Ahhh… Predivan šumarak – zrake sunca koje se sramežljivo rastežu po zimzelenom tlu, ptičice koje pjevaju na svim svojim posebnim jezicima i bubice koje u jednom trenu nesmetano lete zrakom, bez ikakve brige na pameti… a u idućem ih neki dražesni kos ili draga plavetna sjenica pojedu. Znam, život je okrutan, ali tako je to. Bolje da te poždere neka ptičurina nego da ti sudbu kletu odredi Žutokapičina ba– Zaboravi da sam išta rekao.

Nego, počnimo onako kako sve bajke počinju – jednom davno (2013.), preko sedam mora i sedam gora (u Zaprešiću), šetala se po tom našem krvoločnom/simpatičnom šumarku djevojka zvana Žutokapica. Kao što joj ime kaže, na sebi je nosila žutu trenirku s kapuljačom koju je navlačila preko čela kako bi izbjegla zrake sunca i ostala zauvijek blijeda, kao da stalno viđa duhove.

One proždrljive ptičice od prije pozdravile su djevojku s obližnjeg bora. “Dobro jutro, Crvenkapice! Ideš li k svojoj bakici?” upitao ju je jedan češljugar.

“Kaje tebi? Si normalan? Ja sam Žutokapica, čovječe!”

“Joj, ispričaj ga, Žutice, on ti ne raspoznaje boje”, ubacila se jedna šojka.

“Kaj me briga! Oš da ti baku zovem!?”

“Neeee!!!” Sve ptice su odletjele s bora u raznim smjerovima. Žutokapica je krenula dalje šumskim puteljkom dok nije ugledala drhtajućeg poletarca sove ušare na tlu. Njegove narančaste oči bile su mu veće od same glave.

“A kaj sad ti oćeš? Majke mi, ove ptičurine su totalno lude danas…”

“Kletva…”

“Kaj?”

“Ona je ima, a i ti je imaš…”

Žutokapica je znala o čemu sovac govori te se čučnula da mu bude bliže. Sunce je obasjavalo Žutokapičine oči i činilo se kao da svijetle. Što je sovac dulje zurio u nju, to je više shvaćao da nije čovjek, nego čudovište. To ga je prestrašilo pa je krenuo mahati krilima od nje, međutim Žutokapica ga je brzinom munje zgrabila i približila sebi. Sada su se gledali oči u oči.

“Čuj, mali, u ovoj šumi ima jedna puno gora beštija od mene. Tak da ti je bolje da začepiš taj svoj kljun i gledaš svoja posla, oke?”

Sovac je manijakalno klimao glavom. Kad ga je pustila, poletio je što je više i dalje mogao, a Žutokapica je slegnula ramenima i nastavila dalje. Rekao sam ti da je ona… posebna.

Tako je nakon duge šetnje naša junakinja napokon došla do jedne male čistine, a na njoj se smjestila još manja crvena kućica s naslikanim mjesečevim mijenama bijele boje. Imala je malu ogradu koja je izgledala kao da je unutra trebala držati ovce, ali njih nije bilo. Jedini dokaz za ovu moju teoriju su raspršeni “oblaci” vune koji su se kotrljali po tlu kako ih je vjetar kotrljao.

Žutokapica je uredno otvorila i zatvorila vratašca ograde pa došla do prozora kroz koji je pokušala vidjeti unutra. Zatim je pokucala.

“Baka! Di si čovječe!?”

Kako je kucala, tako su se vrata sama pomaknula i otkrila polumračnu sobu u koju je Žutokapica hrabro zakoračila. Ono malo svjetla otkrilo je omanju kuhinju i krevet na kojem se ispod popluna nešto ogromno komešalo. U jednom trenutku je Žutokapica vidjela veliki smeđi rep koji se brzo pokrio.

“A baka, zakaj si po noći bila vani? Pa znaš da je puni mjesec!”

To nešto je sramežljivo zacvililo. Polako se smanjivalo dok nije postalo prosječne ljudske veličine. Žutokapica je okrenula očima i otkrila to “čudovište”. A to je bila njena “nevina” bakica.

“Joj, pucica, pa nisam si mogla pomoć, eto… Ajde, najdi mi cvikere, prosim te, da te bolje vidim.”

Žutokapica je ubrzo našla naočale na podu, u lokvi krvi. Obrisala ih je s kuhinjskom krpom i ignorirala tekućinu kao da je nije ni bilo.

“Kaj kuhamo danas, baka?” rekla je Žutokapica kad ih je predala baki. Obje su se sjele na krevet.

“Pa znaš, štela sam ti speči štruklje, al mi je ponestalo sira.”

“Za sir ti trebaju ovce, baka. Nemreš ih stalno klati.”

“Ma nisam ih zaklala… Samo sam ih malo gricnula.”

“Hahah, joj, baka, kak si ti spaljena.” Žutokapica se nasmijala i zagrlila baku.

“Joj, sad si me podsjetila. Morem ti nekaj pokazati. Da ti se tvoja baka malo i pohvali.” Baka se odgegala do police kraj prozora na kojem su stajale novine. Uzela ih je i dodala svojoj unuci koja je naglas počela čitati.

“Ankica Vuković (98) živi sama u šumi pored Brdovca i njezina su svakodnevica krvoločni vukovi koji joj ubijaju dragocjene ovce. Kaže, ne bojim ih se, ali uskoro neću imati kaj za jesti. Zato joj je Ministarstvo poljoprivrede osobno uručilo paket pomoći u slučaju poljoprivrednih neprilika koje je povuklo direktno iz Europskih fondova. Opa baka, pa ti si europska žena.”

“To baka za svoju unučicu skuplja.”

