ili
Vraćanje moru njezinog
11. studeni
Kako da započnem? Osjećam se malo glupo, kao da pričam sama sa sobom.
Nije kao da imam sa kime drugim pričati. Onda mogu i sama sa sobom. Da ne bih skrenula umom.
Doselila sam se na Otok prije točno mjesec dana. Možda sam trebala čekati neko bolje vrijeme, ali nikada nisam znala kako tužna može biti ova kamena obala kada ju ne obasjava sunce.
Mještani me čudno gledaju. Razumijem ih. Kada su posljednji put vidjeli ženu da sama dolazi na ovaj kraj svijeta? Mora da me smatraju čudakinjom.
Kuća je hladna. Imam sreće što je u šupi ostalo drva, inače ne znam kako bih se grijala. Ali i tada nikako da zagrijem ove zidove.
U trenucima slabosti pomislim da ga nisam trebala ostaviti. Onda se sjetim svega i slabost me brzo prođe. Pisati ću sve da ne zaboravim.
Sama jesam. I bolje tako nego sa vragom.
20. studeni
Vrt oko kuće je pun živice i raznih travurina, ali niti jedna nije jestiva. Vidim neke gredice gdje je baka sadila pomidore. Nadam se da u kući ima još sjemena, Bog zna da u vrtu nije ostalo ništa za presaditi ili spasiti.
Stablo šipka barem izgleda zdravo. Ostao je još poneki plod, sve ostalo je popadalo po zemlji. Ubrala sam što sam što sam mogla, ali nije kao da će me to držati sitom. Ostajem polagano bez hrane u smočnici.
Sutra ću otići do sela, na tržnicu. Pijacu, kako kažu ovdje. Možda upoznam nekoga, započnem razgovor duži od “dobar dan, doviđenja”.
Volim ovu kuću ali je na takvoj osami. Kao da sam sama na svijetu. Samo ja i pogled u more.
21. studeni
Neka djevojčica mi je jučer prišla dok sam išla na tržnic, pijacu. U ručicama je držala neki papirić, mislim da mi ga je htjela dati. Kako da drugačije protumačim njenu ruku ispruženu meni?
Majka ju je uhvatila za rukav, povukla svom silom. Čula sam ju kako joj šapće.
“Ne prilazi. Ta je štriga.”
Znala sam da me čudno gledaju. Ali nisam znala… nisam znala koliko me mrze. Kao da je taj komentar otvorio moje oči i odčepio uši i svaki pogled i šapat je odjednom imao formu.
Zašto? Jer sam sama? Jer sam došla u bakinu kuću bez prstena? Kome da postavim ta pitanja kada nitko ne želi progovoriti sa mnom više od dvije riječi…
Trebam biti iskrena. Sestra me upozorila da su ljudi ovdje čvrsti i zatvoreni. Znam da baka nije otišla u dobrim odnosima. Ali to je isto sve što znam i ne bi me se trebalo ticati.
Samo znam sljedeće:
Mrze me.
Ostajem bez drva.
Hvataju me sumnje. Neću posustati. Ostajem tu, na sigurnom.
24. studeni
Ostala sam bez drva jučer. Uhvatila me panika na trenutak. Ali onda, kao iz vedra neba, dogodio mi se spas. Susjeda i njezin muž su mi poklonili metre na metre drva, više nego što mi treba za ovu zimu. Ostati će i za sljedeću, kako mi se čini… toliko dugo me sreća nije mazila da mi je teško povjerovati.
Oboje su dragi ljudi. Mojih godina, možda malo stariji? Žive u kući čije krovove mogu vidjeti iznad krošnja u brdu, ali nikada nismo razgovarali. Ne mrze me! Gledaju me sa osmjehom.
Nisam se usudila pitati za mišljenje o mještanima.
Ne znam da li sam pronašla prijatelje, ali tako je lijepo razgovarati sa nekime tko nije komad papira.
2. prosinac
Noćas sam loše spavala. Ne sjećam se sna, ali znam da me preplašio.
Ustvari, sada kako pišem, prisjećam se djelića. Mislim da sam trčala uz brdo i da me nešto ganja?
