Nisam te dugo vidio.

Kucanje na vratima u sedam i trideset inače bi me izbacilo iz takta. Ali zadnjih desetak godina biram raniji dnevnik, pa su najvažnije vijesti već prošle. Tomu svjedoče kapljice mlijeka na dnu čaše i tanjurić s razmrljanim ljubičastim prugama koje su ostale nakon pite od kupina. Bila je malo kisela.

“Stižem!” doviknuo sam, mada se kucanje nije ponovilo.

Nikad nisi bila nestrpljiva.

U zrcalu u hodniku provjerio sam da nemam mliječne brkove ili mrvice pite na odjeći. Rukom sam dodatno zagladio kosu. Nisam znao tko bi mogao biti u ovo vrijeme. Posjete obično naručujem za pet i trideset popodne. To je taman nakon što se odmorim poslije posla, a dovoljno da se stignu obući i otići do sedam, kad je vrijeme za večeru uz dnevnik. Danas nikoga nisam očekivao.

Čak se nisam sjećao ni narudžbe za pitu od kupina, ali kako je stigla neposredno prije nego što sam počeo praviti sendvič, uzeo sam je i platio. Nije mi bilo žao neplanirane dvadesetice za toplu, debelu krišku. Djevojka koja ih je donijela bila je ljubazna i poznata. Možda mi je već nešto dostavljala.

A zatim drugo kucanje van rasporeda u istom danu.

Kad otvorim vrata, stojiš tamo još ljubaznija i poznatija od djevojke s pitom. Sama si. Vani je južina; malo ti odiže dugu, dugu kosu i zavlači se pod jaknu od ispranog trapera. Ne smiješiš se, ali ne čini mi se da ti je neugodno. Ipak, ne mogu pustiti da ostaneš na tom propuhu. U kuću mi utjerava miris bokora bazge u proljeće – tvoj miris.

“Nisam te očekivao”, kažem, a ti samo slegneš ramenima. Mogao bih ti propasti u oči. “Nepristojan sam; uđi.”

Kao da je još netko u dvorištu, pa virnem van prije nego što zatvorim vrata. Nepokošena trava, valjda.

Ponudio bih ti da skineš jaknu i osjećaš se kao kod kuće, ali to si već usvojila. Ostaviš je kraj ulaznih vrata, na kukici zabodenoj u riječi hell, koju sam na rasprodaji kupio za sedam devedeset devet, jer nedostaje o. Odeš u dnevnu sobu i utoneš u naslonjač pokraj moga.

Pratim te pogledom tako pomno da ne zaključam niti jednu bravu. Niti jednu – a imam ih četiri, na vratima, i još toliko iznutra.

“Mogu ti nešto dohvatiti? Mlijeko? Sok? Vodu?”

Kod mene nema alkohola ni toplih pića. Kome se ne sviđa moj izbor, nosi sa sobom vrećice za instant-napitke ili limenke s pivom. Kimneš glavom, odmah na prvu ponudu. Dohvaćam ti čašu mlijeka, orošenu, koje polako piješ sklupčavši noge pod sobom. Volim taj tvoj položaj, kao dijete.

Široka haljina i dalje ti skriva tijelo vitko do kosti. Mlijeko je dobro za kosti. Uvijek sam govorio kako bi divno izgledala u nečemu kraćem, užem, otvorenijem. Nisi me htjela poslušati, a ja nisam inzistirao. Ni ja ne bih promijenio svoju odjeću da netko traži – šest bijelih majici za cijenu pet, deset pari jednakih crnih čarapa i jedne nove hlače godišnje. Novi kaput svake treće.

Sve je na tebi tako poznato da skoro zaboravim koliko se dugo nismo vidjeli. Ne moram računati, znam: “Petnaest godina”, kažem na glas.

A i dalje se ponašaš kao da je moj dom jedan od tvojih stanova. Ne čudim se. Mi pripadamo jedno drugom, sasvim je prirodno što se tako osjećaš. Ugasim televizor i naberem nos na vonj utrnuloga ekrana. Ali začas ga rastjera bazgino cvijeće, pa te duboko udahnem. Šteta što od toga ne nestaje tupkanje u glavi. Počelo je još za vrijeme vijesti i ne vjerujem da će skoro stati.

