Groblje je bilo tiho. Vjetar je šuštao kroz stara stabala kao da je pričao priče kroz lomljive grane. Zvijezde se nisu mogle vidjeti zbog magle koja je prekrivala ljude poput mekog pokrivača. Zrak je imao okus po svježoj zemlji i slatkom otopljenom vosku. Stari i mladi; svi su došli posjetiti svoje obitelji.

Od šarenih svijeća koje su zračile toplinom, nikome nije bilo hladno. Djeca su pratila roditelje, odrasli su pričali s prijateljima koje nisu dugo vidjeli, bake i djedovi su ostajali duže kraj spomenika svojih voljenih. Ukrasni aranžmani su bili posvuda.

Lumina je hodala polako, držeći torbu punu lampaša u desnoj ruci. Satima ih je birala: crvene, plave, ljubičaste, čak je pronašla i jedan ružičasti. Cipele su joj bile mokre od rose, crni kaput ju je grijao. Ona nije imala svoje mrtve za oplakivanje, osim par bakinih i djedovih rođaka, ali, sjetivši se maminih riječi od danas ujutro: Nitko ne smije biti zaboravljen, odlučila je posjetiti zapuštena počivališta.

Zakoračivši na tamnu sporednu stazu, uočila je nešto neobično. Hodajući ovim netaknutim dijelom zastala je ispred jedne sive ploče.

“Jamie Brinkley”, Lumina je, kleknuvši, nježno pročitala na glas. Ime je bilo urezano u kamen, no jedva se vidjelo koliko je izblijedjelo. 1920.–1942. pisalo je ispod njega. Prostor je popunjavala trava i bršljan. Lumina je otresla opalo lišće dok su joj prsti lagano drhtali.

“Bok, Jamie”, pozdravila je gotovo šaptom. “Ne poznaješ me, a ni ja tebe. Htjela sam ti reći da mi je žao što si sama i što te nitko nije posjećivao.”

Uzela je crvenu svijeću iz torbe, zapalila ju i položila na usamljen grob koji je sada dobio dušu.

“Evo, sad i ti imaš svjetlo.” Oslonila se na pete i izdahnula. Tišina je sada bila drugačija; mirnija, ali dublja. “Nadam se da te netko volio”, dodala je. “Imala si dvadeset i dvije. Ne znam što ti se dogodilo, ali, sve u svemu, zaslužila si bolje.”

“Oduvijek sam voljela crvena svjetla”, rekao je ženski glas. “Pogotovo u jesen. Podsjećala su me na jazz ploče.”

Lumina se okrenula i zastala. Mlada djevojka u tamnom odijelu i sa šeširom nagnutim preko kratke, valovite, smeđe kose stajala je ispred nje. Blijedo sive oči pune sjete promatrale su ravno u njene svijetlo plave pune znatiželje.

“Oprostite. Radite li ovdje?” upitala je Lumina djevojku.

“Ne radim ovdje.” Zastala je. “Ali moglo bi se reći da živim ovdje.”

Lumina je bila zbunjena. Razmišljala je. Možda joj je kuća u blizini. Možda joj je netko blizak umro pa je često ovdje.

“Kako vam je ime?” pitala je djevojka naginjući glavu u stranu.

“Lumina. A vaše?” Osmjehnula se, pružajući ruku.

“Jamie. Jamie Brinkley.” Stavila je svoj dlan u njezin.

Lumini je zastao dah. “Ali ti nisi živa.”

Jamie je gledala dolje u nju, osmjehnuvši se. “Ne. Nisam. Već duže vrijeme. Ali ti si me pozvala natrag čim si zapalila lampaš. Ne znam kako ni zašto, ali sve mi dopire do svijesti. Zrak, tlo i ti.”

Lumina je gledala gore u nju i progutala dah. Jamie je ovdje. Može ju vidjeti, čuti, dotaknuti. 

“Kao da si me izvukla iz beskrajne tame”, promrmljala je Jamie nježno.

“Kako sam to uspjela? Kako te mogu vidjeti? Ti si mrtva već 83 godine”, čudila se Lumina i dalje.

“Izgleda da si posebna”, priznala joj je Jamie.

Lumina je pustila Jamienu hladnu ruku od svoje tople. Srce joj je lupalo. Oko nje, ljudi su normalno prolazili. Nitko nije mogao vidjeti Jamie osim nje.

“Što ti se dogodilo?” upitala ju je.

Jamie je uzdahnula i sjela na svoj grob. Potapšala je rukom mjesto do svojeg i tako pozvala Luminu da se smjesti do nje. Prvo je bacila pogled na mramornu ploču, a zatim na Luminu. “Bila sam zaljubljena”, povjerila joj se. “To me koštalo života.”