Grozan san. Posljednji put sam tako loše sanjala, još sam dijelila postelju sa Ant njim. Marija je rekla da se radi o traumama. Luka je odmah izvadio bocu šljive na stol, za živce.
Tako sam sretna što sam ih upoznala! U selu me i dalje izbjegavaju kao gubavca, ali barem me njih dvoje prihvaćaju u svoj dom.
3. prosinac
Koliko je bilo veselo jučer sa Marijom i Lukom, toliko sam danas požalila… Glava me boli cijeli dan, pulsira i tuče u sljepoočnice. Šljiva mi nije godila, očito.
Svaljujem krivicu i za san na tu šljivu. Ponovo se ne sjećam se što sam sanjala, ali sam se probudila mokra do kože.
Sljedeći put kada me ponude čašicom bilo bi mi pametnije da se povučem kući.
21. prosinac
Usudila sam se popeti na tavan. Kada smo bile djeca, sestra i ja smo se znale igrati skrivača po cijeloj kući, ali tavan je oduvijek bio zabranjen.
Ah, ovo je tako glupo… ali. Baka nas je plašila da su gore u nekoj kutiji zatvoreni ukleti morići. Glupo, jako glupo, znam. Ali ti morići su donosili nesreću bilo kome tko ih je taknuo i nas je to plašilo više od šibe.
Zašto me je sramota priznati da me i nakon tri desetljeća držao strah dok sam se penjala tim strmim kamenim stepenicama?
Ali prešla sam preko toga. I dobro da jesam!
Mislila sam da je kuća pusta kada sam stigla. Bila je prazna i prašnjava. Kada sam bila dijete, sjećam se da su police bile pune knjiga. Ništa nisam mogla naći dok se nisam usudila popeti na taj zastrašujući tavan.
Kao da sam ušla u Ali Babinu pećinu! Sve knjige su gore, po kutijama, na podu, posvuda. Više nego što se sjećam da ih je bilo kada sam bila mala.
Napokon, nešto da mi ubije malo ovu monotoniju.
24. prosinac
Marija i Luka su me pozvali da sa njima provedem Božić. Kažu da ne slave jer su članovi neke crkve za koju iskreno nikada nisam čula, ali nisu htjeli da tako bitan dan provedem sama.
Možda je dobro i za mene da ne slave jer ne znam što bi im poklonila haha…
26. prosinac
Božić je prošao dobro. Ne znam što da drugo napišem?
Mislim, osramotila sam se. Došla sam praznih ruku. I pogodi što? Marija i Luka su imali spreman poklon… Svaka meni čast.
Barem je poklon interesantan. Knjiga o njihovoj crkvi. Rekla sam im jednom prilikom da su me oduvijek zanimale razne religije, iz nekog čistog znanstvenog aspekta.
Moram priznati da za Skilu još nisam čula. Knjiga je stara, ali dobro očuvana. Debele korice, zlatni odsjaj na papiru. Veoma svečano sve skupa.
Iskreno… srce mi je na trenutak stalo kada sam otvorila prvu stranicu.
Znam da svaka religija ima svoj neki običaj, ne treba suditi… ali ta slika vodene nemani koja izlazi iz mora… prestrašila me. Mislim da su oboje to vidjeli na mojem licu.
Da li je glupo reći da me i njihov pogled preplašio?
Otišla sam kući brzo nakon toga.
15. siječanj
Pogodi što sam našla među bakinim knjigama.
Pogodi.
Skila.
Od kuda mojoj baki religijski tekst o nemani iz dubine oceana. Mojoj baki koja je svake nedjelje lizala oltar. Ona.
Da, istražila sam malo knjigu i ne, nimalo mi se ne sviđa. Postoje mitovi još iz grčkog doba, i niti jedan nije dobar. Ta Skila ne donosi nikakvo dobro, jede mornare i topi brodove. Prožima me jeza i, od kada sam otvorila prvu stranicu, svaki put kada pogledam na pučinu ukazuju mi se sjene… sjene nečega. Ne želim ni znati čega.
Skrećem sa uma.
Zločesto od mene, znam. Ali sada mi se i Marija i Luka manje sviđaju.
