Najgore što vam se može dogoditi u snježnoj oluji jest da vam postane toplo.

Vučete se kroz snijeg, ledeni vas vjetar nemilosrdno šiba po svakom djeliću izložene kože, mrazni zrak urliče dok se kovitla oko vas… a onda vam je odjednom baš ugodno i ne smeta vas uopće čitava situacija… jer blizu ste smrti.

Toplo mi je.

Bilo bi tako lako leći i prepustiti se, začahuriti u toplinu. Pustiti da me odnese poput mirne rijeke…

Zatresem glavom, gnjevno trepćem iza zaštitnih naočala i razbudim se. Ovaj ledom okovani pakao zaista daje sve od sebe da u njemu ostavim kosti.

Tjeram se dalje kroz do listova visok, tvrdi snijeg. Kroz mećavu nazirem metalni trup pred sobom, obećanje predaha i topline koja neće biti najava kraja. Sad još samo da se neka od stvorenja nisu zakopala na ovom potezu…

Probijam se, vučem teret za sobom. Osvrnem se preko ramena. Još uvijek se ne mrda.

Sat ili možda samo koju minutu kasnije teška se metalna vrata zalupe za mnom i padnem na koljena, žustro skidam sa sebe i masku za lice i naočale i rukavice. Nakon čega krenem razmotavati teret.

“Je li…?”

Podignem pogled ka zabrinutoj ženi pored teških vrata koja je upravo zatvorila, prosijede tamne kose razbarušene vjetrom.

“Liane? Je li Fen mrtav?”

Napokon mu se vidi lice i blijedo je i usne su modre, ali osjećam tračak topline njegova daha na prstima.

“Živ je”, kažem. Zadihan sam i to poprilično, a da nisam bio ni svjestan.

Kapetanica Lindra klekne sad pored nas, izvuče odnekud metalnu bocu i krene polako nalijevati vodu Fenu u usta.

“Kreten. Jebeni kreten”, čujem ju kako mrmlja dok ustajem, odvlačim se do mog improviziranog ležaja, rušim se na njega.

“Liane, trebao bi skinuti čizme.”

***

Svjetla kovitlaju oko mene, vihor zasljepljujuće jarkih iskri i prigušenih traka boje. Obris u središtu poziva me k sebi rukom, kao i uvijek. Kao i uvijek ne mogu razabrati riječi, ali znam što mi govori. Kao i uvijek, drugi su glasovi jači, taj vječno prisutan i vječno ustrajan žamor koji mi zuji i bruji u ušma.

Svjetla izblijede u nepovrat i ponovno sam u onom derutnom stanu, za onim prastarim stolom. Sjedimo jedno pored drugog, uživamo u gulašu i pogledu iz skučene kuhinje; gradska se luka prostire pred nama, proteže u daljinu. Ne jedem, ali ona uživa u svojoj hrani i osjećam onu poznatu, ugodnu toplinu u prsima dok je gledam.

“Jedi.” Kimne prema mojoj zdjeli.

“Nisam gladan.”

“Jesi.”

“Ne, zaista –”

“Gladan si. Samo lažeš da bih ja sve pojela.”

“Jer tebi treba više nego meni.”

Pored prozora smo i povjetarac me škaklja po koži, a njen mi meki dlan grije obraz. “Nismo više ti ljudi. Ima dovoljno za oboje.”

Oči su joj zelene poput Ribljeg Mjeseca ljeti, blistaju duhom i ljubavlju. Kaže mi nešto.

“Što si rekla?”

Ponovno prozbori, nježno se smiješi i naginje prema meni.

Nagnem se unatrag. “Nisam…što si rekla?”

I ponovno sam okružen zavjesama zelenog i plavog i ljubičastog i crvenog svjetla što struji pored mene i točkice jarko bijele poput dijamanata plešu zaigrano u njima. Obris je tu, tamni obris ljudskog tijela. Poziva me k sebi rukom, obraća mi se, ali ne mogu razabrati njene riječi; utapaju se u žamoru nepoznatih mi glasova.

***

Trepnem, zagledan u metalni strop našeg palog zračnog broda, u sjene koje grede i vijci bacaju jedni na druge pod svjetlom lanterni. Prisjećam se sna, trudim usredotočiti na detalje prije nego izblijede. Žamor je bio glasniji nego sinoć. Zakleo bih se da već par noći za redom mogu skoro pa razlučiti pojedinačne glasove u njemu. Ali ne i njen glas. Pokreti su joj isti kao i svaki put do sad.

Uspravim se na ležaju, stenjem dok se protežem. Rana na mojim leđima, kauterizirana pred ono što mi se čini kao čitava vječnost, proteklih je nekoliko dana izvor samo prigušene boli no i dalje me zatekne svaki put kad se probudim. Skidam si čizme… skinute su već. Skidam sad čarape, masiram si stopala i prste. Svi su i dalje netaknuti, a ona dva na lijevom stopalu skoro su u potpunosti povratili normalnu boju. Prsti moje lijeve ruke pak još uvijek blago bole, no migoljim njima žestoko desetak sekundi i bol postane jedva primjetna. Desno me oko svrbi i dok se češem, osjećam pod prstima dugu, iskrzanu i još uvijek donekle svježu krastu. Da je bilo samo koji centimetar više, češao bih se sad po praznoj dupli.

“Ona ti ih je skinula, da ne misliš da su vile.” Pogledam preko male prostorije ka Fenu, Konnatinom časniku za komunikacije, koji izgleda nemjerljivo bolje nego jučer kad sam ga našao i odvukao natrag, spriječio ga u pokušaju samoubojstva polarnom klimom.

Fenu koji nije sputan užetom ili lancima za svoj ležaj, što znači da je kapetanica razgovarala s njim nakon što je došao k sebi dok sam ja spavao i očito ju je u tom razgovoru uvjerio da neće ponovno napustiti olupinu. Kapetanica koja spokojno spava na svom ležaju, sklupčana pod dekama i okrenuta nam obojici leđima.

“Zašto si išao po mene?”

“Jer nije imalo smisla da umreš.” Spustim bosa stopala na hladni metalni pod da se razbudim i djeluje.

Smije se tiho i tek mrvicu ogorčeno.

Vrtim glavom gledajući ga. “Pomoć stiže. Znaš da pomoć stiže jer si ti taj koji nam je prenio poruke koje su spasilački brodovi poslali preko tvog glas-kamena. Zašto onda?”

“Jer sam shvatio da su dva tjedna čitava vječnost. Da će nas se oni dočepati puno prije nego nas itko spasi.” Pogleda na trenutak zakrivljeni zid desno od sebe.

“Pa si odlučio da nećeš čekati neizbježno”, kažem dok navlačim čarape. Nije da ga jedan zaostali, drevni dio mene ne razumije. Ponekad je čekati spas bez da se imaš čime zaokupiti ravno zurenju u bezdan.

Fen pak zuri sad u svoju šalicu čaja. Tračci pare kovrčaju se nježno u zraku i kapetaničin mi kašalj tad privuče pažnju. Okrene se na leđa, pa sjedne i gleda nas, tiha.

“Jesam”, Fen će. “Odlučio sam bio da ću hodati sve dok ne pronađem neko lijepo mjesto da legnem i zaspim bez da se brinem hoće li me oni stvorovi raskomadati. I jebeno sam dug put prešao…” Zakašlje, pročisti grlo. “Istina je što kažu”, nastavi s gorčinom u glasu. “Hladnoća bistri glavu.”

Pogledam kapetanicu i vidim kako Lindra odsutna kima kao da je već čula to pa mi je napokon i jasno što joj je točno sinoć rekao da ga je odlučila ne vezati.

“Htio sam se vratiti”, Fen nastavi nakon poduže tišine, gledajući me. “Ali snaga me napuštala svakim dahom. Samo sam se u jednom trenutku srušio bez da sam znao što se događa. I onda si se ti pojavio.”

Nasmiješim mu se prijateljski dok trljam dlanove da ih zagrijem. “Možeš li sam spraviti čaja?”

Fen pogleda svoju šalicu kao da ju po prvi put u životu vidi pa kimne i ustane, odšeće do štednjaka u kutu.

Naše je utočište nekoć bilo kombinacija kantine i salona za posadu, jedini odjeljak Konnate koji smo nas troje uspjeli zabarikadirati i osigurati nakon pada. Zračni je brod, ono što je ostalo od njega, na boku, napola zakopan pod zemljom i snijegom te su stoga naša glavna vrata ustvari nekoć bila servisno okno na krovu. Prilagodba našeg životnog prostora pružila nam je bila prijeko potrebnu zanimaciju u prvih nekoliko dana.

