uredila: Karla Beg
Predgovor urednice

U trenutku kada pišem ovaj predgovor vjerujem da su svi već čuli za slavni slučaj izgubljenih “tragača velebitskog blaga”, kako su to kasnije senzacionalno proglasili nekreativni mediji poznati po brzim kopipejstovima. Nestanak petorke na Velebitu originalno nije bila vruća vijest za novinare u periodu kada je poznato da se turistima događaju ljetne nesreće na našim planinarskim putovima te je nakon nekoliko članaka, reportaža i objava na društvenim mrežama, ovaj nestanak uskoro zasjenjen brutalnim stradavanjem ronioca ispod motora glisera kod otoka Hvara. Medijski cirkus oko tragača velebitskog blaga pokrenuo se tek nakon što je jedna osoba od izgubljene petorke pronađena nakon nekoliko tjedana, u ranim jutarnjim satima, negdje u blizini puta za planinarsku kuću Alan, dehidrirana, dezorijentirana, verbalno nekoherentna i s teškim fizičkim povredama. Pronalazak Hrvoja Bega bio je prva pločica u slijedu domina koja je s vremenom kulminirala raznim teorijama, kako službenih istražitelja, tako i true crime fanatika na društvenim mrežama, i to sve zahvaljujući povremenim informacijama koje bi procurile iz policije i činjenici da Hrvoje ni danas – gotovo punu godinu poslije – ne može objasniti što se točno dogodilo.

Danas je ovaj događaj trebao biti već stara vijest, interesantna eventualno samo onim zagriženim pojedincima na web stranicama za istraživanje misterija, ali na moju veliku žalost, ponovni interes rasplamsao je podcast Ukleta ekspedicija za skrivenim velebitskim zlatom, kojeg vode poznati true crime podkasteri Vesna Hani-Kriletić, Igor Morinić i Tonija Zvončarić. Podcast se u ovome trenutku približava svojoj finalnoj epizodi koja će zasigurno biti dramatična, poznavajući trojku, te nam svakom novom epizodom otvara ranu koja još nije uspjela zacijeliti. Ako se mene pita, ne znam zašto su baš oni tako popularni. Sve rečene informacije već su bile prožvakane, probavljene i ispovraćane, a dokle god Hrvoje ostaje izgubljen u vlastitom umu, nova saznanja ostaju nam zaključana. Ipak, to ne odvraća strvinare od toga da pokušavaju prokopati kroz Hrvojevu muku da bi došli do odgovora. Što nas dovodi do mojeg razloga zašto sam uopće sakupila ove materijale i zašto ih objavljujem.

Brzo oko sigurno je lako ubralo činjenicu da Hrvoje i ja dijelimo prezime. Nije tajna da mi je on mlađi brat, zbog čega sam često i sama imala posla s dosadnim novinarima, napornim youtuberima i lešinarskim podkasterima. Možda znate da sam izbjegavala sve pozive na intervjue, uključujući i gostovanje na gore spomenutom podcastu. Jednostavno rečeno, cijela mi je situacija bila previše mučna, da ne spominjem da sam akutno osjećala eksploataciju moje obiteljske nesreće samo da bi netko drugi profitirao. Ni Hrvoje ni naši roditelji ni njegov partner Saša ni ja nismo ničiji klaunovi koji plešu za zadovoljstvo mase. Ono što je moja obitelj trebala bili su mir i tišina kako bi se moj braco mogao oporaviti bez konstantnog špijuniranja i analiziranja svakog njegovog treptaja i udisaja. To nismo nikako mogli dobiti. A nedavno, s ovim pojačanim interesom zahvaljujući podcastu, neki su amaterski istražitelji otišli predaleko. Uspjeli su podmititi medicinsko osoblje psihijatrijske bolnice u Lopači kako bi dobili mogućnost intervjuiranja Hrvoja nasamo, što je završilo, naravno, katastrofalno. Odatle dolazi ona zloglasna kratka snimka koja je dugo vremena cirkulirala internetom prije nego smo je uspjeli maknuti (a svi znaju i da ono što je jednom postano na webu, zauvijek ostane tamo i znam sa sigurnošću da je previše ljudi uspjelo skinuti snimku dok je bila javna). Kao da je psihotični poremećaj stvarne ljudske osobe koja je doživjela traumu nešto smiješno i zabavno. Iskreno, jedini razlog zašto ovaj predgovor pišem u sigurnosti vlastitog doma, a ne zatvorske ćelije, jest taj što moj brat treba njegovatelja, a ne osvetnika, ali da sam htjela nekog pregaziti autom, budite sigurni da jesam.

(Boli me briga što svoje prijetnje pišem javno i blažena vlastita naklada gdje mogu raditi što god želim, a ako ovo čitate, možete se sramiti i dabogda ne imali sekundu mira, nego se uvijek osvrtali preko ramena jer niste sigurni vidite li u sjeni nekoga kako vas promatra.)

Tako da bi se moglo reći da sam osobno povezana s ovim slučajem. Od onog prvog nelagodnog trenutka kad mi je poziv Hrvoju odzvonio bez odgovora po peti puta, preko vrtoglavice kad sam se čula sa Sašom koji također nije mogao doći do njega, zaključno s momentom apsolutne tjelesne odsječenosti kad smo prvi puta razgovarali sa HGSS-om sa saznanjem da mi je brat negdje izgubljen. Preko svih neprespavanih noći dok sam ležala na jastuku natopljenom suzama jer sam bila uvjerena da Hrvoje leži negdje podno Velebita polomljen i mrtav. Ni njegov pronalazak, naravno, nije donio potpuno olakšanje. Iako sam zauvijek zahvalna svim bogovima i stvorovima koji me mogu čuti da mi se brat vratio živ, stalno me brine što se skriva iza zaključanih vrata Hrvojeva uma. Želim znati, kao što je i prirodno, što se dogodilo. Ne samo kako bi se ja mogla smiriti, nego i kako bih njemu mogla bolje pomoći da pusti ovu traumu iza sebe.

A da ne spominjem kako sam i dalje u kontaktu s obiteljima ostalih nestalih izletnika, te da dubinski suosjećam s njihovom boli zbog manjka informacija. Za njih, muka nije prestala, nije se umanjila. Nadam se da ćemo jednog dana doći do svih odgovora, da će se Hrvoje dovoljno oporaviti da im otkrije sudbinu njihovih voljenih, iako svi već znaju da su sigurno odavna preminuli. Znam da bi samo voljeli doći do njihovih tijela, ako je ikako moguće, da i oni dobiju zaključak svojih pitanja.

Nestalima se i dalje vode: Lorena Matić, njena životna partnerica Marina Kružić – organizatorice cijeloga puta; njihov planinarski vodič Slobodan Relić i folkloristica Silva Horvat. Imam potrebu reći nekoliko riječi o njima kako biste kasnije lakše pratili njihove zapise u slučaju da ste živjeli u pećini ovu zadnju godinu ili čitate ovu knjižicu negdje kasnije u budućnosti, kad je sve ovo, nadajmo se, postalo nerelevantno.

Lorena i Marina poznate su yutuberice s kanalom Skrovita Hrvatska, a bavile su se turističkim vlogovima u kojima su stavljale fokus na lokalne narodne priče, mitove i urbane legende mjesta koja su posjećivale. Često su putovale po hrvatskim selima i naseljima, manjim i većim gradovima, izoliranim mjestima, turističkim lokacijama, te objavljivale svoje video putopise u kojima su prezentirale kako mjesto, tako i priče vezane uz njega. Imale su srednju popularnost na YouTubeu s nekih 250 000 pratitelja (broj je u međuvremenu skočio na milijun pratitelja). Snimale su na hrvatskom, s titlovima na engleskom, njemačkom, talijanskom i španjolskom, zbog čega su bile jednako interesantne turistima i hrvatskim građanima, te su često imale sponzorstva mjesta koje su posjećivale i turističkih zajednica. Lorena je diplomirala kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci i završila tečaj za turističkog vodiča, te je oduvijek imala smisao za putopisne blogove, dok je Marina bila ta koja se bavila njihovom prisutnosti na društvenim mrežama, promocijama i video editingom, dok joj je glavni, dnevni posao, bio za marketinšku firmu koju ovdje neću imenovati, jer ionako nije bitno.

Silva Horvat bliska je prijateljica Marine i Lorene, ali ovo je bio prvi put da im se pridružila na nekom njihovom putovanju. Ona je radila na Institutu za etnologiju i folkloristiku i glavni je razlog što se priključila putu bilo to što je pisala znanstveni članak o usmenim predajama Sjevernog Velebita, odakle je njen suprug. Po njegovim riječima, Silva je htjela sakupiti priče starijih žitelja koji žive u zabitijim, izoliranijim selima tog područja te ih naknadno objaviti u svojem radu.

Slobodan Relić, originalno iz grada Karlobaga, bio je unajmljen kao planinarski vodič za ekipu. Žilav pedesetsedmogodišnjak vrhunski je poznavatelj Velebita i kao član planinarskog društva često je vodio višednevne grupe cijelom dužinom Velebita pričajući usput priče poznate lokalcima. Silvin suprug bio je taj koji je njihovu grupu usmjerio na Slobodana.

Peti je član, naravno, bio Hrvoje. Moj je brat znao povremeno pomagati Loreni i Marini na videima, a poznaje ih još od studija. Put je za njega trebao biti većinom godišnji odmor i tegljenje opreme (iako vidim da je rado preuzeo ulogu kamermana, zasigurno samoinicijativno), ali i traženje inspiracije za njegov podcast o duhovima i ukletim hrvatskim mjestima koji je imao manju, ali angažiranu publiku dok ga je objavljivao, a koji je naravno eksplodirao u popularnosti s njegovim povratkom. Žao mi je i mrzim to što nisu njegov trud i kreativnost bili ti koji su ga učinili mega popularnim, već tragedija, ali takva je, valjda, ljudska priroda.

Postoji nekoliko teorija oko toga što se moglo dogoditi petorki. Lorena i Marina nikada na videima nisu pričale o svojoj vezi i mogle su lako proći za prijateljice koje dijele zajednički interes, ali jednom kad je njihov slučaj postao medijska senzacija, u javnost je izašlo i to da su životne partnerice. Ta činjenica, zajedno s onom da je moj brat uvijek bio out and proud na svojim društvenim mrežama, rezultirala je najpopularnijom spekulacijom koju službeno podržava i policija, a to je da je petorka bila žrtvom napada mržnje nekog od lokalaca na koje su potencijalno naišli. Po tome su Slobodan i Silva slučajne žrtve. Tu teoriju podržavaju i dokumentirane ozljede mojeg brata koje su konzistentne s fizičkim napadom, kao i ugrizima većeg psa. Hrvoje, pak, vehementno odbija tu verziju događanja, ali sam nije sposoban verbalizirati što se točno dogodilo. Policija vjeruje da je Hrvoje uspio pobjeći svojim napadateljima te preživjeti nekoliko tjedana izgubljen i sam na planini bez izvora vode ili hrane, dok ostali leže negdje u plitkome grobu ili na dnu padine. Mislim da ne moram objašnjavati da ja prvenstveno vjerujem svojem bratu.

Kamera (oštećena), Hrvojev mobitel i Lorenin dnevnik (napola promočen i krvav) koje je Hrvoje grčevito držao kad su ga pronašli, pričaju drugu priču. Onu više fantastičnu, iz koje su iznjedrile mnoge teorije o vilama i vukodlacima. Naravno, vjerojatnije je da su zapisi rezultat halucinacija proizašlih iz dehidriranog uma, nego da se zaista nešto magično dogodilo na planini. Sasvim se jasno može vidjeti koliko su i Hrvoje i Lorena u jednom trenutku postali neuračunljivi, što je potpuno u skladu s osobama u njihovoj situaciji. Ljudi na planini po ljeti na suncu, bez dovoljno vode, mogu se veoma brzo izgubiti u mentalnim deluzijama. To što su ih zapisali, ne znači da su stvarni. Ali Hrvojeva psihoza ne pomaže u eliminaciji takvih teorija, posebice nakon one kratke snimke u kojoj pokušava skinuti vlastitu kožu noktima jer vjeruje da je vukodlak zatočen u tijelu čovjeka. Mrzim tu snimku.

Najjednostavniji zaključak jest taj da su se izgubili, Slobodan je već bio malo stariji, možda ga je sunce loše opalilo i odveo ih je s puta, a onda su stradavali prirodnim putevima – padom niz klisuru ili dehidracijom. Velebit je pun rupa gdje se njihova slomljena tijela mogu naći u nekim grabovima i šikari. To, naravno, ne objašnjava Hrvojeve ozljede. Osim da je možda naletio na nekog vuka s kojim se hrvao, što nije nemoguće – ima vukova na Sjevernom Velebitu, samo je susret između ljudi i njih veoma rijedak. Ali ako je Hrvoje već bio sam i dovoljno tih, mogao je naletiti na vučicu s mladuncima, što bi bilo pogubno u bilo kojem trenutku, a posebice u njegovom stanju. Ili je naletio na gladnog vuka samotnjaka koji je vidio u njemu potencijalnu hranu. Drago mi je samo što je Hrvoje, što god se dogodilo, bio taj koji je izašao na dvjema nogama i čitave glave iz tog susreta.

Ova knjižica koju držite u ruci rezultat je mojeg i Sašinog istraživanja. Neke će vam stvari biti poznate otprije jer su procurile u javnost, kao što su neki od snimaka i Hrvojevih zapisa, a neke će vam biti posve nove. Dokumentacija se sastoji od razmijenjenih mailova, dnevničkih zapisa, Viber i SMS poruka i transkripata video snimaka koje ne planiram zasebno objavljivati dok nemam sva potrebna dopuštenja. Sve sam zapise poslagala najbolje što sam mogla, pokušavajući od njih složiti neki smisleni narativ. Puno sam toga izbacila jer jednostavno nije bilo bitno, kao što je, primjerice, prvi video u kojem Lorena i Marina upoznaju svoje gledatelje s ostatkom tima, jer sam vam ionako napisala tko je sve išao na Velebit pa bi bilo redundantno. Uostalom, društvene mreže s fotkama prije nego su nestali, YouTube kanal i Hrvojev podcast i dalje su dostupni te ih možete slobodno i sami pogledati, ako već niste. Ovo je samo moj pokušaj da dam glas osobama koje nisu ovdje da nam same kažu što se dogodilo, i onoj koja nije dovoljno prisebna da to učini kako se spada.

Karta koju prilažem na početku nastala je u Sašinom i mojem pokušaju da otkrijemo gdje su točno skrenuli s puta, s obzirom na to da ništa pametno nismo dobili od policije. Ništa od evidentiranih zapisa nisam uredila, čak ni da lektoriram i ispravim tipfelere, samo sam dodala kontekst na početku, kako biste ih mogli lakše pratiti i razumjeti. Zadržala sam i sve linkove koje su si slali, tako da ih možete i sami provjeriti. Sve ovo objavljujem u nadi da će potpuna transparentnost izbrisati potrebu da maltretirate Hrvoja koji vam ionako ne bi rekao ništa drukčije.

Pročitajte ovo, dođite do vlastitih zaključaka što se dogodilo, vjerujte što god želite i pustite moju obitelj, te obitelji nestalih, na miru. Ovdje su vam svi podaci koji vam trebaju. Novo od nas nećete dobiti jer više ništa nemamo.

Evo vam apsolutno sve, odjebite više.

2. 5. 2025.
Karla Beg

Pregled materijala

1. Sken planinarske karte Parka prirode Sjeverni Velebit (samo potrebni segment), fotografije Zlatka Smerka, naklada SMAND. Znam da su mnogi amaterski istražitelji petljali po Google kartama, ali one su u ovom slučaju apsolutno beskorisne. Uzmite si radije planinarsku kartu (crne točkice su naseljena mjesta).

2. E-mail prepiska Lorene, Silve i Hrvoja o prvotnoj ideji, planovima i prilozima (mailovi preuzeti s Hrvojevog računa)

From: Lorena Matić <lori.dreamer@skrovitahrvatska.hr>  24. 04. 2024. 17:45
Cc: Silva Horvat (hotmail.com)
       Hrvoje Beg (gmail.com)
Subject: ideja za novi video

Hello ekipa,

kao što sam obećala šaljem vam priču koju sam zapisala najbolje što je se sjećam. Oprosti Silva što je nisam bolje zapamtila i što se ne mogu sjetiti imena kazivača haha kazivača! U to sam doba bila nadrkana tinejdžerka koja nije imala pojma da će jednoga dana biti jutuberica niti što uopće znači riječ kazivač, a baba koja mi ju je ispričala je bila samo to, klasična seoska hrvatska baba™ Problem je što smo par godina za redom ljetovali u kampu Stinici tako da je moja najbolja pretpostavka da sam je čula ili u ljeto 2003, 2004 ili 2005. Nemam pojma kako doći do babe s obzirom na to da joj se ne sjećam imena, a koliko je bila tada stara vjerojatno više ni nije s nama na ovome svijetu.

