Morin knjiški reflektor – u kojem vam donosimo mali pogled na to što je novo u domaćoj produkciji
Daždbogova djeca, Arijana Grginčić (objavljeno u veljači 2026)
Žanr: povijesni i avanturististički fantasy baziran na slavenskoj (i nordijskoj) mitologiji
Duljina: 325 str.
Autor naslovnice: Aleksandra Trajkov
Tagline: Daždbogova djeca roman je o Vasilisi, djevojci iz srednjevjekovnog Kijeva, koja otputuje s grupom Sjevernjaka u potrazi za mitološkom ruskom zemljom Lokomorijom u nadi da će joj bogovi pomoći spasiti njen narod i otjerati Mrak.
Sažetak: Nakon što putnici s juga uvjere novog ruskog kneza Vladimira da prihvati kršćanstvo, bogovi su srušeni, a Vasilisino selo uništeno uslijed nasilne kristijanizacije. Prije nego je uvjeri da pobjegne, Vasilisi majka poruči da spas za svoj narod mora pronaći u zemlji bogova, Lokomoriji. Vasilisa, za koju oduvijek govore da je blagoslovljena od strane bogove i obdarena magičnim sposobnostima, otputuje s odmetničkom grupom Sjevernjaka (Vikinga) predvođenih kćeri palog danskog ratnika, Karin. Karinin je cilj osvetiti se novom kršćanskom danskom kralju zbog kojeg je njezin otac umro. Nju vodi osveta, dok Vasilisa, dvoumeći se između vjere u sudbinu i mogućnost biranja vlastita puta, traži čarobni svijet u koji uopće ne vjeruje. No ubrzo će promijeniti mišljenje. Nakon što joj se ukažu Sivi vuk, lešij, likho i druga, u jednakoj mjeri dobroćudna i zloćudna bića iz narodnih predaja, Vasilisa počinje vjerovati da uistinu jest blagoslovljena. Samo, je li njena sudbina spasiti svijet od Mraka koji se širi zajedno sa strahom, ili je to bila sudbina njene pokojne bake, ili posve pogrešno tumači sudbinu? Uostalom, proročanstvo za koje je mislila da je namijenjeno njoj isto je ono koje je Karin pripisivala sebi. Je li moguće da se jedno proročanstvo odnosi na dvije osobe?
Ono čemu se Vasilisa definitivno nikad nije nadala jest da će se naći zarobljena u utvrdi pod danskom opsadom, putovati podzemljem pod vodstvom patuljaka, skrivati se od psoglavih čudovišta pod plaštom Deda Moroza, otkriti obiteljske tajne na svadbi pijanog Vodanoja i doživjeti brojne druge, fantastične pustolovine, cijelo vrijeme praćena duhom svoje bake i s ciljem spašavanja svijeta od Mraka.
Link (za nabavu knjige): Preko autorice – instagram kotankt: @anakronizam e-mail: arijanagrgincic@gmail.com
Ulomak teksta:
Iz poglavlja Odinov narod
„Völva, tako mi zovemo žene poput tebe.”
„Nisam čula za taj izraz.”
Glas je dubok, ali muzikalan i blag. Govori moj jezik kao materinji, ali ne zvuči poput lokalnog muškarca. „Znači, čarobnica.” Uto predvodnik Varjaga skine kapuljaču.
„Slava Mokoši”, mrmljam, „pa ti si…” Niska je, ali dojam koji ostavlja bez kukuljice još je impozantniji od misterioznosti kojom odiše pod krinkom. Duga riđa kosa spušta joj se u valovima niz izražene jagodice. Ovdašnje žene nemaju velik i zaobljen nos poput nje, ali upravo on daje njezinu licu istančanu senzualnost.
„Ja sam foringi naše skupine.” Pogne glavu kao da me pozdravlja s poštovanjem. „Poglavar, u neku ruku.”
Krv mi je sunula u obraze. Nisam navikla da me pozdravljaju s takvim poštovanjem. „Aha. Pa, oprosti, mislila sam…” Smiješi se. Zabavlja je moja nespretnost. „Otkud znaš jezik mog naroda?”
„Tek smo se upoznale, a ti već postavljaš ozbiljna pitanja. Ako te baš zanima, odrasla sam u Novgorodu.” Mora da je primijetila da zbunjeno pogledavam ostale članove družine. „Oni su svi s dalekog sjevera.”