“Pitala sam se hoće li se ikoji od vas vratiti”, kapetanica Lindra će ustajući, protežući se.

“Pa valjda biste otišli po nas”, odvratim joj ironično.

Pogleda mene pa sebe, sitnu u brodskom kombinezonu. “Ma naravno, svakog na jedno rame pa trk natrag.” Ali žilava je i vjerojatno bi uspjela odvući barem jednog od nas do Konnate. Fen bi imao veće šanse, sitniji je i lakši od mene. U svakom slučaju sam siguran da ne bi odustala od pokušaja. 

Fen mi prilazi, pruža šalicu i miris je sladak i topao i opojan, a to je samo običan brodski čaj. Dok nosi drugu šalicu kapetanici, pita: “I? Što ćemo sad?”

“Čekamo”, Lindra će kratko baš kao i svaki put do sad. Od Konnatina pada čekanje je većinom jedino što i radimo, nakon što smo si uspostavili ovo sklonište u snijegom i ledom okovanoj olupini. Nakon što smo ustanovili da nemamo kako doći do olupine Aristara niti do kamenog zdanja iza nje – barem ne bez riskiranja gotovo sigurne smrti. Fen i ja smo preživjeli jučerašnje… izlete… jer se Konnata srušila blizu ruba ravnice posute olupinama, tako da se naša glavna vrata otvaraju u smjeru suprotnom od teritorija na kojem se stvorenja većinom kreću. Ali u tom smjeru je također i samo bijela pustoš, s kojom sam se jučer imao prilike dugo upoznavati.

Na drugoj strani su olupine i to kameno zdanje i…

Toliko sam joj blizu. Frustrira me to, napetost buja u meni svakim danom, ali držim ju čvrsto zauzdanu jer prilika će se ukazati kao i svaki put do sad. Siguran sam da hoće. 

Mora.

Dok doručkujemo sušeno meso i tvrdi dvopek, ponovno se začuje buka, baš kao i jučer i prekjučer i dan ranije… Nabijanje i lupanje prigušeno metalnim trupom i snijegom i ledom koji ga prekrivaju. Stvorenja su, barem neka od njih, u ono malo uma što im je preostalo zapamtila da smo tu unutra i sad dolaze svakog jutra i slijepo traže prolaz do nas, nabijaju šakama bez ikakva učinka. Nabijaju i mlate i traže uporište za prste među metalnim pločama oplate pa odustanu i odlutaju teturavo. Ista je to buka koju ćemo čuti i sutra –

“Probijaju se”, dahne Fen i ovog puta te riječi ne odbacim kao paranoju, a vidim da ni kapetanica. Jer buka sadrži jedan novi zvuk i prigušenom nabijanju šaka o debeli metal pridružila se jeziva škripa. Nekako su, negdje, neki prsti pronašli pukotinu i trgaju je i šire i nabijanje je odjednom glasnije i bliže jer su ruke sad u trupu. Ne mogu iz glave otresti zamišljen prizor tijela koja se izvijaju i grče, napinju da se provuku.

Unutarnja će oplata  pasti sljedeća, svjesni smo toga dok gledamo udubljene, napukle metalne zidove oko nas. 

Ali spremni smo i bili smo spremni još od prvog dana kad smo se zabarikadirali u olupini. Imamo još dva moguća izlaza u slučaju da nam glavni ne bude dostupan. Imamo ruksake i torbe uvijek spakirane za brzi bijeg. Spavamo odjeveni ne samo zato što je tako toplije.

Izvučem moj kratki mač u koricama ispod ležaja, vežem ga za pojas dok Fen i kapetanica skaču na noge.

Buka je užasna sad, tako blizu; tijela i udovi koji se divlje batrgaju u onom skučenom prostoru između vanjskog i unutarnjeg trupa. Kroz pukotine u zidovima vidim obrise pokreta i pogledam Fena. On stoji ukočen, zagledan prestravljenim očima u istom smjeru, u polomljene zube koji se naziru kroz te rupe, u blijede, koščate prste koji gladno posežu kroz njih.

Lindra ga pljesne po ramenu. “Časniče, mrdaj dupe”, kaže i glas joj je poslovno oštar, bez trunke napetosti – baš ono što mu treba da se trgne.

To je to. Napuštamo Konnatu i nećemo se vraćati. Skovali smo plan  baš za ovakvu priliku, ali svaki je zasnovan samo na onom što smo uspjeli ustanoviti o našem okruženju promatrajući isto kroz male prozore i od moje dvije izvidničke misije, kratke i ni približno dostatne. Bilo koja od mnogih olupina kojima je ravnica posuta mogle bi nam pružiti zaklon dok čekamo spasilačke brodove. Također bi mogle biti i naše posljednje počivalište ako se ispostave pune pokretnih mrtvaca.

Kameno zdanje.

Predaleko je za trčanje pod punom opremom kroz snijeg.

Ne mogu upropastiti sve što sam dosad postigao, ne kad sam joj ovako blizu.

Vidim da je Fen prebacio preko ramena i glave svoju malu torbu s glas-kamenom i da je kapetanica Lindra napela svoj iglostrel, te naciljala njime prema glavnom izlazu.

Dok navlačim ruksak, slušam kako se iza mene unutarnja oplata savija, kako svaki tren samo što nije pukla pod čistom težinom i navalom tijela. Čitavi udovi posežu kroz nove pukotine, a i lica, izvitoperena i razjapljenih čeljusti.

“Spremni?” kapetanica će, smirena i usredotočena.

“Spreman”, odvratim, isukana mača.

“Jebo me ludog što sam išao u letače”, dahne Fen dok u jednoj ruci čvrsto steže svoj buzdovan, a drugom otvori ulaz.

Na trenutak je s druge strane samo bjelina: snijeg i oblaci. A onda se pojavi neki obris i kapetanica opali. Iglostrel zabrekće i tucet sićušnih drvenih strijela metalnog vrha zarije se u mrtvo meso, raskomada torzo i odvoji od njega glavu s vratom.

Ili njihova glava ili naša, to smo jako brzo naučili ovdje. Kauterizirana rana na mojim leđima tupo pulsira kao podsjetnik na moju prvu i skoro pa posljednju lekciju o tome kako se baviti ovim stvorenjima.

“Pokret”, kaže kapetanica i ja istrčim, gledam lijevo gdje nema ničeg pa desno gdje – 

Stvorenje se baca na mene, grabi ka mom licu i prsima. Staro je, zagrnuto u dronjke, sasušeno i raspada se. Nabijem mu oštricu ispod čeljusti, probijem lubanju sve do tjemena pa potegnem žestoko, oslobađajući mač koliko i komadajući čitavu glavu. Tijelo se ruši u snijeg.

I onda jurimo, čizme nam nabijaju divlji ritam po snježnom tlu.

Toliko sam se već puta zamišljao bio kako trčim do Aristara, ali uvijek bih bio sam, dok su Lindra i Fen na sigurnom u Konnati, a spasilački brodovi na obzoru.

Stvorenja, nekoć davno ljudi baš kao mi, ali sad samo tijela navođena žeđi za krvi i ubijanjem, većinu svog vremena provode zakopana u snijegu ili u olupinama, a ostatak naizgled besciljno teturajući među metalnim truplima rasutim po ravnici, čekajući beuzmno na sljedeće pustolove, istraživače ili jednostavno budale koje će se odvažiti do ovog kraja svijeta.

Sam je pad Konnate bio kaos, a odmah za njim uslijedio je masakr koji su stvorenja počinila nad posadom, što onom koja je iskočila iz olupine, što provalivši kroz okna i vrata i ostavivši za sobom krv ponegdje doslovno do gležnjeva. Kad je sve to minulo, mi preživjeli, a raštrkani što po i oko olupine Konnate, a što po obližnjim, starijim truplima zračnih brodova uspjeli smo ostvariti međusobni kontakt signalima rukama i zastavicama i lanternama te dogovorili da se okupimo svi natrag u Konnati. Učinili smo to tek kad su se te noći stvorenja što zakopala u snijeg, a što razmilila ostatkom goleme ravnice. 

Ali kad su zakopana to ipak ne znači da nisu budna.

Unutar samo nekoliko minuta otkako su svi polako i oprezno krenuli k nama, nas smo troje ostali jedini preživjeli. Nitko od nas nije oka sklopio te noći, iako su krici posade naglo utihnuli još satima ranije.

Stvorenje sad eksplodira iz sniježnog nanosa na boku onog što je nekoć bio jedan od Konnatinih velikih spremnika za teret. Fen podvikne, zatetura, ali i ostane na nogama te čvrsto s obje ruke zamahne buzdovanom i ostavi za sobom svog napadača u snijegu, skrhane lubanje.