Mislim da je iz Jablanca, ali moje sjećanje se malo tu gubi i miješa kao i s točnim riječima priče – znam da smo to ljeto išli iz kampa do Jablanca na sladoled i pizzu. Uvjerena sam da sam pričala s njom ispred njene kuće, znate već kako znaju na ljeto naši stari sjesti ispred otvorenih vrata, ali u mojoj glavi slika je malo drukčija. U mojem sjećanju ima jedna slika babe kako stoji uspravno, ne pogrbljeno kao što je to inače slučaj, sa štapom od nekakvog kržljavog drva kojeg drži u naboranim, ali snažnim rukama, s maramom na glavi toliko zelenom da je konkurirala prirodnom zelenilu oko nas, jer smo bile u šumi, nedaleko od kampa. Sjećam se neprestanog zrikanja zrikavaca koji mi je pililo mozak i miris soli u zraku. Ali to nema smisla, jer šta bi baba radila usred šume sama? A sigurna sam da smo bile same. Uostalom, to je samo kratka impresija koja mi je ostala u mozgu, vjerojatno preuzeta iz nekog drugog sjećanja i preslikana preko ovog, jer sam uvjerena da sam pričala s njom u Jablancu gdje je žena bila presavijena preko svojeg štapa, težinom godina koje su joj sjedile na ramenima. I nije imala zelenu maramu nego crnu, kao što je i ostatak odjeće bio crn.

Sigurna sam da mi je priču ispričala u nekom dijalektu ili lokalizmu, ali nemam pojma više kako to točno ponoviti, ovo vam je moja najbolja rekonstrukcija.

I na kraju, ovo će vam biti možda smiješno, ali ponekad je sanjam, onu sa zelenom maramom, i u snovima otvori usta, ali nisu usta nego ralje ispunjene oštrim očnjacima i vrištim natrag sve do kampa, ali kamp je prazan i pust, a u moru plutaju mrtva tijela, naduta od vode i soli, i među njima i ono moje majke i sestre, posve zelene, nabubrene u licima, i onda se probudim sva u znoju, na jastuku natopljenom suzama, uvjerena da su mrtve, da su cijelo vrijeme bile mrtve, tih nekoliko trenutaka prije nego se razbudim.

Dvoumim se da li da ispričam i ovu priču na videu. Ono, super je creepy san, šta ne? Malo će začiniti čitavu priču, a znate kako ljudi obožavaju takve jezive stvari. Ali s druge strane malo je previše osoban, šta ne? Šta vi mislite?

Ugl, previše sam se raspričala. Silva tvoj dragi će možda prepoznati priču. Ja imam neke već planove kako da isplaniramo put, ali vjerujem da ćeš ti imati puuuuno bolju ideju! Marini je sve ravno, njoj je samo do planinarenja, fotkanja i mora hahah Hrvoje kolike su šanse da će Saša dobiti godišnji da nam se pridruži? Pretpostavljam nikakve, ali čovjek se uvijek nada. Zaslužio je i on malo odmora.

Ovo je tako uzbudljivo! Veselim se jako.

Čujemo se,

Lori

🔗Prilog gornjeg maila – priča koju je Lorena čula na jednom ljetovanju kad je bila mlađa

[ne sjećam se kako je točno počela priča, je li išla možda nekad davno, ali ne, mislim da nije, u mom sjećanju kreće ovako, a u uglatim zagradama bit će ono što nisam stoposto sigurna]

Turci su bili ovdje gdje mi sad stojimo, ali planina ih nije voljela. Kamen ih nije htio. Stijene ih nisu htjele. Niti drva niti trava [niti bunari niti zmije]. Ali gdje su Turci bili tu je i krv bila. A krv je [slatka? snažna?]. Sijekući, prolijevajući, krijući, Turci su ovuda haračili i našli na vrata. S druge strane bilo je zlato [blago? ali ne, mislim da je zlato zbog ostatka], toliko sjajno da se na drugom vrhu vidjeti moglo kao baklja, da je noć mogla postati dan jer je sijalo kao sunce na nebu. I Turci su prešli preko praga za zlatom, oči im zasjenjene od požude [pohlepe?]. Vratili se nisu. Planina je bila sretna. [I sita. Napokon napojena i nahranjena.]

Zlato je još tamo na vrhu, iza vrata, sjajno kao zvijezda, proždrljivo kao ljetni plamen. Ono čeka i čeka da ga netko napokon nađe i pokupi u svoje ruke. [Želiš li ga vidjeti? Mogu ti ga pokazati, samo dođi sa mnom. Dođi, curo, dođi. Ne bojiš se valjda stare, nemoćne bake.]

From: Hrvoje Beg <beg.hr90@gmail.com> 24. 04. 2024. 18:17
To: Lorena Matić (skrovitahrvatska.hr)
Cc: Silva Horvat (hotmail.com)
Re: Subject: ideja za novi video

jbt, Lori, naježio sam se. vidim da planiraš ići jako na no sleep reddit vibes. Hrvatski folk ali kao hororična urbana legenda ima toliko potencijala. ja sam skroz za to da iskoristiš i san i ovu foru s babom koja te odvlači. followeri će se nizat sami od sebe.

i da odgovorim na pitanje – ne saša ne može s nama, dućan bi se srušio ko kula babilonska da mu daju godišnji u lipnju. znaš kak to već ide. hešteg eksploatacija. al je skroz ok da ja idem, šalje vam puno pozdrava!

B

From: Lorena Matić <lori.dreamer@skrovitahrvatska.hr> 24. 04. 2024. 18:45
To: Hrvoje Beg (gmail.com)
Cc: Silva Horvat (hotmail.com)
Re: Re: Subject: ideja za novi video

Hrvoje, nisam sigurna što je točno potaknulo ovaj odgovor, priča nije ništa krvavija nego naše ostale narodne priče. 😀 Ali se slažem da je hrvatski folk horror malčice neiskorišteno područje, posebice za turističke potrebe. Znam da ima nekih tura koje idu na to, čula sam za onaj opatijski ghost tour koji se vodio u Veprincu sa štrigama, morama i vukodlacima, to je tako dobra fora za turiste! Ali nisam baš planirala ići na horror vibe, plan za video nam je trenutno više u stilu lova na skriveno blago što mislim da još nitko nije iskoristio! Ono, kao National Treasure, samo bez krađe hrvatskog predsjednika.

Pretpostavljam da Silva još piše dizertaciju u odgovor haha veselim se vidjeti što će nam ona otkriti!

Lori

From: Silva Horvat <silva.horvat85@hotmail.com> 24. 04. 2024. 20:23
To:  Lorena Matić (skrovitahrvatska.hr)
Cc: Hrvoje Beg (gmail.com)
Re: Re: Re: Subject: ideja za novi video

Draga i dragi,

Evo i mojeg odgovora, koji ne, Lori, nije dizertacija. 🙂 Ispričala sam tvoju priču Roku, ali u ovom obliku kakvom si je ti zapisala još je nije čuo. Ono što je njegova baka pričala bilo je vezano uz izgubljeni deveti rimski bunar. Za one koji ne znaju – Velebit po priči ima osam rimskih bunara i vjerovanje je da postoji i deveti unutar kojeg se skriva izgubljeno rimsko blago i jedini način da dođeš do njega je sanjanjem. I čuva ga zmija, a u njemu se zna nalaziti i zatočena djeva i ponekad moraš poljubiti zmiju da bi oslobodio djevu.

Sad, tvoja priča nije toliko neobična sama po sebi. Ima nekoliko tipičnih elemenata za usmeni folklor velebitskog podgorja: izgubljeno blago na Velebitu (očito) – u pričama je nekad tursko blago, nekad je blago kralja Bele, pa je nekada hajdučko blago, pa vilinsko, a nekad je, kao što sam već rekla, rimsko. Turci su isto čest motiv ovih priča i nije neobično da je priča završila krvavo, npr. imaš priču o tome da je selo Lomivrat dobilo ime po tome da su Turci tamo slomili vratove padom po klisuri i da ih i dan danas možeš vidjeti povremeno kako mrtvi plutaju u moru (čini mi se da ovo možeš povezati sa svojim snom, ako ga budeš htjela koristiti u svrhu videa). Zmije su isto česti motiv, pa je stvarno moguće da ti je kazivačica spominjala zmije, posebice u kontekstu bunara, moguće da je to referenca na ovu drugu priču o izgubljenom blagu (što se tiče jedne od tvojih uglatih zagrada).

Meni se čini da je priča koju si ti čula zapravo verzija skrivenog blaga na Strogiru. Strogir (fotka) ti je planinski monolit iznad Jablanca, popularno mjesto za penjanje među alpinistima, smješten je blizu prolaza tzv. Turskih vrata (još jedna fotka!) što vjerujem da je ono na što se kazivačica referirala kad je rekla da su Turci […] našli na vrata. Jedna od priča o skrivenom blagu jest i to da svijetli u noći na vrhu brda, čemu je svjedočio jedan bračni par. Inače, vjerovanje je da se blago skriva na vrhu Strogira i da tko god bi se popeo na vrh bi se obogatio, a teorija pak o tom blagu jest da su ga ostavile vile, iako kazivači iskreno komentiraju da nisu sigurni, ali da tako kažu priče (kao što se inače kazivači znaju ograđivati kad nešto pripovijedaju).

Inače, imaš odličan znanstveni rad objavljen o tome, kratak je i razumljiv, sa sakupljenim pričama koje sam ovdje spomenula, autora Matije Dronjića, gdje se baš i spominje da je razlog za popularnost priča o skrivenom/zakopanom blagu na Velebitu taj što su ljudi koji su živjeli na ovom području bili izrazito siromašni. Rad možeš skinuti na ovome linku, stvarno je super kao izvor!

Nije čudno da su stanovnici podgorja imali nekoliko verzija ovakvih priča gdje se sretnik koji bi našao blago mogao iznenada obogatiti. Zato vjerujem da je ova tvoja priča samo još jedna varijanta, do sada nesakupljena, ali s tvojim dopuštenjem, ja bih je voljela objaviti. Naravno, malo je problem što ne znaš detalje o kazivačici.

I naravno zapisala bih je bez zadnje uglate zagrade. Ali naravno ako želiš malo podebljati svoj video za pratitelje, slobodno je ti iskoristi. Slažem se s Hrvojevom procjenom.

Sad, Lori, znam da ti planiraš put, ali ako zbilja želiš za bazu videa imati “lov na skriveno blago”, predlažem da započnemo sa Strogirom i onda da nastavimo do Karlobaga pa se tamo ponovno popnemo na Velebit. Prva linija bi nam onda bila Jablanac – Turska vrata – Strogir – planinarska kuća Alan. Površnim guglanjem našla sam planinarski put koji bismo mogli pratiti. S obzirom na to da nitko od nas nije iskusni planinar, voljela bih da unajmimo sa sobom vodiča. Pitala bih Roka za pomoć, ako ima koga za preporučiti za to područje.

Lp,
Silva

From: Lorena Matić <lori.dreamer@skrovitahrvatska.hr> 24. 04. 2024. 22:02
To: Silva Horvat (hotmail.com)
Cc: Hrvoje Beg (gmail.com)
Re: Re: Re: Re: Subject: ideja za novi video

… ne znam kako da vam ovo kažem, a da ne zvučim ludo haha ali, nakon oba maila, išla sam pročitati još jednom zapis. I ja se stvarno, ali iskreno, ne sjećam zadnje uglate zagrade. Mora da sam to izvukla nekako iz podsvjesti dok sam se pokušavala prisjetiti priče kako mi ju je baba™ rekla. Ali inače se ne sjećam tog dijela. Ni da sam to zapisala. 😅 Kako weird. Iskreno, malo sam neispavana, pa vjerojatno zato. Ali nema veze, slažem se s vama da je super koncept za video, pa mislim da ću iskoristiti! Samo zamislite, mogla sam nestati kao glupa klinka jer sam pričala sa stranom bakicom usred šume. Koji spin! Dobro nam dođu novi sponzori, posebice jer je Marinin posao trenutno… a malo nesiguran.

Ugl, Silva, hvala ti puuuno na ovome radu, slažem se da je super! I slažem se sa svim ostalim što si rekla! Ja bih isto da počnemo sa Strogirom, samo, da je bilo blaga na vrhu, mora da ga je već neki alpinist pokupio. 😁

Kad nađeš vodiča šibni nam kontakt pa ga bude Marina zvala da dogovori detalje.

Toliko sam uzbuđena mogla bih iskočiti iz vlastite kože!

Bye, bye
Lori

3. Izvadak prepiske Marine i Hrvoja na Viberu koja se događala tokom detaljnog dogovaranja plana puta na mailu

Marina

Nisam više sigurna što da radim iskreno

      20:38

Jesi ti vidio onu priču?

      20:38

Ona stvarno tvrdi da se ne sjeća da je
zapisala one jezive rečenice na kraju.

      20:39

…

    20:39

Sorry, mislio sam da se zajebava s nama.

20:39

Marina

Da bar! Što bih dala. Ali ne. Već se dugo muči
s noćnim paralizama. Paralizama! Prvo su
bile noćne more na faksu, ali nisu bile česte.
Ali sada je to preraslo u noćne
terore zbog kojih bude sva paralizirana
i toliko prestrašena da je moram smirivati.
I sad ovo… a ne želi ići na neku terapiju, tražiti
pomoć, ništa. Sve manje i manje spava…
Ludim skroz. A ona se zajebava. Da je to 
mora progranja. Mora! Kao biće iz folklora.

                                                                20:41

Jbt, žao mi je…

20:41

Marina

Mislim da ima problema s anksioznosti. Pa se
to ispoljava dok spava. Ali ne mogu joj nikako
pomoći dok ona sama ne želi pomoć. Mogu se
samo nadati da će se malo opustiti i doći sebi
s ovim putovanjem. Uvijek je bolje kad smo na terenu
i snimamo novi video.

                                                                  20:42

Ovo mi stvarno trenutno ne treba. Šefica
me jebe u zdrav mozak. Sve više kolega
dobiva otkaze… žele me se riješiti. A ovo
nam je jedini siguran izvor prihoda. Lori
ne želi biti turistički vodič, ne želi ništa
osim jutub kanala, a znaš i sam koliko je to
nesigurno. I ja imam problema s tjeskobom,
Stalno sam na rubu. Ali ne mogu pasti. Nemam
tu privilegiju da se i ja raspadnem. Ne sada.

                    20:44

Znaš da sam tu za vas, ne moraš
prolaziti kroz to sama. Slobodno se
raspadni meni. Saša i ja smo tu.

20:45

Štogod da vam treba, tu smo
za pomoć.

20:45

Marina

Hvala ti, puno. ❤ Za sada pomaže ova
potraga za blagom. Pa ćemo vidjeti dalje.

                                                             20:45

Ako treba, pregazim ti šeficu.

20:46

Saša će mi pomoći sakriti tijelo.

20:46

Nbd

20:47

Slušali smo dovoljno true crime
podcasta da znamo kako to
izvesti bez dokaza. 😉

20:47

Marina

Hahahahahahahahahah

                                 20:48

Koji si jebeni kreten, ali si naš kreten.

  20:48

(ponuda je jako, jako primamljiva, 
priznajem)

    20:49

4. Transkript video snimke snimljene u Jablancu, 21. 6. 2024., noć prije nego se ekipa uspela na Strogir. Snimljeno u suton, kadrovi su okupani u laganoj zlatnoj boji, a u pozadini se na nebu vidi razlivena žuta nijansa kao da se jaje prelijeva po horizontu. Ovisno o kutu kadra vidi se ili mirno plavo more ili kamena pozadina kuće unajmljenog apartmana na čijoj terasi snimaju. Na videu se slikom pojavljuju redom: Lorena, Silva i Marina, a na audiju se mogu čuti Hrvojevi komentari. Lorena je bljedoputa žena s kratkom plavom kosom koja joj pada do ramena, toliko prozirno bijela da bi je netko mogao zamijeniti za njemačkog ili skandinavskog turista. Na njenim se obrazima, čelu i vratu mogu vidjeti rumeni tragovi ostali od sunca, a koža joj se presijava od masne kreme. Silva je žena pored nje za stolom, tamnoputa od sunca i s dužom bujnom kovrčavom crnom kosom u kojoj se naziru srebrnkaste sijede. Marina se povremeno vidi u pozadini na stolici za sunčanje, sjedi s laptopom u krilu i često gleda u mobitel kad je kadar ulovi, s fotosenzibilnim naočalama za vid, kratko ošišana na tzv. sidecut u neprirodnoj tamnoj boji hrđe ili osušene krvi. Na stolu su vidljive vinske čaše pune bijelog vina, te jedna gotovo prazna butelja. Marina ima svoju čašu vode pune leda koja joj stoji na podu pored nogu, te koja se povremeno može vidjeti kad je podigne da pije iz nje.

Hrvoje [u pozadini]: Evo, krenulo je snimati.

Lorena [široko nasmiješena]: Jablanac je divan. Mali gradić na moru, s planinom kao krunom na glavi. Dodiruje i nebo i dubinu zemlje. [prasne u smijeh] Okej, ovo je loše, možda ću morati rezati.

[Hrvoje se smije u pozadini. Na kadru se i Silva smije, prebacujući kosu preko lijevog ramena.]

Lorena [nastavlja]: Trenutno uživamo na terasi unajmljenog apartmana, gledajući u suton i ispijajući domaće vino koje nam je nabavio naš dragi vodič, kojeg još niste imali prilike upoznati, ali ćete uskoro. [Lorena nazdravlja kameri i ispija gutljaj, a onda se kamera okreće i hvata njihovo okruženje na terasi i pogled na more na kojem se turističke brodice lijeno ljuljaju, pa se vraća na stol, s fokusom na Lorenu.] Bez brige, snimila sam puno B materijala u kojem ću vam pokazati ovaj gradić iz svakog mogućeg kuta, sve njegove šarene kućice, kafiće, restorane, plaže. I u opisu će vam kao i inače biti svi potrebni linkovi, poput toga od koga nabaviti ovo slatko bijelo vino. Ali sad idemo na ono bitno. [Lorena se naginje prema kameri, urotnički i pljesne rukama.] Planovi za sutra! Čeka nas uzbudljiv dan, od rane zore. Silva! [Okreće se drugoj ženi za stolom, kamera je prati i fokusira se na Silvi koja na trenutak izgleda kao životinja ulovljena u stupici. Tamnih očiju široko raširenih i stisnutih usnica u polu osmijehu kao da želi reći da joj je žao za nešto.] Reci, što nas čeka?