Lumina ju je promatrala. Sjetila se da je tada bilo ratno doba. “Bio je neprijatelj?”

Jamie ju je prostrijelila pogledom. “Bila je žena.”

Lumina je zamijetila kako joj se srce stisnulo. 

“Upoznale smo se u baru. Nosila je ružičastu mašnu na svojoj plavoj kosi. Imala je najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela. Prišla sam joj i predstavila se. Pričale smo i upoznavale se. Nakon par mjeseci i spojeva smo si priznale osjećaje. Pisale smo pisma, krile se, planirale bijeg. U to vrijeme, naša veza je bila najopasnija stvar, čak i opasnija nego da vidiš neprijatelja na svjetlu dana. Ali meni to nije bilo važno. Htjela sam biti s njom.”

Glas joj je zadrhtao prije nego što je nastavila dalje. “Njezina braća, Liam i Tom, su saznali za nas. Pronašli su pisma. Rekli su da sam je iskvarila. Da sam je uništila. Prijetili su mi.”

Lumini su krenule suze. “Povrijedili su te?”

“Da”, prozborila je slomljenim glasom. “Taj dan sam spremila sve svoje stvari u auto i krenula po nju da odemo. Došla sam do šume, taman u blizinu njezine kuće. Tamo se nalazilo troje maskiranih muškaraca. Dvojicu sam prepoznala po smijehu; njena braća. Stajali su s vođom kojeg nisam prepoznala. Provalili su mi u auto, izbušili gume, uništili mi sve stvari i počeli me ubadati nožem dok su mi govorili riječi koje nikada ne bih izrekla; riječi toliko teške i grozne da su me pogodile kao dodatan snažan ubod. U zadnjem trenutku svog života, vidjela sam tko je bio vođa iza maske. Moj vlastiti otac.”

Lumina si je rukom prekrila usta dok je plakala. “A ona?”

Jamiein glas postao je blag. “Ne znam. Ali, znam da sam ju uspjela pogledati u daljini, prije nego što sam zatvorila oči. Stajala je iza vrbe. Mogla sam naslutiti patnju u njenim očima. No jedino mi je bilo bitno da ju vidim. Barem na sekundu. Umrla sam s osmijehom na licu.”

Tišina između njih bila je teška i potresna. Lumina nije mogla vjerovati. Nije mogla vjerovati kako ljudi mogu biti tako okrutni, ali najgore od svega je to što Jamie više nema nikoga tko je se sjeća. 

Stavila je torbu u naručje i potražila bocu vode. Umjesto toga, opipala je nešto glatko i izvadila van. Bila je to bilježnica njene mame koja je već duže vrijeme unutra. Iz nje je ispalo staro, žuto pismo. Lumina se sagnula i podignula ga. 

Kada je pročitala prve i zadnje dvije riječi, smrznula se.

“Jamie…”, zavapila je. “Kako se zvala?”

“Amelia Rosewood. Zašto?”

Lumina je shvatila da joj je mama namjerno namjestila da pronađe Jamiein grob. Shvatila je isto tako, da je bilježnica Amelijina, a ne mamina. Osjećala kao da joj se cijeli svijet srušio. Papir je iskliznuo iz njenih drhtavih ruku. Jamie ga je dohvatila. Oči su joj se raširile.

“Ovo… Ovo je moje pismo. Kako ga ti imaš?” upitala je zbunjeno.

“Jamie… Moj pradjed je Liam Rosewood”, priznala je. Briznula je u plač. “Žao mi je.” Glas joj se slomio. “Nisam znala. Nisam znala za išta od ovoga. Moj pradjed je ubojica? I to još tvoj ubojica?”

Lumina je krenula ustajati, ali se iznenada našla u krugu poznatih ruku koje su je čvrsto privile uz sebe.

“U redu je. Nisi ti kriva. Nitko nije znao. Čim sam umrla postala sam duh. Nitko me nije mogao vidjeti ni čuti, sve dok se nisi ti pojavila. Dok je bio moj sprovod, samo je par mojih prijatelja došlo i po njihovom razgovoru sam saznala da su svi prekrili moje ubojstvo. Proglasili su nesreću, napad od strane divlje životinje”, nježno je govorila Jamie grleći Luminu.

“Ne mogu vjerovati da smo povezane. Nitko od mojih nije imao pojma da je Amelia bila u vezi. Stariji su to tajili.”

Opet je sve utihnulo.

“Znam.” Lumina se maknula iz Jamienog naručja i ustala. “Ovdje je i Amelijin grob. Tu u blizini. Ako sam uspjela “oživjeti” tebe, možda mogu “oživjeti” i nju. Idemo?”

Jamie je preplavio sasvim nepoznati osjećaj. Nada.