Olupina Aristara sve je bliže.

Nećemo uspjeti.

Čujem mahnitu potjeru za našim leđima, krckanje snijega i na povjetarcu nošeno glasanje stvorenja.

Kapetanica se naglo okrene i čujem prasak iglostrela i tupe udarce tijela koja se ruše i Lindra opet trči, vodeći računa da je Fen između mene i nje. Operater glas-kamena diše najteže od svih nas i steže buzdovan kao da je utopljenik, a to oružje uže, ali ne posustaje, drži korak s nama i pogled mu je čvrsto uperen u naše odredište.

Kad se Aristar srušio, učinio je to raspuknut na dva dijela, za razliku od Konnate koja je izrovala dug jarak i ostavila za sobom veći dio sebe rasut po snijegu. Veći dio Aristara daleko je i lijevo od nas, nalik životinjskom truplu koje se rasprsnulo od nakupljenih plinova. Manji je dio ravno ispred nas. Ako smo se prevarili, bit će nam jedina oznaka groba. No improvizirane ljestve koje vode od tla do vrha olupine bile su nam znak da je netko preživio pad, a signalna zastavica koja lepeće na vjetru povrh jedne od polomljenih sonarskih antena poručivala je: Utočište.

Troje ih se pojavi lijevo od nas, istrčava iza manjeg trupa nekog drevnog vozila. Čujem kako je Fenu zastao dah, kapetanicu koja je oštro dreknula “Ne staj”. Odvojim se od njih, presrećem stvorenja prije nego ona uspiju isto učiniti nama.

Zalijećemo se stoga jedni na druge i onda se sva tri zaustave, što i mene natjera na isto. Raštrkaju se, naprave polukrug oko mene. Iako dijele istu krvoločnost i upornost, nisu sva jednako bezumna. Primijetio sam to još onog prvog dana, dok sam bespomoćno gledao kako tamane posadu Konnate i pamtio načine na koji se kreću, napadaju, kako se ponašaju sama, a kako u skupinama. Ova tri očito su dovoljno mentalnog kapaciteta zadržala da love u čoporu.

Jedno od njih gotovo je pa golo, no druga dva nose odore Ceha Istraživača, poderane i rasparane u trenutku smrti. Svima im je koža snježno bijela, prošarana žilama, ledeno modrim ili crnim poput nafte. Očiju nema, možda iskopane, možda su se zaledile pa rastopile. Vječno otvorena usta, iskeženi zubi, polomljeni i žuti, ralje razjapljene dok uvlače i izbacuju iz sebe ledeni zrak i svaki je dah rastegnut i trzav i poput hropca. To je jedini zvuk koji sam ikad čuo da ispuštaju, to hrapavo gutanje.

Bacim pogled preko ramena, vidim da se Fen uspinje ljestvama i da mu je kapetanica za leđima. Stvorenja koja nas progone od Konnate sve su bliže. 

Unatoč hladnoći i umoru, dovoljno sam  brz i dalje i to je jedino što me spašava iako si govorim da sam s Calissom prošao i gore, pun gore. Ne mogu se sjetiti točno kad i gdje, ali siguran sam da jesmo.

Prva mi je meta skoro pa golo stvorenje jer najsporije je i najslabije i s lakoćom mu odrubim glavu dok se ova druga dva zalijeću sad na mene, grabe rukama, gladno me gledaju praznim dupljama. Poskočim unatrag koliko mi to odjeća i ruksak i snijeg dopuštaju i njihove me ruke jedva promaše. Zamahujem, odsječem jedan ud u laktu, sagnem se i zamahujem prema nogama; tup udarac i jedno od stvorenja sad se koprca na tlu. Drugo je na meni, gura me, pokušava srušiti na leđa. Ispuštam mač jer beskoristan mi je u ovom trenutku; jednom rukom pokušavam odgurnuti stvorenje od sebe, drugom grabim nož u koricama na bedru. 

Stvorenje je ili puno jače nego sam očekivao ili sam ja puno slabiji nego mislim, ali štogod bilo posrijedi, zubi mi se zarivaju u obraz, trgaju kožu i meso prije nego uspijem zabitioštricu stvorenju u vrat, presjeći kičmu. Ono sad mlohavo sklizne s mene, a ja ustajem, čupam nož iz vrata i podižem mač iz snijega i dok mi obraz užareno pulsira, a u glavi zuji, gnjevno zamahujem i odsijecam glavu onom kojem sam ranije lišio nogu, koje se upravo jednom preostalom rukom bilo vuklo prema meni.

“Liane!” Kapetaničin glas nosi upozorenje i ja već trčim dok se osvrćem prema potjeri koja samo što me nije sustigla. Skačem na ljestve, uspinjem se, prestravljen da ću osjetiti prste kako me grabe oko gležnjeva, potežu me ka gladnim ustima i ispucalim zubima. Tek na pola uspona bacim pogled prema dolje. Šest ih je ili sedam, nagurani u podnožju ljestava. Zadrmaju ih povremeno, ali čini se da im je penjanje ljestvama previše teška ili složena operacija.

“Treba te zašiti”, kaže mi kapetanica Lindra kad se uspnem. Provjerava mi prstima obraz, leden koliko i užaren i srećom pa hladnoća usporava krvarenje. Fen stoji pored otvorenog okna, zagledan u unutrašnjost Aristara. Podigne pogled ka meni. “Ti si malo lud, a?”

“A valjda”, kažem i prisilim se nasmiješiti da mu bude lakše jer vidim koliko još uvijek čvrsto steže buzdovan, koliko je napet iako smo zasada na sigurnom. Svakako jesam lud, tu bi se Calissa složila, ali također sam (i to s njom) imao puno više iskustva od Fena s opasnostima koje nisu bile vremenske prilike i negostoljubiv okoliš – i to više puta jednako krvoločnima i skoro pa jednako bezumnima.

Iza leđa mi s tla dopiru hropci i zvečanje udaraca šaka po ljestvama. Odustat će za koju minutu, baš kao što bi uvijek odustali od pokušaja da si probiju put u unutrašnjost Konnate… no, sve do danas, očito. Pored okna je nekoliko namotanih užadi, očito ostavljenih da posluže u slučaju da ljestve više nisu opcija.

Kapetanica iz džepa vadi smotuljak zavoja, previja mi vještim i brzim potezom obraz, steže čvrsto.

Dok se njih dvoje spuštaju niz okno, zagledam se kroz mali dalekozor u daleko, ali sad ipak nešto bliže, drevno kameno zdanje. Golemi isklesani blokovi tvore tri etaže, svaka naizgled barem milju široka i desetke stopa visoka. U sredini najniže ogroman je otvor i široke kamene stepenice vode u taj četverokut tame. Vanjski su zidovi prekriveni nekakvim rezbarijama, očito i samima golemima kad ih se vidi s ove udaljenosti, ali također su i toliko okovane ledom da im ne mogu razabrati detalje čak ni kroz dalekozor. Pogled mi zatim odluta u vis, do druge etaže i niza visokih i uskih otvora koji su možda prozori i nečeg sitnog što vijori na vjetru: niz signalnih zastavica, istih kao na polomljenoj anteni sonara iznad moje glave. Primijetili smo ih napokon pred koji dan i utjecale su nam bile na odluku što ćemo ako ne uspijemo dozvati pomoć preko glas-kamena. Jer očito su neki iz posade Aristara uspjeli doći do te kamene zgrade i označili je baš kao i olupinu svog broda. Utočište.

***

Hladno je i prazno, ali ne tako davno bilo je živih ovdje. Dok šećemo hodnicima i prostorijama ne primjećujem niti jedan trag ili naznaku uspaničenog bijega pred stvorenjima koja nadiru. li pred nekom drugom opasnosti jer ne bi me začudilo da ovaj zaleđeni pakao skriva i još koji način za užasnu smrt.

Neki glas govori nešto, ali ne okrećem se. Zurim samo u uredno namješten krevet u maloj kabini i u zid uz ležaj, prekriven črčkarijama bijelom kredom. Calissin rukopis. Izračuni, skice Aristara i drugih većih olupina između njega i kamenog zdanja, strelice koje po svoj prilici predstavljaju moguće načine dolaska do istog. Također tu i tamo pokoja crtarija životnje ili karikatura vjerojatno nekog člana posade, a i jedan ili dva sitna falusa jer je ljubav mog života također često i dijete u srcu.

“To je njen krevet?” Okrenem se sad i ugledam Lindru pored sebe.

Kimnem pa pokažem prstom. “Pravila je planove kako doći do zgrade.” Što dulje gledam taj zid, to više detalja uočavam. Istočkane vijugave linije označene brojevima i simbolom koji je na starim pomorskim kartama značio “jata grdobina”, a koji ona i ja u našem privatnom jeziku koristimo kao oznaku za bilo što “opasno”. 