Silva [s blagim osmijehom]: Buđenje u pet da krenemo prije nego sunce zapali.

Hrvoje [u pozadini]: Jebena tortura, ako me pitaš. [Smijeh okupljenih za stolom. U pozadini se vidi Marina. Ona se jedina ne smije, nego gleda namrštena u nešto na svom laptopu.]

Lorena [pokazujući dramatično na svoje lice]: Ali je izrazito potrebno, jer kao što se vidi iz priloženog, netko se ovdje jako lako crveni, unatoč konstantnom mazanju faktora 50 po sebi. Ako ovako nastavim izgledat ću kao rog paprika.

Hrvoje [u pozadini]: Dobro da ti Daylong nije sponzor, inače im ne bi bila dobra reklama.

Silva [ignorirajući Hrvoja, dok Lorena pokušava progutati smijeh]: Da ne spominjemo potencijalnu sunčanicu. [Kamera se zumira na njeno ozbiljno lice.] Što znači da moramo imati i prikladne kape i puno vode sa sobom, jer što su najčešće razlozi da neki turist nastrada na našim planinama? [Zastaje na tren s podignutom obrvom, kao da čeka odgovor publike.] Manjak vode i prikladne odjeće i, naravno, obuće. Naš vodič nas je upozorio da ne smijemo nipošto podcjenjivati planinu. Puno ljudi misli da idu na laganu šetnjicu planinarskim putevima i onda dehidriraju ili dobiju sunčanicu pa postanu nekoherentni i izgube se s puta i kad ih se nađe već je prekasno.

Hrvoje [u pozadini]: I ne, japanke nisu prikladna obuća, što god Česi rekli.

Lorena [hihoćući se]: Hrvoje, ovo moram rezati da ne budemo cancellani zbog ksenofobije.

[kamera se udaljuje od Silvinog lica. Lorena se smije, a i Silva pokušava sakriti osmijeh iza čaše vina, ali ne pomaže. U pozadini, Marina se i dalje mršti.]

Lorena: Dakle. [Podiže prste i nabraja.] Trebamo krenuti rano. Dobro se najesti za doručak. Imati tone litara vode sa sobom, to će biti najteži teret koji ćemo nositi, čak teži i od opreme koju teglimo. Šeširi za glave. Puno kreme za sunčanje. Jesam li nešto zaboravila?

[Silva odmahuje glavom.]

Lorena [spušta prste na stol]: Krećemo idealno oko sedam. Prvi dio puta ćemo malo varati i naš dragi domaćin koji nam iznajmljuje ovaj divni apartman, podaci u opisu, naravno, će nas otpeljati autom na pola puta do točke gdje možemo krenuti ravno za Strogir. Planinarenje do Strogira bi nam trebalo trajati oko sat vremena, bliže sat i pol zbog snimki i fotkanja da vam možemo pokazati sve ljepote koje nas čekaju na putu. Patroni će, kao i inače, imati pristup svim neuređenim B snimkama, pa ako želite vidjeti bonus materijal, pratite link u opisu i podržite nas da možemo nastaviti ovakve istraživačke pohode. [Lorena se glatko osmijehuje i lagano sliježe ramenima, kao da joj je neugodno što mora spominjati novce.]

Lorena [nastavlja]: Na putu do Strogira trebali bismo proći pored zloglasnih Turskih vrata. [Okreće se prema Marini.] Mara što misliš, hoćemo li kao i Turci naći portal u drugi svijet gdje vile skrivaju zlato?

[Kamera se zumira na Marinu koja napokon podiže pogled s mobitela u ruci, i dalje blago namrštena, ali kad primjeti da je kamera usmjerena prema njoj taj se izraz transformira u osmijeh nekoga tko zna nešto što gledatelj ne zna.]

Marina: Iskreno, više od vila i zlata brine me da ne završimo kao oni Turci koji su polomili vratove.

Hrvoje [u pozadini]: Buuuuuu, party pooper.

Marina [nastavlja]: A ako i nađemo skriveno zlato vjerojatno će nam ga država oduzeti. [Namiguje gledateljima.] Zato budite sigurni, ako i nađemo tursko ili vilinsko zlato ili koje god, na vrhu Strogira ili negdje drugdje na ovoj velebnoj planini, budite sigurni da to nećemo snimiti. [Naginje se preko laptopa, sa širokim osmijehom.] Na vama će biti da pogodite jesmo li našli blago ili ne. [Sliježe ramenima i nonšalantno se naslanja na stolicu.] Vjerojatno po tome hoću li ja dati otkaz ili ne. [Na to se počinje glasno smijati, ali oči su joj tjeskobne, bez vedrine osmijeha.]

Lorena [u pozadini, dok se kadar udaljava s Marininog lica.]: Okej, ovo će isto morati van. [Pljesne rukama i kadar ponovno pokazuje nju i Silvu.] Natrag na bitno. Što sam ono pričala prije ove digresije?

Silva: O Turskim vratima.

Lorena: Oh, da! Dakle nakon Turskih vrata, što je samo mali kameni monolit koji se uzdiže iz planine kao zub, tvoreći uzak prolaz na stazi, čeka nas Strogir, koji je veći kameni monolit. Alpinisti ga penju, ali nažalost, mi nismo alpinisti. Ali ako vidimo odbljesak zlata, budite sigurni da ću na licu mjesta naučiti penjati se bez opreme. [Smije se.] Nakon toga nastavljamo put prema Planinarskom domu Alan. Ali! [Tu zastaje dramatično i okreće se prema Silvi.] Ne idemo za Alan, zar ne?

Silva [odmahuje glavom u negaciji]: Ne. Sjeverozapadno od Strogira nalazi se napuštena teretna žičara i u okolini je nekoliko manjih, i dalje naseljenih mjestašca. Takva sela mogu biti bogata pričama koje samo čekaju da ih netko dokumentira.

Lorena: I, naravno, ima i napuštenih sela! Ako ne znate, ljudi su na ovom području imali tzv. ljetne stanove na planini na koje bi odlazili početkom ljeta sa svojim stadom i onda bi se na kraju ljeta vratili dolje do mora. Tako da ćemo malo istražiti to područje u potrazi za napuštenim stanovima i, kao što je rekla Silva, i dalje naseljenim kućama, da popričamo s mještanima koji hrabro žive usred ničega. Imamo sa sobom vreće za spavanje i naše ultralight šatore za planinarenje, a cijelu avanturu snimit ćemo samo za vas. Drugi dan vraćamo se na istok prema Alanu. Avantura nas čeka! [Lorenin pogled bježi u neku točku iznad kamere.] Mislim da bi ovo moglo biti dosta za sada. Kasnije na putu možemo snimiti Slobodana i onda ispričati njegovu anegdotu i pokriti čemu je služila žičara.

Hrvoje [u pozadini]: Slažem se. Osvjetljenje nam se sad već drastično mijenja.

Marina [u pozadini]: Jeste li sigurni da želite skretati s… [snimka se prekida.]

5. Transkript video snimke na usponu prema Turskim vratima, 22. 6. 2024. Kadrovi su usmjereni prema Loreni, koja na sebi ima tamnoplavu ribarsku kapicu i planinarski ruksak koji izgleda veći od nje same, sa smotanom crvenom vrećom za spavanje na vrhu. Njena koža blješti od masnoće kreme za sunčanje i znoja koji u krupnim kapima curi niz čelo. Crveni tragovi i dalje se mogu primijetiti na njenom vratu, ključnim kostima i rukama, izraženiji nego na prijašnjem videu. Dahće, pokušavajući doći do zraka, sva uspuhana i presavinuta. Pored nje nalazi se stariji muškarac, Slobodan Relić. Izrazito mršav i preplanuli planinar ima isto ruksak s vrećom i tuljcem šatora zakačenim za njega, šiltericu i sunčane naočale. U pozadini se naziru borovi i visoka trava, dok stoje na razbijenom kamenju uske staze.

Hrvoje [u pozadini, dahćući]: Hodamo jedva 20 minuta, Lori.

Lorena [uspravlja se s umornim smiješkom]: Da, da, samo me ti zezaj. [uzima dubok dah. Kamera se na trenutak pomiče s njih dvoje i lovi Marinu i Silvu koje su malo dalje na stazi što se strmo nastavlja uspinjati, naslonjene na veliko kamenje u hladu zelenih stabala. Pod njihovim nogama leže ogromni ruksaci kojima su na bokovima zakačeni tuljci ultralight šatora za planinarenje. Marina nateže vodu iz svoje metalne boce, a Silva briše znoj s čela, gledajući prema kameri. Kadar se nakon toga ponovno vraća na Lorenu i Slobodana.]

Lorena [s dubokim udahom, fokusirajući se]: Okej, mislim da mogu krenuti.

Hrvoje [u pozadini]: Onda kreni, ja već snimam da tvoji pratitelji mogu vidjeti kako te malo uspona uspjelo pobijediti.

Lorena [podigne srednji prst Hrvoju, ali na licu joj je i dalje prirodan osmijeh. Ne čini se da zamjera Hrvojevom komentaru. A zatim spušta ruku i lice joj se mijenja iz prirodne vedrine u osmijeh vrijedan kamere, onaj rezerviran samo za njene pratitelje.]: Dok hodamo i uživamo u ovom prekrasnom danu i pogledu, zanimljivu priču ispričat će nam naš planinar ovdje, Slobodan Relić. [Pokazuje rukom na muškarca pored sebe i kamera bliže zumira na njegovo zabavljeno lice.] Kaže se, naime, da su Relići nekoć uživali blagoslov velebitskih vila.

Slobodan [kimajući glavom, izvježbanog osmijeha profesionalnog vodiča koji pokazuje nekoliko rupa u zubalu]: Oh da, da. Kojeg god konja da su Relići imali, bili su to dobri konji. Najbolji konji na ovom području. Zahvaljujući vili. Kaže priča da su Relići pomogli ranjenoj vili koju su našli na Velebitu i na kraju, kad je ozdravila, za zahvalu ih je blagoslovila da svaki konj koji kupe bude najbolji.

Lorena [lica okrenutog od kamere, gledajući u Slobodana]: Zašto konji? Naši gledatelji bi sad mogli biti razočarani, očekujući da vam se zahvali blagom. Neki kažu da je blago na Strogiru vilinsko.

Marina [izvan kadra]: U pičku materinu!

Silva [izvan kadra]: Dobro je, dobro, otišla je.

[Kamera se brzo okreće prema njima dvjema. Obje stoje, udaljene od kamenja pored kojeg su stajale. Brzinski pokret žućkastog repa mutno se vidi dok nestaje u zeleninu.]

Hrvoje [u pozadini, zaintrigiran]: Je li to bila zmija?

Marina [okreće se prema kameri, rukama na bokovima]: Je, naravno da je bila jebena zmijetina.

Silva: Ali je otišla, mi smo nju vjerojatno prestrašili više nego ona nas.

Lorena [izvan kadra]: Dobro, dakle ništa što nismo znali. Trebamo biti oprezni gdje sjedamo i kuda hodamo.

[Marina koluta očima prema Loreni. Izgleda naživcirano. Oko nje lete dva tamna leptira, i da nije njenog izraza lica, reklo bi se da je slika idilična. Kamera se pomiče s nje natrag na Lorenu i Slobodana. Lorena nije sretna, a Slobodan odmahuje glavom.]

Lorena [vraćajući prethodni osmijeh]: Nakon ovog dramatičnog prekida, ‘ajmo se vratiti na temu. Pričali smo o konjima. [Posljednje je upućeno Slobodanu.]

Slobodan: Konji, konji… ah da, brzi konji su bili blago. Ljudima u Dundovića podu, barem. U to vrijeme, ljudi su stalno selili po planini. A osim što se čuvalo stado, s planine su se prevozili i trupci. Jela i smreka. To se dovlačilo s Velebita na more. Prije nego što se sagradila žičara, koju ćemo danas posjetiti, to su radili kirijaši, vozeći zaprege s konjima. Dundovići su bili izrazito legendarni kirijaši, a Relići poznati po najboljim konjima zahvaljujući vili.

[Kamera se udaljava s njegovog lica i ponovno obuhvaća Lorenu, koja pozorno sluša.]

Lorena [okreće se prema kameri prije nego što nastavi]: Osim žičare, probat ćemo pronaći i što više ljetnih stanova. A budemo li imali sreće, naići ćemo i na mirila.

Slobodan: Neće imati sreća ništa s time, ja ću vam ih pokazati.

Lorena [s osmijehom]: To ne zvuči dovoljno avanturistički za naše gledatelje. Ovo se reže. [Prema kameri, ponovno ozbiljna.] Što su mirila, pitate? [Pokazuje prstom da se kamera približi njoj i kadar se zumira bliže na njeno zarumenjeno lice.] Čuli ste da su ljudi živjeli nomadski, između života podno planine i života na planini. Groblja su bila dolje, naravno. A ako bi netko umro dok su bili na planini, a groblja su bila daleko, onda bi se pokojnika nosilo niz planinu. Kad bi se nosači trebali odmoriti, položili bi pokojnika na zemlju te na to mjesto stavili kamen kod glave i kod nogu, da označe mjesto. [Dok priča, pomiče ruke kod glave i noge, oblikujući prazni prostor za pokojnika između dva svoja dlana.] Naknadno bi se onda popločala zemlja između ta dva kamena i tako sad imamo te pogrebne spomenike koji su dio ostavštine velebitske kulture.

[Kamera se udaljava s Loreninog lica i ponovno obuhvaća i Slobodana koji kima glavom u pozadini.]

Lorena: Svašta nas još zanimljivog čeka na putu, ali prvo moramo doći do Turskih vrata. [Namiguje kameri.] Vrijeme je da nastavimo avanturu. [S teškim uzdahom, meškolji se ispod naramenica ruksaka.] Zbilja se nadam da su ta vrata blizu.

Slobodan [Loreni]: Nisam baš siguran da je ovo pametno objavljivati, znate da nemam nikakve veze s Relićima osim prez… [snimka se prekida]

6. Transkript video snimke na usponu prema Turskim vratima. Kadar lovi Lorenina leđa dok se uspinje po velikom kamenju, obraslom dračom. Staza se i dalje strmo probija kroz drveće koje baca hlad, a iza se naziru stijene. Ekipa hoda u koloni jer je staza inače preuska. Ispred Lorene je Marina, ispred nje Silva i na početku reda Slobodan. Kadar stalno poskakuje i trese se u Hrvojevoj ruci dok i on hoda. Sve što se može čuti je stenjanje i isprekidani udisaji, ponajviše Hrvojevi jer je on najbliži mikrofonu. 

Hrvoje [hropćući]: Po… procjeni… Googlea… trebali smo… već… stići. Laži… samo laži… ali evo… da vidite… kako to stvarno…

[Kamera se zatrese, kadar iznenadno ruši s Lorene i njenog ogromnog ruskaka koji izgleda kao da će eksplodirati od nadutosti, kotrljajući u slobodnom padu, te se zaustavlja tek glasnim treskom i jaukom koji se može identificirati kao Hrvojev. Nekoliko trenutaka jedino što se može vidjeti su zemlja i kamenje, mutno i nefokusirano. Iznenada, na kadar slijeće i mutno cilindrasto tijelo s nožicama i krilom koje se vidi samo u dijelu kadra.]

Hrvoje [izvan kadra, bolnog glasa.]: A jebem ti sunce krvavo.

Dva ženska glasa međusobno se preklapaju u pozadini, zabrinuta: Jesus, Hrvoje, si dobro?! [Viče Marina.] Kamera! [Viče Lorena.] 

[Leptir izlijeće van kadra. Kamera se zatrese i počne podizati sa zemlje. Na trenutak se može vidjeti Hrvoje kako sjedi na kamenju izvan fokusa, držeći se za koljeno umrljano crvenom bojom, a onda se snimka prekida.]

7. Transkript video snimke na usponu prema Turskim vratima, nastavak na prethodnu. Hrvoje, u plavoj majici prekrivenoj velikim tamnim lokvama znoja, stoji u hladu stabla u svojim kratkim smeđim hlačicama koje dosežu do koljena i pokazuje na bijelu gazu koja je omotana oko lijevog koljena svojom desnom šakom koja je također omotana bijelom gazom. Pored njegovih nogu naslonjen je njegov ruksak, ogromni crni Deuter, potpuno nov.]

Lorena [u pozadini]: Možeš li nam reći što se dogodilo?

Hrvoje [sa zabavljenim, ali sramežljivim smiješkom]: Naučio sam dvije stvari. A) Nije dobro istovremeno hodati i snimati kad se planinari, posebice na ovako strmom usponu gdje moram dobro paziti kuda hodam i b) nije dobro planinariti u kratkim hlačama. [Hrvoje se otvoreno smije, pokazujući svoje bijele zube.] Zapravo, trebao sam reći da sam odlučio dati malo krvi planini, da bude dobra prema nama. Ili barem meni, koji sam dao ovaj danak u krvi. [Sliježe ramenima i dalje nasmiješen.] Ali, sad zaozbiljno, ‘tis but a scratch. A naša draga Marina nosi sa sobom uvijek ljekarnu pa smo riješili odmah problem.

Marina [kamera se pomiče prema njoj i lovi njen izrazito nezadovoljni izraz lica ispod slamnatog šešira širokog oboda]: Riječ koju tražiš je ‘hvala’. I imam samo osnove. Flastere i gaze u slučaju, pa, upravo ovako nečega. [Maše rukama u njegovom smjeru da naglasi svoje riječi.]

