Noći poput ove, Žana je najčešće provodila umotana u deku, s malo pršuta i kojom kapi žestice, naslonjena na svoga vjernoga konja.

Najčešće.

Izmaknula se taman na vrijeme da se metak zabije u stijenu, jedva palac dalje od njenog ramena. Još je jedan metak zazviždao, skoro joj okrznuvši uho. Koliko god da je mrzila okršaje u mraku, imali su svoju prednost – ni njeni protivnici nisu ništa mogli vidjeti. Slijepo je naciljala i ispalila, orijentirajući se tek po zvuku.

Povukla se iza stijene, dok joj je srce lupalo kao u zeca. Opipala je svoj bok, osjetivši neugodnu mokrinu. Dovraga.

“Zvjezdane! Zvjezdane, vraćaj se ovamo”, promrsila je.

Njen je konj mirno žvakao mrkvu, netom ukradenu iz džepa.

“Konjski skote, rekla sam ti da ne smiješ stalno jesti mrkve! Neće ti biti dobro od njih, a i sam znaš što tvoja slina čini mojim revolverima! Znaš što, nemamo vremena za ovo.”

Najtiše što je mogla popela se na Zvjezdanova leđa što, s obzirom na okršaj koji se iza njenih leđa još odvijao, nije bio osobit problem, i potjerala ga niz padinu.

***

Kada su već dobrano odmakli te su se grmljavina i sijevanje pištolja činili poput potmula brujanja kakve daleke oluje, a zrak težak od baruta zamijenila je svježina šume, Žana je sjahala.

Dok je Zvjezdan pohlepno srkao vodu iz obližnjega potoka, Žanin se pončo našao nespretno gurnut uz podnožje jednoga stabla, a ona se uz dubok uzdah svalila na nj. Noćnu tišinu ispunjavalo je hukanje sove, duboka i sablasna zvuka.

“Žao mi je, znaš. Mislim da sam nas ja uvalila u cijelu ovu nevolju.”

Iako joj nije odgovorio, već je po ušima znala da je Zvjezdan sluša. Nije baš mario za njene jadikovke, osim kada bi se zaista uzrujala.

Jednim dijelom, bilo joj je i drago što ju ne krivi. Njene vlastite ljutnje bilo je sasvim dovoljno za njih oboje.

Nikada je dosad, u ovih sedam godina, nije napustio, a ona njemu tako vraća. Naravno, razmišljala je, trebala je bila rančeru doći sama, ponuditi se raditi poslove bez konja, ali istovremeno se osjećala kao da ne bi bilo pravedno zapostaviti Zvjezdana. Bio joj je prijatelj. Nije mogla većinu svojih dana provoditi na ranču… ne bez njega.

Pretpostavljala je bila, doduše, da će ga se rančer uplašiti. Svi ga se malo boje u početku. Kasnije shvate da je zapravo vrlo dobar konj, no možda ih obeshrabri njegova bistrina. Nije baš lako pogledati konju u oči i vidjeti da zna malo više od tebe. Ona se s time pomirila, premda su čak i oni koji su na njega navikli prema njemu uvijek iskazivali stanovitu dozu prijezira.

Rančerove uvrede bile su dobar početak. Bilo bi dobro da je na tome stalo, ali ne, on, samodopadan rančer i kako on to kaže, “najbolje što se ikada dogodilo u petsto milja oko Crying Gorgea”, je baš morao večeras pokrenuti hajku.

Njegovi psi nisu bili problem. Prepotentni kao i on, Zvjezdanu su vrlo brzo dopali zuba. Zapravo, možda i bolje da su pošli za njima – Žana je sumnjala da bi Zvjezdan imao snage ovoliko galopirati da ih nije slistio.

Po noći se činio malo manjim nego inače, dok su mu se sjene lijepile za krajeve repa i kopita. Njegova je dlaka, sjajna i crna poput najskuplje tinte, odražavala svjetlo zvijezda. Kada ga je ovako gledala, Žana je mogla shvatiti zašto ga se ljudi boje. Griva mu je bila tanka, slijevajući mu se niz leđa poput gustoga ulja, a plavkaste su mu oči svjetlucale jezivim sjajem. Kada god bi se pomaknuo, činio se pomalo kao da će pasti, nekako se nesigurno držeći na nogama. Žana je mislila da je zasigurno rođen sa slabim kostima, jer su mu se zglobovi uvijek izvijali u smjeru suprotnom od zglobova ostalih konja. Čak su mu i uši bile nekako nezgrapne, prevelike i klempave za konja njegove veličine.

