Narod se s drvima znoji triput: prvo kad ih ruši; drugo kad ih kala i cijepa; treći put kad se grije. No Bana zna i za četvrti, koji pritom slama misli kao suhe prutove. Jer…

… noge. Noge joj. Noge joj jedva. Noge joj jedva stanu. Noge joj jedva stanu na. Noge joj jedva stanu na drveni. Noge joj jedva stanu na drveni stolčić.

“Molim… vas”, protisne iskrzano.

Ispred stolčića gužva se gomila: reži, arlauče, povraća nazive što se lijepe za kožu. Nekolicina otpozadi šuti i promatra.

“Vještice!” Ostali dreče. “Nakazo!”

Bana razumije zašto to misle. Ne zamjera im, iako premalo znaju. Ili se prave. Kad opet pokuša progovoriti, riječi joj zapnu o zube. Sve teže diše. Mora se podignuti na prste. “Nije… kako se… čini.”

“Jašta”, psikne jedan od muškaraca. “Sad kad smo te uhvatili!”

Oko. Oko grla. Oko grla je. Oko grla je steže. Oko grla je steže konop.

Drugi je kraj prebačen preko debele grane starog oraha, privezan za zmijoliki korijen što izvire iz tla i nanovo ponire u njega. Toliko toga ovisi o snazi drveta. 

“Nisam… imala… izbora”, izusti.

“Ne seri”, javi se drugi. “Uvijek imadeš izbor!”

Nekoć su žitelji ovog sela bili stranci. Kako je navraćala sve češće, tako su postali drugovi. A sada… Izvukli su je iz štaglja za kosu, samo u tunici, ostavivši njezine čizme, čarape i haljinu pozadi. Ostavili su i njega, spuštenih hlača, vrata koji se smiješi i pljuje crveno po slami.

“On… je…” Cvili Bana.

“Začepi!” Riječi je ošinu. “Vidli smo dovoljno!”

Baklje i vile i motike i kose i srpovi – uvijek dolaze u društvu noći. Vrana grakne u krošnji. Promatra, čeka.

“Trampili smo s tobom!” Mlada žena istupi, maše joj pesnicom pred znojnim licem. “Primili te ko našu!”

“Reko sam vam da je manita”, dometne starac. Onaj koji joj je sputao ruke, istim konopom što je guši. “Koja normalna žena bode kožu tintom po ruci i nozi?”

Puni mjesec osuđuje s neba. Oči pune mrzosti osuđuju sa zemlje.

“Ne… razumijete…” Pokuša. Pokuša posljednji. Pokuša posljednji put.

Priđe joj starica i pljune u lice. “More bit’ da smo priprost narod, al’ nijesmo glupi. Kol’ko tetoviranih torbarica imade na našoj planini iza kojih se nađe neki mrtvik?” Zastane i podboči se na motiku. “Dumam da si i ostale ubila, samo te nijesu ulovili.” Zatim pogleda prema štaglju, pa u svjetinu. U larmi razazna odobrenje – ta ipak je njezin sin ostao na slami. Usekne se pa zamahne alatkom te izbije stolčić…

uže se napne i zareže pod bradom nešto krcne ali ne pukne noge batrgaju pedalj od tla suze je peku utapa se u njima nema zraka nema zraka nema zraka hoće sputanim rukama posegnuti za konopom no starica ih povlači motikom prema tlu rasteže je kano mučenika između volova ne može vrištati ne može objasniti cijeli joj život trči pred očima posebice zadnji mjeseci druga sela drugi ljudi

… onaj u štaglju mlatio je ženu pred djecom i ne bi stao dočim ne bi izglancao čizme o njezine skute. Prebijena je svima kazivala da je pala s ljestava, iako njihova potleuša nema ni stepenice. Nitko od mještana nije kazao ništa. Dva mjeseca prije, žena iz sela na zapadnoj strani planine otrovala je drugog muža da se domogne njegove zemlje. Neki su posumnjali, ali što se događa unutar tuđa četiri zida nije njihova briga. Pogotovo ako se ljubavnike pita. Zatim onaj kojeg je proljetos žrtvovala i pokopala posred utrine nedaleko od grada jer je silovao vlastitu kćer. Djevojka nema majke pa se požalila stricu, koji je okrenuo glavu zato što duguje bratu za konja. Bana je i toga namamila zadignutom suknjom, ostalo je bilo lako.