[Kadar se pomiče za 360° prema Loreni koja drži kameru u ruci dok snima. Njeno vlažno, crveno lice nekoliko je trenutaka u krupnom kadru.]

Lorena: Jednom sam se razvalila dok smo ovako hodale nekom šumom na Braču, ogulila cijeli dlan, krvi posvuda kao da sam ne znam što napravila. Nismo imale ništa sa sobom da to pokrijemo. Otada, Marina je uvijek spremna.

[Kadar se pomiče s Loreninog lica i obuhvaća ostale te Silvu i Slobodana koji strpljivo čekaju u blizini. Slobodan je jedini koji se ne čini umornim, iako je i njegovo čelo orošeno znojnim kapljicama. Silva, s druge strane, izgleda kao da joj je drago što su dobili nekoliko minuta pauze.]

Lorena [nastavlja izvan kadra]: Na sreću, kamera se ne čini oštećenom. I Hrvoje kaže da je sposoban hodati. Tako da nastavljamo dalje s našom ekspedicijom za skrivenim blagom.

Silva [samo djelomično u kadru]: Možda nam to neki bogovi šalju znak da presta… [snimka se prekida.]

8. Viber poruke koje su razmijenili Hrvoje i Saša tijekom kratke pauze nakon Hrvojevog pada.

[fotografija krvavog, razredaranog koljena u krupnome kadru.]

pogodi tko je bio veoma pametan

8:48

Saša

ma nemoj me jebat, si dobro??
Šta se desilo?

                                          8:49

snimao i hodao istovremeno lol

8:49

Saša

Pametni moj. Šta sada? Jel boli jako?
Možeš hodat? Će ova ep završtii na hitnoj?

                                                             8:50

ma jok. Skroz sam ok. Malo
ogreban, koljena i dlan

8:51

malo nabio i lakat
pokušao spasiti kameru

8:51

pa sam se ružno dočekao na 
ruku. ali skroz sam fine.

8:51

Bit ću dobro. Ne treba hitna.
Marina ima prvu pomoć, malo gaze
I spreman za dalje.

8:52

Saša

Obavezno mi se javljaj i dalje ok?

                                                8:53

naravno, dok god imam signala

8:53

a za sada se dobro drži 😀

8:53

Saša

Sretno dalje na usponu i molim te,
nemoj da se Karla i ja sramotimo
jer te na tvu spašava
hgss ko da si neki glupi turist.

                                                  8:54

hahaha bez brige

9:03

ostavio japanke kod kuće

9:03

Sda nastavljamo dalje prema
turskim vratima. Nadam se
da su blizu

9:04

već smo kao trebali biti
kod njih, ali smo izgleda
spori ko puževi

9:04

pošaljem ti fotku čim
dođemo, ovaj puta
bez ikakve krvi 😅 

9:04

fingers crossed

9:05

love u

9:05

Saša

I ja tebe! Sori bio na pozivu, moji
nas zovu na ručak u ned kad se vratiš.

                                              9:37

I onda? Kad će ta vrata? Ste stigli
napokon? Da vidim to čudo.

                                              9:38

Hrvojeeeeee, dušoooo, di siii

                                              9:38

Di je obećana fotka, šta stvarno još
hodate?

                                              9:39

Ili si se opet polomio? Pa ti sad bed?

                                                    9:39

Nadam se da nisi opet ljubio pod.
Smiješ ljubiti samo mene, he he he

                                                    9:39

Je možda do signala? Jesi napokon
izgubio signal i ja šaljem uzalud?

                                                    9:40

Pretpostavljam da si izgubio signal
poruke se ne isporučuju. Kad dobiješ
signal natrag i vidiš ovaj spam, javi 
se da znam da si dobro!

                                                  9:41

9. Transkript video zapisa kod Turskih vrata. Na videu se vidi blještanje sunca koje se odbija od bijelog stijenja, visoka stabla i pogled na široko, žarko plavetnilo zrcalećeg mora, isprekidanog smeđim, golim otocima, a koje na horizontu dotiče jarka azurna boja otvorenog neba. Kamera se okreće od pogleda i fokusira na veliki komad falusoidne stijene koja strši iz planine. Između tog kamena i ostatka planine nazire se uzak prolaz prekriven grmljem i zelenim raslinjem. Marina, s velikim slamnatim šeširom, nazire se u blizini prolaza, ali i dalje sa suprotne strane od Hrvoja koji je već prošao kroz prolaz. Po poziciji kamere, reklo bi se da Hrvoje stoji na nekoj uzvisini, malo postrani, gdje ima dobar pogled na Turska vrata i ljude kako prolaze kroz njih.]

Hrvoje [u pozadini, tiho]: I have the higher ground. [glasnije]: Okej, snimam! Možete krenuti prolaziti. [Dramatičnim glasom]: Tam, tam taaaam! I prvo nam kroz vrata prolazi Marina.

[Marina izbija kroz prolaz i maše prema kameri dok Hrvoje priča. Iza nje iduća ide Silva, pogrbljena ispod svojeg ruksaka za čije se naramenice čvrsto drži. Pogledom prelazi preko bijelog monolita s jedne strane, pa se okreće prema drugoj strani i pokazuje rukom na oznaku na strani planine. Hrvoje prati njen pokret i zumira na ono što pokazuje tako da se na snimci lijepo može pročitati ‘TURSKA VRATA’, prva riječ crvenom bojom, a druga bijelom. Boje markacija na planinarskom putu, koji je veoma precizno markiran cijelom dužinom staze, provjerila sam i ja kad sam se uspela ovuda sa Sašom i Kamenjarićem. Kamera se udalji i lovi taman kako prolazi i Slobodan koji izgleda kao da se dobro zabavlja ponašanjem ostalih. Čak je i on mahnuo kameri. Naposljetku ostaje Lorena koja stoji i dalje sa suprotne strane, gledajući prema visokom monolitu, ozarena lica od sreće. Možda zato što je zaista bila oduševljena kamenom, a možda jer je to značilo da su dio puta prošli. Njena je tanka plava majica puna velikih tamnih kružnica od znoja.]

Lorena [glasno, rukama u zraku]: Wuuuuu! Turska vrata!

Hrvoje [mrmljajući, ali mikrofon hvata njegove riječi bistro zbog blizine]: Više turski penis nego vrata. [još tiše] By the way, nemojte me tužiti Saši, ali dirao sam turski penis dok sam prolazio.

[Lorena kreće prema ostalima koji je već čekaju na drugoj strani prolaza. U trenutku kada prolazi kroz tzv. vrata snimka se iznenada počinje gubiti. Distorzija svjetla i sjene pretvara snimku u isprekidane piksele koji se neprekidno mrdaju, superponirajući sliku jednu iznad druge, gotovo duplicirajući sve što se može vidjeti. Stijenje koje čini prolaz, monolit i planina, pretvaraju se u sivo-bijeli snijeg pokvarenog signala. Čuje se glasna kakofonija poput pjesme neuvježbanog zbora čije su riječi nerazumljive. Kad se slika napokon prestane tresti, šum u potpunosti nestaje, a kadar se zaledi na Loreni kao da je fotografija. Taj je kadar izrazito kratak, milisekunda i snimka se naglo prekida. Da bi ga mogli dobro pogledati morate snimku maksimalno usporiti i pauzirati, kao što sam ja napravila. I svejedno, uz sve programe za obradu slike koje imam, ne mogu je očistiti. Mogu samo pokušati, najbolje što mogu, opisati ono što se vidi.

Snimka je ispranih boja, a Lorenino je tijelo razvučeno u neprirodnu visinu. Oko nje, maksimalno zrnasti prolaz čini se poput rastvorenih ralja. Lorenino je lice u profilu dok gleda prema monolitu. Greška u snimci kreira sjene iza Lorene načinjene od razlivene tamne boje nalik na jednobojna krila, kao da se gleda u Rorschachov test. Ili krila vaganskog okaša. Isto kao i kod leptira, ako se predugo gleda u snimku, možete se uvjeriti da vam male očne pjege na vrhovima krila uzvraćaju pogled. Lorenino je oko u profilu crno, ali bliješteće, poput užarenog ugljena, a iz otvorenih joj usana curi boja proljetnog maslačka koja se prosipa po snimci i nestaje u dubini otvorenih Turskih vrata.]

10. Transkript snimke, pretpostavljam kod Strogira. Video je previše oštećen da bih mogla biti sigurna. Od zvuka se čuje većinom bijeli šum povremeno isprekidan riječima čije sam govornike pokušala identificirati najbolje što sam mogla.

[Boje su većinom smeđe, zelene i pepeljaste, a snimka je previše zrnata da bi se moglo točno procijeniti što je na njoj. Jedan dio smeđih nakupina nalikuje na divovski zub koji bi mogao proći za Strogir. Umjesto plave boje za nebo ili more, prevladavaju tamnosive i crne nijanse. Slika preskače kao niz fotografija koje zapinju kod projekcije. Unutar nakupina smeđeg naziru se humanoidne figure. Jedna ima hrđu na glavi i za nju sa sigurnošću mogu procijeniti da je Marina. Njeno je lice okrenuto prema kameri, ali izgleda posve mutno, kao da je netko razmaljao narisane linije acetonom. Jedna figura oko glave ima crni oblak – to bi bila vjerojatno Silva sa svojom tamnom, razbarušenom kosom. Ona maše rukama i pokazuje prema nebu. Šum se prekida riječima za koje sam prilično sigurna da su Hrvojeve.]

Hrvoje: … kh… samo se stvorili… mračno… [nerazumljivo nekoliko sekundi] zaklon… kako je to… [nerazumljivo nekoliko sekundi] kamera zajebava…

Odrezani ženski glas dubokog registra za kojeg pretpostavljam da je Marina [izvan kadra, u ovome se trenutku snimka spušta prema dolje i naziru se obrisi mutnih stopala]: …koji vrag… daj da vidim…

Hrvoje [u pozadini]: … ne razumijem što…

Ženski glas višeg registra koji bi mogao pripadati Loreni ili Silvi [izvan kadra, u upitnoj intonaciji]: …se gleda?

Slobodan [izvan kadra, uznemireno]: Pazi, pazi… 

Duboki ženski glas, vjerojatno Marinin [izvan kadra]: …što? Sloboda…

Visoki ženski glas, Silva ili Lorena [izvan kadra]: …nema signala… od vrata… oblaci… greška… vratiti?

Visoki ženski glas, Silva ili Lorena [izvan kadra]: apsolutno ne… od cukra… video… bit će super… publika voli… 

Hrvoje [izvan kadra]: Lorena pazi na…

[Snimka se naglo prekida.]

11. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati Saši. Poruka je prošla tek ujutro na dan kad su turisti našli Hrvoja.

signal odjednom katastrofa. samo htio reć da smo prošli strogir. lori nije normalna, želi nastavit na žičaru, a sprema nam se ljetna oluja. ima šanse da će sve teže biti javljat se, ali nadam se da će biti signala u p domu kad se dovučemo do njega. šaljem sms jer znam da će to najlakše proći kad negjde ulovim signal.

12. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati meni. Poruka je prošla tek ujutro na dan kad su turisti našli Hrvoja.

na putu za žičaru. možda će bit kiša. lori misli da će bit dobra priča za video. nadam se da će poruka proći ili tebi ili saši.

13. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati Saši. Poruka je prošla tek ujutro na dan… ma znate već.

čojvek bi mislio da vodič zna strane svijeta i snalazit se na terenu. lol možda će nam ipak trebati hgss. soorry! ako prodje poruka a nas još nema zovi ih, jbt sve i slobodana.

14. Hrvojeva bilješka u mobitelu. Često je znao bilježiti ideje za podcast, stvari koje nije htio zaboraviti, impresije i dojmove u trenutku i slične momente kako bi ih mogao kasnije iskoristiti kao inspiraciju.

Ima li hrvatska ukletu planinu? Istražiti.

Ako i nema negdje zapisa o ukletim planinama, ovaj put bi mogao biti dobar primjer toga. Sad sam možda nadrkan, ali ovo će biti dobra priča jednom kad se vratimo doma.

Bilješka za sve koji žele doći na Velebit – Slobodan Relić nije dobar vodič. Čovjek je varalica.

Druga bilješka za sve koji žele doći na Velebit u potrazi za skrivenim blagom – nemojte.

Najviše što me muči su jebeni oblaci. Samo su se odjednom pojavili. Ne mogu se samo materijalizirati usred prekrasnog dana. Zar ne? Istražiti.

Potencijalni cold open epizode: Jeste li znali da je Velebit pun napuštenih kuća koje zjape prazne i mračne, a prekrivene raslinjem koje ih guši iznutra i izvana? – malo još izbrenjstormati, rečenica je previše nezgrapna.

Zapamti da je staza potpuno zarasla, još više nego na usponu za turski penis – posvuda rastu divlje voćke, navodno, ne znam ih razlikovati, ali Silvi trenutno vjerujem više nego našem vodiču. Ona kaže da se probijamo kroz drijen, šipak i glog koji se kače za našu odjeću. Drveće je toliko gusto kao da smo se izgubili u prašumi. Toliko sam se izgrebao na trnje i granje da izgleda kao da sam izašao iz neke bdsm tamnice gdje su me cijeli dan tukli šibama.

Koliko do naseljenog mjesta? Tko bi znao. Slobodan tvrdi ne puno, ali Slobodan kurca ne zna gdje smo.

Kad dođeš doma otvori google maps i probaj naći gdje te to ovaj kreten provodio. Mob i dalje nema signala. Slobodan ima neku old school isprintanu kartu, ali očito je ne zna čitati, a ne znamo ni mi ostali jer ko da se vrtimo u krug, stalno na iste prazne kuće nailazimo. Izranjavana koža mi se naježi svaki put kad izbijemo kroz visoku travu na jednu od napuštenih ruševina prekrivenih lišajem i trnjem. Izgledaju mrko. Izgledaju ljuto. Izgledaju mrtvo. Smiješno koliko bijedne derutne kuće mogu biti zlokobne. Bit će ovo dobra priča za podcast. Ako se vratim. Lol Barem ne pada još kiša.

Prenose li velebitski krpelji neke posebne boleštine? Istraži. Ako umrem na ovoj planini zbog nekog glupog krpelja koji mi se zakačio na list sisat krv, vratit ću se i proganjat Slobodana kao duh do kraja njegovog luzerskog života.

Prije ili kasnije netko će stati na zmiju. Trava je jednostavno previše visoka. Marina je to spomenula barem pet puta dok smo hodali. Nitko ne želi razmišljati o tome. Slobodan ide prvi sa štapom kojim udara po zemlji. Marina nije impresionirana. Nisam ni ja.

Naseljeno “selo” koje nam je Slobodan obećavao su dvije kuće usred ničega. Imaju vodu barem. Nemaju struju ni signala. Za internet nisu ni čuli. Dvije obitelji ovdje žive. Dvije žene i dva tipa, jako heteronormativno. Prosjek godina 65. Koji im je kurac da ovdje žive ne znam. Ali izgledaju snažno, kao da mogu rukama kidati stijene s planine. Jedna žena ima pravu, pravcatu zmiju za kućnog ljubimca (bilješka za budućeg mene: ubaci ovdje očitu eufemističku šalu). Zmija se navodno voli puno sunčati na krovu njihove kuće i rečeno nam je da ne brinemo, da ne voli ljudsko meso. Ha. ha.

Imena para koji nas je ugostio su Ida ili Aida, nisam siguran, i Bilal koji zvuči kao demon, ali navodno nije demon nego neko tursko ime. Ponudili su nas hranom i pićem. Nekakav suhi sir, suhe smokve, sirove tikvice s octom, šipak i neka teška rakijetina. Slobodan kaže da je rakija fina, ali toliko jaka da bi mogla dezinficirati rane. Ne volim rakiju pa sam preskočio. Drugi jedu iz pristojnosti. Od smrada sira mi se iskreno okreće želudac. Zapamti taj miris – opori i gnojno sirupast – kako se sluzavo zavlači u nosnice i škaklje po mozgu toliko jako da ti se povraćalo. Zapamti kakvu je facu Marina bila složila – stisnutih usnica i namrštenih obrva – dok je na silu žvakala komad. Blaženi bili moji sendviči i ruksak s termo dnom koji dobro drži hladnoću leda koji će se uskoro rastopiti. Ali to je problem za sutra. A valjda ćemo se do onda dovući do alana, pa ne bi trebao biti preveliki problem.

Silva je ispitivala oba para, snimala njihove priče o izgubljenim turcima i vilama svojim *zoom snimačem. Jedna je priča posebice krvava. U njoj grupica Turaka nalete na vukodlaka na planini, koji je ništa doli sama koža na kostima i krv u venama, izgladnio i izludio od sunca. Vukodlak ih lovi jednog po jednog, poždere ih cijele, od tetiva i iznutrica do kosti koje izglođe. Od njih ne ostane ništa osim mrvica na tanjuru, a onda i njih vukodlak poliže pa ne ostane ni toliko. Želudac mu se zaokruži od svog mesa kao trudnici, ali više ne bude gladan. Pojeo je sve osim jednog mladića kojeg si vukodlak zadrži. Zašto? Ne znaju. Priča ne kaže. Samo da si ga sačuva živog. Kao da je Ken lutka ili možda zalogaj za kasnije, kad vukodlak opet ogladni. Nakon te priče meni se smučilo pa sam izašao van na zrak. Oni su nastavili pričati priče Silvi. Dok sam izlazio spominjalo se i zlato i gdje ga skrivaju vile. Ali ja ne želim više slušati priče. Ne sada. Ne dok ne dođem doma. Silvi je zato zabavno. Ne znam kad sam je sretniju vidio.