“Ovo je zadnji put”, prvo je što kažeš. Odložiš čašu na stolić, pokraj tanjura s ljubičastim prugama.

“Obećavaš?” pitam. Potvrdiš glavom. Moram ti se opravdati: “Znaš… da su me natjerali da prekinemo… Morao sam.”

“Znam.”

Glas ti je tako baršunast da me njime gladiš po čitavom tijelu. Od njega mi se ježi koža i treperi utroba. I dalje žudim za tobom, duboko dolje, gdje nitko i ništa ne može doprijeti. Ali taj sam dio sebe zatvorio i zabravio. Četiri brave i četiri ključa. Niti jedan put u proteklih petnaest godina nisam ni privirio, mada sam znao da je uspomena na tebe tamo. Za neke se stvari možemo samo praviti da smo ih zaboravili.

Po prozoru zaškripi. Trznem se, ustanem i obiđem tvoj naslonjač da pogledam. Ti se ne uzrujavaš. Poznaješ moje strahove. Sjediš u tišini dok razgrćem zastore, ali već se spustio sumrak i zrak je rasječen sjenama. Škripa se ponovi. Odskočim, ovaj put ispuštajući dah strave. Tamnoplavo nebo puno je crnih ruku. Ako malo jače stisnu prozore, puknut će kao da su od šećera.

“To su samo stabla”, kažeš mi blago.

Lažeš: pred mojim prozorima nema stabala. Samo živica i ulazna vratašca, koja lamataju na vjetru. Želiš me zaštititi, kao i uvijek. S tobom sam na sigurnom. Zašto sam te otjerao, umjesto da sam se doselio k tebi, kad si me zvala? Hoćeš li me opet poželjeti?

Spuštam se pred tvoj naslonjač i dotičem ti koljena. Čvrsta su, bezmesna. Ne iznenadiš se, nego mi položiš dlan na obraz, da se u njemu skupi moja toplina.

“Želiš li me?” Provjeravam.

“Ššš”, kažeš i oviješ mi ruku oko vrata. Cvilež onih drugih ruku, vani, sve mi više para uši. “Reci mi, što si radio prije nego što sam došla?”

“Svaki dan isto.” Dišem u udubinu tvoga ramena, u kojoj se zgusnula mliječna slast.

Rigorozan raspored jedini me sprečavao da te nazovem, potražim, ponovno vidim.

Ujutro sam ustajao u šest i trčao. Zato sam sada u boljoj formi nego kao tridesetogodišnjak. Provjerio bih, svako jutro, jesu li sve četiri brave na mjestu. Prvo iznutra, zatim i na vratima. Poslije bih sjedio u uredu od osam, s pauzom za ručak u jedan i trideset. Klijenti se primaju do četiri, onda mogu ići. Nekad naručim posjete. Navečer slijede: večera uz dnevnik, brave, čitanje i spavanje.

Puno spavanja, barem devet ili deset sati. U snovima sam ti bliži.

“To je bio jedini način da te zaboravim”, moj je red da lažem.

“Ja tebe nisam zaboravila.”

I dalje me dotičeš. Uzvratio bih, ali usta su mi suha, a osim glave sad mi nabija i srce. Struganje je vani prešlo u lupanje. Mlačni se vjetar prometnuo u urlike. Sigurno si došla sa svojim legijama. Tvoj sam svakim komadićem svoga tijela, tvoj sam do boli, ali one me plaše. Nisam ih još vidio izbliza. I ne želim. Nikad ne znam koliko ih je, nema im broja, svima koje vodiš sa sobom.

Sjetio sam se; zato se nisam doselio k tebi. Zato sam pristao kad su tražili da se više ne viđamo. Nisam mogao podnijeti koliko te njih prati u stopu. Sad su već tako blizu, bliže nego ikad.

“Čujem ih”, kažem ti. “Znam da dolaze.” U mnoštvu.

“Još netko dolazi”, kažeš mi.