Pratila je kretanja stvorenja, brojevi će biti koliko članova imaju čopori koje je primijetila.

Onda će ove oznake za grdobine koje su zaokružene biti mjesta na kojima je primijetila da se veće skupine zakopavaju u snijeg?

“Fen pali štednjak. Ostavili su nešto hrane za sobom.”

Nešto su možda ostavili da pomognu onima koji potraže tu utočište koje im zastavice obećaju, ali nagađam da je hrane ostalo i zato što nije bilo dovoljno leđa i ruku da nose ruksake i torbe s konzervama i bocama i kutijama. Koliko je Aristar posade izgubio u padu pa zatim u napadima stvorenja? Koliko je ljudi preživjelo prvi dan pa zatim skončalo nekad tijekom sljedećih mjeseci?

Šest dugih mjeseci.

***

Sjedimo za malim okruglim stolom, jedemo, pijemo čaj i polako nas svladava umor, to je izrazito jasno bez da itko išta kaže. Kapetanica mi je zašila obraz najbolje što je mogla i boli me i zateže i peče, ali moglo me ugristi i otrgnuti komad čeljusti ili pregristi vrat tako da šutim i trpim.

“Moramo detaljno obići Aristar”, kapetanica će.

“Možda ima neki drugi način,” kaže Fen i oboje ga pogledamo. “Nema mi smisla da su trčali do te zgrade. Mi smo jedva ovu udaljenost prešli živi.”

“Pa očito su pretrčali”, Lindra će ležerno pa me pogleda. “Možda je plan tvoje supruge upalio?”

Možda, ali sad se pitam da li ona ucrtana kretanja stvorenja više vrijede jer u međuvremenu se Konnata srušila i možda poremetila sve…

Fen šuti jedan dugi trenutak pa: “Ne mogu ja to opet –”

“Naravno da možeš”, prekinem ga. “Mogao si danas, moći ćeš opet. Samo što ćeš sljedeći put imati vremena prvo se zagrijati.” Nasmiješim mu se da ga ohrabrim, ali ne čini mi se da djeluje.

Lindra ispije svoj čaj do kraja. “Fen, probaj opet glas-kamen, molim te.”

On iz svoje male kožne torbe, koju nosi preko prsa, izvadi veliki bijeli oblutak koji nije ustvari kamen već kristal veličine glave novorođenčeta. Drži ga u obje ruke i inače nevidljive i kao tankom olovkom iscrtane tetovaže na njegovim sljepoočnicama zasjaje sad ljubičasto, a oči mu se ispune gustom, sivom maglom.

Nekoliko trenutaka kasnije oči su mu ponovno bistre, tetovaže izblijede, a on odmahuje glavom. “Osjetio sam glas-kamenje spasilačkih brodova, ali nisam uspio uspostaviti vezu.”

Lindra kimne. Nije ovo prvi put da mu nije uspjelo otako su javili da stižu. “Ta olujna fronta južno od nas očito i dalje pravi smetnje.”

Fen kima glavom polako. “Čini mi se da ih osjećam snažnije, što znači da bi mogli biti bliže.” Na licu mu vidim da ni sebi ni nama ne želi davati lažne nade, ali ipak kaže: “Možda se probijaju kroz frontu.”

Dva tjedna, tako su nam rekli kad smo naposljetku bili uspjeli uspostaviti kontakt s postajom u Falaru.eteorolozi su bili predvidjeli dva tjedna da se raziđe olujna fronta na putu između Falara i nas, tu na skoro krajnjem sjeveru i svim bogovima i svecima iza nogu. Dva tjedna da brodovi krenu po nas, ali baš kao što Fen kaže, možda su već na putu, uprkos fronti.

“I što sad?” pita nas Fen, ispivši svoj čaj do kraja.

“Obilazak”, kapetanica će. “Pa spavanje.”

“A ne čekamo?” Fen će ironično.

***

“E pa ovo nisam očekivala.” Kapetanica Lindra zvuči iskreno iznenađena dok stojimo oko vješto izrezane okrugle rupe u podu olupine, a lica nam miluje hladan zrak iz okna iskopanog u tlu pod njom. Na najnižoj smo palubi Aristara, obasjani svjetlom samostojeće lanterne postavljene pored rupe.

Na zidu najbližem rupi velikim je slovima bijelom kredom ispisano iznad velike bijele strelice “KA ZIGURATU.” Što je ustvari dobar naziv za ono kameno zdanje i jedan kojeg sam se i sam trebao sjetiti.

Malo po strani od tog putokaza nešto je nažvrljano i Fenu i Lindri to je samo črčkarija, možda zaostala za nekim tko je ubijao vrijeme. No ja znam čitati Calissin, po potrebi, namjerno neuredan rukopis. Piše: Liane, htjela sam da kopamo tunel pod tlom sve do zigurata. Sondirali smo sonarom i otkrili da već postoje tuneli koji vode tamo!

Zapalim vlastitu lanternu pa je spustim u rupu na kratkom užetu. Lindra tiho dahne kad ugledamo glatke, oble zidove kamenog tunela u koje vodi grubo iskopano okno Aristara. Samo je okno dugo nekih pet metara i nije potpuno vertikalno već blago nakošeno, valjda zbog tla koje su kopali.

“Auh” je sve što Fen kaže.

“Spavamo prije nego se spustimo dolje”, kapetanica će kratko.

Apsolutno je u pravu. Ne bi me inače onaj trk i borba toliko umorili, ali ova prokleta hladnoća i štednja hrane i stres i rana na leđima… nisam ni blizu na vrhuncu. Nitko od nas troje nije, a tko zna kakve nas još opasnosti i problemi čekaju.

No dio mene i dalje želi skočiti niz okno, potrčati niz taj tunel, dozivati ju, ali to bi samo bio sjajan način da se ubijem, tako blizu nje, tako blizu…

Dok se penjemo natrag kroz palube sve do brodske kuhinje i trenutno jedine zagrijane prostorije Aristara, sve mi je teže ignorirati onaj čvor u utrobi koji se polako steže i pulsira već tako dugo, sve upornije zahtijeva od mene da se suočim s onim što izbjegavam pomisliti, a kamoli izreći…

***

Riblji Mjesec visoko je na vedrom nebu, Lisičji tek viri preko dalekih planina koje obrubljuju većinu našeg obzora. Na krovu sam Aristara i ushićen sam blago jer ovo će biti prvi put da vidim što slijedi bez zamućenog i napuklog debelog staklenog brodskog prozora između mene i prizora. Većina se ljudi ne bi odvažila izaći ovdje na otvoreno po noći, kad su temperature još gore nego za dana, ali Calissa me davno naučila da uživam u čudima koja svijet pruža čak i kad sam u najgorim situacijama.

Dok stvorenja lutaju i teturaju sniježnom ravnicom, vijugajući i vrebajući nepostojeći plijen među olupinama više desetljeća, stoljeća pa vjerojatno i tisućljeća starih letjelica, moj je pogled posvećen kamenom zdanju zigurata, vidno drevnom pod dvojnom mjesečinom. Trake i pruge svjetlucava šarena zraka uobličuju se nad njim poput golemih zastora što se spuštaju iz neke druge stvarnosti, nježno se uvijajući kao da ih njiše povjetarac. Svjetla iz mojih snova, samo što su ova potpuno tiha u ledenoj, nijemoj noći.

“Predivno”, Lindrin će meki glas. “Čovjek skoro zaboravi u kakvim smo govnima.”

“Ne možete zaspati?” pitam ju. Ja sam se probudio pred koji sat, potpuno svjestan da sad još neko duže vrijeme neću moći ponovno zaspati.

Kimne prema potezu tla između nas i nebeskih svjetala dok sjeda pored mene. “Što misliš, koliko dugo? I koliko različitih naroda?”

