Baku pamtim po mnogim stvarima – najboljoj štrudli od jabuka, grah pireu i faširancima, blagom, ali prodornom pogledu njenih plavih očiju, neki put i šibi po dupetu, kad bi se buraz i ja potukli oko neke gluposti, ali i po pričama. Pričama koje bi danas rijetko tko smatrao primjerenim za klince od šest i osam godina, priče koje su me, u isto vrijeme, punile jezom i divljenjem, jer je svijet koje su opisivale bio sve samo ne običan.

Priči o udovici nekoga vojnika, koja ga je čekala da se vrati s fronta, da bi se on napokon pojavio jedne noći i odveo je u svoj grob. Priči o njezinoj vlastitoj baki, koja bi je, dok su šetale, nenadano povukla u stranu, da propuste sprovod, iako nikog drugog nije bilo na cesti i ona ga sama nije vidjela. Vjerujem da mi je kasniji afinitet prema hororu baš time usađen.

No, baka je imala i još jednu specijalnost; gatala je pomoću zlatnog prstena obješenog o konac i čaše vode. Postavila bi pitanje, kojem je odgovor morao biti broj, i prsten bi se polako počeo vrtiti i kuckati o čašu, sve dok ne bi odbrojio odgovor. Naravno, svi smo to smatrali zafrkancijom i nitko to nije shvaćao ozbiljno. Ali jednom, u trenutku mog navaljivanja da postavi baš to pitanje, prsten je odbrojio koliko ću dugo živjeti – ravno četrdeset pet. Brzo je skrenula temu na ručak i kolače i o tome nismo nikada više pričali.

Sve te priče i gatanje nažalost je, na kraju, odnijelo jedno ime – Alzheimer.

Pogled joj je otupio, izblijedio, a oči bi tek ponekad našle moje i prepoznale me. Bilo je potrebno samo godinu – dvije da postane neizvedivo brinuti se za nju kod kuće i baka je kraj svog puta dočekala u domu za starije i nemoćne. Moždani udar nakon operacije kuka stavio je točku na “i” te njezine zadnje priče; kažu da su je pronašli ujutro, na pola puta od kreveta do vrata, kao da je puzeći htjela izaći iz sobe.

I noćas, nekoliko sati prije svog četrdeset petog rođendana, sve mi se to vratilo, sjećanja netaknuta više od trideset godina izašla su na površinu. Uz osjećaj sjete, pao sam u san iz kojeg me trgnuo zvuk, šum tkanine koja se vuče po drvenom podu. Onako bunovan, skrenuo sam pogled prema vratima spavaće sobe, koja sam inače uvijek zatvarao, a koja su sad bila otvorena. Pomislih kako ih sigurno nisam dobro zatvorio pa ih je neki nalet propuha odškrinuo i proizveo onaj zvuk.

Ljudski mozak je čudo kada treba brzo pronaći objašnjenje. Zadovoljan zaključkom, legao sam nazad i protegao se, kada se onaj zvuk ponovi sada jasno i blizu, odmah pri dnu kreveta.

Pridigao sam se u sekundi i već sljedećeg trenutka na pokrivaču, odmah pored mog stopala, pojavi se mršava, koščata ruka, ukrašena samo jednim zlatnim prstenom koji je bacao odbljesak žute svjetlosti ulične lampe, a zatim i dva bistra, prodorna plava oka, duboko usađena u upalo lice.

“Sinko, vrijeme je”, progovori hrapavim glasom.

“Znam, bako. Ajmo.”

---

Baka © 2024. Ilija Čvorović-Neno

Neno je redditorski shitpost alter ego jednog prosječnog sredovječnog muškarca, nastao u doba lockdowna. Pisanjem se počeo baviti 2021. godine na podredditu r/Dekameron2020, gdje je i objavio nekoliko kratkih priča i pjesama, većinom horror tematike.

Priča Baka objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Bake su izvor mnogih znanja – od najboljih recepata za kolače do velikih životnih mudrosti, no ne mogu nam otkriti što nas sve čeka u životu. Bar ne bi trebale.
Ilija Čvorović – Neno ponovno nas je počastio svojim radom, a ovaj puta je to jedna upečatljiva minijatura koja nas podsjeća da je ponekad bolje živjeti u blaženom neznanju, nego saznati što
skriva neizbježna istina.