“Joj, hvala baka, al moraš i ti nekaj jesti… Osim sirovog mesa.”

“Ne brini se ti za svoju baku. Ja uvijek nađem nekoga – ovaj, nešto za pojesti. Jednog dana bumo ti i ja zajedno u lov, kad ti dovoljno rep naraste. A sad bum te naučila kak se kuha pravi vučji čušpajz. To je mene moja baka naučila kad sam bila tvojih let.”

“Jel ona isto bila… Posebna?”

“Oh, pa ona je bila vođa čopora. I onda ju je prevaril moj djed – koji je kakti bil normalan čovek – pa ga je morala pojesti, pa se onda to nekima u čoporu ni svidjelo. Ma pretjeruju. Nego, treba nam grincajg, paradajzi i jedan tajni sastojak.”

“Opa, a kaj je to?”

“Pogleć ispod kreveta.”

Taman kada se Žutokapica htjela sagnuti, netko je pokucao na vrata.

“Dobar dan, policija! Otvorite!”

“Jebate život, nisam to planirala”, baka je šapnula. “Evo, gospon!”

Baka se dogegala do vrata, a Žutokapica je ostala sjediti na krevetu. Otvorila je vrata i pred njima je stajao policajac.

“Dobar dan, gospođo–”

“Gospodična… Ankica.”

“Moje isprike. Ja sam Ivek Papučar i htio bi porazgovarati s vama o nestanku našeg kolege lovočuvara.”

“Gospon, ovdje vam nema ni love ni čuvara.”

“Uz dužno poštovanje, ne zanima me vaše financijsko stanje. Uostalom, nije li vam Europska unija pomogla oko tog?”

“Kaj ti hoćeš, tutlek?”

“Želim pronaći našeg kolegu živog… Ili mrtvog.”

Baka i Ivek su se neko vrijeme odmjeravali pogledom. Mislim da je i Ivek vidio da baka nije potpuno ljudska. Žutokapicu je to zabavljalo. Znala je da Ivek neće izaći živ iz te kuće ako proba nešto napraviti baki. Učinilo mi se kao da je to pomislila i za mene, ali nadam se da sam se jednostavno uzbudio zbog situacije.

“Dečec, ovdje svog frenda ne buš našel.” Baka se nasmiješila.

Policajac je frknuo, odgurnuo baku u stranu i ušao u kućicu. Ono što nije vidio je kako su bakine oči počele jako mrzovoljno svijetliti.

“A ti, mala, jesi vidjela lovočuvara?”

“Samo ak je navijal za Dinamo.” Žutokapica se nasmijala.

Policajac joj je htio odbrusiti, ali je primijetio da je stao u onu lokvu krvi i zurio je u nju. Baka i Žutokapica su se zabrinuto pogledale.

“Uhh, baka voli klati ovce?” Žutokapica je pokušavala izvući baku iz neugodne situacije.

Ivek je dotaknuo tekućinu da mu ostane par kapi na prstima. Prvo ih je ponjušio pa polizao. Njegove su oči zasvijetlile kao bakine, ali nekim drugim, zelenkastim sjajem. Tako je pogledao Žutokapicu i polagano joj se približio. Iza njega bakica je postajala sve veća… I dlakavija.

Ali Ivek je onda naglo zastao. “Ne, ne. Već sam tri mjeseca trijezan. Apstinencijska kriza znaš, ne mogu sad nekoj maloj curici ispiti krv.”

Ivek se okrenuo kako bi izašao van, ali kao što je Žutokapica znala – on iz te kuće neće izaći živ. Tako je umjesto relativno dobroćudne bake vidio divovskog smeđeg vuka koji je režao na njega. Ono što je uslijedilo je apsolutno prestrašno i radije ti to ne bih htio opisivati. Ajmo samo reći da je Ivek u sekundi postao papučar. Žutokapica se ustala s kreveta, prekoračila Ivekovo tijelo i potapšala vuka po glavi.

“Baka… Jel tajni sastojak vučjeg čušpajza dva državna radnika?”

Iskreno, ne mogu znati što je vuk/baka rekla jer je sve što sam čuo bilo lajanje, cviljenje i zavijanje, ali Žutokapici je sve to nekako imalo smisla.

“Aaa, kužim. Dva ljudska bića i jedan vampir, ali di bumo našle još jednog čovjeka?”

Tako su me one dvije slasno pogledale. Žutokapica se jadna od gladi napokon uspjela pretvoriti u (naravno, žutog) vuka. Vidjelo se da je baka jako ponosna na nju.

I eto, tako završava naša bajka i moj život. Drago mi je da sam završio kao pravi domaći obrok i svojim doprinosom očuvao hrvatsku baštinu.

---

Bakin čušpajz Ⓒ 2026. Mia Rogić

Mia Rogić (rođena u Zagrebu 2001) završila je Školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu, aranžersko-scenografski odjel, te Southern New Hampshire University, smjer grafički dizajn i 3D animacija. Napravila je više od 30 igranih i animiranih kratkih filmova. Jedan je od organizatora i utemeljitelja Filmskog festivala smijeha FIFES. Voli animaciju, D&D, ptice, mjuzikle, Star Wars i sa svojom ekipom održava zadnja mjesta na pub-kvizovima. 🙂

Priča Bakin čušpajz objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 11 (rujan, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Mnogi od nas znaju da bakinoj kuhinji nema ravne i da su njezini recepti pravo obiteljsko blago, no nisu jedino što se može prenijeti s koljena na koljeno. Mia Rogić otkriva nam koje sve generacijske tajne može kriti jedna baka i njezina unuka u svojoj humorističnoj priči “Bakin čušpajz”.

---

Image: Ramon Karolan (Pexels)