Gledam sve te neplanirane nadgrobne spomenike poginulim istraživačima, skrhane letjelice rasute po zaravni koja okružuje kameni… hram? Bazu? Dom? Zatvor? Olupine možda čak desetaka i desetaka raznih pokušaja da se pronikne u tajne krajnjeg sjevera našeg svijeta, a svi do jednog naglo došli kraju kad su se susreli s drevnim letećim oružjem koje je srušilo svaku od tih letjelica s neba. Nakon čega što? One koje možda nije progutalo more postale su dio rastućeg groblja na snijegom pokrivenoj ravnici, a posada im je svima ili odavno mrtva ili još uvijek luta među tim grobnicama, ne potpuno mrtva, ali nipošto živa. Istraživači i aeronauti koji skončaju pod zubima i rukama stvorenja pa i sami postanu jedni od njih, okome se na vlastite bivše drugove…

“Pa mislim, oduvijek smo znali da su i prethodne civilizacije slale istraživače ovamo”, kažem. “Ali opet, dok ne vidiš vlastitim očima…” Calissa i ja vidjeli smo vlastitim očima toliko našeg svijeta, ruševine i ostatke i nas i onih koji su živjeli i stvarali i vladali prije nas, ali iz ono malo što sam uspio vidjeti, tu su okovani snijegom ostaci i tragovi nekih civilizacija ili čak naroda za koje ni naša dosta dobro istražena povijest ne zna. Ili barem ja ne znam, što ne mora ništa značiti. Calissa je ta koja je uvijek više čitala i bolje pamtila od mene.

Pogled mi se vrati ziguratu, trudim se razabrati signalne zastavice, ali skrivaju ih sjene što ih bacaju mjeseci i zavjese svjetlosti.

Gdje je Aristarova posada? Jesu li negdje u ziguratu ili nas unutra čeka još neki putokaz? Jesu li odustali od svake nade da će biti spašeni? 

Čvor u mojoj utrobi nudi jednu mogućnost, ali ugušim mu glas najbolje što mogu.

Treperenje mi sad privuče pažnju ka mirnom moru. Obala je možda nekih milju od nas, samo je more ravno poput stakla, a obasjani zavjesama crvene i zelene i plave i ljubičaste i mjesečinom onih par šiljaka drevnog oružja što još uvijek vire iz mora svjetlucaju ledeno i mračno.

Konnatu je srušilo isto oružje koje je sasvim sigurno ispalilo bilo svoje grimizne zrake na Aristara, a vrlo vjerojatno i na sve naše prethodnike. Samo što, dok je Konnata ponirala, kapetanica Lindra odlučila je bila da naš napadač ide s nama.

Očito joj je bilo po načinu na koji se oružje kretalo i njegovom izgledu da je drevno, ali i da je pretrpjelo bilo uzvratne napade barem nekih letjelica koje je srušilo, a čije su posade baš kao i Lindra odlučile prkositi mu do kraja. Starost i oštećenja učinile su ga sporijim, a možda i manje moćnim nego na vrhuncu. arem je Lindra to smatrala jedinim razlogom zašto je njoj uspjelo što nikome ranije očito nije: zabiti se u oružje prije nego je uspjelo ponovno opaliti i raskomadati nas. Lindra je usmjerila Konnatin pramac ravno u bok te lebdeće tvorevine od metala oblikovane poput križanca pahulje i ježinca, noćne more okovane nazubljenim ledom, i pribila je prvo taj nenamjerni oklop, a zatim i onaj pravi, pod njim.

Oružje se nakrivilo dok mu se utroba rasipala po ravnici pod njim. Doimalo se gotovo kao da želi pobjeći, a onda se sunovratilo u tamno more baš kako se Konnata raspadala rujući preko ravnice.

Lindra jest povukla bila luđački potez, ali također je možda spasila bezbroj života u budućnosti. Čista udaljenost, oluje koje utječu na eterske veze glas-kamenja, neodrživost postavljanja releja za istu tehnologiju: sve su to bili očekivani razlozi zašto ekspedicija na daleki sjever ne bi mogla uspostaviti kontakt s postojećim bazama i ispostavama. Shvatili smo da je oružje ustvari bilo glavni razlog i to ne samo zato što bi uništilo i zračni brod i njegov glas-kamen. Konnatin je glas-kamen održavao bio slabašnu vezu s postajom Falar tijekom prve etape našeg putovanja, ali ta je ista naglo prekinuta otprilike dan prije nego smo nabasali na ovaj poluotok i bili napadnuti. Kad smo napokon imali vremena razmišljati o nečem što nije preživljavanje od minute do minute, Fen je otkrio da ponovno može uspostaviti kontakt s postajom Falar. Jedva, doduše, s puno prekida i smetnji, ali mogao je. Nagađao je da je oružje imalo nekakav učinak na glas-kamenje dok je još bilo operativno. Nekakva nuspojava ili namjerno, način da se spriječi da itko dojavi postojanje oružja i groblja i zigurata? 

Oboje mi je imalo smisla. Pitao sam se što je Calissa mislila o oružju, je li nagađala da je ono razlog zašto ne mogu uspostaviti vezu? Vjerojatno. Vjerojatno je i razmišljala kako da ga skine s neba pa odustala, frustrirana što nema kako sklepati nekakav protuzračni top i to ne samo zato što nema mene da joj teglim teške komponente.

“Koliko su ti leđa sjebana?”

“Nisu previše.” Dokle god ne spavam na njima duže od sat vremena u komadu. Boljela su me jedno duže vrijeme nakon jutrošnjeg ludog trka i borbe, ali ne kažem joj to. Kao što joj ne kažem da sam razmišljao o svojoj fizičkoj spremi otkako sam budan i da se pitam kakav bih bio u borbi protiv nečeg što nije u svojoj osnovi pokretni leš.

“Trebali bismo se naspavati”, kaže kapetanica.

***

Počeo sam je viđati u snovima nekih tjedan dana nakon što je izgubljen kontakt s Aristarom. Šest ju mjeseci sad sanjam svaki put kad zaspim. Dođu meni i drugi snovi, ali neizbježno je da mi se onaj obris i svjetla uvuku u krajobraz svakog sna; obris koji je ona iako ne mogu razabrati niti jedan detalj, glas koji je njen iako ga ne čujem zaista kroz žamor bezbroja drugih, nerazumljivih, dok se kovitlaju oko mene baš kao i pruge šarenih svjetala i iskre koje trepere u njima.

***

“Jesam li ja jedini koji se svakog jutra probudi i pomisli ‘a lijepo su mi rekli da idem u činovnike’?” pita Fen pijuckajući čaj.

Nasmijem se od srca, kapetanica Lindra također.

“Možda smo svi mi pomalo suicidalni”, nastavi on zatim i slegne ramenima.

“I nesmotreni i nestrpljivi”, doda kapetanica.

Nestrpljivi, da… Calissa i ja oboje smo trebali biti na Aristaru, ali ja sam se razbolio i na tjedan dana bio prikovan za krevet koji sam morao što bliže zahodu preseliti. Ali rekao sam joj neka ide do postaje Falar po izvornom planu, da ću joj se tamo pridružiti. Računao sam da čak i ako ja budem kasnije krenuo i dalje ću stići debelo prije nego ekspedicija krene. Poljubila me bila u čelo, rekla neka pijem puno tekućine pa pod punom opremom izjurila kroz vrata naše kuće ni deset minuta kasnije.

A onda se olujna fronta razišla sasvim neočekivano i vođe ekspedicije nisu htjele potratiti priliku, i umjesto da pričekaju Konnatu, na koju sam se ja bio ukrcao, ostavili su poruku za kapetanicu Lindru neka ih sustigne na putu na sjever i otišli Aristarom. I to je bilo zadnji put da je itko više u Falaru i južnije vidio ili čuo išta od njih ili o njima. 

Još uvijek osjetim njene usne na čelu u onim trenucima prije nego se potpuno razbudim.

Popijemo čaj u tišini i jedan se dugi trenutak samo gledamo, prije nego kapetanica prva progovori. “Hajde”, kaže pljesnuvši rukama kratko. “Kad smo već suicidalni, nema smisla odugovlačiti.”

***

Tunel je hladan, zakrivljeni zidovi i strop glatki na dodir, a pod nešto grublji, taman dovoljno da se ne okliznete na njemu. Doduše, strop bi mogao biti i mrvicu viši, pomislim dok hodamo jer s ovih mojih malo preko šest stopa visine kamen mi je toliko blizu glave da ne bih morao ni do kraja ispružiti ruku da naslonim pun dlan na njega.

Dok hodamo u smjeru zigurata, prateći velike oznake kredom koje nas baš na to upućuju, prođemo pored nekoliko velikih otvora koji vode u druge tunele, neke paralelne s našim, neke okomite na njega. Pitam se je li zigurat jedina građevina na ovom zaleđenom poluotoku; možda jedina nadzemna? Čitavim putem također pod svjetlima lanterni vidimo oznake urezane u zidove i nije to niti jedno od pisama koje sam ikad vidio dok sam se navirivao Calissi preko ramena dok čita. Što opet, ne znači baš puno.

Tunel se polako uspinje već neko vrijeme, a onda nagib postane oštriji, nakon čega izbijemo u sam zigurat. 

Šok je, u neku ruku. Danima sam ga gledao i činio se tako blizu, a tako nedostižnim… i evo me sad unutra.

