još nas je uz sve poznate motive naučila i ponešto o povijesti Bosiljeva.