Marina je pokušala snimati, testirajući kameru, ali ako uspije ikakvu snimku izvući svaka joj čast. Nešto je otišlo unutra kad sam pao. Najgori mogući trenutak. Snimke su skroz neupotrebljive, čudne čak, ova iz sela posebice. Malo se usrala. Nema veze. Vidim da Lori snima sve mobitelom. Hoda po “selu” i po kućicama, snima sve poprijeko. Snimao bih i ja, ali memorija mi puna. Trebao bih izbrisati, ali ne želim. Ne znam zašto, ali osjećam taj neki strah da ako izbrišem stare snimke da ću zaboraviti Sašu i Karlu. Uostalom, nije bitno. Sve snimke će ionako imati Lori na svojem mobitelu, moći ću nju pitati za materijal ako mi bude prifalio.

Koljeno mi bridi. Ne prejako da bi mi smetalo, ali ima ta tupa bol koja pulsira u pateli dok hodam. Živcira me. Bilal mi je ponudio neku biljnu domaću mast za bolne kosti, ali Marina me odvukla na stranu i rekla mi da ne prihvaćam ništa od ovih stranaca, da nemam pojma od čega je mast i da mogu imati alergijsku reakciju. Zelena je u licu, vjerojatno od onog pokvarenog sira. Želi otići što prije, ali Silva još nije gotova. Isprepadana je, zbog one glupe snimke. Ali otkad smo došli nešto je u meni nemirno, kao da mi unutarnji organi žele iscuriti kroz nosnice i usnu šupljinu.

Mislim da je i mene malo usralo što nam pokazuje razbijena kamera.

[*Silvin Zoom H2n snimač ostao je izgubljen, baš kao i Silva.]

15. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati Saši. Znate već kad je prošla. Pretpostavljam da je ovo pisao prvoga dana, dok su bili u za sada neidentificiranom selu, pa ih smještam kronološki ovdje. Ali isto tako nemam pojma, moglo je biti i u nekom drugom trenutku, prije nego mu se mobitel ispraznio.

s tobom bih i nasred planine mogao živjeti, usred izbrisanog prostora na kojem postojimo samo ti i ja i nitko više.

16. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati Saši. Znate već kad je prošla.

ali ipak želim da imamo pristup internetu i izvoru vode.

17. SMS poruka koju je Hrvoje pokušao poslati Saši…

plus ubit će nas Karla ako joj se ne možemo javiti na poziv.

18. Transkript video snimke. Pretpostavljam dok su bili u selu koje još nije identificirano, u jednom od onih trenutaka za koje Hrvoje piše da Marina testira kameru. Iako *smo u međuvremenu prošli naseljena sela na tom dijelu karte gdje je bilo moguće da su se našli (prilog 1.), nijedno nema par koji se zove ovako kako ih je Hrvoje imenovao. Činjenica da ne možemo naći (A)idu i Bilala razlog je zbog kojeg neki smatraju da je Hrvoje ove bilješke pisao pod već laganom deluzijom, po mogućnosti halucinirajući zbog dehidracije. To mi zvuči previše nategnuto, posebice što su ove bilješke prilično koherentne, za razliku od kasnijih gdje se može puno više pratiti raspad njegovog mentalnog stanja.

*pritom mislim na Sašu i mene, koji smo istražili ovo područje uz pomoć Planinarskog društva Kamenjarić nakon što nam policija i HGSS nisu uspjeli ništa pametno reći. 

[Snimka je kratka i distorzirana. Obličja su razbijena u stotine mutnih piksela. Okreće se polako. Bujna zelena boja razlivena je po nebu; krošnje visokih stabala nemirno lelujaju kao da ih se gleda kroz prizmu nevidljivog dima u zraku. Kadar se miče sa stabala na malu kamenu kuću i snimka počinje brzinski pulsirati. Obrisi kućice su mutni, nefokusirani. Linije razmrljane kao razliveni akvarel na papiru. Kad se snimka dovoljno uspori, mogu se razaznati zjapeće rupe u zidovima. Kućica izgleda izbušeno. Nešto tamno curi iz mračnih rupa, masno kao gnoj. Na krovu se nalazi neki smećkasti obris, mutan, izdužen. Kad se snimka maksimalno uspori, možda se mogu nazirati pomaci nalik na one ruke ili noge, ali generalno je oblik previše bezobličan da bi se moglo nazvati ljudskom figurom.

Dublji ženski glas, vjerojatno Marina [u pozadini]: Koji kurac. [Drhtavo, ali glasnije.]: Hrvoje? Možeš doći? [nešto nerazumljivo što se izgubilo u šumu šaputajuće šume.]: … gledam… objektiv… nije isto što i… moje oči… vidi.

[Na snimci, na vratima kućice pojavljuje se nova figura, maglovita, ali ovaj puta prepoznatljivo ljudska. Izgleda neprirodno izdužena kao ražvakana žvakača i na leđima joj se nazire nekakva tamna masa koja kao da iz njih izlazi na dvije strane. Noge izgledaju slomljeno u koljenima i gležnjevima, neprirodno pomaknute. Stopala su u nekakvoj obući koju je teško identificirati na snimci, ali nalikuju na kopita.]

Glas za koji ne mogu nikako raspoznati čiji je, ni dubok, ni visok, progovori, ali neke se riječi razbijaju u zvučne valove: …voli sunčati… [nešto nerazumljivo kao žubor hitre rijeke nakon kiše.]

[Snimka preskoči, zacrni se na trenutak i u idućem na krovu više nema one smeđe mase. Umjesto nje, može se vidjeti samo tamna, tanka vijugava linija. Snimka ponovno poskoči i zacrni se na trenutak. U idućem kadru, u krupnom se planu nalazi obris lica, dupliciran u distorziji, dupli par očiju je užareno žut, dupli par usana razvučen u široki osmijeh načičkan zubima nalik sitnim oštrim sjekutićima. Snimka se naglo prekida, ali ne prije nego što se čuje tihi krik. Vjerojatno Marinin. Možda Hrvojev.]

19. Zapis iz Loreninog dnevnika snova koji je vodila nakon težih noćnih terora. Lorenu su terorizirale more koje joj je mozak proizvodio dok je bila između sna i jave, paralizirana. Za razliku od uobičajenih noćnih mora, to bi joj se događalo kad bi se probudila i bilo bi toliko stvarno da se ne bi mogla pomaknuti od straha. Za razliku od dječjih noćnih terora, utoliko što se djeca ne sjećaju što ih je toliko prestrašilo da su počela vrištati, Lorena se jako dobro sjećala svakog detalja i zapisala svaki od ovih budnih snova.

23. 6. 2024.

Probudila me iznenadna težina preko mojeg lista, iznad pamučnih hlača pidžame. Izdužena masa, debela i mišićava, plazi po mojoj koži uzdužno. Zmija, shvaćam. Tkanina se nabire dok se uspinje preko mojeg tijela. Ne mogu se pomaknuti. Moja su stopala zaleđena, moje noge isklesani kamen. Ležim na leđima na neudobnoj površini, zavezana, stisnuta, zgnječena u stisku zatvorene šake diva. Ne vidim i ne čujem. Sve je mračno pred mojim otvorenim očima, kao da mi je netko stavio crnu koprenu preko lica misleći da sam mrtva. Možda i jesam. Mrtvački sam ukočena. Zmija je jedino što postoji osim mene u ovom mraku. Pratim joj put. Masira me preko unutarnjih bedara i zdjelice, gmiže niz trbuh, između grudi ispod kojih mi srce luđački kuca.

Želim zavrištati, ali strah me otvoriti usta. Zmija se i dalje uspinje, a njenom tijelu koje je omotano oko mojih nogu ne nazire se kraja. Palucavi vlažni jezik liže mi kožu na vratu. Masa gipkog tijela guši me i sve teže dišem. Jezik me ošine po stisnutim usnicama. Osjetim kako mi je disanje isprekidano. Sve manje zraka prolazi kroz moje nosnice. Rašljasti se jezik gura između mojih usnica kao da mi želi dati poljubac. Cijelim tijelom osjećam uzavrele žarce. Zmijska glava gura mi usnice kao da ih želi rastvoriti. Mišići me pritišću oko vrata, sila mi gnječi prsa. Meki mi želudac probada bol stisnute pesnice koja u njega lijeno udara. Pluća vape za zrakom i ne mogu više, suze mi klize niz obraze i pod nasrtima zmijske glave rastvaraju mi se zubi kao šarke prozora da se razrači soba.

Kušam gmazovske ljuske, slane i zemljane. Grlo mi se steže od napora i cijelo mi zaleđeno tijelo drhti dok zmija svojom duljinom i širinom ispunjava nježne stijenke mojeg ždrijela. Stranim tijelom mapiram svoje unutarnje organe. Osjećam gdje mi započinje, a gdje završava jednjak. Točno znam svaki milimetar želuca. Probija se kroz stijenke. Migoljeće uže razlači se kroz moje debelo crijevo. Omata mi se oko jajnika, stišće i gnječi. Nesnosan žar boli razlijeva se mojom unutrašnjosti, ali moje je tijelo i dalje zaleđeno, moj nečujan krik zatočen u ustima ispunjenim mekim, duguljastim tijelom. Jezik paluca u maternici kao da me zmija kuša iznutra. Kratak rep nestaje u mojim ustima, silazi niz moj jezik kao gusti sirup od bazge u kojem se grcam. Slobodnih usta napokon vrištim, ali krik mi je ispucan, tih. Grlo izmučeno prolaskom zmije. Izderano.

Cijelo tijelo bridi mi od boli. Nikada više neću moći pomaknuti ni ruke ni noge. Cirkulacija mi je prekinuta. Ostat ću bez udova. Topli me dlanovi dodiruju po vlažnome licu. Slana sam. Sol mi se otapa na jeziku. Ženski glas dopire kroz koprenu. Koža me peče posvuda, ali prsti na rukama i nogama polako mi se trzaju mojom voljom. Kroz mrak se nazire siva svjetlost. Marinin je glas siguran, utješan, i strah me napokon opušta iz svojeg čvrstog stiska.

Počinjem biti svjesna da mi je tijelo omotano u vreći za spavanje. Da ne mogu vidjeti daleko jer je iznad mojeg lica stijenka malenog šatora. Marina je pored mene, briše mi lice, ljubi mi obraze, šapće mi da je sve u redu. Da je sve bio samo san.

San na javi.

Prošlo je nekoliko minuta otada, mislim. Nisam sigurna. Čim sam vratila osjećaje u tijelu, čim sam se počela pomicati, čim se povukla naježenost, izvukla sam se iz vreće i u polumraku šatora napipala bilježnicu i kemijsku. Marina je upalila malu svjetiljku. Mobitel mi tvrdi da je zora, oko 5 i 50. Uskoro će jutro. Htjela sam što prije napisati san da ga izbacim iz  glave. Ovo je jedan od gorih. Iako sam budna već neko vrijeme, tragovi se sna još zadržavaju na mojoj koži. Osjećam se naduto, razdraženo. Oči me peku.

Nije neobično što sam imala ovakav teror. Jedva sam zaspala. Spavanje na neravnoj zemlji izrazito je neudobno i nije pomogla jeka jezivih jaukanja u planini koja je trajala dobar dio noći. Možda i cijelu noć, koliko ja znam. Moram se što prije razbuditi i

[tu se zapis prekida bez objašnjenja]

20. Hrvojeva bilješka u mobitelu – nova (ta je na vrhu u aplikaciji, ali je stavljam iza prethodne zbog kronologije).

Bilješka za sve žive kojima bi ovo moglo dobro doći – kad ti ljudi ponude smještaj usred ničega, a ti si izgubljen, prihvati. Ako te vodič jednom prevari, prevarit će te i drugi put.

Čak i s novim uputama za Alan iz “sela” u kojem smo se našli, opet smo se izgubili. Marina nipošto nije htjela spavati u selu. Lorena i Silva bile su spremne prihvatiti smještaj koji nam je nudio Bilal, makar svi bili stisnuti u malom kvazi dnevnom boravku koji smrdi po trulom siru i suhim smokvama. Silva je bila naprosto oduševljena pričama koje je dobila. Lori cijelim stilom života, ono, veza čovjek priroda dovedena do maksimuma. Kaže da je jako pastoralno. To nije baš riječ koju bih ja iskoristio. A bome ni Marina.

Ja sam se složio s Marinom, željan što prije otići dalje, bježeći ne toliko od ovih čudnih planinskih ljudi koliko od neugode koja mi se nastanila ispod kože. Slobodan je tvrdio da ćemo bez problema za koji sat doći do Alana i tamo se normalno naspavati. Lori je htjela ugoditi Marini i na kraju je presudila – idemo riskirati do Alana.

I sad smo došli do ovoga. Spavanje u vrećama u divljem kampu usred divlje šume pune drače i oštrog kamenja umjesto mekih jastuka. Sve me više strah. Ježe mi se dlačice na rukama, kao da me netko stalno promatra iz mraka van dosega naših vrtnih lampica i logorske vatre. Svaki put kad pogledam iza sebe, ne mogu to opisati, ali, očekujem kako ću vidjeti u živoj tami zelene reflektirajuće oči predatora.

Silva ne može zašutjeti o novim pričama koje je sakupila. Kaže da su izrazito neobične. Suho zlato za njenu struku (bilješka za budućeg mene – ubaci tu šalu kako je Silva našla svoje vilinsko blago). Iskreno, trudim se ignorirati je dok o tome priča i zato sad trkeljam radije po mobitelu nego da je slušam. Ona o vukodlaku i Turcima mi se i dalje vrzma po glavi. Ne treba mi to prije spavanja u divljem kampu usred jebeno ničega.

Slobodan izgleda pijano. Vjerojatno od one glupe rakije, tko zna koliko je čašica drmnuo. Ili je prestar pa ga je i jedna dotukla. Izblebetao nam je da jedna od žena iz sela ima magareće noge. Kopita i sve. Da ju je vidio dok je pišao iza nekog stabla, kako je skinula svoje opanke i dignula suknje i da mu je namjerno pustila da vidi. Da mu je namignula. Trabunja gluposti, ali što je više pričao to je Marina bila više blijeda. Pogledala me bila značajno. Stvarno s e nadam da tip pričapod utjecajem rakije. I da nije gledao jadnu babu kako se presvlači.

Zapamti – kao da ću ikada zaboraviti – da je harmonika samo odjednom počela svirati dok nam se logorska vatra stanjivala. Svira negdje u daljini, a zvuk se razbija o nazubljene vrhove planine i razlijeva po nama kao lavina. Možda je netko u selu kojeg smo ostavili izvukao instrument i sad svira. Moraju imati neku zanimaciju u životu. Nije da imaju internet. Harmonika nije ono najgore. Samo je iritantna. Harmonika je grozna kad je svira netko tko je zna svirati, a ova zvuči kao da netko razvlači mješinu među prstima ne znajući što zapravo radi. Ali to bi se dalo ignorirati. Ali ne. Najgore je pjevanje. Ako bi se zavijanje koje čujemo moglo nazvati pjevanjem. Višeglasno. Vokalno. Bez ikakvih prepoznatljivih riječi. Pjesma kruži oko nas kao jeka. Istraži koji sasvim sigurno prirodni zvukovi u planini mogu dovesti do ovoga efekta jer nema šanse da ovo netko zaista svira i pjeva.

Slobodan kaže da su to uklete duše dok se trese kao šiba. Ignoriraj. Šteta što se Silva slaže s njim. Izdaja.

Ne mogu spavati. Harmonika i dalje zavija, a zavijaju i mrtve duše. Pjevaju kao da snimaju jezovite ženske vokale za A24 film. Mrzim ih. Bojim se. Stisnut sam u vreći za spavanje i plavičasto svjetlo mobitela ne pomaže. Svašta se može skrivati u sjenama iza šatorskog krila. Zapamti kako si scrollao kroz videe, smirujući se s snimkama nekog drugog života. Nije uspjelo. I dalje ne mogu spavati. Zato Silva pored mene spava bez ikakvog problema. Čak i malo hrče. Njoj ne smeta ni pjesma ni svjetlo mojeg mobitela. Blažena bila. Želim njen mozak.

Ne znamo gdje je Slobodan. Bilješka za budućeg mene – pazi da ne otkriješ svoj animozitet prema čovjeku kad budeš pričao o ovim događajima. Izbriši sve negativno za epizodu.

Zapamti – onaj osjećaj apsolutne jeze koja ti je prostrujala tijelom kad si vidio stećke. U tom trenutku shvatio si na vlasitoj koži što znači slediti se od straha. Mislim da mi je duša na trenutak izletila iz tijela, da sam disocirao od navale adrenalina. Čak i sada, satima poslije, ruke mi se još tresu dok ovo pišem. Ali moram zapisati. Moram negdje to izbaciti.

Ne znam kad sam zaspao. Znam da sam se okretao stalno, brojeći svaki jebeni kamen ispod našeg šatora dok sam se znojio kao svinja. U ušima mi je stalno zvonila jeka planinske pjesme. Očekivao sam svakog časa kako će se nešto, netko, srušiti na naš mali šator, rastrgati stjenke, rasjeći me na komade da završim na ražnju. Zapravo sam očekivao nekakvu divlju svinju koja će se zaletiti u šator i slučajno me zaklati kljovama kao Roberta Baratheona. (Ima li na sjevernom Velebitu divljih svinja? Istraži.)

Ali mora da sam zaspao od izmorenosti jer znam da sam u jednom trenutku razmišljao o tome kako me jedan kamen neudobno bode ravno u slezenu, a u trugom trenutku me probudila Silvina vika. Bilo je to veoma efektno buđenje.