Mračno je i hladno i tiho; velika kockasta kamena prostorija, otvoreni dovratci koji vode u druge, naizgled iste takve. Zidovi izrezbareni natpisima, još meni nepoznatih simbola i pisama. Ali također i reljefi, doduše previše apstraktni da bih ih uhvatio za glavu i rep. 

A onda nam svjetla lanterni padnu na leševe.

Prastari, sasušeni, tu nekolicina, tamo tucet. Tragovi neke davne borbe. Ima u dizajnu njihova oklopa nečeg od pahulje, nečeg od ježinca, a simboli na njima isti su kao neki na zidovima tunela i zidovima prostorije. Možda je sve to isti narod, onaj koji je podigao ovo zdanje i postavio oružje da ga štiti.

Dok istražujemo u tišini, kročeći kroz praznu prostoriju za praznom prostorijom, nailazimo na još leševa. Preživjeli iz raznih olupina, svakako bolje očuvani od onih u prvoj prostoriji, ali i dalje dugo, dugo mrtvi.

A onda ih nađemo nekoliko u odorama Aristara.

“Oštrice”, kažem Lindri i Fenu dok me gledaju napeto kako klečim pored jednog od mrtvih letača s Aristara. Duboke porezotine na leđima i vratu, dovoljne da presjeku kralježnicu. Brza smrt, što je uvijek dobro.

“Sranje,” dahne Fen s buzdovanom u rukama.

“Postavili su bili zastavice, možda više nije opasno”, kaže Lindra.

“Ili se dogodilo nakon što su ih postavili”, odvrati Fen, a ja se ne mogu ne složiti da je moguće.

Nastavimo sve dublje u zigurat.

***

Prolazimo kraj još leševa, većinom starih, ali i nekolicine nedavno umrlih i naiđemo zatim na široke kamene stepenice koje vode na kat. Napeti smo, iščekujemo da nešto nasrne na nas iz tog mraka gore i naše su lanterne sićušni krugovi svjetlosti kojih se grčevito držimo kao da su oružje. No ništa se ne dogodi. Da nema leševa Aristarove posade, rekao bih da se ništa ovdje nije dogodilo odavna.

Uspnemo se i dočeka nas još neobično praznih prostorija i hodnika i hodamo i hodamo u tišini sve dok ne ugledamo jedna otvorena metalna vrata i zakoračimo kroz njih, privučeni prizorom s druge strane.

“Gdje su?” pita Fen. Barem je tucet ljudi živjelo ovdje. Toliko je stvari: naprtnjača, opreme, osobnih sitnica, sve do jedne u diskretnim hrpama tako da se lako da razabrati gdje se spavalo, gdje se kuhalo na malim prijenosnim štednjacima, gdje se jelo u velikom krugu, gdje se izležavalo i kratilo vrijeme.

Razmijenim pogled s Lindrom; kapetanica je sumorna, zabrinuta, lica koje je odraz gotovo svega što i sam osjećam.

Odšećem do velikog, okomitog, uskog proreza u zidu, jedinog prozora koji ova prostorija ima. Nagnem se van na hladni vjetar.

Signalne zastavice lepeću na vjetru, vezane za klinove zabijene u prozor. Nagnem se još i pogledam lijevo pa desno, vidim da je rub kata taman dovoljno širok da bi u krizi mogao poslužiti kao staza do svih ostalih prozora. Nema nikakvih iscrtanih ili uklesanih letačkih oznaka ili poruka na prozoru, nema nikakvih zastavica na nekom od drugih. 

Okrenem se i krenem u potragu jer ne mogu više izdržati i moram nešto za sebe učiniti. Nađem napokon Calissinu naprtnjaču, tu staru, pohabanu, desetke puta već krpanu kožu, koja mi je tako poznata pod prstima čim ju dotaknem. Odložena je pored improviziranog ležaja od krzna i vunenih deka. Kleknem, pretražujem. Nema njene manje torbe, niti oružja. Jest otišla, ali samo iz ove prostorije, ne i zigurata.

Pored naprtnjače je veliki, u kožu uvezeni svezak. Doima se drevnim i gotovo je veličine omanjeg stolića za čaj. Stranice su debele i ne čini mi se da su od papira dok ih listam. Pismo mi nije poznato, ali također mi se čini istim kao ono na zidovima i oklopima.

Lindra me zazove, pokaže na zid pored metalnih vrata.

ZAKLJUČAVANJE, piše velikim slovima bijelom kredom pored poluge na zidu. Lindra i Fen zatvore vrata i ona zatim povuče tu polugu i da, čuje se zvečanje i nešto kako klizi i kad Fen pokuša, ne može ponovno otvoriti vrata. Lindra gurne polugu u drugom smjeru i ponovno se čuju zvuci, a vrata su sad otključana.

“No, barem ćemo noćas mirnije spavati”, čujem Fena kako mrmlja.

Vratim se Calissinim stvarima i dok kopam po raznim papirima koji su bili ispod knjige, pronađem poruku ispisanu bijelom kredom na kamenom podu.

Liane, neki istraživači koji su tu zapeli prije nas pokušali su prevesti ovaj tekst. Ustvari, mislim da je par različitih naraštaja radilo na tome. Dovršila sam ga. To je dnevnik jednog od graditelja ovog zigurata. Negdje na donjim razinama je portal u drugi svijet!!! Bježali su od carstva koje ih je htjelo istrijebiti. Idem potražiti taj portal.

Srce mi poskoči i ma koliko ja bio svjestan tišine i tame i hladnoće koje vladaju svim prostorijama, a i ovom i, čini se, čitavim ziguratom, i unatoč tome što mi ta tišina pokušava reći, opirem se. Pored poruke je ostavila simbol i znam točno što tražiti.

***

Treba mi neko vrijeme da ih uvjerim, ali Lindra i Fen napokon mi pristanu pomoći u potrazi. Spuštamo se stepenicama natrag u prizemlje zigurata, a ja čitavo vrijeme gledam u zidove, tražim na njima oznake puta koje bi mi Calissa ostavila.

Nađem prvu gotovo odmah, sljedeću samo nekoliko stopa dalje, vodi me iza ugla, niz jedan od hodnika. U hladnom mraku svjestan sam da dišem sve pliće, da sam sve napetiji. Da ne obraćam pažnju na išta osim smjerokaze, i moram se zaustaviti, natjerati da se opustim, da raširim percepciju, jer zadnje što trebam na ovakvom mjestu jest ne obraćati pažnju na okolinu.

Svjetlo na udaljenom kraju hodnika ono je što me natjera na žustar hod, na rubu trka i nadam se da Fen i Lindra vode više računa na okolinu jer ja si ne  mogu pomoći, vidim samo taj otvoreni dovratak, osvijetljenu prostoriju iza njega i nadam se, tako se nadam da će svakog trena netko stati u dovratak.

Na samo koji korak smo od njega, prostorija s druge strane je okrugla, a sjaj dopire iz njenog središta…

Čujem kad Fenu pored mene glasno zastane dah…

Utroba mi je tako napet čvor…

Padne iz mraka iznad nas uz gromoglasnu buku stijene koja se ruši, prepriječi nam ulaz. Golemo je; metalno paukoliko stvorenje dvostruko više od mene, sazdano od zupčanika i šiljaka i debelih kabela i metalnih ploča. Oštrice bljesnu, zamahuju prema nama. Čisti me nagon i refleksi spase jer bacim se u stranu u zadnji čas. Fen tetura unatrag, što mu svakako spasi život. Kapetanica pak zakorači pred stroj koji nas želi ubiti i vlastitim mačem blokira drugu oštricu koja sune prema meni.

Treća ju, toliko ih je, tanki metalni udovi s dugim plosnatim oštricama na vrhu, svaka veličine moje ruke, zakači preko podlaktice, četvrta po boku. Kapetanica zaječi od boli, zatetura, a ja sam na nogama i gađam stvorenje lanternom. Staklo prsne, zapaljeno se ulje razlije po nutrini metalnog čudovišta.

Koje se okrene prema meni, ali ja sam već pored kapetanice, skidam iglostrel s njenih leđa dok se ona teturavo uspravlja i postavljam se između nje i stroja. Narančasti plamen gorućeg ulja samo pojačava crveni sjaj u srži metalnog čudovišta, sjaj koji dopire između zakrivljenih metalnih ploča. Nešto što smo Calissa i ja davno naučili: kad nisi siguran, gađaj ono što sjaji. Opalim i strijele zveče po metalu. Crveno bljesne i iako sjaj ne utrne, stroj se naglo povlači i uz stakato ritam metala o kameni pod nestaje iza ugla jednog od sporednih hodnika.