Ovaj put ne idem do vrata. Otvaraju se sama, a izvana trešti divljanje tvojih legija. Zavijaju mi pred vratima, valjaju se po dvorištu, udaraju o kuću tako da se trese. Ne znam tko se uspio kroza njih probiti. Okrećem se od tebe da bih se suočio s prilikom na pragu dnevne sobe. Ne vidim dobro; oči su mi mutne od suza. Pokušavam ustati, ali me ruke ni noge ne slušaju.

“Dobra večer”, kaže ženski glas, ljubazan i poznat.

“Djevojka s pitama”, kažem trepnuvši jednim okom, okrećući glavu prema tebi. Ti kimaš, kao da se znate, iako se ne pozdravljate.

Ostavila je otvorena vrata kroz koja bane južina. Na njoj se valjaju tvoje legije. Neće me spopasti, ne još; ne daješ im dopuštenje. Samo plaze po golom podu, svijaju se po praznim zidovima. Pratim kako napreduju, crne na bijelom drvu; crne na bijelom kreču. Nebrojene; nepobrojane.

Ti si tako spokojna. Djevojka nije, ali se pravi da ih ne vidi. Ili ih zbilja ne vidi? Gleda samo mene.

“Ne znate tko sam?” upita nagnute glave, da me bolje promotri, jer se grčim pred njom na podu.

Obujmim si glavu, kao da to može pomoći. Lijepim ti se uz noge. Više me ne dodiruješ. Miris bazge teče prema njoj koju gledaš, s osmijehom, bez i trunke ljubomore. Možda znaš tko je – ja je ne prepoznajem.

Pitam te: “Tko je to?”

“Ona koja me je pozvala”, kažeš i polažeš mi ruku na rame. Strah malo popusti svoje trpko stezanje. “Ona koja mi je pokazala gdje živiš, koja mi je rekla da si usamljen, koja želi da smo zajedno…”

“Prije petnaest godina”, prekine je djevojka, “ustrijelili ste mi majku. Pred mojim očima.”

Sad vidim da joj se te iste oči, tamne kao kupine, ljuljaju od bjesova koji pokušavaju izaći. Oni se neće držati podalje kao tvoje legije. Oni će izaći i zgrabiti me. Razbit će moje brave. Isisat će me.

“Nemoj me dati, molim te”, šapćem, da me ne čuje. “Ne želim poći s njom, nego s tobom.”

Jedinu mi utjehu pruža tvoja ruka koja hvata moju. Čvršće te stežem, sigurnu, jednu. Jedva dišem.

“Sjećate se? Ili su vam lijekovi umrtvili mozak?”

“Ne… ne bih mogao zaboraviti.”

To je bilo na dan kad sam odlučio obznaniti ljubav prema tebi usred dana, nasred trga. Tako da je svi čuju i vide. Stajala si u gomili i gledala me, uokvirena svojom dugom, dugom kosom i haljinom, jedva primjetna. Znao sam da želiš da ti čim prije dođem. Da dođem čisto, bez prinude legija. Kriv sam što nisam – bio sam slabić. Ruka mi je drhtala. Nikako da ti je pružim čvrsto, s uvjerenjem.

Metak iz pištolja na mojoj sljepoočnici jedva me je okrznuo. Blizu tebe nije ni prošao. Ali zato je pogodio drugu: njezinu majku. Kriv sam – pustio sam da ona ode s tobom umjesto mene. Kad si me ostavila, kucalo je podne. Punih dvanaest. Izbrojao sam svaki udarac. Svaki vaš korak na odlasku.

Ali, zapravo, ja sam taj koji te je otjerao. Nisam bio dovoljno odlučan.

“Nikad za to niste odgovarali”, kaže dostavljačica pite od kupina.

“Nisam.” Proglasili su me neuračunljivim. Dopustio sam da mi uglave četiri brave, unutra. Progutao sam ih s lijekovima. I još sam četiri stavio izvana, na vrata, da me podsjete kako se više ne smijemo vidjeti.

“Ali sad ćete platiti.”

Ne razumije ona.