Iskobeljao sam se iz vreće i šatora prije nego mi se mozak uopće upalio, vođen više instinktom nego ičim drugim. Bio je još gotovo mrak. Ne onaj noćni, već onaj rane zore, kad je sve okupano tmastim sivilom. Silvine je obrise bilo lako prepoznati, ali upalio sam lampu na mobitelu da je bolje vidim. Iz šatora su se izvukle i Marina i Lori, koje su nam kasnije rekle da su već bile budne jer je Lori probudio noćni teror.

Silvu je probudio puni mjehur. Krenula je pišati iza stabala vođena reflektorom mobitlea. Trebala je proći pored Slobodanovog sitnog trokutastog šatora. Šatora nije bilo. Mislila je da se zabunila. Ali gdje god da se okrenula mogla je vidjeti samo naše. I onda je vidjela ono zbog čega je povikala.

Tamo gdje je ležao Slobodanov šator sada stoje dva kamena stećka. Između njih je praznina. Praznina koja svojom duljinom podsjeća na prostor koji bi inače zauzimala odrasla osoba. Na jednom stećku nalazi se urezan kružni simbol. Svi znamo što je to. Svi smo to vidjeli kad nam je Silva pokazivala fotografije koje je našla na internetu. Mirilo. Postavlja se tamo gdje je polegnuto mrtvo tijelo.

Slobodana nema. Zvali smo ga, tražili oko logora, ali nismo se usudili otići predaleko da se ne bismo i mi izgubili. Njegovo se ime odbijalo oko nas, širilo po planini. Mislim da sam tek tada, dok smo vikali, shvatio kako više ne mogu čuti zavijanje koje nam nije dalo mira cijele noći.

Razdanilo se dok smo stajali u logoru, oko mirila, kao idioti, ne znajući što da napravimo. Nema i dalje sunca. Samo sivi oblaci. To je možda dobro. Ne moramo brinuti o sunčanici iako je i dalje dosta toplo.

Pokušavamo razmišljati racionalno. Kad smo podizali logor bilo je već dosta mračno jer smo naravno čekali do zadnjeg časa da potvrdimo da smo, da, zaista izbugljeni i da ne, nećemo stići ipak do Alana. U tom mraku vjerojatno nismo vidjeli da smo dizali šatore blizu mirila. Vjerojatno smo krivo zapamtili gdje se smjestio Slobodan. A sad se izgubio kad je išao pišati. Šator mu je možda odnijela neka divlja životinja.

Ili nas je napustio, ostavio namjerno same u divljini iz nekog svog razloga. Možda je tip zadrti homofob pa nas kažnjava (ne bi se reklo). Možda mu je netko platio da nas napusti same. Možda nas je namjerno vodio u krug, namjerno odvukao što dalje od civilizacije i sad ostavio da se sami snalazimo. Zbog…

Ne želim uopće razmišljati u tom smjeru. Nema smisla. Ne znamo što bismo trebali napraviti, ali slažemo se da bi bilo najbolje da skupimo logor i pokušamo doći do Alana. Ne želim, ali trebam, razmišljati o tome da nemam više hrane i da mi je ostalo još samo malo vode. Trebao bih fotkati Slobodanovo mirilo, ali mi je slabo od same pomisli. Bio bi ovo vraški dobar podcast. Ali ne vjerujem da ću se ikada spustiti s ove uklete planine.

Silva se krivi zbog Slobodanovog nestanka. Kaže da je netko trebao dijeliti šator s njim, da ga nismo trebali ostaviti samog. Ja sam rekao da je to jebeno glupo i da, ako je već netko trebao dijeliti šator s njim, to sam trebao biti ja, ali da se bome ne osjećam krivo zbog nečega što ni ne znamo da se dogodilo. Postoje dobre šanse da je čovjek zaista otišao svojom voljom i da zato nema tragova njegovih stvari. Da mu je divlja svinja odvukla šator to bi se nekako vidjelo, zar ne?

Blažena bila eksterna baterija za mobitel. Bilješka za budućeg mene – možda bih mogao dobiti neko sponzorstvo od proizvođača.

Gladni smo, ali se Silva kune koliko je dugačka i široka da zna prepoznati jestivo bilje i šumsko voće jer je bila na nekim tečajima i često je išla sa nekom svojom prijateljicom koja bi na livadama brala medvjeđi luk. Nije li to ono potencijalno otrovno? Ili ima nešto što je otrovno, a izgleda kao ta biljka? Istraži.

Jedina gora stvar od toga da si izgubljen u šumi usred planine jest imati eksplozivan proljev usred jebene šume na planini. Ne znam da li želim zapamtiti kako mi je guzica iziritirana ili kako je sva izgrebena jer sam se pokušavao brisati lišćem, pa predomislio i odlučio žrtvovati jednu majicu. Rip Alien majica, bila si mi jako draga.

Mislim da ću umrijeti. Ne znam samo hoće li to biti jer sam se otrovao ili od dehidracije jer sva tekućina izlazi iz svih mojih rupa umjesto da ulazi u mene. Morali smo podići novi logor jer ovako ne mogu hodati.

Lori je isto počela rigati, ne piše nam se dobro. Povraćotina joj je krvavo crvena. Nadam se da je to samo boja bobica, a ne krv koju izbacuje iz sebe. Trbuh joj je nekako nadut, ispupčen kao da je trudna. Marina je spremna naći Slobodana i ubiti boga u njemu. Silva plače, grcajući kako joj je žao kroz suze. Kako je bila sigurna da je sve dobro prepoznala, da nam ne bi smjelo biti ovako loše.

Moram pokušati spavati. Ali čim je pala noć opet su počeli zvukovi pjesme i harmonike. Samo što im se pridružuje i zvukovi Lorinog povraćanja, Marininih psovki i Silvinog plača. Po svemu sudeći bit će gora noć nego sinoć.

Silva je teško zaspala. Šmrcala je dobar dio noći, rekao bih satima. Ja ne mogu zaspati. Prestao je proljev barem. I ne mogu više čuti Lori, tako da je i ona vjerojatno zaspala. Jedino što se čuje je muzika ukletih duša. Jesu li to oni koji su poginuli na planini? Koji su podcijenili njenu moć, izazivali i ostali bez glave?

Znam da sam zaspao jer su me probudili koraci pored šatora. Osjećam Silvu i dalje pored mene kako mirno spava, mogu pratiti ritam njenih dubokih udisaja. Sav sam se bio naježio i morao sam upaliti mobitel, da mrak šatora rastjera svjetlost ekrana. Trnci me i dalje probadaju. Koraci su bili kružili oko šatora pa prestali. To je vjerojatno bila samo Lori. Ili Marina. Netko od njih dvije je morao ići pišati. Problem je. Ako je to bila jedna od njih dvije. Onda bi se treble vratiti. Koraci bi se još jednom trebali čuti, kako prolaze pored našeg šatora, prema njihovom. Ali koliko god se naprežem, nema ih. Ne čuje se više čak ni zavijanje duša. Ne čuje se ništa. Ni zrikavci. Ni koraci. Ni povraćanje. Samo Silvino tiho disanje.

Gledam u sat na mobitelu, kako se minute okreću. Čekam da se netko vrati u šator nakon pišanja. Trebao bih možda ustati i otići provjeriti jesu li njih dvije dobro. Da se netšo nije dogodilo. Nema šanse. Žao mi je. Nadam se da su dobro. Idem gledati stare videe da se smirim jer ću inače početi vrištati od napetosti, a neželim probuditi SIlvu.

Jutro je. Svi smo živi i na broju, osim što Lori izgleda još nadutije nego večer prije. Želudac joj je toliko zaokružen daizgleda kao da će eskplodirati. To ne može biti normalno i vidim na Marini da i ona brine. Silva izgleda kao da je izgubila sav kapacitet za brigu i sad je kao lutka kojoj je netko prerezao niti. Lori i Marina tvrde da po noći nisu izlazile iz šatora. Ja sam jedini koji tvrdi da je čuo korake. Povraća mi se, ali ovaj puta nema nikakve veze sa Silvinim bobicama.

Hodamo. Hodamo i hodamo. Umoran sam. Gladan sam. KOljeno me boli. Noge me bole. Žedan sam i želim kući. Kako možemo toliko hodati i nikamo ne doći? Zašto je sve samo jedan te isti kamen, jedna te ista drača, jedna te ista planina i stabla i prazne, razvaljene pastirske kućice? Hvala dragim bogovorima što nikome nije palo napamet dizati kamp u njima.

Bio sam u pravu. Nismo bili sami. Ni u jednom trenu, nismo bili sami. Ja
Ja
Kako da ovo napišem
Kako da ovo ikada izgovorim
Ne mogu ne mogu nemogu
Neznam koliko se dugo tresem
Gleda u mobitel kao da ne zna što je ot
Vjerojatno ne zna
Zato mi ga je ostavio
Ili zna da je bez signala beskoristan
Ali kakvekoristiod toga
Baterija mi pri kraju
Ostalo mi je sve u kampu s ostalima
Samo je mob sa mnom
I sad i on umire
Oprosti mi

[Kraj bilješki u mobitelu.]

21. Zapisi iz Loreninog dnevnika noćnih terora.

25. 6. 2024.

Ovo je sve jedna kontinuirana noćna mora iz koje se ne budim, samo se pretače iz dana u dan, pa zašto je onda ne bi i zapisala? Možda se, kad je zapišem, napokon trgnem i probudim.

Prvo Slobodan, a onda i Hrvoje. Cijeli je dan prošao otkako ga nema i čekam taj moment kad će mi se mora maknuti s pluća, kad ću otvoriti oči i vidjeti Hrvoja kako sjedi preko puta mene za logorskom vatrom. Nasmijan kao i uvijek. Opušten. Znamo se otkad smo bili studenti i upoznali se na nekoj zabavi. Cijela jedna vječnost je prošla otada.

Otišao je pišati iza stabla i nije se vratio. Planina ga je progutala. Kao da ga nikada nije ni bilo. Ni traga nije ostalo. Rekao nam je da je čuo korake oko šatora preko noći dok smo spavali. Mi smo rekle da je umislio. Možda je ipak bio u pravu. Ali ako je to bila istina što se moglo dogoditi? Želim li to zbilja znati? O bože, što da kažem Saši?

Tražile smo ga oko kampa koliko smo se usudile, kao i Slobodana prije. Nismo išle daleko. Nismo se usudile promijeniti lokaciju kampa. Samo da nas Hrvoje uspije naći. Silva si stalno grize nokte. Sjedi na kamenju praznog pogleda. Marina hoda oko šatora i čupa si kosu. Lice joj je zgrčeno od želje da zavrišti od bijesa. Znam koliko se jako trudi da bude tiha. Da ne privlači pažnju.

Pojele smo još prije sve što smo imale. Sve što smo dobile od dragih velebitskih ljudi. Sve što nam je Silva našla. Silva misli da nas je potrovala, ali nije. Marina i Silva nisu imale nikakve simptome trovanja hranom. Da je bilo otrovnog bilja i one bi patile od posljedica. Hrvoje je možda pojeo nešto krivo, ali što god da je meni nema veze s time.

Moj je trbuh zaokružen, nabubren, kao zrela lubenica koju samo treba pokucati da se rastvori. Osjetim kako me nešto unutra pritišće. Kako se pomiče. I udara. To je ona zmija koju sam progutala u noći. Smjestila se u meni i sada se okreće i namješta kako joj paše. Plakala bih, ali Marina me gleda kao orao, puna straha. Ne želim je još više brinuti. Kako bih joj uopće mogla objasniti da je ono što sam sanjala bila zbilja, dok je stvarnost koju živim samo loša noćna mora iz koje se ne mogu nikako probuditi?

[Na drugoj stranici, čini se da je riječ o drugom zapisu, ali za razliku od ranijih, ovaj nije vremenski datiran.]

Nisam rekla Marini, ali vidim je. Onu istu babu koju sam upoznala kao klinka. Stoji u blizini našeg kampa sa svojom zelenom maramom i žilavim rukama. S ogromnim baršunasto smeđim krilima. To nikada nikome nisam rekla. Iako je blesavo. U morama se svašta vidi i svašta dogodi. Cijeli je ovaj dnevnik ispisan neprirodnim užasima, apsurnostima i bizarnim trenucima kojima je jedini cilj izazvati strah i jezu. A opet, nikada nisam zapisala da je starica u svim mojim morama imala krila.

Sada zapisujem to po prvi puta u životu. Sada to priznajem. Krila su dugačka, ali tanka. Sjena zgrušana u opnu. Ne vjerujem da može letjeti s njima. Izgleda kao leptir kojem su izrasle ljudske ruke, noge i glava. Oči joj sjaje kao sunce kojeg nismo vidjeli otkad smo prošli kroz Turska vrata. Barem više ne izgorijevam.

Pruža mi ruku i priziva me. Moje noge svrbe od želje da ustanem i odem prema njoj. Marina pokušava dobiti signala, po tisućiti put, pružajući ruku s mobitelom prema mračnim nebesima. Silva napola spava, katatonična. Šator koji je dijelila s Hrvojem stoji prazan, otvorenog otvora tako da svaka buba može ući unutra, ali Silvu kao da nije briga.

Želim otići za staricom iz mojih mora. Bilo bi tako lako, znam to. Ne bih se ni trebala okrenuti. Stavila bih svoju ruku u njenu i odvukla bi me još dublje u planinu. U samu jezgru Velebita. Pomogla bi mi skinuti ovu kožu s mene kao odjeću koja se skorila od predugog nošenja. Pitam se, ako to napravim, hoće li se i meni onda rastvoriti krila? Hoću li moći poletjeti u vis, prema naoštrenim vrhovima?

Odmahujem glavom. Ne, ne želim ići. Ne još. Ne želim napustiti Marinu. Naš život me veseli, naša putovanja i snimke, naši dodiri i ljubav. Sama pomisao da odem otvara mi bezdan ispod srca. Već mi fali, a i dalje sjedim na istom mjestu, ispred našeg šatora na kvrgavoj zemlji. Gdje je mogu vidjeti dok se muči ostvariti kontakt s vanjskim svijetom. Budalice, želim joj reći, nismo više u tom svijetu. On ne postoji sada za nas. Samo planina, leptiri i zmije koje se gnijezde u utrobama.

[Treći nedatiran zapis.]

I vukovi. Zaboravila sam na vukove. Mislila sam da su svi već odavna odapeli, gladni i žedni, usamljeni. Nema gore od vuka samotnjaka. Vukovi su za život u čoporima.

Hrvoje ne izgleda dobro. Kosa mu je puna blata. Oči su mu pune suza. Lice mu je skoreno od soli. Odbija pričati. Marina se trudi oko njega, dodiruje mu utješno ruku, priča mu nježno i tiho, iako je i sama isprepadana zbog vuka koji se ne miče predaleko od Hrvoja. Vuk se ceri. Mrzim taj cerek. Htjela bih ga skinuti sjekirom, ali nemam sjekiru u blizini.

Gleda me svojim velikim žutim očima. Slina mu curi iz gubice. Znam da bi me najradije pojeo da može. Znam da je to ono što najviše želi. Rastrgati mi vrat svojim očnjacima, napiti se krvi. Prokopati kandžama po mojem zaobljenom želucu koji stalno nemirno pulsira. Zmija osjeti predatora koji mi je tako blizu. Ni baba se više ne pojavljuje. Ostavila me samu da se nosim s ovom zvijeri.

Hrvoje možda misli da je zatočen, ali zapravo ima najveću moć ovdje. Vuk ga iz nekog razloga sluša. Zašto bi ga inače doveo natrag? Zašto bi inače sjedio s nama umjesto da nas svih poždere?

Ako ništa, njihov je dolazak izvukao Silvu iz vegetiranja. Dok se Marina trudi oko Hrvoja, Silva se trudi oko dvonožnog vuka. Stalno ga nešto ispituje sa spremnim snimačem, a on joj odgovara naceren. Oči su joj opet zažarene. Možda je napokon prihvatila činjenicu da je na mjestu snova i da ima nevjerojatnu priliku otkriti priče koje inače nikada ne bi na javi. Pitanje je samo hoće li ikada imati priliku vratiti se kući to objaviti.

Ja čekam priliku da mu prerežem vrat. Vuku, ne Hrvoju. Imam spremnu oštricu u ruksaku. Možda kad padne mrak i krene pjesma mrtvih, da njihov jauk prikrije moje korake od njegovog oštrog sluha. Hrvoje mi neće zamjeriti. Po svemu sudeći, Hrvoje će mi se zahvaliti.

[Četvrti nedatirani zapis. Ovaj je drugog rukopisa, kojeg mogu identificirati kao Hrvojev, iako mu se ruka dosta tresla dok je pisao, zbog čega je neke dijelove teško pročitati. Teško je procijeniti koliko je puta točno zapisivao jer nije radio razmake, ali po diskoloraciji nekih segmenata i rukopisu, pretpostavljamo da je pisao u nekoliko navrata, radije nego sve u jednom šutu. Isto tako ne možemo biti sigurni u kronologiju zapisanih događaja, jer je Hrvoje očito pisao kako se nečega sjetio. Autentičnost događaja neću ni spominjati, na vama je da odlučite koliko ćete i ako ćete uopće vjerovati u zapise.]

Marina mi je rekla da je Lori ovdje zapisivala svoje noćne terore, one koji su bili najgori. Rekla mi je da vidi da se gubim sve više. Da si ne smijem to dopustiti. Da moram zapamtiti tko sam i što sam i tko me čeka doma (Saša. Karla. Mama i tata. Prijatelji. Ujak i rodbina. Moja publika podcasta. Hahaha publika. Podcast. Eto nešto iz drugog svijeta.) [Ovaj je dio malo umrljan osušenim kapljicama, posebice riječ publika koja je razmrljana, ali se da iščitati.]