Ne tratim priliku već grabim Lindru i nosim ju, dok se glasno protivi. Trčim i bol mi užasno pulsira u kauteriziranoj rani na leđima, ali ne stajem. Fenove čizme topću ritam samo korak iza mene, njegovo svjetlo poskakuje dok nam pokazuje put. Kad naposljetku spustim kapetanicu na pod u komori Aristarove posade na katu, Fen je već zaključao vrata iza nas.

Teško dišemo svo troje, gledamo se, Lindra koja sjedi na podu, ja koji stojim pored nje, Fen s rukama na poluzi.

Kapetanica zausti, mrko me gledajući, ali snažni udarci natjeraju nas sve da poskočimo. Nešto je s druge strane vrata, mlati po njima žestoko. Čuje se grebanje, škripa metala o metal. Ali vrata se ne otvaraju.

Lindra me i dalje gleda, ali ne kaže ništa. Fen joj pritrči, klekne pored nje i krene joj pregledavati rane. Pomognem mu da ih zavida i svi troje vrlo očito vrlo agresivno ignoriramo udarce, pokušaje onog metalnog čudovišta da se probije do nas. Rana na Lindrinoj ruci nije duboka, ali ovu na boku moramo šivati. Vadim iglu i konac iz pribora za prvu pomoć, zvuci naglo prestanu i dok napeto osluškujem, čujem, jedvice, kako se zveckanje udaljava.

“Jebo sve”, Fen će promuklo.

Zašijem kapetanici ranu na boku najbolje što mogu promrzlim prstima. Ona želi ustati, ali ni Fen ni ja joj ne dopuštamo to već dovučemo hrpu krzna i deka i namjestimo je najudobnije što možemo na podu.

“Bit ću dobro”, kaže ona. “Samo da malo dođem k sebi.” Blijeda je i vrlo zahvalno iskapi čitavu mješinu vode koju joj dam.

Fen sjedi na podu nedaleko od nje, blago zagledan u prazno. Lindra me gleda dok otpija posljednji gutljaj vode i znam što se sprema reći i ne želim da to kaže.

Fen oštro dahne. Primjetim sad da u rukama drži svoj glas-kamen, da mu tetovaže ljubičasto sjaje, a oči su ispunjene sivom maglom.

Zar je moguće?

Pogleda nas tim očima punim uskovitlanog sivila, nasmiješi se razdragano, ali sad zbog očiju i jezivo. “Stižu. Stižu. Tri sata.” Proguta i ruke mu vidno drhte, tetovaže trepere. “Stižu.” Glas je to čovjeka koji se nadao spasu, ali također nikad zaista vjerovao da će ga doživjeti, ali eto sad.

Kapetanica sklopi oči, zahvalna izraza lica. 

Meni je laknulo jer ostali smo bez sredstava za čišćenje rana i barem jedna od dvije njene bi se u sljedećih par dana vjerojatno upalila, možda i gangrenu razvila. 

Pogledam Fena. “Kad dođu, reci im neka vam spuste košaru na rub izvan prozora.”

Lindra me gleda jedan dugi trenutak, Fen je vidno zapanjen kad shvati što sam ustvari rekao. “… pa kamo ćeš ti?”

Kapetanica kaže: “Da nismo primili sad poruku, ti bi i dalje išao, zar ne?” Vrti glavom. “Liane, s onim strojem tamo vani u mraku… svi od Aristara koje smo našli mrtvi su bili od uboda i porezotina, očito je što ih je sve zadesilo –”

“Došao sam s razlogom.” I nisam voljan ponovno riskirati njihove živote za Calissu. Nisam trebao ni prvi put, ali našao sam poruke i smjerokaze i htio sam, samo sam htio… tako je blizu, znam to…

I skoro smo svi troje poginuli tamo dolje. 

Ne bih sebe u zrcalu, niti Calissi u oči, više nikad mogao pogledati da sam došao do nje preko njihovih leševa.

“Ali… pa kad dođu, mogu nam…”

Odmahujem rukom oštro na to. 

“Liane, mrtva je.” Lindrin je glas skalpel koji reže zrak i sve zidove koje sam postavio između sebe i istih tih riječi u srži onog čvora u mojoj utrobi.

“Liane”, nastavi kapetanica.

“Ne znaš to!” Riječi mi se odbijaju od kamenih zidova oko nas i u tišini koja zavlada zavijanje vjetra preko ravnice je poput narikače. Srce mi nabija o rebra, neki me ledeni prsti stežu oko grla. Šake me bole od stezanja.

Bez riječi se okrenem, uzmem jednu od lanterni koje su letači Aristara ostavili za sobom pa odem do prozora na koji su izvješene zastavice koje obećavaju utočište. Uspnem se, provučem kroz prozor na vanjski rubnik i krenem niz njega do sljedećeg prozora dok me ledeni vjetar šiba po licu.

***

Lanterne, prigušene najviše što si mogu priuštiti, a da i dalje vidim kamo idem, hodam kroz mrtvačku tišinu. Svakim korakom napeto iščekujem ponovno čuti zvuk metala o kamen, ugledati tog mehaničkog pauka kako juriša na mene, zamahuje oštricama.

No jedino što čujem je vlastito disanje i potmule otkucaje srca.

Misli mi lutaju unatoč pokušajima da ih zauzdam.

Mogao sam pričekati spasilačke brodove… ne bi nikad dopustili posadi da mi se pridruže u potrazi… mogao sam ih probati nagovoriti… nema tog kapetana koji bi napravio išta osim na silu ako treba odvukao sve nas troje na sigurno… mogao sam… dovoljno je ljudi ovdje umrlo, ne moram ih još više sam odvesti u smrt…

Vrijeme prestane značiti išta i možda su prošli sati, a možda samo minute, ali u dovratku sam one prostorije prepune svjetlosti, samo što ovog puta ništa iz tame ne iskoči na mene kad pokušam ući. 

Stupim u prostoriju i ništa me ne zasiječe s leđa.

Otrgnem pogled s izvora svjetla i vidim sad da prostorija ima vrata i to vrlo slična onima iza kojih su u ovom trenutku Fen i kapetanica Lindra na sigurnom. Ova su doduše puno tanja, a i puna udubina i oštećenja. Također vidim da je ovdje mehanizam za zaključavanje razvaljen, pun rupa i savijenih dijelova, gotovo kao da je raznesen eksplozijom. I tu ima leševa, većinom onih drevnih, oklopljenih, ali i također nekoliko sasječenih članova posade Aristara.

No izvor svog sjaja u prostoriji neminovno me vuče k sebi. 

Izbliza mi je jasno da svjetlost ustvari nema izvor, da postoji naizgled sama od sebe: stup jarkog bijelog svjetla nalik okomitom rezu u zraku tik iznad okrugle platforme u centru prostorije. Pulsira i to bez nekog ritma, i što ga duže gledam, to sve više primjećujem boje u tom bijelom blještavilu: tračke zelene i plave i crvene i ljubičaste.

Pored platforme je niski kameni stup u čiji je vrh ugrađena velika kružna metalna ploča s desecima utora u sebi; u nekima su pločice s urezanim simbolima, drugi su prazni.

Nema drugih vrata, nema drugih otvora, nema ormara ni sanduka. Calissa nema gdje biti, ako se skriva. Čvor je stegnut do pucanja, osjećam kako će me rasprsnuti iznutra.

Ugledam njen rukopis bijelom kredom, nažvrljan u žurbi. Nisko je, kao da je klečala dok je pisala po boku stupa. Na podu je komadić krede veličine palca.

Liane, napalo nas je. Pobjegla u hodnike. Čula kako ubija ostale. Sama sam. Nemam izbora, idem kroz portal. 

Osjetim ga prije nego ga čujem i već sam u trku dok ono juri niz hodnik, bijela svjetlost portala svjetluca mu na metalnom tijelu, onaj crveni sjaj poput užarene peći pulsira u njegovoj srži dok nadire iz tame.

Zalupim vrata u zadnji tren, spuštam kračun za koji mi je, čim ga primim u ruku, jasno da nema šanse da će izdržati.

Jedna od metalnih nogu probije se kroz vrata i samo me naprtnjača spasi od toga da ne završim proboden. Ali letim zrakom, udaram o pod…

Svjetla struje oko mene, glasovi žamore.

“Ne želim umrijeti bez da te vidim još jednom.”

Njene mi ruke miluju lice. “Pa onda nemoj.”

Na nogama sam i, prije nego mi se svijest potpuno vrati, okrenut prema vratima koja se tresu kao da će se svakog trena raspasti na dijelove, a onda uz prasak odlete sa šarki, udare o kameni pod uz zvuk poput grmljavine.

Stroj za ubijanje provlači se kroz dovratak.