Znam da ne bi trebala suditi. Znam
Ali plaše me. Ustvari me plaše od početka, samo sam bila usamljena.
Imaju zamračen pogled. Mutan. Kao da je pun vode.
15. veljače
Spavam loše. I dalje prokleto spavam loše. San mi se ponavlja. Mislim da mi od nesanice polagano odlazi razum. Ujutro sam čula neki šapat pokraj prozora, skamenio me, ali kada sam otrčala do tamo u dvorištu nije bilo nikoga. Gubim razum.
Trebam se naspavati. Ali teško je kada vjetar tuče o prozore. Podsjeća me na neke druge dane o kojima ne želim razmišljati.
Samo mi treba sna.
Skoro sam bacila tu prokletu knjigu u oganj. Nisam.
Ne znam zašto.
20. veljače
Marija mi je dala neke tablete. Vidjela me na cesti, pokušala sam ju zaobići, ali me sustigla.
Evo ponovo mene, tako zločeste. Ja ju izbjegavam, a ona mi samo želi pomoći.
Ali tablete pomažu. Spavam po par sati, isprekidano. Kada se pogledam u ogledalu vidim zašto djeca viču štriga kada me vide na ulici. Oči su mi udubljene a kosa kao u metle. Izgledam kao kostur.
23. veljače
Kiša pada već dva dana. Da li je moguće da bolje spavam zbog toga? Ne znam, ali ne izgleda kao da će ova kiša uskoro prestati. Mogu odspavati.
Napokon.
Napokon
Napokon
25. veljače
Ne znam kako da ovo napišem. Zvučim ludo.
Prošetala sam danas do crkve. Ne znam zašto. Nije ni bitno. Uhvatila me potreba.
Svećenika nije bilo. Za oltarom je stajala Marija, pokraj nje Luka na koljenima. Svaki red crkve je bio pun. Svi ti ljudi koji me izbjegavaju kao gubavicu su klečali na koljenima i ponavljali za Marijom.
Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino.
Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino.
Vraćamo moru njezino. Vraćamo moru njezino.
I tako u krug. Nisu stajali. Marija je digla pogled sa oltara i pogledala me.
Pobjegla sam.
Odlazim danas do luke da vidim kada je prvi brod do kopna.
26. veljače
Nema broda zbog kiše. Kažu da je vrijeme loše i da je nesigurno isploviti.
Kapetan me pitao zašto sam otišla sa ceremonije.
Oči su mu plivale kao Lukine. Tako smješno izgleda, oči kao da su pijane, glava crvena od alkohola.
Nije smrdio po alkoholu. Kao da je pijan od nečeg drugog.
27. veljače
Što to uopće znači “vraćamo moru njezino”
Što se vraća? Koga? Zvuči ukradeno od “iz pepela u pepeo” ali nekako sumnjam
Uzela sam tu prokletu knjigu u ruke ali nisam izgleda došla još do toga djela. Samo priče o nekakvom morskom čudovištu iz grčke mitologije koje potapa mornare. Kao da je sirena, ali nije – jer je veća, jača, odvratnija, sa šest glava i proždire brodove.
Bakina knjiga je dorađena, zapisivala je neka svoja razmišljanja. Usporedila je Skilu sa biblijskim nemanima i nekim stvorenjima za koje nikada nisam čula, koje dolaze u snovima i vuku te u more.
Da li je to vraćanje moru njezinog?
Ne izlazim iz kuće dok ne stane ova kiša, a onda idem na prvi brod. Ovo čitavo selo me gledalo kao čudakinju dok cijelo vrijeme su oni ti koji štuju nekakvu Skilu. I Marija i Luka kao nekakvi vođe kulta, kako sam bila glupa što sam im povjerovala.
1. ožujka
Znam tko me gleda dok spavam.
Ni sama nisam sigurna kako sam ovoliko mirna dok ovo pišem.
Noćas sam se probudila usred sna. Ne penjem se više uz brdo u snu… ne, sada koračam prema obali. Probudila sam se kako mi je stopalo dotaklo hladnoću mora.