Plaćao sam svaki dan otkako se njezina majka pridružila tvojim legijama.  Nije da vam se nisam i ja htio pridružiti; htio sam, ali mi nisu dali. A onda sam se naučio i sam zaustavljati da vas ne slijedim. Svaki dan iznova. Izbrojao sam sve dane razdvojenosti: pet tisuća tristo šezdeset i osam. Svaki sam od tih dana morao zaključavati sve brave; svih četiri, po dvaput. Četrdeset i dvije tisuće, devetsto četrdeset i četiri puta.

Djevojka se naginje prema meni. Ljubičasti bjesovi kaplju joj niz obraze, pljuskaju na pod i gmižu prema meni. Reski su, kiseli. Ruke joj skupljaju tanjur i plastičnu posudu u kojoj je bila pita od kupina. Bjesovi ciče oko nas, štipaju gdje god me mogu dohvatiti.

Prejako su me zgrabili, moje će se brave raspasti. Rastežu ih do pucanja. Ti to znaš, pa me hvataš objema rukama. Tako su glatke, tako čvrste. Kao kosti koje je izgradilo mlijeko. Svijet se vrti u trakama, ali u tvojim je rukama mir.

“Lijepa žena”, šapćeš mi u uho, na slatkom talijanskom.

“Ti si lijepa”, kažem, mada ne znam talijanski. Onu drugu ne gledam. Ja sam samo tvoj.

Shvatila je. Nogom udara po meni, jednom – dvaput – triput, i tjera svoje bjesove. Odnoseći stvari koje bi nekome mogle reći da je bila ovdje, čak i moju vilicu, odlazi. Treba joj šest koraka do vrata.

Kao da ti je malo žao. Gledaš za njom, ali je izvan tvog dosega. Morat ćete se vidjeti kasnije. Možda ću je onda i ja opet sresti, kao dio tvojih legija. Zahvalit ću joj što me je vratila tebi: lijepoj, najljepšoj ženi na svijetu. Brave su popustile, moja žudnja za tobom se prelijeva.

Smiješiš mi se, miluješ me svojom dugom, dugom kosom, polažeš svoje usne na moje. Hladne su i postojane. Slasne su kao sok od bazge. Pijem, pijem, pijem. Od tvoga poljupca krv mi je gusta kupina.

Tvoje se legije ljušte sa zidova i odljepljuju s poda. Zarivaju mi se u tijelo; prepoznajem dodir njihove najgladnije pripadnice. Dočekala je da mi se osveti. Kida me sad, žudno. Trgaju me iz vlastitog mesa da me pripoje sebi, dok ti vrištim o zube. Ali više nije bitno. Uz tebe sam, konačno, i ako me želiš odvesti raskomadanog, neka ti. Kad dozoveš legije, i ja ću s njima poći. Možda se pomirim s onom koja me dovela k tebi. Bit ću dio njih, nje, tebe – ići ćemo skupa.

Nije bitno ništa od onoga prije nego što si došla. Ne plašim se. Samo sam tvoj, u bezbroj komadića.

Osam je sati. Kuca. Brojim svaki udarac, od jedan do osam. Idemo i mi.

Uzmi jaknu, južina je.

---

Lijepa žena © 2026. Srebrenka Peregrin

Srebrenka Peregrin piše romane i kratke priče, izvedbeno pripovijeda i prevodi. Obožava hrvatsku usmenu narodnu baštinu, što povremeno ispliva u tekstovima. (Ne u ovom, doduše!) Trenutno radi na petom nastavku romana o Frini i četvrtoj zbirci bajki i narodnih priča. Kad nije među knjigama, uživa u šetnjama ili pije crni čaj.

Priča Lijepa žena objavljena je u online časopisu Morina kutija, br. 11 (rujan, 2026.). Časopis možete besplatno preuzeti s morinakutija.com/mag ili s platforme Smashwords.

---

Urednički komentar: Srebrenka kreira cijele svjetove u kratkoj formi svojom lijepom prozom i simbolikom. Kratka i slatko-kisela, kao i pita od kupina, ova priča osvaja svojom sanjivom atmosferom i lirskim izrazom.

---

Image: Akın Akdağ (Pexels)