„Zašto ste došli u Kijev?” Više mi nije vjerojatno da su putujući trgovci. „Stali smo ovdje na putu do Danske. Onda nas je snašla ova strašna zima pa smo morali ostati. Jučer smo prisilno napustili grad.”
„Izbili su neredi, zar ne? Divlje su mi žene rekle nešto o tome, a i vuk je rekao da će se ljudi buniti…”
Nakosi glavu. „Divlje žene i vuk koji govori. Jesi li sigurna da nisi udarila glavom dok si bježala?”
„Ne”, odvraćam, „mada bi mi bilo draže da je sve bio plod moje mašte.”
„U gradu je bio pokolj”, nastavlja, zanemarivši moj nabusit odgovor. „Stali smo na stranu vaših svećenika koji su branili hram, no onda je naš vrač pao od ruke jednog Kristinn. Pobjegli smo.” Zadnje je riječi teško izgovorila, kao da to priznaje preko volje.
„I ja sam pobjegla.” Osvrćem se prema spaljenom naselju. „Ne bih ni mogla spriječiti ovakav ishod.”
„Kako se zoveš?”
„Vasilisa.” Baš sam se dugo držala odluke da pazim kome odajem svoje ime. „Smijem li ja znati tvoje ime?”
„Karin”, izrekne ga pažljivo. „Kamo si pošla, Vasilisa?”
„Nisam sigurna. Majka mi je rekla da trebam pronaći neku zemlju… ne sjećam se točno. Ne znam trebam li je poslušati. O toj zemlji govore priče za djecu.”
„Razgovarala si sa šumskim stvorenjima, ali ne vjeruješ u zemlju iz legendi? Dakle tvoje ludilo ima granice.”
Mrštim se. „To je drukčije. To se dogodilo. Moja baka…” Uzdišem. „Morat ću otputovati. Ako su mi roditelji i prijatelji zarobljeni u Kijevu, mogu ih pokušati osloboditi, ali kakve su jednoj djevojci šanse za to? Majka bi bila razočarana da odem onamo umjesto da je poslušam.”
„Tragat ćeš za mjestom u čije postojanje sumnjaš.” Karin odmahne glavom. „Onda barem povjeruj, pa makar i nemala dokaza da postoji, jer ćeš je tako lakše naći.” Okrene se i prebaci kapuljaču preko glave. Mladi Varjag uredne smeđe brade i kose pomogne joj je da se popne na konja. „Mi idemo u Kraljevinu Dansku. Kako ćeš putovati, Vasilisa?”
„S noge na nogu, osim ako mi sivi vuk opet ne pritekne u pomoć. Zapravo bih radije pješačila.”
Karin opet kima, ali mislim da me ne shvaća ozbiljno. Ne vjeruje ni jednoj mojoj riječi o šumskim bićima. „Onda ti je isto jesi li sama ili s nama.” Razrogačim oči i odmahnem glavom. „Što se mene tiče, pridruži nam se. Dobro će ti doći naša zaštita, a nama lokalna djevojka koja zna više o ovom kraju.”
„S vama? Ali…”
„Koliko sam čula, vaše čarobne zemlje iz priča uvijek se nalaze preko mora, zar ne?” Polako kimam. „Onda, ako ta tvoja zemlja postoji, put koji vodi do nje poklapa se s našim planom putovanja na zapad.”
Jedino me Klaus gleda ohrabrujuće. Drugi na mene ostavljaju dojam kao da bi me ili ubili ili pustili da se snalazim sama. Iako je navukla kapuljaču, Karinine zelene oči svjetlucaju poput kristala. S Varjazima zbilja imam bolje šanse za preživljavanje.
„Pod jednim uvjetom. Ne želim da me ijedan muškarac iz tvoje družine takne.”
„Bez brige. Ionako bih im to zabranila. Osim toga, Klaus je očito odlučio paziti na tebe.”
Iz poglavlja Zlokobna stvorenja
Domovoj me povukao za kosu. „Glupa djevojko, osvrni se!” Pljuska sićušne ruke zadivljujuće je jaka. „Zar ti nitko nije pričao o tom čudovištu? Ne smiješ joj dopustiti da ti se uvuče u glavu!”