“Stvarno? Ako je tu, naravno da idemo”, uzvratila je odlučno te krenula za Luminom.

Šetale su zajedno kroz polje tišine. Izgledalo je kao da hodaju kroz san, okružene svjetlima svijeća i šarenim cvijećem.

Nakon nekoliko minuta, stigle su.

Amelia Rosewood
1921.-1944.
Voljena kći, neka te čuvaju anđeli.

“Umrla je dvije godine poslije mene.” Shvativši to, srce joj je popucalo po šavovima.

“Da. Samoubojstvo. Mama mi je rekla da joj je svijet odjednom izgubio sve svoje boje, a sati su prestali otkucavati. Zapela je u sivoj izmaglici iz koje nije mogla pronaći izlaz. Sada shvaćam da je to zbog tebe, Jamie. Nije više mogla živjeti u svijetu u kojem nema tebe.”

Grob je bio čišći nego Jamiein. Uvele ružičaste ruže i blatnjave mašnice, ostavljene od starih prijatelja i daljnjih poznanika, ukrašavale su grob koliko su mogle.

“Ružičasta joj je bila najdraža boja. Sve njene stvari su njome bile prožete: haljine, cipele, sjenilo, ruž…”

“Onda ćemo upaliti i takvo svijetlo.” Lumina se nasmiješila i položila ga na kamen.

Jamie je kleknula pored njega. “Amelia. Tu sam. Uvijek ću i biti. Nadam se da me čuješ.” Plakala je. “Volim te i uvijek ću te voljeti.”

Lumina je brisala suze sa obraza.

“Znam.”

Jamie i Lumina su se okrenule.

Iza vrbe se polako pojavljivala predivna djevojka s dugom, uvijenom, plavom kosom, oceanski plavim očima, bijelom haljinom s rozim cvjetovima, ružičastom mašnom u kosi i radošću na licu.

“Amelia…”

“Jamie.”

Krenule su jedna prema drugoj. U početku polako, a zatim su potrčale i snažno se zagrlile. Jamie je zavrtila Ameliu. Smijeh se glasno čuo. 

“Bez brige, nitko nas ne može vidjeti. U miru smo”, tješila je Jamie Ameliu.

“Kako smo uopće ovdje?” pitala je Amelia.

Jamie se okrenula prema Lumini. “Zbog nje. Jer nas se sjetila i zapalila svijeću.”

Amelia ju je napokon ugledala. S dlanom u Jamienom, približila se Lumini.

“Izgledaš…-” 

“Isto kao ti. Da. Moj pradjed je Liam.” Pognula je glavu. “Žao mi je.”

Osjetila je prste na bradi koji joj podižu glavu. “Hvala ti. Hvala ti što si nas se sjetila i spojila nas. Spasila si nas. Zbog tebe smo sad u miru i bit ćemo zauvijek. Drago mi je što postojiš.”

Lumina se nasmiješila i obgrlila ju rukama. Jamie im se pridružila.

“Ima ih još, zar ne? Još ljudi poput vas, zaboravljenih.”

Jamie je kimnula. “Više nego što misliš.”

“I ja im mogu pomoći?”

“Ti si jedina koja može, pomoću lampaša. Ti si Lumina, tvoje ime znači svjetlo. Zato nastavi svojim svjetlom ponovno paliti ugašene zvijezde.”

Lumina ih je pogledala sa suzama i toplim osmijehom.

“Još imam plamena da ih vratim.”

Jamie se osmjehnula, dotaknuvši joj rame. “Onda ih snažno obasjaj.”

S toplinom u srcu, krenula je dalje, spremna da upozna nove ljude, da čuje njihove priče, da ih spasi i da ih poveže s voljenima.

---

Svjetlo ugašenih zvijezda  © 2026. Veronika Kostantinov

Veronika Kostantinov je studentica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Voli pisati priče. San joj je jednoga dana napisati i objaviti knjigu. Obožava povijest. Ima tri (odnosno četiri) mačke: Bonnie, Simbu, Nalu i mačku koja svaki dan dolazi kod njih. Jako voli osamdesete i često kaže da je rođena u krivo vrijeme. Zato joj je najdraža serija Stranger Things. Autorica je priče “Sve što je lijepo kratko traje” koja je objavljena u 4. broju Morine kutije.

Priča Svjetlo ugašenih zvijezda objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 10 (veljača, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: ova priča sjetne atmosfere, kakva i priliči groblju, bavi se tragedijama koje su nam nažalost i previše poznate iz stvarnog života, ali također i poručuje da sretan kraj može doći i nakon što već izgubimo nadu u njega – i da ljubav opstaje.

---

Image: photo by Ahmet Yüksek, Pexels