“Vrag vam jebal mater! Ste me čuli! Vi bute meni, jebem vam boga bogovog!” pijano je vikao Branko teturajući prema vratima krčme.

Krčmar ga isprati pogledom pa šutke nastavi pospremati čaše sa stola. Scena koja se netom odvila bila mu je i suviše poznata. Pijani mlinarev sin bio je stalni gost i večer bi gotovo svaki put završila ovako, u psovkama i ponekad prevrnutim stolom. 

“Vladek, ajmo zaprejti. Ponoć je”, dobaci svome sinu koji se pospano dogega iz prostorije iza šanka i plašljivo virnuvši u tamu ispred krčme, brzo zatvori i zaključa vrata.

Put se bijelio pred Brankom dok je pijano teturao prema kući. 

“Oni buju mene terali i govorili da sam pijan! Vrag ih jebi, buju oni videli ‘ko je Branko!” mrmljao je, pijano hvatajući ravnotežu. Ne mogu oni tako s njim! On je Jože mlinara sin jedinac i sve ih može kupiti, razmišljao je.

Mlin i imanje nalazili su se kilometar izvan sela, pored malog potoka, koji je obitelji Borovec donio bogatstvo.

Približavajući se križanju, na slaboj svjetlosti mjeseca, Branko uoči dječaka, od možda devet ili deset godina, kako stoji na sredini križanja, kao da baš njega očekuje.

“Ne možeš proći”, progovori dječak kada se Branko približio i kroz njegov pijani mozak proleti misao kako je neobično odjeven u bijelu košulju i kratke crvene hlače, koje su otkrivale neobično dlakave i bose noge. 

Lice mu je bilo tamnoputo i usta su mu bila izvijena u osmijeh ispod hladnih svijetlih očiju.

“Kaj ti ‘oćeš? Mekni se ili bum te ja meknul!” vikne Branko zaustavivši se korak od stranca, za kojeg je sad bio siguran da nije dječak, već muškarac niskog rasta.

“Ne možeš proći”, suho ponovi stranac, netremice gledajući Branka u oči i ne skidajući cerek s lica.

“Jebem ti Isusa raspetog!” zaurla Branko i korakne prema strancu zamahnuvši šakom. Šaka proleti u prazno i Branko posrne na pijeskom nasuti put. 

“U božju mater!” uzvikne ustajući na nesigurne noge i okrene se prema mjestu gdje je netom stajao njegov protivnik, ali nađe samo prazno raskrižje i zvuk vjetra u obližnjim krošnjama.

Na trenutak još jednom pogledom obuhvati cijelu scenu, a onda odmahnuvši rukom nastavi prema kući i pola sata kasnije, kada se svalio u krevet, cijeli događaj već je ispario iz vinom natopljenog uma.

Dan je protekao u rutini. Seljaci su dovozili kukuruz i žito, a Branko i otac su ga ubacivali u mlin. Otac nije komentirao sinove kasne dolaske i dan bi obično proveli s malo riječi. Otkako je majka umrla, Branku se ponekad činilo da je otac zanijemio. Nije da ga je smetalo. Uskoro će on postati gazda mlina pa će si uzeti šegrte da rade, a on će brojati groševe. Neće njemu nikakav jadni krčmar govoriti da je pijanac.

Noć je pala i otac je bez riječi ustao od stola za kojim su večerali i uz kratko ”Laku noć” povukao se u svoju sobu. Branko je znao da će stari ubrzo zaspati i da ga do jutra neće vidjeti. On si natoči čašu vina iz malog pehara na stolu pa izađe pred kuću zapaliti svježe smotanu cigaretu.

Slabo svjetlo obasja dvorište kroz otvorena vrata i Branko uoči nisku siluetu kako stoji u mraku, nekoliko metara od ulaza.

“Rekao sam ti da ne možeš proći”, dopre hladan glas iz sjene.

“Kaj ti hoćeš? Beži mi s dvorišta!” vikne Branko u mrak, ali sjena se ne pomakne.

“Beži, sa sekirom bum te!” vikne ponovo, sada puno nesigurnijim glasom. alama bi obično natjerala svakog seljaka da ustukne pred njim, ali ovaj čovječuljak je i dalje stajao kao ukopan i Branku se učini da vidi dva oka kako blijedo sjaje iz tame.