„Kome?”
„Likho!” Jednooka smežurana rugoba kao da je ukrala tijelo mršavoj starici. Oko treperi, ali ne trepće, a zjenica raste kao da je biće za sebe; rastu joj i ruke i zubi. „Glupa djevojko!” Domovoj me opet vuče za kosu. Skače s mojih ramena pa povlači konja isto kao mene. „Ovo je posao za dvorovoje, oni znaju s beštijama…” promrmlja prije nego što se po grivi uspne do nakostriješenih ušiju i počne šaputati utješne riječi.
Ne razumijem što govori, ali pred ustima mu u maglici nastaju oblici. Kugla se pretvara u tri konja u trku, potom u drveće, pa u staju. Konj diše sve pliće, tiho zanjišti pa pogne glavu. „Dobro momče! Ugledaj se na njega, Vasilisa! Ako se ne odupreš, Likho će ti se ugnijezditi u mozgu i izgristi ga poput crva! Vasilisa, hajde, sjeti se svog cilja, sjeti se Lokomorije. Simarglovih mi krila, nikad nisam upoznao odvažnije ljudsko čeljade. Tražiš zemlju iz bajki da bi spasila svoj narod. Za to treba mnogo hrabrosti, i mnogo sreće, a ti očito imaš i jedno i drugo. Vasilisa…” Nervozno pogledava prema drveću.
Likho se nije pomakla, ali stvorenje proizašlo iz njene zjenice raste.
„Tvoji roditelji znaju da si dovoljno luda da tražiš zemlju iz koje se nije vratio nijedan svjedok, a tko je dovoljno lud da to pokuša, ima i dovoljno visoke šanse da je pronađe! Dokaži da si dostojna tog zadatka!”
Sjena iza mene ponovno pokušava rasti, ali konj je gazi. Klausova pločica skliznula je niz konjsku dlaku, no još je ondje. Klaus je rekao da ga podsjećam na njegovu kći. Bi li ga rastužilo otkriti da sam se utopila u tuzi koju donosi šumski demon? Rekao je da je njegova kći tvrdoglava, zato smo slične.
Dovoljno sam tvrdoglava da prkosim Likho.
Njeno oko pokušava prodrijeti do mene. Neću pokleknuti.
Sjena iz zjenica izobliči se kao da vrišti.
Crna spodoba zatrese glavom, a onda skupa s jednookim bićem nasrne naprijed. Izmičem se, a Likho nastavlja srljati naprijed. Iza sebe ostavlja crnu maglu.
„Vasilisa!” Domovoj upre prstom u moje zapešće. Svjetlost se probija ispod rukava. Likho se drži na sigurnoj distanci, spremna zaskočiti me. Povlačim rukav. Sjaj narukvice zasljepljuje izbuljeno oko. Ispunjeno suzama, po prvi put trepne. Stvorenje se grči. Rukama pokušava pokriti oko, ali uzalud. Preveliko je za tanke udove.
Likho četveronoške pobjegne trenutak prije nego što se Vuk stvori ispred konja. „Prokletstvo, išao sam u pogrešnom smjeru! Htio sam je otjerati prije nego nam se nađe na putu, no ona je našla vas prije nego sam ja našao nju!”
Domovoj skoči, dočeka se sa svakom nogom s jedne strane mog vrata i rukama pridrži za moje uši. „Hvala na pomoći, patuljče”, kažem usprkos štipanju njegovih ručica. „Stvarno misliš da sam hrabra i odvažna?”
Opet je nabio kapu preko očiju, a s njome i ulogu gunđala. „Ne zovi me patuljak. To je uvredljivo. Imam ime.” Podižem jednu obrvu. Oklijeva. U imenima je moć. „Mladen.”
Vuk zareži. „Dobro, Mladene, Vasiliso, sad kad smo se svi propisno upoznali, možemo li požuriti do naših suputnika? Likho je istjerana iz svog skloništa.”
„A ti”, šapnem konju, „kako se ti zoveš?”
Kao jeka nošena vjetrom: „Ti mi možeš dati ime.”
Razjapim usta u čudu. Vuk me požuruje. Uzjašem pa potaknem konja koljenima kako mi je pokazala Karin. Galopom se vraćamo istim putem kojim smo i došli.




Leave a comment