Uvijek se trudila plijeviti korov. Odstraniti nametnike da bi drugi prodisali i rasli. Ali narod voli živjeti u draču, okretati glavu od cvijeća te mirisati gnoj. Samo da nema promjene. Samo da sve ostane kako jest. Samo da je njima dobro, a kako drugi živuju…

Sad je ionako nebitno.

Bana se sve manje trza. Sve je više tame. Sve je manje zamaha oruđem što joj dere kožu. Sve je više riječi koje režu pod kožom.

Pod kožom.

Pod.

Kožom.

***

Nešto…

Nešto gmiže. Nešto gmiže pod. Nešto gmiže pod njezinom. Nešto gmiže pod njezinom kožom.

Nikada ne vidi što, ali zna da su oni. Osjeća kako joj ravnaju kosti vrata. Potom zacjeljuju masnice i posjekotine, vraćajući život u mrtvo tijelo. Zauzvrat, ćuti kako joj se nova tetovaža urezuje, pali u lijevi obraz.

Ne, ne, ne! Vrišti, iako ne može pomaknuti usne. Ne opet!

Bana nije nakaza. Nije manita. Jednostavno više nije mogla šutjeti, nije mogla okrenuti glavu od vlastite i tuđe nepravde.

One kobne jeseni kad ju je rođena obitelj utabala u dno života, zavukla se u utrobu planine da je više ne pronađu. No pronašli su je oni – glasovi. Šaputali su, obećavali – bili na njezinoj strani. Zato je sklopila krvnu zakletvu. Da bi živjela. Da bi preživjela u surovom svijetu. Dogovor je bio jedna žrtva svakog mjeseca.

Previše zaostajem. Doduše, oni nisu izbirljivi, ali ona jest.

Željela je zadržati ljudskost u neljudskosti. Pronaći prave nakaze.

A sada… sada je prekasno. Neće stati dok ne namire dug. Njezin dug. Tek tada će je pustiti. Oni se svog dijela pogodbe drže. No čini koje je dobila tom razmjenom djeluju na pojedince – ne i na cijelo selo. Ne i kad te s leđa odalame toljagom po glavi.

Podbacila sam. Opet.

Oslobode si ruke tako što joj slome palčeve. Potom ih uz hrskanje vrate na mjesto pa zacijele. Bana ćuti svaku kost, svako paranje mesa. Vrišti bez glasa. Neljudskom snagom njezinih ruku dohvate uže iznad glave i podignu je poput perca. Ovo tijelo sada nije njezino. Samo misli. Samo bol. Nijemi je promatrač. Pokopana u vlastitoj koži.

Zatim se prebace preko grane te skoče njome na gnjecavu zemlju pored prevrnutog stolčića. Ne proliju ni kap znoja. Otpuste omču i zbace je s vrata, na korijenje. Tunikom obrišu crnu sluz što joj izlazi iz očiju, nosa, usta. Nova sveudilj curi. Vrana zakriješti. Oni je ne okrenu provjeriti otkuda.

Posljednje što Bana pomisli prije nego što krenu s njezinim tijelom u pohod na selo jest:

Bolje da su me nabili na kolac i zapalili.

---

Žrtva © 2025. Vedran Mavrović

Vedran Mavrović dolazi iz grada koji bi Francuzi nazvali Saint Jean le Vert, gdje ponajviše čita (premda ne na francuskom), a nešto manje piše i crta. Priče su mu objavljene u većini regionalnih časopisa i zbirki. Na policama, uz knjige te pokoju mačku, drži Pero Marsonica, nagradu FantaST, SFeru te Artefakt. Nađe se i nešto prašine.
Pisanje biografija mu je i dalje tlaka, pa razmišlja o izgradnji giljotine (da ostane u la nature des choses). U međuvremenu se i dalje umiljava (s friandise pour chat) svojim mačkama da je napišu umjesto njega.
Nisu se pomakli dalje od ovog: nh6y7lo“u7 “hnt1yšć g tbu,k7l oui oui

Priča Žrtva objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Možda je kratka, ali ova je mračna fantastika u svojih tisuću riječi nabijena napetošću, jezom i atmosferom koja naprosto guši.

---

Featured image: photo by Kennst du schon die Umkreisel App?, Pexels