“Gad jedan, sad buš ti videl!” zakriješti mu glas i zgrabivši dršku stare sjekire naslonjene uz vrata, Branko oklijevajući zakorači u noć.

Iz tmine dvorišta zacvili tihi hihot i on odjednom osjeti ogromnu težinu na leđima koja ga baci ničice na zemlju.

“Htio si proći, sad si moj”, začuje zlokoban šapat na uhu i osjeti oštre nokte kako mu se zarivaju u ramena. 

Branko zaurla od bola i uprijevši svom snagom uspije ustati, i dalje s ogromnim teretom na leđima. Divljački se počne otimati. ali nokti su samo dublje uranjali kroz njegovu kožu, a zao smijeh, koji mu je parao uši, postajao je sve glasniji.

U očaju, Branko jurne preko dvorišta i ceste u polje, otimajući se dok je đavo na njegovim leđima vrištao, smijući se njegovoj muci, ubadajući ga kandžama i udarajući nogama po leđima. 

Od boli, iscrpljenosti i užasa, ubrzo ga obuzme tama i on izgubi svijest dok mu je đavolji smijeh još odzvanjao u ušima.

***

Prve zrake sunca tek su navirivale u sobu kada Joža ustane i protegne bolne zglobove. Kao i svako jutro, krene prema sinovoj sobi, očekujući da će ga dočekati Brankovo pijano hrkanje uz smrad alkohola i duhana. Tiho otvori škripava vrata i na svoje iznenađenje nađe praznu sobu i krevet u kojem očito nitko nije proveo noć.

“A joj, sinek moj, kaj si ve zdelal…” tužno prošapće pa se okrene prema kuhinji i ulaznim vratima, koja su zabrinjavajuće zjapila otvorena.

Otac polaganim korakom izađe na dvorište i srce mu se sledi kada ugleda Branka, blatnjavog i izgrebanog lica, kako leži u blatu. Sve godine teškog rada istog trena nestanu iz njegovih kostiju i on potrči prema sinu te ga, vidjevši da diše, jedva odvuče u kuću i položi na krevet.

Bol i peckanje dozovu Branka k svijesti dok mu otac mokrom krpom i rakijom vida ogrebotine. Svaki mišić i kost u njegovom tijelu bolno su pulsirali.

“Japa, ja…” prošapće, ali glas ga izda.

Otac ga toplo pogleda i pogladi po obrazu.

“Odmaraj, se bu bilo dobro, spavaj sad.”

Branka toplina očevih riječi i dodira u trenutku umiri i on utone u san.

Kada se ponovo probudio, sobu je osvjetljavala petrolejka na zidu pored vrata. Nije mogao odrediti jeli prošao jedan ili više dana, ali bolovi su se smanjili dovoljno da nesigurno ustane na noge. Sad je bio siguran da je prošlo dosta vremena jer ga je mučila ogromna žeđ. U kuhinji nađe oca koji je spavao naslonjen na stol uz dogorjelu svijeću, krunicu i jedinu fotografiju majke koju su imali. 

Branko tiho natoči čašu vode iz pehara, željno popije pa se tiho, da ne probudi oca, vrati u svoju sobu. 

Polagano se spustio u krevet i prigušio petrolejku, kada iz mračnog kuta sobe dopre, sada poznati, cerek i hladan kreštavi glas.

“Rekao sam ti da si sad moj…”

***

Kako se približavala ponoć, krčma se brzo praznila i Martin pospremi zadnje stolove pa krene zatvoriti. Njegov sin je stajao na vratima i uplašenog lica slušao krike koji su dopirali s kraja sela. Otac ga brižno zagrli i zaključa vrata.

“Niš, niš sinek, to sam Branka pak njegov vrag naterava…”

---

Branko © 2023. Ilija Čvorović-Neno

Neno je redditorski shitpost alter ego jednog prosječnog sredovječnog muškarca, nastao u doba lockdowna. Pisanjem se počeo baviti 2021. godine na podredditu r/Dekameron2020, gdje je i objavio nekoliko kratkih priča i pjesama, većinom horror tematike.

Priča Branko objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Ne treba izazivati vraga. No što činiti kada vrag izazove tebe, otkrivamo u ovoj kratkoj, ali jezovitoj minijaturi o demonima alkoholizma.