TEKST: IGOR RENDIĆ

Piranesi živi u Kući, a Kuća je naizgled beskonačan labirint predvorja, dvorana i stepenica prepunih kipova. Jednako beskonačno more ispunjava niže razine Kuće, a više su razine zastrte oblacima. Kuća je sve što Piranesi poznaje i pruža mu naizgled sve potrebno za život, od riba i ptica koje može loviti, do kišnice koju može piti. Piranesi živi u Kući, ali nije u toj kući sam: društvo mu pravi još jedna osoba baš poput njega, netko tko je tu u potrazi za “velikim i tajnim znanjem” skrivenim negdje u dubinama Kuće; netko kome Piranesi drage volje pomaže, istražujući Kuću.

I to je sve što trebate znati i sve što sam vam voljan ovdje i sada otkriti o ovom romanu Susanne Clarke. Sve ćete ostalo morati otkriti sami, zaronivši u stranice ovog kratkog, idejama i snažnim slikama nabijenog romana.

No, mogu vam otkriti još nešto, ako se, kao i ja, u zadnje vrijeme često skanjujete posvetiti djelu koje sasvim jasno poručuje “ja sam zagonetka”, a u strahu da na istu nećete na kraju dobiti odgovor. Odgovora će, obećajem, biti.

Radnju u potpunosti pratimo kroz dnevničke zapise Piranesija, naslovnog lika; zapise kojima nam on otkriva stvari o sebi, kao i stvari koje zajedno s njim otkrivamo o svijetu u kojem živi. Slagalica je to koju imate priliku slagati uz glavnog lika, često se putem pitajući zašto mu neke stvari nisu neobične, a trebale bi biti – i ne mislim pritom na samu Kuću.

Susanni Clarke ovo je drugi roman i na njega se dugo čekalo – od objave njenog prvijenca, Jonathan Strange & Mr. Norrell, prošlo je šesnaest godina i bio sam među mnogima koji su, kad je Piranesi najavljen, pomislio (sasvim dobronamjerno i trljajući rukama), ah, evo stiže još jedna cigla – a kad ono, čitav Piranesi dug je koliko i dva, možda tri poglavlja Strangea & Norrella zajedno. 

Naravno, dužina nije pokazatelj niti mjerilo kvalitete djela, ali ova ekstremna razlika u dužinama jest dokaz Clarkeinog spisateljskog umijeća – u tako mali broj stranica upakirati sve i svašta, a opet imati mjesta da se protagonist stigne organski razviti pred našim očima i mjesta za lirske opise same Kuće, koji grade mističnu i nadrealističnu atmosferu koja je svakako jedna od glavnih prednosti romana.

Kome bih preporučio Piranesi, pitate? Svakom željnom lijepog pisanja, naravno; a zatim i svakom tko misli da možda ta spekulativna fikcija nije za njega, kao i svakom tko misli da zna što ona točno mora biti i kako treba izgledati. A svakako bih ga preporučio i gamerima koji vole atmosferične avanture – jer Kuća kao da je ispala iz jedne takve igre: ogroman, beskrajan koloplet arhitekture kroz koji protagonist luta otkrivajući priču i razotkrivajući tajne.

---

Osim na engleskom (u nakladi Bloomsbury), Piranesi možete pročitati i na hrvatskom u nakladi Vuković i Runjić.