Pokraj prozora sam ih vidjela, oboje. Nisu se skrivali, nisu poskočili od straha kada je moj pogled uhvatio njihov. Nisu se povukli svojoj kući, glave pognute od srama jer sam ih uhvatila u činu. Samo su me nastavili gledati kroz škure, ne znam koliko dugo. Nisam se usudila ustati iz kreveta.
Ponovo sam zaspala u nekom trenu.
Kad ti kažem, ne znam kako sam ovako smirena. Ali što je alternativa? Ovaj otok nema svoju policijsku stanicu, a brod i dalje ne vozi.
7. ožujka
Ne znam ni što bi ti pisala ovih dana.
Svaki je isti.
Kiša pada, ne izlazim iz kuće, šetam pokrivena dekom od kuhinje do kreveta i čitam bakine knjige.
Pa onda ovako, kada sam bila dijete plašila sam se svega pa tako i plivanja. Čak i jednom kada su me nagovorili da probam zaplivati odbijala sam ići išta dublje od plićaka.
Jednom, mislim da sam imala osam godina, pala sam sa čamca. Iako sam znala plivati, strah me toliko prožeo da sam krenula tonuti kao da su mi stavili kamenje u džepove. Baka me uhvatila za ruke i izvukla prije nego što sam se nagutala previše mora.
Sada kada razmišljam o tome. To je bilo moje posljednje ljetovanje ovdje.
Dugo nakon sam sanjala… gluposti, realno. Da me netko gurnuo sa broda. Da me nekakve ruke primaju za nožice i vuku i da se zato ne mogu dohvatiti površine.
Više nisam sigurna što se dogodilo.
10. ožujka
Zaplivala sam jučer u snu. Dnevniče, bilo je prekrasno. Znam kako zvučim, svjesna sam, ali moja noćna mora se pretvorila u takav užitak. Plivala sam, i nisam bila sama. Svi u selu su plivali, skupa sa mnom. Nisam bila odbačena, naprotiv… zvali su me, nježno vukli prema sebi.
Marija i Luka su bili u mome snu. Stajali su na vrhu rive, oboje okrenuti prema svima nama koji smo polagano ulazili u more. Desna ruka im je oboje bila ispružena prema pučini, kao da nas usmjeravaju.
Kada sam se probudila, njih dvoje su ponovo stajali na mome prozoru.
Nasmiješila sam im se i ponovo utonula u san.
12. ožujka
Kiša i dalje pada. Kroz prozor vidim samo sivu pučinu.
San mi je čist i jasan. Znam što mi šapće u podsvijesti. Čujem glas, zvonko me zove.
Marija i Luka su na vratima. Ne ljutim se više na njih. Ne znam ni zašto sam se tako ljutila… ne sjećam se kako ljutnja izgleda.
Mora da jesam skrenula jer samo to može objasniti tu želju koju imam.
Koju želju, zanima te?
Pa, da… zaplivam. Zaronim.
Sada razumijem.
Vratim moru njezino.
Dnevnik jednog kišnog otoka ili Vraćanje moru njezinog © 2026. Martina Tabulov-Truta
Martina Tabulov-Truta svoju inspiraciju dobiva od okoline u kojoj živi i ljudi sa kojima se okružuje. Veliki je fan žanrovske literature, pogotovo znanstvene fantastike, fantasyja, povijesne fikcije i horora. Zanimaju je kompleksni protagonisti i ulaženje u njihovu psihu, kako bi doista mogla razumjeti koji su njihovi motivi i što ih pokreće kroz radnju.
Pisanjem se aktivno bavi posljednjih mjeseci.
Priča Dnevnik jednog kišnog otoka ili Vraćanje moru njezinog objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 10 (veljača, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.
Urednički komentar: Odličan primjer epistolarne forme u kojoj pratimo unutarnji razvoj usamljenog lika na izoliranom hrvatskom otočiću. Opipljiva tjeskobna atmosfera polako će vas gušiti dok čitate i pokušavate, zajedno s protagonisticom, dokučiti tajne otoka, ljudi koji na njemu žive, i onoga što je u dubinama mora.
morina kutija 
Leave a comment