Dok mi je Marina davala ovu bilježnicu otvoreno je ridala. Ruke su joj bile krvave i ostavila je na koricama crvene tragove svojih prsta. Kad je to bilo? Nešto se crvenog praha skinulo. Nešto je ostalo i po mojim dlanovima.

Moram zapamtiti… što? Što moram zapamtiti? Što je htjela da zapamtim?

Zapamti – stabla nisu pomična. Sama ideja stabla je da budu fiksirana, duboko ukorijenjena u zemlji. Svaki put kad legnem na leđa vidim krošnje kako lebde iznad moje glave kao oblaci.

Zapamti – ljudi nemaju magareća kopita. Imaju stopala, ružičasta su i meka s pet malih prstiju kao što su moja. Samo moram skinuti tenisice i vidjet ću istinu. Ne mogu to zaboraviti. Leptiri su samo leptiri, oblijeću oko cvijeća, jedu pelud, oprašuju. Nemaju mekanu ljudsku kožu ni dugačke prste koji bi ti se zarili u oči da mogu.

Zapamti – sve miriše po šipku i travi, po crvima koji ruju po zemlji, po soli u zraku i suhim maslinama u drači. Noći su ugodne, a dani su topli. Moje je krzno puno zemlje i čičaka od trave. Ne. Krivo. Nemam krzno. Ljudi nemaju krzno. Ljudi imaju dlake. Moje su stalno naježene, čak i sad dok pišem jer znam da će

nije bitno

nije da on zna čitati.

Zapamti – na početku nas je bilo pet. Slobodan je bio sasvim u redu tip. Vidjelo se da zna što radi. Ne sjećam se zašto me živcirao. Krugovi. Vrtili bi se u krug i bez njega i s njim. Nije za to bio on kriv. Sad to znam. Tada nisam. Slobodan. Rererelić. Relić. Sasvim ok tip. Zapamti to. Ako te tko pita da znaš reći. Pitao sam ga je li on kriv za Slobodanov nestanak. Obećao sam mu da neću biti ljut ako je, da mi je Slobodan ionako išao na živce, samo neka mi kaže istinu. Već sam ljut zbog štošta drugoga. Slobodan bi bio samo kap vode u moru ljutnje. I straha. Kaže mi da nije kriv s onim svojim glupim smiješkom koji pokazuje očnjake. Svaki put kad ih vidim zasvrbi me lijeva ruka, tamo ispod pazuha. I rame. I unutarnja strana bedra. Tri razloga za ljutnju. Tri razloga za strah. Slobodan je odlepršao s leptirima, to mi on tvrdi. Možda. Nije siguran. Nije vidio što mu se dogodilo. Ali sumnja na leptire, oni su krivi za sve, osim onda kada su krive zmije i kada su krivi vukovi, dodao bih ja, ali nisam. I kune mi se da ga nije ni taknuo. Ne znam da li da tome vjerujem. Znam da nas je pratio sve od sela. Znam da je noću bio blizu našeg kampa i prije nego me oteo odveo odvukao i prije nego sam se izgubio i naletio na njega. Priča iz sela kaže da je vukodlak pojeo sve osim jednog mladića kojeg je zadržao živog. To bi značilo da se i Slobodan probavlja u dnu vučjeg stomaka. To bi objasnilo i meso koje mi je donio. Kaže da je bilo zmijsko. Nikada nisam jeo zmije, pa ne znam kakvog okusa trebaju biti.

Zapamti – žene ne mogu roditi zmije. To je biološki nemoguće. Ljudsko biće može roditi samo drugo ljudsko biće. Zmije se probijaju u život iz jajeta. Nisi mogao vidjeti što si mislio da vidiš. Zaboravi na to.

Zapamti – Silva je prvenstveno bila Lorenina prijateljica. Možda smo dijelili šator, možda smo dijelili šale, ali na koncu konca, viđali bismo se samo kad bi Lori i Marina organizirale zajedničko druženje. Nije me izdala svojim interesom za vučje priče, svojim ponašanjem kao da je sve normalno, kao da je njegovo prisutstvo prihvatljivo. I ona je samo htjela izvući nešto pozitivno iz cijele ove more. I ona se boji se bojala. Bojala se za sebe, za mene, za svih nas. I ona je imala voljene doma koji čekaju na njen povratak. Ipak, je li trebala onako skočiti na njega, spremnog snimača i puna pitanja? Nakon prvoga šoka što sam se vratio i to ne sam. Marina je izgledala kao da će početi plakati. Lori je bilo vidljivo mučno. A Silva se manila Zooma.

Zapamti – Lorena ga gleda je gledala s očitom mržnjom i on joj je dvostruko vraćao, pokazujući sve zube. Ona bi zauzvrat brusila nož. Marina je stalno pazila na njih dvoje što rade. Ona bi smirivala nju, ja njega. Sada to ništa više nije važno.

Zapamti. Zapamti. Marina mi je rekla da zapamtim, ali puno je toga što želim zaboraviti.

Lori se previjala u bolovima. Njeni su se vriskovi vraćali dvostruko, nošeni jekom. Trbuh joj je pulsirao dok se izvijala u leđima. Marina nije znala bi li je trebala pridržavati ili biti što dalje od nje. Silva je držala ruke na Silve tada više nije bilo s nama, sjećaš se, Hrvoje? Umjesto nje bila je praznina s Lorenine desne strane. Ja sam stajao barem tri koraka dalje. Držao ga čvrsto za dlakavu podlakticu kao jebena budala jer nisam imao pojma što napraviti, kako pomoći. Kako pomoći nekome kome krv curi između nogu u potocima, vlažeći suhu, smeđu zemlju? Što napraviti kada u tom izljevu crvenila proviri glava poskoka s malim roščićem na vrhu nosa? (Ima li to neki specifičan izraz? Taj rog na njihovoj glavi? Istraži. Ha ha hahahahah kao da ću ikada moći doći kući i kao da će mi biti imalo bitno guglati točne izraze za poskokove dijelove tijela) Ne znam što sam trebao napraviti, ali sigurno nisam trebao samo stajati, zaleđen, beskoristan, dok Lori svom snagom i zgrčena lica izvlači iz sebe duguljasto tijelo gmaza kao da je tampon koji je zapeo, a Marina viče i viče i viče. Zaboravi zvuk mokrog šljapkanja dok se poskok valjao u krvlju natopljenoj travi. Zaboravi sve ovo. Ovo je bila samo noćna mora.

Što god misliš da si vidio, nisi vidio Lori kako doji zmiju otrovnicu, dok Marina sjedi u kutu i roni krvave suze. Kažu da se žene promjene kad postanu majke. Ne znaš je li to istina, zvuči kao glupost, ali Lori se sigurno promjenila. A možda je to bio samo toksin u njenom krvotoku.

Zapamti – voda je najbolja stvar na svijetu, čak i kad je samo stara kišnica prljava od blata puna mikroorganizama od kojeg ćeš sigurno ponovno imati proljev. Možda bi bilo najbolje da svi umremo od dehidracije. Možda bi to bilo najbezbolnije. Ako ikada dođeš kući, nemoj istraživati koliko je bolna smrt od dehidracije jer sam prilično siguran da će neovisno o rezultatu uvijek biti bezbolnija od ovoga, sada.

Zapamti – njegova priča. Bi li je uopće trebao pamtiti? Silvin je snimač ima uredno spremljenu u svojoj memoriji, ali nema više ni snimača, a ni Silve. Je li Marina mislila i na to kad mi je rekla da zapamtim? Pitam se. Njegova je priča slična našoj. I oni su išli tražiti blago. Haha. Jebeno blago. Nama je to samo bila super priča za serviranje našoj vjernoj publici koja bi nam onda donirala neke pare. Konverzija fiktivnog zlata u stvarne novce. Ali on i njegova šestorka. Nisam siguran kojoj su skupini pripadali. Rimljanima? Turcima? Hajducima? Bilo je to davno, ni sam se više ne sjeća ili glumi da se ne sjeća. Ali sjeća se gladi. Sjeća se raspadnutih opanaka. Sjeća se batina i toljaga i zlatnih dukata koje su otuđili. Sjeća se da je bila vreća toga, sakrivena. Vratili su se po nju jednog dana. Umjesto da nađu svoju vreću, izgubili su se. Kao i mi. Prošli su kroz vrata i zapeli s ove strane. Silva ga je pitala je li ih tada vukodlak našao, kao u priči koju su nam ispričali u selu. On se na to narogušio i zarežao i taj je zvuk vibrirao u mojim rebrima. Nikakav vukodlak nije bio kriv za ono što im se dogodilo, rekao je, to su puke propagande. Leptiri su se srušili na njih i jednog po jednog ubijali. Skinuli bi im kožu, pojeli sve ostalo, sve meko i gnjecavo i kosti i živce, a od kože bi si onda radili kostime koje bi oblačili za spuštanje s planine među ljude. Vukodlak je bio razlog zašto je on preživio. Prije nego su to napravili njemu, naišao je vuk samotnjak i spasio ga. Čuvao ga od leptira. Pokazao mu kako ih se ubija. Kako se lovi hrana. Kako se nalazi voda. Kako se živi u planini. Kako se postaje vukom. To sve isto je on sada i mene naučio. Ispod mojih kandži nije samo blato. Kad trčim, osjećam kamenje pod udovima i vjetar u dlaci. Naučio me kako da se stopim sa zvijeri koja vidi samo crveno a u ustima nema ništa osim okusa željeza.

Gdje je taj vuk sada? Pitala ga je Silva. To joj nije odgovorio. Samo je zašutio i u tom je muku sve bilo jasno, bez i jedne jedine izgovorene riječi.

Već kad pišem i njegovu priču, onda je mogu zapisati do kraja. Pitao sam ga jednom hoće li mi pokazati grob svojeg spasitelja, onoga koji ga je napravio ovakvim kakvim je sada. Ne znam zašto sam to pitao. Što sam time mislio postići. On se na to samo zgrčeno nasmijao i zamalo ugušio u vlastitoj slini. Zar te nisam naučio već da se ovdje ništa ne baca? Mislim da mi je to rekao ili barem nešto u tom stilu. Njegova bol jedino je što ga čini ljudskim i u tom trenutku bilo je teško zapamtiti da odavna više nije čovjek. Ako išta trebam zapamtiti od njega, bilo je to da je prva stvar koju mi je dao bila bol.

Zapamti – samoća je teška. Gora je od utapanja. Iskoristio sam njegovu samoću protiv onoga što je želio. Izmolio sam ga tako da se zajedno vratimo ostalima u kampu. Da vukovi žive u čoporima, ne u parovima. Mislim da sam rekao neku takvu nebulozu. Rekao sam da će sve biti bolje kad nas bude više. Da je sve lakše u društvu. Bio sam spreman reći bilo što, samo da me pusti iz jazbine.

Zapamti – neobično je što može uopće pričati s nama. Ne zna čitati, nikada nije naučio, ali gotovo normalno govori moderni hrvatski. Gotovo. Ponekad mu se potkrade greška. I tako znam da se ne razumijemo nekakvom magijom jer je cijeli ovaj svijet pomaknut pa zašto onda ne bi vuk pričao vučjim glasovima, a ja ih čuo ljudskim? Ne, ponekad kaže neku riječ ili sintagmu koja kao da je izašla iz stare knjige koju sam morao čitati za lektiru. Slično kao i s onim ljudima monstrumima iz sela. Implikacija da nekako uspijeva učiti promjene u govoru, kroz godine, nije jedna o kojoj želim puno razmišljati.

Zapamti – magareće noge imaju okus po hladnom odojku. Dlake smetaju na jeziku. Ali s guštom sam se najeo. I Marina isto. Niz bradu joj je curila masnoća s komada mesa kojeg je skinula s improviziranog ražnja u improviziranom kampu. Trgala je velike komade zubima i glasno žvakala. U njenim je očima bio samo vreli bijes. Oko glave je zavezala zelenu maramu. Trofej, tako mi je rekla. Marina bi bila idealan vuk.

Zapamti – Silva je nestala isto kao i Slobodan. Tijekom noći. Više nismo dijelili šator iz očitog razloga. Šator je bio samo njezin. Nama treba samo mali zaklon od granja. Marina i Lori nisu čule ništa tijekom noći. Vuk je isto rekao da je mirno prospavao cijelu noć. Znam da laže. Znam dobro da je u jednom trenutku otišao negdje i koliko ga dugo nije bilo. Ne mogu ipak ništa reći jer znam da bih bio čuo borbu. Znam da bih bio čuo zvukove klanja. Namještanje stećaka. Micanje šatora i svih njenih stvari. Nije bilo ničega osim velebitske noćne pjesme koju sam već naučio ignorirati. Iduće noći, ipak, učinilo mi se da se koru nevidljivih pjevača pridružio i Silvin glas. I dalje je mogu čuti kako pjeva prije nego zaspem.

Zapamti – koža je vruća pod dodirom, a dlaka meka. Ispunjen je mrežom ožiljaka koji skrivaju stotine priča koje Silva nikada neće uspjeti poslušati i dokumentirati. Ponekad si zamišljam da uopće nema kostur. Da nema ni organa ni tetiva. Kako je ispunjen samo krvlju. Zamišljam da je mješina koju bih mogao rasporiti da se napijem vina. Unatoč svemu ima zube, dovoljno oštre da otrgnu krila. Marina mi je rekla da ne budem glup. Da ne činim od grozne situacije još goru. Već kad smo zapeli u hororu, da barem prihvatim da neka čudovišta mogu raditi za nas, radije nego protiv nas. Makar ga morao [iduću je riječ Hrvoje toliko išarao da je zamalo probio papir. Za razliku od ostalih prekriženih segmenata, ovdje se ne može pročitati što je originalno napisao.] uvjeriti da više nikada u životu neće ostati sam.

Zapamti – gledao sam Marinu kako ubija zmiju odvaljenim kamenom, uništavajući joj malu glavu jednim preciznim udarcem, dok sam beskorisno sjedio sa strane i čuvao stražu. Silovitim je udarcima pretvarala poskoka u mljeveno meso. Lori mu je dala ime. Grudi su joj bile pune malih rupica, ispupčenih od otečenosti, a bradavice napola pojedene i gnjile. Dala je ime zmiji i tepala mu kao djetetu. Marini su mi udarci vlažno odzvanjali u glavi dok se kamen podizao i spuštao u luku, praćen kapljicama krvi koje su se raspršivale zrakom, po Marini i mahovini.

Zapamti – kad me Lori pitala, rekao sam da sam vidio zmiju kako je otpuzala u stjenovite pukotine planine. Lori mi nije vjerovala. Nije vjerovala ni Marini kad je isto rekla. Njeni su jauci tu večer bili glasniji od pjesme mrtvih duša.

Zapamti – ostao sam priseban najviše zbog Marine. Ona je u svemu bila najbolje povezana s našim starim životom. Najracionalnija, netko bi rekao. Fokusirana na povratak. Pregledala je snimke na kameri i rekla mi da misli da je prokužila stvar. Kamera pokazuje istinu, makar izvrnuto. Bolje od naših očiju. I sve je otišlo k vragu kad je Lori prošla kroz vrata. Lori ih je nekako otključala. Možda će ih otključati i u drugom smjeru. Samo se moramo vratiti do vrata.

Zapamti – Lori nije izgledala ljutito dok je Marinu prozivala za izdaju. Samo razočarano. Kao da je očekivala bolje od nje. Marina ju je u suzama molila da progleda istinu. Da si pogleda u izjedena prsa koja su plakala žutu sluz iz otvorenih rana. Lorenin je osmijeh u tom trenutku bio takav da ga ne želim zapamtiti. To može ostati zaključano u mojem mozgu s nekim drugim zakopanim stvarima koje ne želim taknuti ni štapom. Lorena je na kraju rekla da sada napokon vidi istinu i da je trebala poslušati neku babu odmah kad ju je ova prvo zvala natrag. Da nije trebala ostati s nama. S Marinom. To je, priznajem, sjelo Marini kao pljuska. Moram li zapamtiti kako je Lori podigla ruke na glavu, svaku na jedno uho i kako je povukla i potegla dok se nije počela skidati pred našim očima? Ne želim se sjećati zvuka trganja kože. Ne želim ne želim ne želim se sjećati rozog tkiva ni očnih duplji ni kako je odbacila svoju kožu na oštro kamenje kao da je prljavo rublje, raširila krila i okrenula Marininom gnjevnom kriku svoja leđa.

Zapamti – onaj osjećaj sreće kad se sunčaš na suncu. Zapamti sunce. Sunce bi trebalo biti negdje iza oblaka. To je vjerojatno ono što je Marina htjela da zapamtiš.

Zapamti – nema ovaca na Velebitu. Samo leptira, zmija i vukova. Ili si s jednima ili si s drugima. Iza Lorene ostala je samo njena koža i očajna Marina. Tuga ju je izdubila iznutra, probušila kao balon. U džepu imam skriven komadić Lorenine kože. [Da preduhitrim moguće pitanje – ne, policija nije našla u Hrvojevom džepu Loreninu kožu. Ispod Hrvojevih noktiju našli su tuđe tkivo, ali se DNK ne poklapa ni sa kim iz grupe, već se pretpostavlja da je skinuo kožu sa svog napadača kad ga je pogrebao, što je konzistentno s tragovima obrane. Uzorak je nažalost kontaminiran jer analizom ispada da je DNK istovremeno ljudski i životinjski.] Samo mali, minijaturni, sitni, gumasti komadić koji sam otrgnuo od ostatka kandžama. Nisam ni siguran koji je dio tijela prekrivao. Nisam siguran, ali ako je Lori bila ključ, možda će biti dovoljan samo jedan zubac da se nađe brava. A kroz zaključana vrata može se i provaliti. Samo se moraju pronaći.