Primijetivši da ga gleda, Zvjezdan joj je prišao, u znak pozdrava je polizavši dugim, bijelim jezikom. Koliko god neobičan, on je bio nešto što je Žana cijeloga života željela.

Još se sjećala dana kada ga je pronašla, događaja urezana u um poput bolne rane. Bio je ozlijeđen i sam, sasvim sam usred šume, više nalikujući na lane nego na ždrijebe. Na prvu je i mislila da je neuobičajeno veliko lane, no, kako je vrijeme prolazilo, zaključila je da mora biti konj, jer lanetu više nije nimalo nalikovao. Prve se večeri činio boležljivim, toliko slabim da je Žana očekivala da neće izdržati do zore. Nenadano, ipak, nakon što ga je udomila, vrlo se brzo oporavio, rastući nevjerojatnom brzinom. U samo tjedan dana, bio je veličine odrasla konja i ganjao Mrkvu po dvorištu.

Dugo si vremena to nije željela priznati, no bila je svjesna da je Mrkva, otkako je Zvjezdan došao, postajala sve nervoznija, svake se noći pokušavajući otrgnuti i pobjeći iz štale. Jednoga je dana Žana u Mrkvinoj štali zatekla Zvjezdana kako liže nešto što je nalikovalo na dobro oglodan plijen proždrljive lisice, samo poprilično veće. Toga jutra nije bio gladan, stoga ga nije hranila.

“Oduvijek si volio jesti mrkve, zar ne?” Razmišljanje o prošlosti uvijek bi joj izmamilo osmijeh na lice, ali koliko god se tome željela prepustiti, znala je da moraju krenuti dalje. 

Bilo je poprilično očito, zapravo, da Zvjezdanu nedostaje mnogo toga što konja čini konjem. Dok je rastao, mijenjao se mnogo više nego što bi jedno ždrijebe trebalo, a njegove su se proporcije ustalile u nešto što opreznom oku nije dalo mira. Hrbat mu se nalazio bliže leđima nego što je trebalo biti, zubi su mu, umjesto lijepo poslaganih i četvrtastih, bili nekako razbacani i oštri, na trenutke više nalik šiljcima mamuza nego zubima… Čak je i Mrkva, inače društvena i željna upoznati svakakve životinje, kraj njega bila na oprezu. S drugim bi se konjima svađala ili ih pak otjerala, ali sa Zvjezdanom ništa od toga nije uspjelo.

Na kraju krajeva, nije to ni tako važno, mislila je dok mu se ponovno uspinjala na leđa. Bio on konj ili ne, Zvjezdan joj je odaniji od najboljega psa i bliži srcu nego što je ijedan čovjek ikada bio.

Lagano ga je podbola petama i dok se iznad njih caklio mjesec, pale su borove iglice prigušivale zvon potkova tihoga kasa kroz šumu. Noć je ponovno bila mirna, a bisage na Zvjezdanovim leđima teške. U njegovim se nogama osjetio polet i Žana je znala da će jahati još dugo, dugo nakon zore i nakon što cijeli ovaj kraj ostane tek mrlja na obzoru.

---

Dok je srebra na potkovama © 2025. Mari Rodin

Mari Rodin rođena je u Rijeci, studira u Zagrebu, a autobusom skoro neizostavno staje u Karlovcu (šta ćeš, takva je linija). Usprkos svojim očekivanjima, i dalje piše – pomalo, ali uporno. Uživa u proučavanju i čitanju mitoloških priča, s osobitim naglaskom na magična stvorenja koja se u njima pojavljuju. Sudjelovala je na natječaju Dekameron 2020.: priče iz karantene, kao i u prošlom broju Morine kutije.

Priča Dok je srebra na potkovama objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 9 (kolovoz, 2025.). Časopis možete skinuti ovdje ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Zanimljivo je vidjeti i naše autore da se poigravaju vesternima. Avanturistička i malo mračna, ova vestern avantura daje nam novi, malo uvrnuti pogled na motiv dragog konja fantasy protagonista.

---

Featured image: photo by Jana Malenová, Pexels