Ili: uskoro nam stiže mjesec pisanja!

Jesen je obilježena kišom, otpalim lišćem, laganim zahlađenjem i mjesecom kada veliki broj pisaca sjedi za svojim uređajima i papirima te mahnito pokušava skucati 50 000 riječi u 30 dana. Govorim, naravno, o događaju NaNoWriMo koji se provodi po čitavom svijetu. Jednom kojeg čak ni izolacije ni karantene ne bi trebale pogoditi.

Za one koji ne znaju, NaNoWriMo je kratica za National Novel Writing Month – mjesec pisanja romana. U studenom, tako, pisci koji žele sudjelovati mogu se lagano priključiti s ciljem da kroz cijeli mjesec napišu roman od 50 000 riječi. Ne mora nužno biti roman, unatoč tome što je to u imenu; ako ste buntovnik možete se priključiti i pisati priče, novele, razne druge tekstove. Čak ni ne morate završiti svoj projekt, bitno je samo da dođete do traženih 50 000 riječi kako biste mogli biti “pobjednik”.

Ono što mene najčešće drugi ljudi (obitelj, kolege i ostali koji najčešće nisu pisci) pitaju jest sljedeće – dobiju li se neki novci ako ste pobjednik, dobijete li objavljivanje romana na kraju, zašto to radiš?

Pa, idemo redom. Ne, ne dobiju se nikakvi novci na kraju. Samo osjećaj zadovoljstva kad, prije nego što studeni prijeđe u prosinac, vidite u svom brojaču riječi da ste došli do 50 tisuća. Ne, ne postoji automatsko objavljivanje knjige nakon NaNoWriMa, iako to ne znači da se tekst ne može objaviti. Na kraju krajeva, ako ste sjedili i pisali nešto cijeli mjesec, onda se podrazumijeva da imate neki proizvod za objavljivanje. Čak i NaNo stranica nudi opcije za izdavače kojima se možete javiti sa svojim romanom, ali, iskreno, nisam to još nikada isprobala. Ali, samo jedan lokalni primjer. Izazov krvi, roman prvijenac Vesne Kurilić, nastao je kao NaNoWrimo projekt, kao i njen drugi roman Johnny’s Girls koji izlazi uskoro. Prve tri knjige poznatog YA serijala The Lunar Chronicles (Cinder, Scarlet i Cress) autorice Marisse Meyer bile su sve NaNo romani. I mnogi drugi. I, prije nego što bi itko mogao reći – ali, koliko je dobar roman nastao u mjesec dana maratonskog pisanja – ne objavljuju se knjige samo tako. Kad se knjiga jednom napiše, ide proces sređivanja, uređivanja, lektoriranja. Ono što je nastalo tijekom NaNa bio je prvi draft, prva skica, iz koje je onda s vremenom i radom nastao punokrvni tekst za objavu. Što nije mala stvar.

E sad, zašto točno sudjelovati? Zašto to ja radim?

Ne mogu se točno sjetiti koja je bila prva godina da sam se uključila u NaNoWriMo, ali zadnjih nekoliko godina pokušavam aktivno sudjelovati. Nekada uspijem, nekada ne, ali uvijek mi je to zabavno iskustvo koje zlata vrijedi. Ovo nije neki univerzalni osjećaj, ne mogu obećati da će svima biti tako. Ipak, evo nekoliko razloga koji su meni bitan faktor kod NaNa, zbog čega se svake godine veselim studenom.

Za početak, izazov. I vanjska motivacija. Ponekad mi je teško pisati zbog raznih osobnih razloga. Onda NaNo uleti kao izazov sa svojim pitanjem – možeš li napraviti ovu jednu stvar? I, zato što je netko rekao – hej, ‘ajmo se pokušati natjecati u tome da napišemo roman u mjesec dana – i onda se uključila masa pisaca, postoji onaj vanjski faktor koji mi daje motivaciju da sjednem unatoč umoru, manjku volje ili nekim drugim problemima, i pokušam napisati stotinjak riječi ili tisuću u jednom danu. I do kraja mjeseca se već osjećam malo bolje jer sam pisala nešto.