Isučem mač, duboko udahnem. 

Iscrpljen sam i pothranjen i izranjavan.

Ali ovdje mi je vidljivost odlična i imam prostora za manevriranje i nema snijega da mi usporava kretanje. 

I ne moram držati druge ljude na oku.

Po ne prvi put u životu osjetim onaj spokoj pred borbu.

Za barem jednog od nas ovdje je kraj puta.

Štedim ono malo snage što mi je još ostalo dok promatram stroj koji se polako pomiče prema meni, nogu po metalnu nogu koja zveči i grebe po kamenom podu. 

Boja, rezbarije na svakoj slobodnoj površini, generalni dizajn, sve me podsjeća na oklopljene leševe i leteće oružje kojem je Lindra došla glave.

Stroj se doima drevnim, ali nisu sva oštećenja na njemu takva: vidim rupe i tragove trganja koji su sasvim jasno relativno nedavno nastali. Svježi ožiljci, kao recimo, oštećenje zbog kojeg, tek sad primijetim, metalno čudovište tetura: nešto mu je na desnoj strani odvalilo s tijela barem dvije noge i nekoliko udova s oštricama. Pod jarkim svjetlom portala još uvijek se daju razabrati oprljotine na tom mjestu i nasmiješim se sad mrko. Posada Aristara očito je improvizirala bila nešto eksplozivno, možda koristeći opremu za kopanje. Ne znam jesu li pokušavali uhvatiti pauka u zamku ili se netko žrtvovao da mu priđe dovoljno blizu, ali što god da je bilo, djelovalo je… samo ne dovoljno. 

Stroj napokon pojuri preko prostorije i izmičem se zamasima, držim se njegove oštećene strane, a on nasrće i nasrće. Primjećujem i druga oštećenja koje je čudovište pretrpjelo kroz vjerojatno stoljeća, a možda i tisućljeća, ako je staro koliko i zigurat i najstarije olupine vani. Pokidane metalne tetive. Savijene ili napola odvaljene metalne komponente. Pukotine u pločama oko cvenog sjaja. Koliko se drugih već borilo protiv ovog stroja, zadavši mu pokoju vječnu ranu prije nego su sami skončali pod oštricama?

Oštrice sijeku zrak, a ja se izmičem i znam da mi vrijeme ističe sve brže i brže. Rana na leđima užareni je potez koji pulsira, a udovi su mi sve teži.

Stroj nasrće, jedina mu je svrha i namjera ubiti me.

Dopustim mu da mi priđe pa skočim s ono snage u nogama što mi je još ostalo. Sudarim se s njegovom oštećenom stranom, žustro verem po njoj dok drevne, ali i dalje ubojite oštrice režu zrak oko mene.

One savijene, napukle ploče oko crvenog sjaja jedino su na što sam usredotočen. Nešto je unutra, izvor tog sjaja presijava se poput kristala.

Posežem rukom s mačem u unutrašnjost, među zupčanike i kabele i metalne tetive. Ovo je jedina prilika koju ću dobiti. Očito je da sam tek najnoviji u jako dugom nizu ljudi koji su pokušali okončati ovog monstruma. Moja braća i sestre po prkosu, svi do jednog dali svoj obol, mrvicu olakšavajući svakom sljedećem sve dok jednog dana neki od nas…

Zarijem mač. Osjećam pritisak, otpor, ali guram i štogod bilo izvor crvenog sjaja napokon pukne pod mojom oštricom. Stroj vrišti, metal mi se uz stravičnu škripu steže oko podlaktice. Koprca se u smrtnom hropcu i metal mi se zariva u ruku, reže odjeću i kožu i meso dok se drevni ubojica ruši na pod.

Napinjem se zadnjim snagama, oslobađam ruku, osjećam kako mi se s nje trgaju komadi mesa.

Ošamućen, dok mi krv šumi u ušima, petljam po džepovima, tražim zavoje, bilo što da zaustavi krvarenje. Na koljenima vezujem zavoj najbolje što mogu, topla je krv tako mučan osjećaj dok teče po hladnoj koži.

Stroj je samo odvratna hrpa metala, nepomičan poput svih leševa na podu.

Ustanem, teturam natrag prema sredini prostorije.

Rekla je da ide kroz portal, da joj je to jedina šansa da preživi. 

Dok gledam ono za što pretpostavljam da je kontrolna ploča, daha koji polako stavljam pod kontrolu, bolno sam svjestan da nemam pojma što učiniti. 

Zašto mi nije ostavila upute?!

Ali poruka je napisana nisko na stupu i vidno u žurbi. Nije imala vremena. 

Možda se i nadala da ću biti dovoljno bistar da sam skužim?

I tek sad primjetim nešto na podu iza stupa s kontrolnom pločom. Komad tkanine, kao odrezan. Debela tkanina, taman da drži toplinu u polarnim uvjetima. Tamnocrvena. Calissin je zimski kaput bio tamnocrven, stoput krpan. 

Ostavila mi je poruku, otvorila portal i možda je onda napokon došlo po nju…

Nema njenog leša, očito je prošla kroz portal.

Bol u leđima, u ruci, sve mutnija glava.

Trebam po Lindru i Fena…

Srušit ću se putem…

Možda samo trebam proći kroz portal. Zgrabim s poda komad metala koji je otpao s mrtvog stroja za ubijanje, bacim ga u svjetlo. Zazveči kad udari o pod na drugoj strani platforme.

Gledam u pločice s izrezbarenim simbolima, tražim oznake koje je Calissa možda ostavila.

Nema ih, ali ploča je relativno nedavno oštećena, barem mi se čini. Poderotine u metalu i kamenu koje nisu imale desetljeća ili stoljeća da im se boja zamuti. 

I tek sad primjetim jednu od pločica, oštećenu.

Zamišljam Calissu kako žustro namješta potreban uzorak, stroj ju napada, ona se baca u portal. Jedna od oštrica zakači kontrolnu ploču, ostavi rez i izbaci djelomično ovu jednu pločicu iz svog utora.

Zar bi moglo biti tako jednostavno?

Tijelo mi pulsira od boli i iscrpljenosti, srce mi se bori za svaki otkucaj, tjeskoba i strah i nada grčevito dave jedno drugo dok posežem.

Namjestim pločicu uz jedva čujan škljocaj.

Portal sjaji još jače, u vidljivom i čujnom  žustrom ritmu, poput mehanizma koji je preskakivao, a ja sam mu upravo uklonio razlog za to. I nije više bijel, već…

Zakoračim na platformu dok kroz ošamućenost gledam zavjese i trake svjetla što sad struje zrakom. elene i plave i crvene i ljubičaste, prepune točkica dijamantnog sjaja. Ali nema žamora, već predivni glasovi, glasovi koji pjevaju bez riječi, vrtlože se oko mene.

Obris je tamo, na sredini platforme. Poziva me rukom ispruženom ka meni.

I dok kročim kroz rijeku šarenog svjetla, posežem i ja i prsti nam se isprepletu i onda, okruženi vihorom glasova i sjaja, napokon ju vidim. Tamnocrveni joj je kaput isparan, kosa masna i slijepljena, lice blijedo koliko i žućkasto. Srce mi stane. Oči su joj pune straha koliko i nade.

“Budi stvaran.”

“Ti prva.”

Ne gledam više jer muti mi se pred očima i samo ju grabim i grlim i osjećam kako mi uzvraća, jednako snažno, jednako potrebito.

I stojimo tako, čvrsto zagrljeni, daha puna olakšanja, upijamo miris i toplinu jedno drugog, dok oko nas drevna polarna svjetlost teče i pjeva.

---

Svjetlost na kraju svijeta © 2025. Igor Rendić

Igor Rendić je književni prevoditelj (krenuo s esefom, raširio se na sve do krimića do ljubića), copywriter (od modnih časopisa do informativnih panela u nacionalnim parkovima), urednik (Morina kutija), podcaster (Mora FM, najbolji tročlani književno-spisateljski podcast na hrvatskom u Hrvatskoj) i pisac (hrpa priča na hrvatskom, od čega nekoliko nagrađenih, serijal romana A Town Called River na engleskom). Voli šetnje prirodom (i pokušaje geocachinga), fikciju u većini njenih pojavnih oblika, video eseje i pizzu.

Priča Svjetlost na kraju svijeta objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 8 (veljača, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Misija spašavanja, tajanstveno mjesto s prošlosti koja nam je izvan dosega, zanimljiv svijet koji je zabavno otkrivati i dobra akcija. Ova science fantasy priča vodi nas na istraživanje ledenog prostranstva zamišljenog svijeta u avanturističkom i romantičnom duhu, prepoznatljivom za Igora.