Zapamti – kamera je odlična za to. Ponekad pogledam stare snimke i odmah mi sjećanja otprije prostruje mozgom, tamo ispod vate. Postoji život s druge strane planine. To je ono što je Marina htjela da zapamtim. Siguran sam. Volio bih da mogu i dalje pričati s njom. Fali mi. Ne želim zapamtiti što joj se dogodilo, ali to me nekako kopka. Kao da ne bi htjela biti tako zaboravljena. Poskok. Od svih stvari. Od svih jebenih stvari. Nakon što je vlastitim rukama otrgnula leptirska krila, nakon što je kamenom zatukla zmiju s imenom, nju je dotukla jedna bez imena. Sjela je na suhozid bez provjere. Iz rupe je izletjela glava i ujela je. Sve se toliko brzo dogodilo da joj nisam stigao reći ni hvala. Na čemu? Na svemu. Ništa se na planini ne baca i dio nje uvijek će biti uz mene.

Zapamti – Sašu. Doma me čeka Saša. Saša nije ispunjen bijesom i crvenilom koje bukti i jede sve pred sobom kao požar. Sašina je ljubav kao sunce koje izbija nakon kiše, kao čaša hladne vode usred žege, kao topla peć kad te najviše trese zima. Zapamti to. Kako je biti voljen i voljeti. Kako u tome nema ničeg pokvarenog. Kako nema nasilja.

Zapamti – zovem se Hrvoje, zovem se Hrvoje i nisam s ove planine. Imam roditelje i stariju sestru koji se sigurno brinu gdje sam. Imam partnera koji me čeka doma. Ova mi planina nije dom. Nikada nije bila. Nikada neće biti. Moram naći vrata. Mislim da sam blizu, samo ne smijem zaboraviti. Moram dobro paziti da on ne skuži što planiram. Inače će biti krvavo, neće me sigurno htjeti pustiti, ali moji su zubi sada spremni. Nisam više bez kandži i očnjaka, kao kad me našao, zahvaljujući njemu. Neću mu dopustiti da se ispriječi između mene i vrata, makar poginuo u pokušaju. Ne smijem samo zaboraviti da sam ispod vučje kože i dalje samo Hrvoje koji želi ići kući. Moram zapamtiti.

Zapamti – 

[Zapis se prekida.]

22. Mail koji sam slučajno pronašla dok sam izvlačila mail korespondenciju između Lorene, Silve i Hrvoja da je uključim ovdje. Ovo je nešto što do sada nije bilo pušteno u javnost jer nitko nije znao za to. Mail je poslala Marina Hrvoju, u Jablancu, večer prije uspona na Turska vrata, ali je ostao nepročitan jer je završio u spamu sve dok ja nisam pregledala neželjenu poštu i tamo ga našla. Dugo sam razmišljala uključiti ga u ovu knjižicu ili ne, ali kako je sve vezano uz nestanak grupe na Velebitu bizarno i halucinatorno, odlučila sam ga ipak ostaviti, pa je na vama da iz njega izvlačite vlastite zaključke.

Ovim mailom zaključujem pregled materijala nestalih tragača velebitskog blaga.

From: Marina Kružić <m.kruzic89@outlook.com>   21. 6. 2024. 20:43
To: Hrvoje Beg (gmail.com)
Fw: vaša ljetovanja u Stinici

Hrvoje, prosljeđujem ti ovaj mail jer iskreno ne znam što da mislim o ovome, a nije da možemo ovo sada komentirati pred ostalima. A ako te odvučem na stranu, Lori će skužiti da nešto nije u redu. Možda bih trebala to napraviti. Kako god, ako nađeš zgodan trenutak nakon što pročitaš, molim te za tvoje mišljenje. Luda sam. Na rubu sam toga da otkažem ovaj izlet, ali toliko smo već svi potrošili para i isplanirali sve da mi je žao da i vama propadnu planovi jer želim vikati na Lorenu, jer mislim da nije pametno da ide na Velebit. Ne želim joj otvarati stare traume, ali ona je toliko sretna oko puta, da osjećam da ne bi to smjela biti moja odluka.

Sigurna sam da ćeš mi reći da samo razgovaram s njom. Možda i hoću. Nasamo, kad odemo leći. Vidjet ću, moram razmisliti još o tome. Mogla bi se jako naljutiti kad čuje što sam napravila i ne želim da nam svima ovaj put bude kiseo jer smo se mi posvađale.

Prosljeđujem ti mail Lorenine sestre. Javila sam joj se na blef, znaš da ne komuniciramo često s njom otkako je u Irskoj. Ali mučili su me sve teži Lorenini noćni terori i kako je većina njih fokusirana na to jedno ljetovanje u Stinici htjela sam vidjeti ima li možda njena sestra ideju zašto bi to bilo tako. Ako ima nečeg u priči što ne znam, a što bi mi dobro došlo da pomognem Loreni. I sad kad imam odgovor ne znam što napraviti. Molim te, što ti misliš?

From: Tea Matic Moore <teaikolaci@hotmail.com> 21. 6. 2024. 13:28
To: Marina Kružić (outlook.com)
Re: vaša ljetovanja u Stinici

Hej Marina!

Hvala što si mi se javila. Nisam imala pojma da je Lorenino stanje tako loše, naravno da mi ništa nije rekla. Zašto bi rekla svojoj sister da su joj se noćne more pogoršale? Uvijek me probala štititi kao mlađu, ponekad se zapitam misli li da sam i dalje dijete pa me tako tretira.

Prije nego krenem na ono što te zanima, ako hoćeš čuti moje mišljenje – NEMOJ JOJ DATI DA IDE NA VELEBIT, NEMOJTE IĆI U JABLANAC ILI STINICU. Odite na neki otok na kojem još niste bile. Ili na Jug. Pratim sve vaše videe, znam da ima još puno toga zgodnoga u Hrvatskoj što niste pokrile, da ne morate ići na to prokleto mjesto. Ne mogu vjerovati da opet želi ići tamo i da ti nije rekla što se dogodilo. Ali me ni ne čudi. Zapravo, ako ćemo iskreno, trebala sam očekivati da će se kad tad vratiti i trebalo bi mi biti čudno što to već nije napravila odavna. Ali stvarno sam mislila da je ostavila to sve iza sebe.

Ali da prestanem s odugovlačenjem i kažem ti ono što te zanima, a to je naše zadnje ljetovanje u Stinici. Iako sam bila klinka, to mi je ostalo toliko urezano u pamćenju, da neću nikada zaboraviti. Ali ako želiš provjeriti detalje, možeš uvijek pitati mamu iako te moram upozoriti da budeš jako, jako oprezna kako ćeš joj prići s tim pitanjem, jer je to i dalje bolna točka mami.

Trebale smo biti dva tjedna u kampu, kao što je to inače bio slučaj. Ali tada, a to se dogodilo u srpnju 2005., nismo bile ni punih tjedan dana kad je Lorena samo odjednom nestala. Mami je trebalo možda pola sata da skuži da ne može naći Lorenu nigdje u kampu, da je ne vidi nigdje u moru da se kupa. Digla je odmah alarm i sjećam se da su se na početku drugi ponašali kao da pretjeruje, ali što je vrijeme više prolazilo, a Lorenu se nigdje nije nalazilo, to se i mišljenje ostalih mijenjalo i raslo u nervozi. Sjećam se tog straha i napetosti kao da je bilo jučer. Mama je bila luda, trebali smo čekati policiju da dođe satima, do tada su gotovo svi turisti u kampu bili na nogama i tražili Lorenu. Najgora noćna mora mami i meni.

Nije je bilo četiri dana. Do tada se potraga raširila uzduž planine. Mama me pokušavala zaštititi od priče, ali čula sam da su mislili da ju je neki pervertit oteo i da je ili već preko granice, u nekom podrumu, bez organa, ili da ćemo je naći silovanu i odbačenu iza nekog grma. Ne moram ti spominjati da se i sada, kad se sjetim svega što sam čula, počnem tresti. Jadna mama, njoj je moralo biti još i gore. Mene je još štitio dječji mozak koji je sve to upijao gotovo nesvjesno, ali ne želim ni znati kroz kakav je pakao ona zato prolazila.

Na sreću, loše prognoze se nisu realizirale kad su predvečer četvrtog dana pronašli Lorenu kako luta pogubljeno iznad Jablanca po kamenju i šikari. Nije nam znala reći kako se tamo našla. Bila je na pola planine, na strmoj stazi, bez hrane i vode, prljava od znoja i skorene krvi, puna sitnih ogrebotina od trnja i stijenja. Ali izuzev toga nije bila ozlijeđena. Nitko je nije ni taknuo, tako da su najgore zamisli mogle biti smirene. Naravno, bilo je pitanje kako se tamo našla i kako je uspjela preživjeti četiri dana bez vode i hrane, ali ona nam nije bila puno od pomoći. Nije nam mogla puno reći, koliko god da su je svi ispitivali, njeni odgovori zbunjujući, kao da joj je izgubljenost na planini pretvorila mozak u kajganu. Što su svi vjerovali i da se dogodilo.

Ipak, ima jedan dio u kojem su se slagali i Lorena i policija. Rekla je da je u kampu upoznala neku staricu koja joj je ispričala priču o velebitskom blagu i obećala joj da će joj ga pokazati. Da je otišla s njom jer joj je rekla da je blizu i da će je odmah vratiti. Nakon toga sjeća se samo uspona i šume. I zašto smo svi tako zabrinuti? Pa nije je bilo samo par minuta? Toga se dobro sjećam. Još joj mogu čuti zbunjeni dječji glas. Zašto smo zabrinuti kad je nije bilo samo par minuta. Nije imala pojma da je izgubila četiri dana. Nije nam znala reći što se dogodilo sa staricom. Ali policija vjeruje da se barem taj dio dogodio, da ju je neka neznanka odvukla koristeći svoje krhko staračko stanje. Iz kojeg razloga, ne znaju, ali ne moram opet nabrajati što su bile mogućnosti. Jedna od teorija koju su dali mami je da je starica bolovala od demencije i da nije znala što radi, da je možda mislila da je Lorena njena unuka, te da ju je zato pokupila. Da se vjerojatno i starica izgubila u planini koja je opasna i zdravim ljudima, a kamo li onima koji su slabi. Nastavili su je čak tražiti, češljajući Sjeverni Velebit, ali nisu joj našli ni traga ni glasa.

Ponekad se zapitam jesu li to o demenciji rekli mami da je malo smire. Od svih užasnih razloga zbog kojih bi netko oteo klinku, to je zvučalo kao najbezbolnije rješenje. Eto, nije bilo zlih nauma, nije bilo seksualnog nasilja, samo starica koju je mozak odavno napustio i koja je u Loreni vidjela neku drugu djevojčicu. Zabuna, ništa drugo.

Ne znam vjerujem li tome, ali mama je našla utjehu u tim riječima, pa joj nikada nisam htjela narušiti taj duševni mir svojim kopanjem po tom pitanju što se Loreni dogodilo. Umjesto toga, kao i mama, prihvatila sam dobru vijest koja nam se ponudila.

Ipak, ako ćemo iskreno, nije sve odmah bilo ni bajno ni krasno.

Ne znam kako da to objasnim. Reći ću ti nešto što nikada nisam rekla ni Loreni. Ali u onome trenutku kad sam je vidjela prvi puta nakon što je nestala, kad je mama otrčala i zagrlila ju čvrsto u sretnim suzama, bojala sam se toliko jako da sam se zamalo upišala. Sjećam se dobro toga. Sjećam se, jer nikada u životu, ni prije, a ni kasnije, nisam osjetila toliki užas od pogleda na svoju sestru. Bila je prljava, da, imala je ogrebotina po sebi, imala je skorenih crvenih tragova oko uha i na vratu, ali ništa od toga nije izazvalo jezu koja me obuhvatila kao da sam se bacila nogama u ledeno more. Znam da se nisam htjela približiti Loreni, da mi se noge nisu mogle pomaknuti, da su mi dlačice na vratu bile uspravne. Sjećam se točno kako sam bila zatočena između želje da pobjegnem i želje da postanem nevidljiva. Zbog same pomisli da je trebam zagrliti ispovraćala sam se tamo, pred svima, po svojim nogama. Svi su mislili da je to bilo do kulminacije nervoze i straha oko Lorene. Nitko mi nije zamjerio. Bila sam i ja samo dijete. Ali ja sam sama sebi zamjerila. Nisam mogla vjerovati da je to bila moja prva reakcija na Lorenin povratak.

Strah mi je popustio, naravno, posebice kad me Lorena zagrlila. Moje se tijelo očito opustilo kad je vidjelo da me ne čeka nikakva opasnost od vlastite sestre. Nakon toga osjećala sam samo grižnju savjesti. I zato ti to sada govorim. Ti si druga osoba kojoj sam to priznala nakon mojeg dragog supruga, jer me ta reakcija i dalje muči, nakon toliko godina, a ne želim o tome pričati ni sa svojom mamom, a ponajmanje s Lorenom. Moram priznati da se nekako lakše osjećam sada kad sam ti to napisala. Nadam se da nećeš imati sad lošije mišljenje o meni nakon što sam ti ovo ispričala.

U svakom slučaju, da se vratimo na bitno. Kad se Lorena vratila imala je samo jednu želju koju je majka drage volje ispunila, koju bi napravila i da Lorena nije tražila. Htjela je ići kući. Pa smo se odmah pokupile i vratile doma. Ipak, tu ne završava priča. Jer je Lorena nastavila pričati to da želi ići kući. Stalno. Jele bismo večeru i Lorena bi zastala i pitala može li sada ići kući. Ili bi gledale televiziju i Lorena bi se okrenula prema meni i rekla mi, ovo je sve jako zanimljivo, ali želim ići kući. Ili nešto u tom stilu. Mama i ja smo joj stalno odgovarale jedno te isto: pa kod kuće smo. Na što bi ona samo zašutjela i okrenula se od nas, nekako tužna. A onda je jedne noći, mjesec dana poslije, otvorila prozor i stala na prozorsku dasku. Tako sam je našla. Bile smo živjele tada na šestom katu i ona je stajala na prozorskoj dasci i gledala u noćno nebo. Drugi put da sam se isprepadala na mrtvo. Mislila sam da će skočiti. Okrenula je glavu i rekla mi da ne brinem, da samo želi na kratko poletjeti. Na sreću, mama je ušla u sobu, vidjela je i skočila, zgrabila za ruku i spustila s prozora.

Ne moram spominjati da je nakon toga Lorena krenula dječjem psihijatru i da smo uskoro prodale stan na šestom katu i preselile u jednokatnicu. Išla je godinama na terapiju. Trauma zbog onoga što joj se dogodilo, tako su nam rekli. Da ima nešto s čime se bori unutra, nešto što njen dječji um ne može procesuirati na zdravi način. I iako je s vremenom postala bolje, prestala pričati o povratku kući, i iako više nikada nije pokušala ništa slično s prozorom, počele su je mučiti noćne more. Ne bi nam rekla što je sanjala, samo bi se probudila vrišteći. Ali izuzev toga, bila je dobro. Bila je opet kao stara Lorena, koja nikada nije nestala. Za mamu i mene to je bilo najbitnije, što je povremena noćna mora u usporedbi s alternativama?

Naravno da više nikada nismo išli u Stinicu. Nikada se više uopće nismo spuštale magistralom. Sva su nam ljetovanja preseljena u Istru i na Krk.

Iskreno sam mislila da ti je sve to rekla? Da si upoznata s njenom povijesti bolesti. Ne znam zašto ti nije rekla. Možda nije okej da ti ja to govorim umjesto nje, ali mislim da je bolje da znaš. Vjerujem da je dovoljno godina prošlo da ovo ne bi trebao predstavljati sad problem, ali nikad ne znaš. Stara trauma bi se mogla otvoriti i tko zna kako će se to očitovati na njenom ponašanju. Tko zna, a možda sam ja u krivu. Možda bi bilo bolje da se suoči s onim što joj se dogodilo. Da otključa koja god pamćenja ima zaključana. Možda će se samo tako zaista oporaviti.

I ako i dalje odlučite otići na planinarenje po Velebitu, nadam se da će sve dobro proći. Želim vam sretan povratak.

Čuvajte se i možda se vidimo uskoro, razmišljam da dođemo na godišnji u Hrvatsku. Već dugo nisam vidjela sister i mamu, bilo bi mi drago da se možemo svi okupiti malo za promjenu. Vidim sada da me predugo nije bilo.

Puno pozdrava,
Tea

---

Misterija izgubljenih ‘tragača velebitskog blaga’: pregled materijala © 2023. Antonija Mežnarić

Antonija Mežnarić je autorica i urednica koja živi i diše spekulativnu fikciju. Posebno voli pisati horror i fantasy inspiriran folklorom što se očituje u njenom mračnom urban fantasy romanu “Od kolijevke pa do groba” te novelama i zbirci priča na engleskom. Voli slušati horror audio drama podcaste poput The White Vault kojeg apsolutno obožava i čiji je očiti utjecaj vidljiv u ovoj priči.

Priča Misterija izgubljenih ‘tragača velebitskog blaga’: pregled materijala objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 5 (kolovoz 2023.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: U moru glasova koji vrište “slasheri! found footage! horror!” naša kolegica Antonija jedna je od onih koji u odgovor viču “evo, stiže!” Uživajte u ovom vođenom usponu na vjerojatno najopasniju domaću planinu, koja je mnoge turiste koštala japanki, a nama pričinila mogo zadovoljstva kad joj se Antonija odlučila posvetiti u svom karakterističnom tragikomičnom stilu.