Drugi razlog leži u osjećaju zajednice. Pisanje se lako može definirati kao samotan posao. Ali to nije uvijek, niti treba biti. Ja sam uvijek voljela raditi u grupi s drugim piscima. Dijeliti iskustva i frustracije. Pomagati jedni drugima da se nešto na čemu radimo završi i napiše. NaNo je po svojoj definiciji upravo kolektivni događaj, nešto u čemu niste sami. Ne samo zbog toga što znate da ima još puno drugih ljudi diljem čitavog svijeta koji u tom trenutku sudjeluju s vama u pisanju sa zajedničkim ciljem, da svatko napiše svoj roman, već i zbog toga što je događaj osmišljen tako da potiče povezivanje. Bilo putem foruma na njihovoj stranici, bilo putem povezivanja na lokalnoj razini s takozvanim “write-in-ovima” gdje se sudionici NaNa mogu naći na jednoj lokaciji i pisati zajedno. Doduše, pretpostavljam da će koncept write-in-a ove godine biti puno intimniji nego inače. Kod nas u Rijeci, nas nekolicina koji uvijek sudjelujemo već godinama znamo se nalaziti u kafićima ili jedni kod drugih kad stignemo, i onda komentiramo što radimo, ali i pišemo. Neovisno o tome je li u vašem gradu organiziran write in, ili poznajete li nekoga tko još piše, nemojte zaboraviti da je internet veliko selo. Uvijek se možete povezati s drugim ljudima preko NaNo stranice, u porukama, na forumu. Da ne spominjem društvene mreže. Vesna, Igor i ja uvijek smo spremni pričati kako nam idu projekti, i bude nam uvijek žao u godinama kad hrvatska grupa bude tiša. Nemojte se sramiti. Dođite (virtualno) i pričajte s nama.

NaNo je prvenstveno zabava, ne posao. Profesionalni pisci najčešće imaju već određeno koliko dnevno moraju pisati – plaća im ovisi o tome. Kod NaNa, pak, ono što je bitno jest kolektiv, neovisno o tome možete li ili ne napisati određen broj riječi i koliko vam vremena za to treba. Zato se, na kraju krajeva, mi koji smo jednom ili više puta “pobijedili” na NaNu stalno vraćamo. Znamo da to možemo napraviti. Ali, svake godine ipak krećemo iznova, pratimo razgovore na forumima i komentiramo jedni s drugima. Svake se godine ja osobno iznova zabavljam. I imam neki poseban doživljaj u studenom, koji je inače mračan i sumoran.

Treći razlog zbog kojeg preporučujem NaNo, a kojeg bih voljela istaknuti, jest kako vas NaNo tjera da pratite vlastiti uspjeh. Pomaže vam u određivanju cilja – 50 000 riječi, u ovome kontekstu – i kako najlakše doći do toga. Može se koristiti njihova dnevna projekcija koliko riječi trebate napisati da biste stigli do cilja, jer sve broje crno na bijelo. Ili, ono što je meni bilo od puno veće koristi od projiciranog dnevnog broja riječi – vremensko odbrojavanje koje se prošle godine moglo namjestiti na njihovoj stranici. Tamo gdje mi broj riječi radi pritisak, timer mi zapravo olakšava situaciju i pomaže da se bolje osjećam. Jer mogu vidjeti točno koliko sam u danu radila i da i lijepi broj riječi mogu dobiti i samo sa sat vremena, sat i pol, te da ne moram izdvojiti cijeli dan da bih nešto napravila.

U svakom slučaju, postoje razni načini na koje možete pristupiti pisanju svojeg NaNo projekta i njihova vam stranica pomaže u tom procesu.

Ali, želim ponovno istaknuti bitnu stvar u cijeloj ovoj priči. Nije uopće bitno hoćete li doći do 50 000 riječi ili ne. Meni je osobno bitno pokušati napisati nešto i družiti se s ostalim piscima koji prolaze kroz istu stvar kao i ja. Čuti različite priče, različita iskustva. Povezati se oko zajedničkog interesa. A ako na kraju svega toga i završim s produktom kojeg mogu objaviti? To je samo bonus.

Zato, ako pišete i još niste sudjelovali u NaNu – bacite pogled. Otkrijte vlastite granice i kako vam najbolje paše praćenje vlastitog uspjeha. Sad smo na polovici listopada – idealno vrijeme da počnete razmišljati i planirati svoj NaNo projekt. Hoće li to biti roman ili zbirka priča? Koja će biti struktura? Treba li napraviti nekakvo posebno istraživanje? Ovo su sve načini na koje se možete pripremati za mjesec pisanja, tako da, kad prođe Noć vještica i dođe taj 1. studeni na kalendaru, možete sjesti i početi pisati mirne duše.

I ako vam se čini da je hrvatski NaNo tih na internetu – ima nas koji želimo pričati o tome, nemojte se brinuti, javite nam se. Nas troje iz uredništva smo uvijek aktivni na NaNo stranici. Poanta je da se povežemo, da nismo izolirani u pisanju. Posebice sada, kada se trebamo svi držati na distanci, iskoristimo priliku da budemo, makar virtualno, zajedno.